LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Utorak, 12 Svibanj 2015 19:05

 

        

MaršMarš pobijeđenih: "Eto vam! Stigli ste do Moskve!"

Prevela Ana Martinović, mart, 2015

Jula 1944. po ulicama Moskve je sprovedeno 57.000 zarobljenih njemačkih vojnika, oficira i generala. To što se tog dana moglo vidjeti na ulicama prestonice bio je pravi odraz karaktera ruskog, sovjetskog čovjeka: nije se desio nijedan incident. U Rusiji nikad nije postojalo obračunavanje sa poraženim neprijateljima, bez obzira koliko su zla učinili.

Moskovljani su 17. jula 1944. iz „tanjira“ koji su visili po prostorijama i prenosili sa fronta radosne i tužne vijesti „Od Sovjetskog informbiroa“, dva puta – u 7 i 8 časova ujutru – mogli da čuju ovakvo saopštenje načelnika moskovske milicije: danas treba da kroz Moskvu budu sprovedeni pod oružanom pratnjom njemački ratni zarobljenici, i to vojnici i oficiri koje je neposredno prije toga zarobila Sovjetska armija 1, 2. i 3. Bjeloruskog fronta. Ista informacija je objavljena i na naslovnoj strani najnovijeg broja lista „Pravda“.

Zarobljenike su u jutarnjim časovima sakupili na hipodromu, nakon čega su kolone (sa po 20 postrojenih ljudi) u 11 časova krenule u dva pravca pod rukovodstvom komandanta Moskovskog vojnog okruga general-pukovnika P. A. Artemjeva. Prva kolona je išla kroz Lenjingradski drum (jedna od glavnih moskovskih ulica, danas Lenjingradski prospekt) i Ulicu Gorkog do Trga Majakovskog i dalje duž prstena oko centra grada – „Sadovoj prsten“ – u smjeru kazaljke na satu. Kretanje 42 hiljade ratnih zarobljenika trajalo je 2 časa i 25 minuta. Dio njih je stigao na Kursku železničku stanicu, drugi su sa Sadovog prstena skrenuli u Kaljajevsku ulicu ili na 1. Meščansku.

Među sprovedenima u prvoj koloni, 1227 njih je imalo oficirske i generalske činove Vermahta. Među njima je bilo 19 generala koji su, kako je tog dana u svom dnevniku zabilježio pisac Vsevolod Višnjevski, išli sa ordenjem (u skladu sa uslovima kapitulacije ostavljene su im generalske uniforme, vojne oznake i odličja), 6 pukovnika i potpukovnika. Još 15.600 zarobljenika je krenulo od Trga Majakovskog po Sadovom prstenu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, prolazeći Boljšoj Sadovoj trg, Sadovo-Kudrinski i Smolenski trg, usmjeravajući se prema Kaluškom trgu i dalje niz ulicu Boljšaja kaluška sve do krajnjeg cilja, a to je bila stanica Okružne željeznice Kanatčikovo, i za to im je ukupno trebalo 4 časa i 20 minuta.

Kolone sa po 20 postrojenih ljudi u 11 časova krenule u dva pravca pod rukovodstvom komandanta Moskovskog vojnog okruga general-pukovnika P. A. Artemjeva. Kada su Njemci prošli, na ulice su izašle mašine za čišćenje kako bi sa ulica Moskve sprale tragove njihovih čizama.

Generali su išli tiho, razgovarajući i ne gledajući okolo, samo bi ponekad neki ravnodušno bacio pogled na Moskovljane. Oficiri su se pretvarali da ih predaja nije slomila. Jedan od njih, videvši u masi oko Trga Majakovskog natporučnika sa grudima okićenim ordenjem i medaljom „Zlatna zvijezda“ – odličjem heroja Sovjetskog Saveza (to je bio iz bolnice otpušteni obavještajac Vladimir Karpov), pogledao ga je u oči i mahnuo mu pesnicom. Budući pisac je odmah odgovorio Njemcu, pokazujući mu omču prstom oko vrata, i time mu jasno rekao: pazi da i ti ne završiš tako! Zarobljenik se nekoliko puta osvrtao i sve vrijeme mahao koščatom pesnicom uz psovke, kezeći zube požutjele od duvana. A Karpov je pomislio, kako je kasnije priznao: „Kakav gad! Šteta što te nisu sredili na frontu.“

Do 19 časova svi ratni zarobljenici su utovareni u vagone i prosleđeni u zatvore. Prolazak ulicama Moskve nisu izdržali samo njih četvorica koje su poslali na privremeno medicinsko zbrinjavanje. „Sve je prošlo bez incidenata“, pisao je Višnjevski. Lavrentij Berija (tadašnji narodni komesar unutrašnjih poslova SSSR-a) sa svoje strane je izjavio da se „pri prolasku kolone ratnih zarobljenika stanovništvo ponašalo vrlo organizovano“ i da u tim trenucima „nije bilo nikakvih incidenata u gradu“. U svom izveštaju upućenom Državnom komitetu odbrane sa zaglavljem Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova SSSR-a Berija je izvestio da se prilikom sprovođenja „od strane stanovništva mogao čuti veliki broj antifašističkih uzvika: ‘Smrt Hitleru!’, ‘Smrt fašizmu!’, ‘Crknite, đubrad!’ itd.“

Naravno da su Moskovljani to sprovođenje posmatrali sa velikom mržnjom u sebi i dubokim prezirom prema ubicama naše braće i sestara, pljačkašima, palikućama i nasilnicima. Međutim, niko nije dao svojim navirućim osjećanjima bijesa i osvetoljubivosti da se otrgnu. „Eto vam, stigli ste do Moskve“ – bilo je direktno upućeno generalima koji su pripremali svoje paradne uniforme i ogromne kofere u nadi da će u sovjetsku prestonicu ući kao osvajači. Zarobljenike su sprovodili konjanici sa isukanim sabljama i stražari sa puškama na gotovs. Za generalima su u koloni išli komandanti pukova i golobradi komandiri četa.

Mase vojnika koje su se kretale po „Sadovom koljcu“, prošavši kroz nekoliko kotlova koje im je spremila Crvena armija na bjeloruskoj zemlji, bile su zahvalne bogu za to što se taj rat sa svim svojim strahotama završio. Vojnici od po 16-ak godina (bilo je i takvih u kolonama) sa radoznalošću su posmatrali Moskovljane i moskovske zgrade, o kojima su im toliko pričali kako nakon naleta njemačke avijacije od boljševičke prestonice nije ostalo ništa…

To što se moglo vidjeti 17. jula 1944. na ulicama Moskve bio je pravi odraz karaktera ruskog i sovjetskog čovjeka. U Rusiji nikad nije bio običaj da se udara čovjek kada padne – niti obračunavanje sa poraženim neprijateljima, iživljavanje nad zatvorenicima. To mogu lično da posvjedočim. Odmah pored škole broj 126. u koju sam išao, u srcu Moskve radili su ratni zarobljenici – gradili su hotel Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD). I nije se desio ni jedan jedini slučaj da je neko od đaka vrijeđao radnike, ili ih izazivao, ili gađao kamenjem – a među nama je bilo dosta onih koji su ostali bez očeva – koji su ubijeni ili nestali. Naprotiv, pojedinci bi kroz bodljikavu žicu zarobljenicima bacali krajiku hleba ili komad krompira – jedino što su mogli da donesu od kuće. Nama koji smo živjeli vrlo oskudno (često je na cijelu porodicu sledovala samo jedna radnička kartica – i to na sva gladna usta) – činilo nam se tada da zarobljenici gladuju i da ih treba hraniti. Kako smo mogli da znamo da je Staljin 24. novembra 1942. ustanovio norme za ishranu ratnih zarobljenika: ražani hleb – 600 g, povrće i krompir – 500 g, meso i masti – 93 g, žitarice – 80 g, njihovo sledovanje je još obuhvatalo i šećer, so, paradajz, brašno, čaj, biber, sirće, pa čak i lovorov list. Radi poređenja: Hitler je 10. januara 1943. za 6. armiju utvrdio sledeće dnevne norme: 75g hleba, 200g konjskog mesa uključujući i kosti, 12g masti, 11g šećera i po jednu cigaretu. Uz to se može još uporediti i današnja „potrošačka korpa“ ruskih veterana. Velikodušnost ruskog, sovjetskog čovjeka – da li to postoji još negde na svijetu?

Kada je prošla kolona poraženih, na ulice su izašli kamioni za pranje i mašine za čišćenje kako na moskovskom asfaltu ne bi ostali tragovi prljavih čizama onih koji su namjeravali da postanu gospodari naše zemlje.

 

Komentari  

 
0 #2 Aljosa Mujagic 2015-05-13 00:56
Nazalost danas u Rusiji postoje horde koje zagovaraju fasizam i prihavataju simbole nacisticke Njemacke.Dozvoljeno je da se blate tekovine socijalizma u smislu prolivene krvi za odbranu domovine sto je negativna strana demokratije koja je djelom donesena izvana.Tome doprinose ko i kod nas u BiH i drzavicama na Balkanu nakaradno sprovedene privatizacije otete radnicke imovine.
Citat
 
 
0 #1 Zijo 2015-05-12 22:08
Uz duzno postivanje ruskih milijunskih zrtava i ruskog doprinosa pobjedi nad njemackim nacizmom, dijelove ovog teksta sam dozivjeo kao satiru. A satira-k'o satira, sve podnosi.
Ili sam se ipak prevario pa je ovo jedan od real-socijastickih uradaka toga vremena :)
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search