LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi Sjećanja na ne tako davne dane
Sjećanja na ne tako davne dane PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 15 Srpanj 2015 08:57

 

harizLjudi, sećanja ... Hariz Halilović, antropolog

(N)i tamo, (n)i ovdje

Zagreb se cijeli digao na noge da nas dočeka u najboljem svijetlu * Priča oizgubljenim koferima i nestalim ljudima * Vidio sam ih i ja, nosio ih * Spojila su nas zajednička sjećanja na neke živote koje smo živjeli * Imao sam 22 godine i jedan život iza sebe *Ja nisam želio biti dio tog kolektivnog logoraškog sna * Došao je hrabro umrijeti, ali se nije stigao pomjeriti dalje od Zagreba * Bili smo Palestinci

Autor: Rade Radovanović

Lipanj je mjesec i Zagreb miriše lipovim cvatom kao i onog, sada već tako davnog, vrelog ljeta 1993. Ali vremena su druga i ja sam (možda) neki drugi; puno je ljeta i mnogi su mi lipnji i juni prehujali na raznim meridijanima, u ovih minulih 20-i-kusur godina. Zagreb miriše na moju prošlost. Osjetim je posvuda u zraku, u plućima.

Napunili smo Lisinski! Ima nas preko 900 znanstvenika iz pedesetak zemalja svijeta. Kako kasnije saznajem, jedini sam učesnik iz Australije. Iz Bosne nisam. Tu su još Nirha, Senka, Dragan, možda još neko. Među 900 sudionika je i dvoje mojih bivših studenata, Marketa iz Češke i Mikele iz Italije. Srdačni susreti, razgovori, prepoznavanja, upoznavanja. Ovdje smo na međunarodnom kongresu evropskih antropologa i etnologa. Zagreb se cijeli digao na noge da nas dočeka u najboljem svijetlu. Gradonačelnik Milan Bandić nas, u ime glavnog grada najmlađe članice EU, pozdravlja i svečano otvara petodnevni kongres. Slijedi keynote predavanje profesora Orvara Löfrena, kolege i antropologa veterana iz Švedske. Profesor priča o koferima, o historiji kofera i putovanja, o sudbinama i životima spakovanim u kofere. Priča oizgubljenim koferima i nestalim ljudima. Koferi nas vode u Auschwitz. U mislima listam crno-bijele fotografije gomile nečijih kofera i gomile nečijih cipela iz knjiga o Holokaustu. Profesor spominje izbjegličke kofere, torbe i zavežljaje izbjeglica iz bivše Jugoslavije koji su devedesetih pristizali u Skandinaviju i odlazili diljem svijeta. Vidio sam ih i ja, nosio ih.

U glavi mi bljesnu slike tih istih kofera, ruksaka i zavežljaja i stihovi koje sam, ratne i izbjegličke 1994. godine, zapisao i poklonio svojoj djevojci, izbjeglici iz Prijedora: Zbogom, voljeni dome! U zavežljaj nisi mogao stati, ali si stao u srce moje...

Znam još sve davno zapisane riječi, kao što iz prve ruke znam koliko su koferi bitni i koliko su mali da bi u njih mogli stati cijeli životi. Nekada koferi pričaju nedopričane priče onih koji su ih na brzinu pakovali i nikada više nisu stigli raspakovati. Vidim kofere, torbe i zavežljaje ostale na trgu jednog grada ubijenog jula 1995. U nekom od tih zavežljaja možda je bio neki foto-album u kojem je bila i neka moja slika. Sigurno je bilo slika ljudi koje sam poznavao.

Slijedi aplauz! Profesor Löfren je uspio probuditi osjećanja i sjećanja u mnogima od nas prisutnih. Meni sigurno jeste.

Nekoliko sati kasnije, u hotelskoj sobi, uključujem laptop i prelistavam elektronsku poštu pristiglu dok sam bio s kolegama u Lisinskom. Među desetinama raznoraznih mejlova, upućenih s raznoraznih obala i kontinenata, vidim i poruku s imenom Rade Radovanović. Obradujem se iskreno. Rade je moj prijatelj iz Beograda kojeg sam upoznao tek prošle godine, a odmah smo se prepoznali kao da smo se se poznavali cijeloga života. Spojila su nas zajednička sjećanja na neke živote koje smo živjeli, i sjećanja na one i za one koji su bili dio tih naših svjetova. Zajedno smo tada išli u Potočare, na groblje na kojem je pokopan moj zavičaj. Preskočim sve poslovne mejlove s raznoraznim imenima pošiljatelja i najprije otvorim poruku od Radeta. Šalje mi Rade pozdrave all-the-way iz Beograda u daleki Melbourne. Otpozdravljam mu iz bliskog i prijateljskog Zagreba. Pored pitanja o zdravlju, pita me Rade da li bih imao volje i vremena napisati nešto za njegovu novinu Danas. Volje bi se i našlo, ali vremena nemam danas, niti ću imati sutra; ipak, Radetu ne mogu reći ne. Odgovaram mu kratko: može.

Slijedi Radetov odgovor hitni i njegova okvirna pitanja o prošlosti, ratu, migraciji...

Radetova pitanja me podsjetiše na ovo mjesto i neko sasvim drugo vrijeme, i koliko je Zagreb važan grad na karti moje prošlosti i mojih intimnih sjećanja.

Sjećanja su tu, vidna i plastična, kao da nije već prošlo više od dvadeset godina. U grad pod Sljemenom sam, po prvi put, pristigao koncem 1992. Nisam bio ni putnik namjernik, niti usput, u prolazu. Jednostavno sam se našao u ovom gradu mimo plana i svoje volje. Ovdje sam pokušao doći k sebi, pokušao shvatiti kroz šta sam sve prošao i šta sam preživio u prethodnih devet mjeseci, najdužih mjeseci koje sam ikada imao u životu, i prije i poslije. Naime, u Zagreb sam, te ratne 1992, stigao kao izbjeglica iz Bosne, bivši sarajevski student i donedavni logoraš, preživjeli zatočenik prijedorskog logora Trnopolje. Tumarao sam tada besciljno ulicama od Gornjeg grada do Kvatrića, od Savice do Črnomerca, pokušavao pobjeći od slika i svega što mi se uvuklo u prsa, u kosti, pulsiralo mi u glavi, u stomaku i pod rebrima. Osjećao sam se bivšim, otpisanim, prekobrojnim u svakom pogledu, ali sam, eto, morao nekako naći neki svoj kompas u besciljnosti i besmislenosti na čijem dnu sam se našao. Bio sam živ, ipak! Gledao sam se u ogledalu kako bih sebi potvrdio tu najbitniju činjenicu. Imao sam 22 godine i jedan život iza sebe. Ispred sebe nisam imao ništa i nikoga. U Bosni je ostala moja familija, moja kuća u Podrinju, moja studentska soba u Sarajevu... Nisam znao da li je bilo ko ili bilo šta od toga iz mog prošloga života, koji mi se činio tako davnim i nestvarnim, još uvijek uopće postojalo.

Nekih 150 kilometara istočno od Zagreba, iza mene je ostao Prijedor u kojem je posao ubijanja, mučenja i protjerivanja ljudi s imenima i prezimenima poput mojega već bio uspješno završen. Mnogi od onih s kojima sam najgorih mjeseci dijelio sudbinu njihovoga grada... u kojem sam se zatekao igrom slučaja i iz najbezazlenijih namjera (došao posjetiti djevojku)... su već bili na listama za neke treće zemlje i u bivšoj kasarni JNA u Karlovcu iščekivali papire i avionske karte za daleke egzotične destinacije... od Skandinavije do Kalifornije i Australije... gdje su ih čekali neki drugačiji životi i nove adrese. U tom sam dispečerskom logoraškom centru, u dopola spaljenom i srušenom Karlovcu, proveo samo dvije neprospavane noći. Više nisam mogao izdržati. I previše me je sve podsjećalo na logor. Bivši logoraši s istim izrazima lica i strahom u očima, s još vidljivim masnicama po tijelu, izbijenim zubima i polomljenim nosevima, sada su pokušavali imitirati sreću, zamišljati neke drugačije sebe, daleko od Omarske, Trnopolja, Keraterma i njihovog otetog zavičaja. Tamo negdje, iza bola, iza Boga i još dalje preko mora i noćnih mora, zamišljali su kako će sresti i upoznati sebe sretnije i ljepše, daleko od sebe prošlih i svega što su donedavno bili.

Nisam želio biti dio tog kolektivnog logoraškog sna, kolektivnog smještaja i bilo čega kolektivnog. Nisam želio biti izbjeglica, bivši logoraš, i nisu me zanimale daleke obale Skandinavije, Kalifornije i Australije. Osjećao sam se kao da sam ubačen u neku tuđu priču i pod hitno sam želio nazad u Sarajevo, u svoj film i svoj život. Tamo sam još imao neku adresu, mislio sam. Zato sam se tog zimskog jutra uputio u Zagreb.

S ove strane Save, sav jad i bol Bosne su se tih mjeseci i godina skupljali ispred zagrebačke džamije. Tamo sam i ja bio krenuo. Od onih što su pristizali, njih hiljada očajnika, želio sam saznati kako se može nazad. Između mene i te namjere ispriječio se, ispred bijele džamije, niko drugi do Zijo, moj drug Palestinac, izbjeglica iz Libana. Zijo se nekako, s ostalim stranim studentima, prvih ratnih mjeseci uspio izbaviti iz Sarajeva i u Zagrebu nastaviti sa studiranjem. U narednih osam mjeseci bili smo zajedno izbjeglice i studenti-gosti u Zagrebu. Bili smo Palestinci.

Jučer, dvadeset i tri godine kasnije, čim sam pristigao u Zagreb, opet sam prošetao Zvonimirovom, Draškovićevom, Vlaškom, pa udario Ilicom prema Črnomercu. Kasnije sam okrenuo nazad prema Kvatriću. Vidio sam isti dućan u kojem me nekad “ispod tezge” čekao crni kruh, koji bi mi ostavljala gospođa Fehima koja je tu radila. Za taj kruh bi se već od ranog jutra, prije nego svane, napravio dugi red onih kojima je bijeli kruh bio nedostižan. Ja sam imao svoju vezu, Bosanku Fehimu, koja bi me uskratila dugog čekanja i ranjenja. Ustvari, kao i većinu drugih nevoljnika u redu, bilo me je sramota što sam bio prinuđen čekati za taj socijalni kruh.

Malo kasnije, u Ilici, na mjestu gdje je 1993. bio sudski tumač koji mi je preveo osobne dokumente i diplome na njemački jezik, vidim da je sada McDonald’s. Nikad neću zaboraviti kada mi je taj tumač, jedan fini zagrebački gospodin, predao hrpu prevedenih dokumenata, uvezanih, ukoričenih i opečaćenih voštanim i tintanim pečatima. Kada sam upitao koliko sam dužan, rekao je ništa i poželio mi sreću kuda me puti dalje ponesu. Nakon dna ljudskosti koju sam doživio i preživio u Prijedoru, ovakva ljudska dobrota me pogađala rafalno direktno kroz prsa, uzimala mi dah i glas. Sjećam se kako se, zbog plime osjećanja što mi je navirala prema grlu, nisam mogao ni zahvaliti tom nepoznatom gosponu koji je iz dokumenata... u kojima su uz moje ime stajala mjesta Srebrenica, Sarajevo, Trnopolje ... znao iščitati svu moju nevolju.

A bilo je puno bola, patnje i jada koji je tih godina bio ili u tranzitu kroz Zagreb, ili se tu zadržavao na neodređeno vrijeme. Ja sam iznova samo nailazio na dobre ljude koji možda nisu bili ni svjesni koliko važnu ulogu su igrali u mojem procesu rehumanizacije i povratka vjere i povjerenja u ljude i ljudskost.

Nakon višemjesečnog gostoprimstva u Zijinoj iznajmljenoj garsonjerici u Zvonimirovoj, preko prijateljice Klare, koju sam upoznao negdje usput, uspio sam naći podstanarsku sobicu na Savici, Ulica Klare Zetkin, kod gospon Zvonka Frgića. Drugi podstanar kod gospon Zvonka je bio Jack, kanadski novinar, koji je razočarenje koje je doživio nakon što ga je ostavila voljena žena pokušao staviti u širu perspektivu patnje prouzrokovanih ratovima na dalekom Balkanu. Došao je hrabro umrijeti, ali se nije stigao pomjeriti dalje od Zagreba. Pisao je, pio, plakao, pa opet pio. Davio me pričama o ženi koju ne može preboljeti. Ja sam mu doljevao, slušao ga i želio imati njegove probleme.

Gospon Zvonko je pisao pjesme, bavio se naivnom umjetnošću i i bio sav u nekom svom naivnom svijetu, zatrpan starim novinama u najmanjoj sobici u stanu.

Već odavno, nikoga od njih više nema u Zagrebu. Jack ko zna gdje je završio. Klara se vratila na svoj Hvar, a gospon Zvonko se pridružio Klari Zetkin u nekoj zaboravljenoj povijesti Zagreba koje se malo ko još ima razloga prisjećati. Zijo se vratio u Sarajevo i tamo živi. Postao je Bosanac, ostao je Palestinac. Ja sam, na kraju ipak, vidio i obale Kalifornije i Skandinavije i dobio svoju adresu u dalekoj Australiji. Neke stvari su izgleda karma od koje se ne može pobjeći.

Zagreb sam napustio koncem 1993. Putujući na tuđoj putovnici do Austrije. Nekoliko mjeseci kasnije bio sam ilegalni imigrant koji je prelazio njemačko-austrijsku granicu skriven na kamionu. Bio sam izbjeglica na Duldung - vizi u Njemačkoj. Onda imigrant u Australiji...

Iako isti, danas sam neko drugi. Prestao sam putovati ilegalno, dobio sam potrebne dokumente, izborio se za titule, statuse... I u inat špartam diljem svijeta. Nekad zamišljam kako taj pasoš s kojim putujem ustvari nije moj. Pretvaram se da sam to ustvari ja i tako varam sve policije i graničare svijeta.

Život prekinut ratom nikad nisam nastavio i mnogi predratni planovi nisu više imali smisla nakon svega. Tako je i medicina ostala u prošlosti, iako još u svojoj biblioteci čuvam knjige anatomije, fiziologije, patologije koje sam 1993. ponio iz Zagreba. Nije mi imalo smisla izučavati šta ljude čini bolesnima kada sam iskusio kako su cijela društva i cijelo čovječanstvo nagriženi bolestima o kojima nisam mogao pročitati u medicinskim knjigama. Onda sam se iznenada zaljubio! U Antropologiju. Smještena negdje između znanosti i književnosti, ova dama nauka o čovjeku, društvu, kulturama, civilizacijama je bila ona koju sam tražio... Kroz antropološku prizmu, pokušavam razumijeti ljude, otkriti skrivene kodove po kojima zajednice i kolektiviteti funkcioniraju i šta nas to čini nekad dobrim, a nekada zlim.

U Zagreb uglavnom stižem sa zapada, doletim preko nekog od okeana. Nastavim dalje do Sarajeva, Srebrenice. Bio sam 2013. i u Beogradu, u koji sam prije rata znao često svratiti, zadnji put 1990. Tamo zamalo nisam otišao studirati, kao što je to učinio moj drug Sejo. Sjećam se još žešćih derneka u Studenjaku, kod Seje i raje, malo prije nego će nam sve presjesti.

Sjećam se i svog tinejdžerskog putovanja po Jugoslaviji koje je započelo preko Srbije i Beograda pa sve do Bara vreloga jula 1986. Onda dalje, obalom preko Sutomora, Ulcinja prema hrvatskoj rivijeri, dokle smo moj drug Mex i ja uspjeli dobaciti nakon što smo ostali bez dinara u džepu. Imali smo po 16 godina, nekoliko crvendaća u novčaniku i srca Pišonje i Žuge u prsima. Roditelje smo ubijedili da idemo zaraditi nešto love na nekoj izmišljenoj farmi malina u Arilju. Maline nam naravno nisu bile ni na kraj pameti, na nas su čekale avanture, vreli morski pjesak, vrele cure jadranske. U Beogradu smo se priključili grupi mladih backpackers iz Njemačke. Pocijepali smo svoje farmerice kako bi se bolje uklopili u društvo. Od preživjelih uspomena s toga putovanja ostala je jedna crno-bijela slika Mexa i mene iz foto-automata sa željezničke stanice u Beogradu.

Nastavljam pisati u Klotjevcu, mom i Mexovom rodnom mjestu, na lijevoj obali Drine, tj. jezera Perućac. Nekada je to bilo bošnjačko selo od stotinjak domaćinstava i nekoliko stotina žitelja. Danas je to prostor prepoznatljiv po ruševina ubijenih domova koji se još daju prepoznati po davno ugašenim dimnjacima što, tu i tamo, poniženi i poraženi, proviruju između dvadesetogodišnjih dudova, smokava i bagrema. Što od granata i snajpera iz Srbije, što u genocidu u Srebrenici, ubijeno je 108 stanovnika Klotjevca. Najbrojniji među njima su moji Halilovići.

Danas, među nekoliko fragmentiranih povratničkih porodica, nema nijednog Halilovića. Kao jedini preživjeli muškarac iz svoje porodice, Mex je nakon rata postao stanovnik Holandije, ja sam dobacio do Australije.

U Srebrenicu svratim svakoga jula, u Potočarima pokopam nekog iz rodbine. Ove godine je rođak Senad Sulejmanović konačno stigao na red. Skupljali su mu kosti po raznim lokacijama u Podrinju. Fali ga još puno, ali mu se mati Hida boji umrijeti prije nego će, barem jednom, zagrliti njegov bijeli nišan. Zato će ovoga 11. jula i Senad dobiti svoj dio potočarske zemlje. Bio je skroman, pomalo stidan momak. Možda su mu zato i dodijelili jednu diskretnu parcelu pri kraju mezarja, u donjem lijevom ćošku. Senad je i za života volio stajati nekako sa strane, nikada u centru, nije se želio isticati. Nije pričao mnogo, ali je imao jedan fini smisao za humor; dobacio bi uvijek na pravom mjestu i u pravom trenutku. Poštujući njegovu skromnost i neupadljivost, ni ja ga ovdje neću previše opisivati; garant bi bio protiv bilo kakvog isticanja među osam hiljada drugih oko sebe. Ostavit ću ga na na miru, nek počiva u miru.

Putniče, ako nekad zalutaš među potočarske mezare i osjetiš stid jednog nišana sa strane, bit će to stid Senadov, stid što je živio u vremenima bestidnim. Postidi se i ti.

Par riječi o sagovorniku...

Prof. dr. Hariz Halilović je socio-kulturni antropolog na Monash University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), SAD. Istraživačke teme kojima se bavi, pored ostalih, obuhvataju politički motivirano nasilje, društveno sjećanje, translokalne identitete i prisilne migracije. Objavio je niz radova na ove teme u znanstvenim časopisima poput Memory Studies, Archival Science, Ethnologie française, International Migration, Journal of Refugee Studies kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj autorskoj knjizi Places of Pain (Berghahn: Oxford-New York, 2013). Pored znanstvenih, objavio je također i niz angažiranih publicističkih tekstova na B/H/S, kao i na engleskom i nemačkom.

(Preneseno sa portal Danas.rs, svakako uz dozvolu Prof.Dr sc. Hariza Halilovića)

Ažurirano: Srijeda, 15 Srpanj 2015 09:00
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search