LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi O rahmetli Abdulahu Konjiciji
O rahmetli Abdulahu Konjiciji PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 15 Rujan 2015 19:59

 

KonjicijaMogu li se dobra djela činiti iz groba?

Avdo Sidran

Okončao prof. dr. Abdulah Konjicija (1929-2004) sve svoje karijere: i onu na Univerzitetu, kao profesor Medicinskog fakulteta, i onu na Kliničkom centru, kao šef klinike za plućne bolesti i tuberkulozu, i onu u stranci SDA, kao jedan od njenih osnivača, i onu u Skupštini BiH, kao jedan od njenih prvih predsjednika. Stanujemo blizu, ulice nam se sijeku, nema ni pedeset metara dijagonale: Jezero 9 – Kemal-begova 5. Pa se često susrećemo, šetucnemo niz Kralja Tomislava, pa Titinom do Parkuše, pričamo ko kakvi vrsnici. Ne hasi se svojim begovskim porijeklom – golema su imanja Konjicije imali oko Sarajeva, od Dolac-malte pa naniže, ka zapadu i jugu – ni o politici ne truni nego onoliko koliko se mora. Ni o sinu Rusmiru – tih ga godina stalno iz nekakvih belaja vadio, a sin punoljetan, vodi svoj život kako on hoće i kako se njemu sviđa. Svirka, ženske, rasni kerovi, svašta...

Kuća Konjicija, sjevernom stranom, gledala u dvorište što ga je narod prozvo 'Koreja'. Nekad radničko stanovalište, sa dvije-tri barake i nizom raštrkanih kućeraka uokolo, pretvorilo se u neobičan gradski kuriozitet. Zaklonjena i opkoljena austrugarskim trokatnicama - periferija u najužem centru grada ! Čudo jedno, sa još čudnijim šarolikim stanovništvom. U jednom od tih kućeraka – a kućerak sav u šarenim cvijetnim saksijama - samovala udovica Zejneba, muž joj Ibro davno umro, tri se šćeri poudale i razišle, sin se otkino od kuće prije nego se i oženio. Šta ćeš ? Život je život, rastura po svome, o tom ne treba ni mislit ako hoćeš mrvu pameti da sačuvaš.

Bila se već dobro zaholcala 2003. godina kad se sa imenjakom sretoh u bolničkom hodniku, na ružnom propuhu, a on me zajmi podruku, povede prema kafeu i poče kazivat.

„Mene je, adešu moj, strefilo ono od čega sam cio život druge ljude liječio, i još gore. Gotova stvar. Ovi ovdje – sve su to moji učenici - vele pet-šest godina, a ja znam da je to pet-šest mjeseci, uvrh glave godina, godina i po. Dobro. Nemam, vala, za čim žalit: nagledo sam se svijeta, naputovo puta, najahao konja, naljubio žena...Nego mi žao...Ti znaš da je u mene pofina penzija, dvije hiljade i šesto kaemova ! Šteta da to sa mnom pod zemlju ide! Šta misliš, adešu, mogu li se dobra djela činiti – iz groba?“

Otišo sutridan u Koreju, pokuco Zejnebi na vrata, ona mu iznijela kahvu, sve kako pristoji i kako je red. Tako i tako. Da se ona, udovica, uda za njega, udovca. Na papiru. Ništa u životu. On neće još dugo, šteta da pare idu pod zemlju. Ja od tebe ne tražim ništa. Ama baš ništa. Ti nemaš nikakvih obaveza nego da jednom mjesečno, kad poštar pozvoni, otvoriš vrata i uzmeš dvije i po hiljade kaemova. Ako ti je zazor ići u općinu, dovešću matičara ovdje ! Kakve su još riječi legle na stonu mušemu ispred njih ne zna se, ali se zna da je Zejnebina bila posljednja: - Ne bih ja to mogla, ne dao mi Bog – dokle god je onih, na Bakijama, mrtvih Ibrovih kostiju!

Dogodine, bi onako kako je profesor kazao. Država ga ispratila s krupnim počastima. Zejneba sačekala da prođe četrdeset dana, pa ispričala šćerima. A ona joj srednja, Hikmeta, skoči u oči: - Što ne reče meni, što ne reče meni? Hebale te mrtve kosti Ibrove, da te hebale ! Što meni ne reče...Što meni ne reče !?

(Preneseno iz Avaza,13.9.2015)

Ažurirano: Utorak, 15 Rujan 2015 20:02
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search