LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Utorak, 18 Travanj 2017 19:13

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (1)

Dr Husnija Kamberović

Kao zaseban nacionalni identitet Muslimani su u Bosni i Hercegovini zvanično priznati na sjednicama CK SKBiH u januaru i maju 1968, ali su se tek na popisu stanovništva 1971. mogli izjasniti kao Muslimani u nacionalnom smislu. (Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009)

Taj proces nije bio jednostavan ni lagan. To priznanje Muslimana kao nacije nije bilo stvaranje te nacije, nego prosto priznanje faktičkoga stanja. Tome je doprinijelo nekoliko faktora, a važnu ulogu u tom procesu imali su intelektualci koji su tokom 1960-ih godina u nekoliko naučnih projekata dokazivali posebnost nacionalnog identiteta Muslimana. Intelektualci koji su u tome sudjelovali bili su, zapravo, na partijskom zadatku. (Husnija Kamberović, “Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009, 165-191)

Da bi se bolje vidio odnos Tita prema nacionalnom identitetu Muslimana i jasnije sagledao način na koji su promotori muslimanskog nacionalnog identiteta argumentirali svoje stavove oslanjajući se na Tita kao važan argument, bilo bi potrebno ukratko oslikati kontekst u kojemu se od kraja Drugog svjetskog rata do sredina 1960-ih godina razvijao nacionalni identiteta Muslimana u Bosni i Hercegovini i objasniti motive komunističkog osporavanja nacionalnog identiteta te zajednice. Možda je to najbolje obja- snio Milovan Đilas kada je izjavio da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, te da ih je u razumijevanju činjenice da su Muslimani posebna nacija omela ideologija, prije svega komunistički ateizam, “koji nije mogao priznati da bi religija mogla biti neka forma kroz koju neko stvara naciju”. (Milovan Đilas i Nadežda Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zurich, 1994, 103; Širi kontekst vidjeti u: Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: Metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi br. 38, Sarajevo 2009, 11-30) Iz tog ideološkog ogrtača proizašlo je prvobitno negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta i nada da će se oni, u skladu sa komunističkim razumijevanjem nacije, nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom pravcu. Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog Milenko Filipović još uvijek je bio uvjeren da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”. (Wolfgang Hopken, “Jugoslovenski komunisti i bosanski Muslimani”, Književna revija, Sarajevo, maj 1990, 6.) Međutim, pokazalo se da je ta dijagnoza ipak bila preuranjena, a svaki popis stanovništva je pokazivao da se mali broj muslimana izjašnjava pripadnicima srpske ili hrvatske nacije. To faktičko stanje će dovesti do promjene komunističkog stava o nacionalnom identitetu Muslimana i to saznanje je bilo presudno da je 1960-ih počeo proces priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta. Taj je proces prošao kroz nekoliko faza, ali bismo mogli zaključiti kako je doba od 1961. do Ustava 1963. bilo pripremno razdoblje za priznanje Muslimana kao nacije, da se od 1963. do 1966. u Bosni i Hercegovini naučno argumentira teza o njihovom nacionalnom identitetu, a da se od 1966. do 1968. taj stav realizira i na jugoslavenskoj političkoj razini. (Husnija Kamberović, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznanja nacionalnog identiteta”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009, 60)

Uglavnom od početka 1970-ih godina nesporan je njihov nacionalni identitet, premda je osporavanja bilo u nekim intelektualnim i političkim krugovima, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan Bosne i Hercegovine. Rodoljub Čolaković u svom Dnevniku svjedoči kako je čak i u visokim političkim krugovima bilo straha zbog činjenice da je popis stanovništva 1971. pokazao da Muslimani u Bosni i Hercegovini imaju relativnu većinu, što je moglo pokrenuti muslimanske nacionaliste “da traže svoju matičnu republiku”. (Rodoljub Čolaković, Dnevnik 1971-1972, Banjaluka – Bijeljina 2008, 287)

Na ovom mjestu ću pokazati kako su intelektualci koji su se sredinom 1960-ih godina zalagali za afirmaciju muslimanskog nacionalnog identiteta, koristili Tita kao argument za svoje teze. U drugom dijelu rada pokazat ću kako je nakon posljednjeg rata 1990-ih godina Tito umjesto ključnog argumenta za muslimanski nacionalni identitet postao glavni krivac za višedecenijsko osporavanje tog identiteta.

Teza koju ja zastupam u vezi s pitanje odnosa Tita prema nacionalnom idenitetu Muslimana glasi: tokom 1960-ih i 1970-ih, kada je bilo važno naučno dokazivati da su Muslimani zaseban nacionalni identitet, kao jedan od važnih argumenata navođeno je i to da je Tito priznavao taj individualitet (etnički ili nacionalni, kako je kada kome trebalo). Tokom 1990-ih i početkom 21 stoljeća, Tito je u nekim bošnjačkim krugovima postao glavni krivac zbog čega Muslimani (sada pod nazivom Bošnjaci) kao zaseban nacionalni identitet nisu priznati prije konca 1960-ih godina. Obje ove teze u svojoj osnovi su bile odraz trenutnih političkih interesa, a ne rezultat naučnog dozrijevanja.

(Preneseno iz časopisa BEHAR čije je uredništvo preuzelo ovaj tekst iz Husnija Kamberović, „Hod po trnju - iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća“, Sarajevo, 2011., str. 209-218)

(nastavlja se)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search