LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 22 Travanj 2017 20:14

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (2)

Dr Husnija Kamberović

Među brojnom literaturom koja je 1960-ih godina naučno dokazivala postojanje muslimanskog nacionalnog identiteta ovdje ću samo spomenuti knjigu Atifa Purivatre o nacionalnom i političkom razvitku Muslimana. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970) U toj je knjizi Purivatra za svjedoka o nacionalnom identitetu Muslimana pozvao upravo Josipa Broza navodeći njegove riječi sa Drugog plenuma CK SKJ iz novembra 1959. kada je rekao kako “stvari u vezi sa nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredijeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvat”. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970, 13)

Purivatra također citira Titov govor na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije, održan u januaru 1963, kada je osudio politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana i kazao: “A u čemu je pojam jugoslovenstva, šta, naime, znači biti Jugosloven? Danas to znači biti građanin socijalističke Jugoslavije. Međutim, iako je to jasno, kod nas postoje i jalove diskusije, na primjer o tome da li Muslimani treba da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije.”

Purivatra je na temelju toga zaključio da je Tito od početka imao afirmativan stav u pogledu muslimanskog nacionalnog identiteta. Čak se ovdje Titovo mišljenje koristi kao ključni argument usmjeren prema onima koji osporavaju muslimanski nacionalni identitet. Međutim, pažljivim čitanjem se može zaključiti da Tito u svojoj diskusiji smatra da Muslimane ne treba prisiljavati “da se opredijele za neku nacionalnost”, nego im treba ostaviti mogućnost da se, ako žele, mogu izjašnjavati kao “građani socijalističke Jugoslavije”. Purivatra je, ipak, akcenat stavio na Titovo insistiranje na “slobodno razvijanje nacionalne i etničke samosvojnosti naših naroda”, pa time i Muslimana. U svakom slučaju, ovdje imamo primjer da nositelji ideje muslimanske nacionalne afirmacije iz 1960-ih godina upotrebljavaju Tita kao argument za tezu o postojanju zasebne muslimanske nacije. Purivatra je bio jedan od ključnih naučnih aktivista koji je u svojim nastojanjima da dokaže muslimanski nacionalni identitet u pomoć pozivao Tita i Komunističku partiju Jugoslavije. On je analizirao stavove Komunističke partije Jugoslavije o nacionalnom pitanju i tamo nalazio elemente koji su opravdavali njegovu tezu da je ta partija uvijek Muslimane smatrala zasebnim identitetom i zasebnom nacionalnom cjelinom. Upozoravao je na Petu zemaljsku konferenciju KPJ održanu u Zagrebu u novembru 1940, kada je Tito kazao da “Muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. Purivatra je zaključivao da su u KPJ uvijek “preovlađivale snage koje su imale pravilan stav o nacionalnom pitanju, pa i u slučaju BiH i bh muslimana. Partija je dosljedno poštujući marksistički stav o samosvojnosti svakog naroda bila protiv nacionalnog opredjeljivanja Muslimana, na čemu su tada insistirale velikosrpska i velikohrvatska buržoazija”. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970, 57)

Druga skupina intelektualaca, koja se nije uključila u akciju dokazivanja muslimanskog nacionalnog identiteta nego je identitet te zajednice doživljavala na nešto drukčiji način tvrdeći da bosanski Muslimani svoju “etničku i istorijsku individualnost” iskazuju pod nazivom Bosanac, nije bila saglasna sa takvim tumačenjem kakvo su imali Purivatra i čitava skupina intelektualaca (Hamdija Ćemerlić, Muhamed Hadžijahić, Mustafa Imamović i drugi). U ovaj drugi krug intelektualaca pripadao je Enver Redžić, dugogodišnji direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, koji je na skupu Istorijske pretpostavke BiH 1968. polemizirao sa Purivatrom u vezi s tim. Naime, Purivatra se na tom skupu ponovo pozivao na Tita kao argument za postojanje Muslimane kao zasebne nacije snažno zastupajući tezu da su KPJ i Tito tokom Drugog svjetskog rata stojali na stanovištu postojanja zasebnog etničkog individualiteta Muslimana. Kao dodatni argument Purivatra je navodio različite dokumente (letke, proglase, referate i slično), ali je Redžić osporavao vrijednost tih dokumenata. “Jer, ako primimo kao tačno da je Komunistička partija bila načisto s pitanjem etničke individualnosti Muslimana Bosne i Hercegovine, kako onda objasniti praksu da neposredno po završetku narodnooslobodilačkog rata isto partijsko pokrajinsko rukovodstvo insistira na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u Bosni i Hercegovini? Ako je to već jedan individualitet, i ako je on priznat, zašto se sada čine takve digresije od jednog stanovišta koje primamo kao definitivno?” Redžić je osporio i Purivatrinu tezu da je formiranje muslimanskih partizanskih jedinica bilo znak priznavanja njihovog etničkog individualiteta, a pri tome se pozivao na vlastitu aktivnost tokom rata, kada je kao partizan aktivno na terenu politički djelovao radi mobiliziranja muslimana u partizanske jedinice, ali ne da bi se priznao njihov nacionalni individualitet nego jednostavno da bi se mobilizirali u borbu. “Kada bismo usvojili tvrdnju da formiranje muslimanskih vojnih jedinica predstavlja dokaz priznanja etničke individualnosti Muslimana, onda se postavlja pitanje zašto se u Bosni i Hercegovini ne stvaraju srpske vojne jedinice, a KP u BiH nesporno priznaje nacionalni individualitet srpskog naroda”. (Rodoljub Čolaković, Dnevnik 1971-1972, Banjaluka – Bijeljina 2008, 287)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search