LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (9)

Švejk kao simulant

U ovo veliko doba vojni su liječnici ulagali neobičan trud da iz simulanata istjeraju đavla sabotaže i vrate ih opet u krilo vojske. Liječnici su uveli nekoliko stupnjeva mučenja simulanata i onih na koje se sumnjalo da simuliraju, kao što su npr. tuberkulozni, reumatičari, ljudi kilavi, oboljeli od bubrežne bolesti, tifusa, šećerne bolesti, upale pluća i drugih bolesti. Mučenje kojemu su simulanti bih podvrgnuti bilo je sistematizirano, a stupnjevi su mučenja bili ovi: 1. Potpuna dijeta, ujutro i naveče čaša čaja, u trajanju od tri dana, a uz to svi simulanti, bez razlike na što se tuže, dobivaju i aspirin za znojenje. 2. Da ne bi mislili da u vojsci teče med i mlijeko, svaki od njih dobiva obilnu porciju kinina u prašku, što se zove „lizanje kinina“. 3. Dvaput na dan ispiranje želuca litrom tople vode. 4. Klistir s upotrebom zasapunjene vode i glicerina. 5. Omotavanje u ponjavu namočenu u hladnoj vodi. Bilo je junaka koji su podnijeli svih pet stupnjeva mučenja, pa su ih na kraju odvezli u jednostavnom lijesu na vojničko groblje. No bilo je i ljudi malodušnih koji su došavši na klistir izjavili da im je već dobro i da ne žele ništa drugo, nego da odu s prvim maršbataljonom na frontu. Švejka su u garnizonskom zatvoru smjestili u bolesničku baraku u kojoj su bili baš takvi malodušni simulanti.

- Ne mogu više izdržati - rekao mu je njegov susjed u krevetu, kojega su upravo doveli iz liječničke ordinacije gdje su mu već drugi put ispirali želudac. Taj je čovjek simulirao kratkovidnost.

- Sutra idem u pukovniju - odlučio je drugi susjed s lijeve strane, koji je maločas dobio klistir, a simulirao je da je gluh kao top.

Na krevetu kraj vrata umirao je jedan sušičavac, zamotan u ponjavu namočenu u hladnoj vodi.

- To je već treći ove nedjelje - primijeti susjed s desne strane - a što je tebi?

- Bolujem od reume - odgovori Švejk, na što zaori srdačan smijeh čitavog društva. Smijao se i umirući sušičavac koji je simulirao tuberkulozu.

- S reumatizmom nisi trebao ni da dolaziš među nas - ozbiljno upozori neki debeljko - reumatizam se ovdje smatra tako beznačajnim kao i kurje oko. Ja sam slabokrvan, nemam pola želuca i fali mi pet rebara, pa mi nitko ne vjeruje. Bio je ovdje čak i jedan gluhonijemi, četrnaest dana zaredom omotavali su ga svako pola sata u ponjavu namočenu u hladnoj vodi, svaki dan su mu davali klistir i ispirali želudac. Već su svi bolničari mislili da je pobijedio i da će kući, kadli mu liječnik propisa nešto za bljuvanje. Činilo se da će svu utrobu izbljuvati, i to ga je slomilo. „Ne mogu“, reče, „više izigravati gluhonijema čovjeka, vratio mi se i govor i sluh.“ Bolesnici su mu savjetovali da se ne upropaštava, ali on je ostao pri tome da čuje i govori kao i ostali. A isto je to rekao i ujutro prilikom vizite.

- Držao se on dugo - primijeti čovjek koji je simulirao da mu je jedna noga kraća čitav decimetar - a ne kao onaj koji je simulirao da ga je udarila kap. Tomu su bila dovoljna tri kinina, jedan klistir i jednodnevni post. Priznao je, pa prije nego je došlo do pumpanja želuca, o uzetosti nije bilo ni spomena.

Ali najdulje je izdržao onaj koga je ugrizao bijesni pas. Grizao je, lajao je, istina odlično, ali nikako nije mogao izazvati pjenu na usta. Pomagali smo mu kako smo mogli, škakljali smo ga po čitav sat prije vizite, tako da je dobio grčeve i sav poplavio, ali pjena se na ustima nije pojavljivala, njoj ni traga. Bilo je to nešto strašno. A kad je jednog jutra priznavao na viziti simuliranje, bilo nam ga je tako žao. Stao je uz krevet uspravan kao jela, pozdravio vojnički i rekao: „Pokorno javljam, gospodine liječniče, da onaj pas koji me je ugrizao valjda nije bio bijesan.“ Liječnik ga pogleda nekako čudno, tako da je bolesnik počeo drhtati po čitavom tijelu i nastavio: „Pokorno javljam, gospodine liječniče, da me uopće nije ugrizao nikakav pas, nego sam se sam ugrizao u ruku.“ Poslije toga priznanja stavljen je pod istragu zbog sakaćenja sama sebe ugrizom u ruku da ne mora na ratište.

- Sve ovakve bolesti u kojima je potrebna pjena oko usta - reče debeli simulant - teško je simulirati. Isto je tako s padavicom. Bio je ovdje i jedan padavičar koji je uvijek govorio da mu uopće nije teško simulirati napadaj, pa ih je tako dobivao i oko deset na dan. Svijao se u grčevima, stiskao šake, izbuljivao oči, tako da su izgledale kao da stoje na peteljkama, lomatao je sobom, plazio jezik, da ne duljim, bila je to izvrsna prvoklasna padavica, prava pravcata. Najednom mu izbili neki čirovi, dva na vratu i dva na leđima, pa je tako došao kraj i svijanju i lomatanju, jer nije mogao ni maknuti glavu, ni sjediti, ni ležati. Pao je i u vrućicu, pa je u toj vrućici prilikom vizite sama sebe odao. A i nas su namučili ti čirovi jer je morao s njima ležati među nama još tri dana, a dobivao je drugu dijetu: ujutro kavu s pecivom, a naveče kašu ili juhu, pa smo mi s ispumpanim, gladnim želucima i potpunom dijetom morali gledati kako on ždere, mljaska, puše i štuca od sitosti. Trojici je time slomio duh, pa su i oni priznali. Bolovali su od srčane mane.

- Najbolje se dade simulirati ludilo - reče jedan simulant.

- Iz našeg učiteljskog zbora leže u susjednoj sobi dvojica, od kojih jedan neprestano i danju i noću viče: „Lomača Giordana Bruna još uvijek se dimi, obnovite Galilejev proces!“, a onaj drugi laje, najprije tri puta polako: „vau, vau, vau!“, a zatim pet puta brzo: „vauvauvauvauvau!“, a onda opet polako, i tako to ide bez prestanka. Već su izdržali preko tri nedjelje. Ja sam ispočetka također htio simulirati luđaka, i to vjerskoga luđaka, pa propovijedati o papinoj nepogrešivosti, ali sam napokon pribavio rak na želucu od nekog brice na Maloj Strani za petnaest kruna.

- Ja poznajem jednog dimnjačara u Břevnovu - nadoda drugi pacijent - on će vam za deset kruna izazvati takvu vrućicu da ćete skočiti kroz prozor.

- To nije ništa - reče drugi - u Vršovicama ima jedna primalja, koja će vam za dvadeset kruna tako lijepo iščašiti nogu da ćete ostati bogalj čitava života.

- Pa meni su iščašili nogu za pet kruna - javi se netko s kreveta kraj prozora - za pet kruna i tri piva.

- Mene moja bolest stoji već više od dvije stotine - nastavi njegov susjed, mršav kao motka - nema otrova koga ja nisam popio, ne možete ga naći. Ja sam živo skladište otrova. Pio sam sublimat, udisao živine pare, griskao arsen, pušio opijum, pio opijumsku tinkturu, sipao morfij na kruh, gutao strihnin, pio rastopljen fosfor u sumporovu ugljiku i pikrinsku kiselinu. Uništio sam tako jetra, pluća, bubrege, žuč, mozak, srce i crijeva. Nitko ne zna od čega bolujem.

- Najbolje je - tumačio je netko s kreveta kraj vrata - uštrcati petrolej pod kožu na ruci. Moj je bratučed bio tako sretan da su mu odrezali ruku ispod lakta, pa je sada siguran da ga neće pozvati u rat.

- Eto vidite - reče Švejk - sve to mora svaki od nas podnijeti za našega cara. I pumpanje želuca, i klistir. Kad sam prije nekoliko godina služio u svojoj pukovniji, bilo je to još gore. Tada su takvom bolesniku svezali unakrst i noge i ruke, pa su ga bacili u zatvor da ozdravi. Ondje nije bilo kreveta, ni vojničkih ni bolničkih, kao ovdje, a ni pljuvačnica. Gole daske, i na njima su ležali bolesnici! Jednom je jedan od tih bolesnika zaista bolovao od tifusa, a drugi kraj njega od crnih boginja. Obojicu su svezali unakrst za noge i ruke, a pukovnijski ih je liječnik udarao nogom u trbuh, jer su, veli, simulanti. A kad su oba vojnika umrla, stvar je došla i pred parlament i novine su se raspisale o tom slučaju. Odmah su nam zabranili čitanje novina i izvršili pregled vojničkih kovčega, da vide ima li tko novine. A kako mene uvijek prati nesreća, nisu ih našli ni kod koga u čitavoj pukovniji nego kod mene. Stoga su me odveli na pukovnijski raport, i naš obrst, pravi vol, dao mu bog rajsko naselje, počeo se na mene derati neka stojim propisno i neka mu reknem tko je napisao taj članak u novine, ili će mi rastrgati gubicu od jednog uha do drugoga i zatvoriti me dok ne pocrnim. A onda je došao pukovnijski liječnik, počeo mi mahati šakom pod nosom i vikati: „Sie verfluchter Hund, sie schäbiges Wesen, sie unglückliches Mistvieh, klipane socijalistički!“ Gledam ja svima iskreno u oči, ne trepćem i samo šutim držeći desnu ruku na kapi, a lijevu na šavu hlača. Skakali su oko mene kao psi, lajali su na mene, a ja ni riječi. Šutim, salutiram i lijeva mi ruka priljubljena uz hlače. Pošto su tako bjesnjeli oko pola sata, zaleti se prema meni obrst i izdere se: „Jesi li ti blesan ili nisi blesan?“ - „Pokorno javljam, gospodine obrste, ja sam blesan.“

- „Dvadeset i jedan dan strogog zatvora zbog blesavosti, dva posta sedmično, mjesec dana pritvora, četrdeset i osam sati u špangama, odmah ga zatvorite, ne dajte mu jesti, pokažite mu da vojsci nisu potrebni blesani! Izbit ćemo ti, klipane, te novine iz glave!“ - odluči nakon dugog trčkaranja gospodin obrst.

Dok sam ja sjedio u zatvoru, dešavala su se u kasarnama čudesa. Naš je pukovnik uopće zabranio vojnicima čitanje; nisu se smjele čitati ni „Praške službene novine“, a u kantini se u novine nisu smjele zamatati ni hrenovke ni sir. Otada su vojnici počeli čitati, pa je naša pukovnija postala najobrazovanija. Čitali smo sve novine, a u svakoj su se četi pravili stihovi i pjesmice protiv našeg obrsta. A kad bi se što u regimenti dogodilo, među ljudima bi se uvijek našao kakav dobročinitelj koji bi to dao u novine pod naslovom: „Mučenje vojnika“. Pa ni to im nije bilo dosta. Pisali su narodnim zastupnicima u Beč da se zauzmu za njih, a ovi su počeli podnositi interpelaciju za interpelacijom, da je naš gospodin obrst životinja i slično. Nekakav je ministar poslao k nama komisiju da ispita stvar, pa je kasnije neki Franta Henčel iz Hluboke dobio dvije godine zatvora, jer je on ono pisao zastupnicima u Beč zbog one zaušnice koju mu je na vježbalištu prilijepio gospodin pukovnik. Kasnije, kad je komisija otputovala, gospodin obrst je dao postrojiti sve nas, čitavu regimentu, pa nam je stao govoriti da je vojnik vojnik, da on mora držati jezik za zubima i služiti, a ako mu se nešto ne sviđa, da je to kršenje subordinacije.

„A vi ste, nitkovi, mislili, da će vam komisija pomoći,“ govorio je gospodin obrst, „drek vam je pomogla. Sad će lijepo svaka kompanija prodefilirati mimo mene i ponoviti glasno što sam rekao.“

- I išli smo kompanija za kompanijom, rehtsšaut, gledajući u gospodina obrsta, s rukom na remenu puške i derali se: „A mi smo, nitkovi, mislili da će nam komisija pomoći, a drek nam je pomogla.“

- Gospodin obrst se smijao da se sve za trbuh hvatao, dok nije prolazila jedanaesta kompanija. Ide kompanija, udara nogama, a kad dođe do gospodina obrsta, ništa, šuti, ni glasa ne daje od sebe. Gospodin obrst pocrvenje kao puran i vrati jedanaestu kompaniju da još jednom ponovi. Defilira ona i šuti, samo red za redom drsko gleda gospodinu obrstu u oči.

- „Rut“ zapovjedi gospodin obrst i šeće se po dvorištu, udarajući se bičem po čizmama, pijucka i najednom se zaustavi i vikne: „Abtreten“, sjedne na kobilu i odjuri kroz kapiju. Čekali smo šta će biti s jedanaestom kompanijom, a kad tamo neprestano ništa. Čekah smo jedan dan, dva dana, čitav tjedan, a ono ništa! Gospodin pukovnik uopće se više nije ni pojavio u kasarni, a tome su se vrlo radovali i vojnici i podoficiri i oficiri. Kasnije smo dobili novog pukovnika, a za starog se pričalo da je u nekom sanatoriju jer je napisao vlastoručno pismo Njegovu Veličanstvu caru da se jedanaesta kompanija pobunila.

Približilo se vrijeme popodnevne vizite. Vojni liječnik doktor Grünstein obilazi od kreveta do kreveta, a za njim, ide sanitetski oficir sa zapisnikom.

- Macuna?

- Ovdje.

- Klistir i aspirin!…

Pokorny?!

- Ovdje!

- Ispiranje želuca i kinin!…

Kovařík?!

- Ovdje!

- Klistir i aspirin!…

Kot’átko?!

- Ovdje!

- Ispiranje želuca i kinin!

I tako dalje, jedan za drugim, bez milosti, mehanički, strogo.

- Švejk?!

- Ovdje!

I doktor Grünstein pogleda novog pacijenta.

- Što vas boli?

- Pokorno javljam, patim od reume!

Doktor Grünstein se za vrijeme svoje prakse privikao na fino ironiziranje, a taj je način djelovao mnogo jače nego vikanje.

- Aha, reumatizam - reče Švejku - to je vrlo teška bolest. Čudan je to slučaj da čovjek dobije reumatizam baš onda kad je svjetski rat, pa treba da ide u vojsku. Ja mislim da vas to mora strašno ljutiti.

- Pokorno javljam, gospodine nadliječniče, da me to strašno ljuti.

- Eto vidite, to ga ljuti. Od vas je zaista vrlo lijepo da ste nas se sjetili sa svojim reumatizmom baš sada. U mirno doba takav jadnik trči kao jare, ali čim bukne rat, odmah ima reumu, a i koljena mu odmah otkazu poslušnost. Zar vas ne bole koljena?

- Pokorno javljam da bole.

- I čitave noći ne možete spavati, zar ne? Reumatizam je vrlo opasna, bolna i teška bolest. Mi ovdje imamo već dobra iskustva s reumatičarima. Potpuna dijeta, a i ostale metode liječenja pokazale su se kao vrlo uspješne. Ovdje ćete ozdraviti prije nego u Píšt’anima i odmaširat ćete na frontu da će se sve prašiti za vama. I okrenuvši se sanitetskom podoficiru, reče: - Pišite: Švejk, potpuna dijeta, dvaput na dan ispiranje želuca, jednom na dan klistir, a kako će biti dalje, to ćemo vidjeti. A sada ga odvedite u ordinacijsku sobu, isperite mu želudac i, kada se pribere, dajte mu klistir, ali dobar, tako da počne dozivati sve svece ne bi li se reumatizam preplašio i pobjegao. A okrenuvši se zatim svima krevetima, održa govor pun lijepih i razboritih misli: - Nemojte misliti da pred sobom imate kakva vola koga možete vući za nos. Vaše vladanje neće me nipošto izbaciti iz ravnoteže. Ja znam da ste vi svi simulanti i da se hoćete izvući iz vojske. A prema tome ja i postupam s vama. Preživio sam stotine i stotine takvih vojnika kao što ste vi. Na ovim krevetima ležale su gomile ljudi kojima nije nedostajalo ništa drugo osim vojničkog duha. Dok su se njihovi drugovi borili na ratnim poljanama, oni su mislili da će se valjati po krevetima, dobivati bolničku hranu i čekati dok se završi rat. Ali u tom su se vraški prevarili, a i vi ćete se svi vraški prevariti. I nakon dvadeset godina vikat ćete iza sna kad budete sanjali kako ste kod mene simulirali.

- Pokorno javljam, gospodine nadliječniče - začu se tihi glas s nekoga kreveta kraj prozora - ja sam već ozdravio, ja sam već noćas opazio da mi je astma prošla.

- Kako se zovete?

- Kovařík, pokorno javljam, treba da dobijem klistir.

- Dobro, dobit ćete još klistir za put - odluči doktor Grünstein - da se ne biste tužili da vas ovdje nismo liječili. Tako, a sada svi bolesnici koje sam prozvao, neka idu za podoficirom da svaki dobije što mu pripada. I zaista, svaki je dobio poštenu porciju koju mu je doktor propisao. Pa ako su neki i pokušali djelovati na izvršioce zapovijedi molbama ih prijetnjom da će i oni ući u sanitetsku službu i da se može dogoditi da će im izvršioci jednom pasti u ruke, Švejk se držao junački. - Ne štedi me - rekao je Švejk krvniku koji mu je davao klistir - sjeti se svoje zakletve! Pa da ovdje leži i tvoj otac ih brat, daj im klistir, i ne trepnuvši okom. Pomisli da na ovakvim klistirima počiva Austrija i da je pobjeda naša!

Sutradan, za vrijeme vizite, doktor Grünstein upita Švejka kako mu se sviđa u vojnoj bolnici. Švejk mu odgovori da je to dobra i uzvišena ustanova. Za nagradu je dobio isto što i jučer, osim aspirina i tri praška kinina, što su mu sasuli u vodu da odmah ispije. Ni Sokrat nije ispio svoju čašu otrova s takvim mirom s kakvim je ispio kinin Švejk na kojem je doktor Grünstein iskušavao sve stupnjeve mučenja. Kad su Švejka zamotali u mokru ponjavu u liječnikovoj nazočnosti, na liječnikovo pitanje kako mu se to sada sviđa, Švejk odgovori: - Pokorno javljam, gospodine nadliječniče, ovo je kao na kupalištu ili u morskim kupkama.

- A kako je s reumatizmom?

- Pokorno javljam, gospodine nadliječniče, da reumatizam nikako ne popušta.

I Švejk je bio podvrgnut novome mučenju. U to je vrijeme udovici pješadijskog generala, barunici von Botzenheim, zadavalo mnogo briga kako da pronađe onog vojnika o kojemu je nedavno „Bohemia“ donijela onu vijest, kako su ga, bogalja, vozili na bolesničkim kolicima a on je vikao: „Na Beograd!“ Ta je rodoljubna manifestacija, kao što znamo, potakla uredništvo „Bohemije“ da pozove čitaoce na skupljanje priloga u korist lojalnog vojnika bogalja. Raspitivanjem na redarstvenom ravnateljstvu napokon se utvrdilo da je to bio Švejk, a dalje je već bilo lako. Barunica von Botzenheim povela je sa sobom svoju pratilicu i lakeja s košarom, pa su se odvezli na Hradčane. Jadna barunica nije ni znala šta to znači kad čovjek leži u vojnoj bolnici garnizonskog zatvora. Njena joj je posjetnica otvorila vrata zatvora, u kancelariji bili su prema njoj vrlo susretljivi, pa je već za pet minuta znala da „der brave Soldat Švejk“, koga je tražila, leži u trećoj baraci na krevetu broj sedamnaest. Pratio ju je sam doktor Grünstein koji je bio zbog toga sav zbunjen. Švejk je baš sjedio na krevetu poslije običajne dnevne kure koju je propisao doktor Grünstein, a bio je okružen grupom mršavih i izgladnjelih simulanata koji se još nisu predali, nego su se grčevito borili s doktorom Grünsteinom na terenu potpune dijete. Kad bi ih tkogod slušao, stekao bi utisak da se nalazi u kulinarskom društvu, u višoj kuharskoj školi ili na gurmanskim kursovima.

- I prosti čvarci od goveđeg loja mogu se također jesti - pričao je jedan bolesnik koji je ovdje ležao „zbog zastarjelog želučanog katara“ - kad su topli. Kad se topi loj, valja ih dobro istisnuti, posoliti, popapriti, i ja vam velim da im ni guščji čvarci nisu ravni!

- Ostavite vi guščje čvarke - javi se čovjek s „rakom na želucu“ - ništa nema bolje od guščjih čvaraka. Pred njima se mogu sakriti čvarci od svinjskog špeka! Razumije se, moraju se zlatno zažutjeti, kao što rade Židovi. Oni uzmu tustu gusku i skinu joj mast zajedno s kožom, pa se to onda cvre.

- Znate li da se varate što se tiče svinjskih čvaraka? - primijeti Švejkov susjed. - Razumije se samo po sebi, ja govorim o čvarcima od domaćeg špeka, o takozvanim domaćim čvarcima. Ne smiju biti smeđi, a ni žuti. Moraju biti nekako po sredini između ove dvije boje. Čvarak ne smije biti ni previše mekan, ni previše tvrd. A ne smije ni pucketati pod zubima, jer je tada pregoren. Mora se rastopiti na jeziku, a pri tom ne smijete imati osjećaj kao da vam curi mast po bradi.

- A tko je od vas jeo čvarke od konjskog sala? - javi se nečiji glas, na koji nije nitko odgovorio jer je u sobu uletio sanitetski podoficir i viknuo: - Svi u krevet, dolazi neka nadvojvotkinja, pa neka nitko ne pomoli ispod pokrivača svoje prljave noge! Ni nadvojvotkinja ne bi mogla ući tako veličanstveno kao što je ušla barunica von Botzenheim. Za njom je išla čitava povorka ljudi u kojoj nije manjkao ni računarski narednik bolnice, jer je on u svemu tome vidio tajanstvenu ruku revizije koja bi ga htjela baciti od masnoga korita u pozadini na milost i nemilost šrapnela nekamo pod žičane zaštite pozicija. Bio je blijed, ali još je bio bljeđi doktor Grünstein. Njemu je titrala pred očima mala posjetnica stare barunice s titulom: udova generala i sve ono što je moglo biti s tim povezano, kao što su društvene veze, protekcije, tužbe, premještaj na frontu i druge strašne stvari.

- Ovdje je Švejk - reče čuvajući prividno mir i povede barunicu von Botzenheim do Švejkova kreveta - vlada se vrlo strpljivo. Barunica von Botzenheim sjede na ponuđenu stolicu kraj Švejkova kreveta i reče: - Ceski fojak, topra fojak, kriplfojak pit tapferfojak, češki fojak jako foljeti Austrijanci. Uz to je gladila Švejka po neobrijanu licu i nastavila: - Ja čitati sfe u novini, ja vama donesti papat, jesti, pušit, slatkiši, češki fojak, topra fojak. Johann, kommen Sie her! Lakaj, koji je svojim bodljikavim zaliscima podsjećao na razbojnika Babinskog, privukao je krevetu golemu košaru, dok je pratilica stare barunice, visoka dama uplakana lica, sjela na Švejkov krevet i popravila mu slamom ispunjeni jastuk pod leđima čvrsto uvjerena da tako valja postupati s bolesnim junacima. Barunica je dotle izvlačila iz košare darove. Tucet pečenih pilića, zamotanih u ružičasti svileni papir i povezanih crno-žutom svilenom vrpcom, dvije boce nekakva ratnog likera s etiketom: „Gott strafe England“. S druge strane se nalazila etiketa sa slikom Franje Josipa i Vilima II, kako se drže za ruke, kao da žele igrati igru: „Zekan sjedi u jamici, o jadniče, što ti je, da ne možeš skakati?“

Zatim je izvukla iz košare tri boce vina za rekonvalescente i dvije kutije cigareta. Sve je elegantno smjestila na prazan krevet kraj Švejka i dodala još lijepo uvezanu knjigu: „Događaji iz života našega monarha“, koju je napisao veoma zaslužni glavni urednik „Službenih praških novina“, koji je u starom Franji vidio samog sebe. Zatim je stavila na krevet zamotke čokolade s istim onim natpisom „Gott strafe England!“ i s istim slikama austrijskog i njemačkog cara. Ali na čokoladi se nisu držali za ruke, nego su bili odvojeni i okrenuti jedan drugome leđima. Lijepa je bila dvoredna četkica za zube s natpisom „Viribus unitis!“ da se svaki onaj koji bude čistio zube sjeti Austrije. Elegantan je i vrlo zgodan dar za frontu i rovove bio pribor za čišćenje nokata. Na kutiji je bila slika šrapnela koji se rasprsnuo i čovjeka sa šljemom na glavi, kako juri s bajunetom naprijed. Pod sličicom je bio natpis: „Für Gott, Kaiser und Vaterland!“ Bez sličice je bio zamotak keksa, ali su zato na njemu bili stihovi: Österreich, du edles Haus, steck deine Fahne aus, lass ste Winde weh’n, Österreich muss ewig steh’n!

Češki prijevod ove kitice nalazio se na drugoj strani. Kao posljednji dar izvadila je bijeli zumbul u zemljanom loncu. Kad je sve to ležalo razmotano na krevetu, barunica von Botzenheim nije mogla suzdržati suze. Nekolicini izgladnjelih simulanata curile su sline na usta. Baruničina je pratilica podupirala Švejka koji je sjedio, a i sama je plakala. Bilo je tiho kao u crkvi, no tišinu naglo naruši Švejk sklopivši ruke: - Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje… pardon, milostiva gospođo, nije to ono pravo: htio sam reći: Gospodine Bože, oče nebeski, blagoslovi nam ove darove koje ćemo uživati po velikoj milosti Tvojoj. Amen!

Poslije ovih riječi dohvati s kreveta pile i poče ga jesti, praćen preplašenim pogledom doktora Grünsteina. - Ah, kako mu prija, našem vojniku! - s oduševljenjem šapnu doktoru Grünsteina stara barunica.

- On je sigurno već zdrav pa može poći na frontu. Zaista mi je vrlo drago što mu je to tako godilo. Zatim je pošla od kreveta do kreveta i počela dijeliti cigarete i čokoladom prelivene bademove bombone, a poslije toga obilaska vratila se opet k Švejku, pogladila ga po kosi rekavši: „Behüt euch Gott!“ i izašla s čitavom pratnjom kroz vrata. Prije nego se doktor Grünsteina vratio odozdo, kamo je pošao da isprati barunicu, Švejk je podijelo piliće, koje su pacijenti smazali takvom brzinom da je umjesto pilića doktor Grünstein našao samo hrpu kostiju, tako čisto oglodanih kao da su pilići živi pali u gnijezda lešinara, pa je njihove oglodane kosti pržilo sunce nekoliko mjeseci. Nestao je i ratni liker i tri boce vina. Iščezle su u želucima i čokolade i keksi. Netko je čak popio i bočicu politure za nokte, koja je bila u garnituri, i nagrizao pastu za zube priloženu uz četkicu.

Kad se doktor Grünstein vratio, postavio se opet u borbenu pozu i održao velik govor. Kamen mu je pao sa srca što je posjet već završen. Hrpa oglodanih kostiju uvjerila ga je da su svi nepopravljivi.

- Vojnici! - poče on. - Da imate samo malo pameti, vi biste sve to ostavili nedirnuto imajući na umu da vam, ako sve požderete, gospodin liječnik neće vjerovati da ste teški bolesnici. Vi ste tim sami sebi dali svjedodžbu da ne umijete cijeniti moju dobrotu. Ispirem vam želudac, dajem vam klistir, trudim se da vas održim na potpunoj dijeti, a vi pretrpavate svoje želuce. Zar hoćete da dobijete želučani katar? Varate se! Prije nego vaš želudac dospije sve to svariti, pročistit ću vam ga tako temeljito da ćete se toga sjećati do smrti i pričati još svojoj djeci kako ste jednom požderali piliće i nažderali se drugih raznih dobrota, ali kako se to nije zadržalo u vašem želucu ni četvrt sata jer su vam odmah ispumpali želudac. Pođite dakle jedan po jedan za mnom, da ne zaboravite da nisam vol kao što ste vi, nego da sam ipak bar malo pametniji nego vi svi zajedno. Osim toga javljam vam da ću sutra poslati amo komisiju da vas pregleda jer se ovdje već predugo valjate, a nikomu od vas nije ništa kad ste mogli za pet minuta zagaditi svoj želudac tako savršeno kao što ste baš sada dokazali. Dakle, naprijed marš!

Kad je došao red na Švejka, doktor Grünstein ga pogleda i neko ga sjećanje na današnji zagonetni posjet potakne da ga zapita: - Vi poznajete gospođu barunicu?

- Ona mi je maćeha - odgovori mirno Švejk. - Dok sam još bio sasvim malen, izložila me i napustila, pa me sada opet našla… A doktor Grünstein reče kratko: - Dajte Švejku još i klistir. Naveče je na krevetima bilo tužno. Još prije nekoliko sati svima su u želucima bila razna dobra i ukusna jela, a sad se ondje nalazio samo slabi čaj i komadić kruha.

Bolesnik s kreveta br. 21 javio se od prozora: - Vjerujete li, drugovi, da ja više volim prženo nego pečeno pile?

Netko progunđa: „Pokrijte ga dekom!“, no svi su bili tako slabi poslije neuspjele gozbe da se nitko nije ni makao. Doktor Grünstein je održao riječ. Prije podne je došlo nekoliko vojnih liječnika - članova čuvene komisije. Prolazili su ozbiljno kroz redove kreveta i ništa se drugo nije čulo nego: - Pokažite jezik! Švejk je isplazio jezik tako jako da mu je lice pokazivalo glupu grimasu, a oči su mu se zatvorile: - Pokorno javljam, gospodine nadliječniče, da nemam duži jezik. I nastala je zanimljiva rasprava između Švejka i komisije. Švejk je tvrdio da je to rekao iz bojazni, da ne bi pomislili da pred njima skriva jezik. Nasuprot tome članovi komisije bitno su se razilazili u sudovima o Švejku.

Polovina je od njih tvrdila da je Švejk „ein blöder Kerl“, dok je druga polovina držala da je on nitkov koji hoće da pravi sprdnju s vojskom.

- To bi bila divna stvar - izdere se na Švejka predsjednik komisije - kad s vama ne bismo mogli izaći na kraj!

Švejk je gledao čitavu komisiju s božanskim mirom nedužnoga djeteta. Viši štabni liječnik priđe sasvim blizu Švejku: - Želio bih znati, vi morska svinjo, što sada mislite? -

Pokorno javljam da ja uopće ne mislim.

- Himmeldannerwetter! - dreknu jedan član komisije zvekećući sabljom - on dakle uopće ne misli. A zašto vi, sijamski slone, ne mislite?

- Pokorno javljam da ja zato ne mislim jer je to vojnicima u vojsci zabranjeno. Kad sam pred više godina služio kod devedeset i prve pukovnije, tada nam je naš gospodin kapetan uvijek govorio: „Vojnik ne smije misliti. Za njega misli njegov pretpostavljeni. Čim vojnik počne misliti, tada on više nije vojnik, nego obični ušljivi civilist. Mišljenje ne vodi…“

- Jezik za zube! - prekine Švejka bijesno predsjednik komisije. - Imamo mi o vama podatke! Der Kerl meint: man wird glauben, er sei ein wirklicher Idiot. Niste vi nikakav idiot, Švejku, lukavac ste vi, nitkov, fakin, ušljivac, razumijete li…

- Pokorno javljam da razumijem.

- Već sam vam rekao da držite jezik za zubima, jeste li čuli?

- Pokorno javljam da sam čuo da treba da držim jezik za zubima.

- Himmelherrgott, ta držite jezik za zubima kad sam vam zapovjedio; ta znate dobro da ne smijete ni pisnuti!

- Pokorno javljam da znam da ne smijem ni pisnuti.

Gospoda oficiri se pogledaše i dozvaše narednika: - Ovog čovjeka - reče viši štabni liječnik pokazujući na Švejka - odvedite u kancelariju i pričekajte naš izvještaj i raport. Momak je zdrav kao riba, simulira i brblja i izvrgava ruglu svoje pretpostavljene. Misli da su oni ovdje samo radi njegove zabave i da je čitava vojska samo šala i komedija. Već će vam oni u garnizonskom zatvoru pokazati da vojska nije nikakva sprdačina.

I Švejk ode s narednikom u kancelariju gunđajući usput po dvorištu: Ja sam uvijek mislio da je vojska šala, za nedelju ili dvije eto mene eto mene, mala… I dok se na Švejka u kancelariji derao dežurni oficir govoreći da takve momke kao što je Švejk treba strijeljati, komisija je gore u bolničkim sobama obračunavala sa simulantima. Od sedamdeset pacijenata spasila se samo dvojica. Jedan kojemu je granata otkinuta nogu, i drugi s istinskim gnjiljenjem kostiju. Jedino oni nisu čuli riječi „tauglich“, a ostali svi, pa čak i ona trojica koja su umirala od tuberkuloze, proglašeni su sposobnima za službu na ratištu. Viši štabni liječnik nije propustio priliku da pri tom malo progovori. Njegov je govor bio propleten najrazličitijim pogrdama, a sadržajno je bio kratak. Svi su oni stoka i đubre, i samo ako se budu junački borili za svoga cara, moči će se povratiti u ljudsko društvo i oprostit će im se poslije rata što su htjeli izmaći vojnoj dužnosti simuliranjem. Ali on sam u to ne vjeruje, nego misli da ih sve čeka konopac.

Neki mladi vojni liječnik, čista još i nepokvarena duša, zamoli višeg štabnog liječnika da može i on reći nekoliko riječi. Njegov se govor razlikovao od govora njegova pretpostavljenog optimizmom i naivnošću. Govorio je njemački. Govorio je dugo o tome da svaki koji sad napušta bolnicu da ode sa svojom pukovnijom na frontu, mora biti pobjednik i vitez. On je, veli, uvjeren da će oni vješto baratati oružjem na bojištu i da će biti časni u svim ratnim i privatnim poslovima. Da će biti nepobjedivi ratnici, sjećajući se slave Radetzkoga i princa Eugena Savojskog. Da će oploditi svojom krvlju široka polja slave monarhijine i pobjednički izvršiti zadatak koji im je odredila historija. Smjelo i odvažno, prezirući svoje živote pojurit će oni naprijed pod izrešetanim zastavama svojih regimenata u novu slavu, u nove pobjede. Kasnije na hodniku rekao je tome naivnom čovjeku viši štabni liječnik ovo: - Gospodine kolega, uvjeravam vas da je sve to uzalud. Od ovih nitkova ne bi mogao odgojiti vojnike ni Radetzky, a ni taj vaš princ Eugen Savojski. Govorio čovjek njima anđeoski ili đavolski, svejedno je. To je banda!

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search