LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (11)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo. - Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi. U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. - Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“ Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“ A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu? - Mogu vas s radošću poslužiti - odgovori Švejk skidajući remen - ja još nikada nisam vidio kako se ljudi u ćeliji vješaju o remen. - Samo je neprilika - nastavi on obazirući se naokolo - što ovdje nema nikakve kuke. Prozorska kvaka neće vas održati. Osim ako biste se objesili klečeći kraj ležaja kao što je uradio onaj redovnik u Emauskom samostanu, objesivši se o raspelo zbog neke mlade Židovke. Samoubojice ja veoma volim, pa samo junački naprijed!

Namrgođeni čovjek kojemu je Švejk turnuo remen u ruke pogleda remen, baci ga u kut i zaplače razmazujući suze crnim rukama i jaučući: - Ja imam djecu, a ovdje sam zbog pijanstva i nemoralnog života. Isuse i Marijo, moja jadna žena, šta će mi reći u uredu? Imam djecu, a zatvorili me zbog pijanstva i nemoralnog života… I tako dalje do beskonačnosti. Napokon se ipak malo primirio, prišao je k vratima i počeo po njima udarati i nogama i pesnicama. Iza vrata se začuše koraci i nekakav glas: - Šta hoćete? - Pustite me napolje! - rekao je takvim glasom kao da je izgubio svaku nadu u život. - A kamo? - upita onaj s druge strane. - U ured - odgovori nesretni otac, suprug, činovnik, pijanac i razvratnik. Začu se smijeh, paklenski smijeh u tišini hodnika, i koraci se opet udaljiše.

- Kao što se meni čini, ovaj vas gospodin mrzi kad vam se ovako smije - reče Švejk, dok je beznadni čovjek opet sjeo kraj njega. - Ovakav stražar kad se razljuti, može svašta učiniti. Sjednite samo mirno ako se nećete objesiti, i čekajte kako će se stvari razvijati. Ako ste činovnik, ako ste oženjeni i imate djece, to je, priznajem, strašno. Vi ste, čini se, uvjereni da će vas otpustiti iz službe, ako se ne varam. - To ne mogu reći - uzdahnu činovnik - jer se ni sam ne sjećam što sam sve radio. Ja samo znam da su me odnekud izbacili i da sam se htio onamo vratiti da zapalim cigaru. Ali početak je bio lijep! Pročelnik našeg odjela slavio je imendan pa nas je pozvao u jednu vinaru, a kasnije smo išli u drugu, u treću, u četvrtu, u petu, u šestu, u sedmu, u osmu, u devetu… - Želite li da vam pomognem brojiti? - zapita Švejk. - Ja sam u tome vješt, ja sam jednom noću promijenio dvadeset osam lokala. Ali svaka čast, nigdje nisam popio više od tri piva. - Ukratko - produži nesretni podređeni činovnik pročelnika koji je tako veličanstveno proslavio svoj imendan - kad smo već prošli dvanaestak raznih lokala, primijetili smo da nam se izgubio pročelnik, premda smo ga svezali konopcem i vodili ga sa sobom kao psetance. Pošli smo ga dakle tražiti na sve strane i napokon se izgubismo jedni drugima, i tako sam se ja na kraju našao u jednoj noćnoj kavani na Vinohradima. Bio je to vrlo pristojan lokal, u kojem sam pio nekakav liker upravo iz boce. Što sam kasnije radio, toga se ne sjećam, samo znam da su već ovdje na povjereništvu, pošto su me amo doveli, obadva stražara podnijela prijavu da sam bio pijan, da sam se vladao nemoralno, da sam izlupao neku gospođu, razrezao džepnim nožićem tuđi šešir koji sam skinuo s vješalice, rastjerao ženski orkestar, optužio natkonobara pred svima da mi je ukrao dvadeset kruna, razbio mramorni stol za kojim sam sjedio, i namjerno pljunuo nepoznatom gospodinu za susjednim stolom u crnu kavu. Ništa više nisam uradio, bar se ne mogu sjetiti da sam još šta učinio. A vjerujte mi, ja sam čestit i inteligentan čovjek koji ni na što drugo ne misli nego na svoju obitelj. Šta velite na sve to? Ta ja nisam nikakav izgrednik! - Je li vas stajalo mnogo truda da razlupate mramornu ploču onoga stola - umjesto odgovora upita Švejk radoznalo - ili ste je razbili jednim udarcem? - Jednim udarcem - odgovori inteligentni gospodin. - Onda ste propali - zamišljeno reče Švejk. - Dokazat će vam da ste se na to spremali marljivim uvježbavanjem. A ona kava stranoga gospodina u koju ste pljunuli, je li ona bila bez ruma ili s rumom? I ne čekajući odgovora Švejk poče objašnjavati: - Ako je bila s rumom, tada je za vas gore jer je skuplja. Kod suda se sve zbraja, sumira se, da ispadne barem kakav zločin. - Kod suda… - malodušno prošapta savjesni otac obitelji i oborivši glavu padne u neugodno stanje u kojem čovjeka ždere grižnja savjesti.5 - A znaju li kod kuće - upita Švejk - da ste u zatvoru, ili će pričekati dok to bude u novinama? - Vi mislite da će to doći u novine? - naivno upita žrtva imendana svojega starješine. - Više nego sigurno - glasio je strogi odgovor, jer Švejk nije nikada običavao skrivati što pred drugima. - A vaš će se slučaj neobično sviđati svim čitaocima novina. Ja također rado čitam rubriku o pijancima i njihovim izgredima. Nedavno je u „Gostionici kod kaleža“ neki gost sam sebi razbio čašom glavu. Bacio ju je uvis i stao pod nju. Odvezli su ga i već smo ujutro čitali o tom u novinama. Ili jednom sam u Bendlovki opalio pljusku nekom namješteniku pogrebnog društva, a on mi je vratio milo za drago. Da bismo se pomirili, morali su nas obojicu uhapsiti, a sve je to bilo već u popodnevnim novinama. Ili kad je u „Kavani kod mrtvaca“ onaj savjetnik razbio dva poslužavnika, zar mislite da su ga poštedjeli? I on je bio odmah sutradan u novinama. Vi možete iz zatvora poslati u novine samo ispravak da se vijest koja je o vama objavljena ne tiče vas, i da vi s gospodinom koji ima jednako ime niste ni rođak ni drug, a i kući možete poslati pismo da taj vaš ispravak izrežu i sačuvaju, da ga možete pročitati kad izađete iz zatvora.

- Nije li vam hladno? - upita sućutno Švejk pošto je primijetio da se inteligentni gospodin trese. - Ove godine je konac ljeta prilično hladan. Propao sam - zavapi Švejkov drug - izgubit ću pravo na promaknuće! - Izgubit ćete - potvrdi mu spremno Švejk. - Kad vas poslije izdržane kazne ne prime natrag u službu, ne znam da li ćete baš brzo dobiti drugo namještenje, jer danas svatko, pa bio to i živoder, traži od vas svjedodžbu o vladanju. Da, taj časak radosti koji ste sebi priuštili neće vam se isplatiti. A hoće li vaša gospođa i vaša djeca imati od čega da žive dok vi budete u zatvoru? Ili će morati ići u prosjačenje i učiti djecu različite poroke? Začu se jecanje: - O moja jadna djeca, o moja jadna žena! I tada nesavjesni pokajnik ustade i poče govoriti o svojoj djeci: ima ih petoro, najstariji ima dvanaest godina i skaut je. Pije samo vodu i trebalo bi da bude primjer svojemu ocu koji je to učinio prvi put u svojem životu. - Skaut je - uskliknu Švejk. - Rado slušam o skautima. Jednom su u Mydlovarima kod Zliva, kotar Hluboká, oblast Češke Budjejovice, baš kad je naša pukovnija - devedeset i prva - bila na manevrima, seljaci iz okolice priredili lov na skaute u općinskoj šumi, gdje su se oni razmnožili. Uhvatili su trojicu. Najmanji od njih, kad su ga vezali, cvilio je, plakao i naricao da to mi okorjeli vojnici nismo mogli ni gledati, pa smo radije otišli u stranu. Pri tom vezanju ta su tri skauta izujedala osmoricu seljaka. Kasnije su na mukama kod seoskog načelnika, gdje su bili šibani, priznali da nema livade u okolici po kojoj se nisu valjali dok su se grijali na suncu, i da je onaj lanac nepokošene raži, upravo prije žetve u Ražicama, izgorio pukim slučajem kad su oni na žitnoj njivi pekli na ražnju srnu koju su u zasjedi zatukli noževima u općinskoj šumi. U njihovoj jazbini u šumi seljaci su našli preko pola cente oglodanih kostiju peradi i šumske divljači, golemo mnoštvo koštica od trešanja, obilje ogrizaka od nezrelih jabuka i drugih dobrih stvari. No jadni se skautov otac nije mogao umiriti. - Šta sam uradio? - jadikovao je. - Uništio sam svoj dobar glas! - I jeste - reče Švejk s prirođenom iskrenošću. - Poslije toga što ste učinili uništen vam je dobar glas za čitav život, jer će vaši znanci, kad budu to čitali u novinama, još koješta i dodati. Tako se to uvijek radi, ali od toga neka vas ne boli glava! Takvih ljudi koji su uništili i upropastili svoj dobar glas ima na svijetu bar deset puta više nego onih s dobrim glasom. To je sasvim obična i beznačajna sitnica. Na hodniku se začuše teški koraci, ključ škljocnu u bravi, otvoriše se vrata i stražar prozva Švejka po imenu. - Oprostite - reče Švejk viteški - ja sam ovdje tek od dvanaest sati o podne, a ovaj je gospodin u zatvoru već od šest sati ujutro. Meni se toliko ne žuri. Umjesto odgovora snažna policajčeva ruka izvuče Švejka na hodnik i šutke ga odvede po stepenicama u prvi kat.U drugoj sobi sjedaše za stolom redarstveni komesar, debeo gospodin dobroćudna izgleda, i on reče Švejku: - Vi ste dakle taj Švejk? A kako ste amo dospjeli? - Na vrlo jednostavan način - odgovori Švejk. - Dospio sam ovamo u pratnji gospodina stražara, jer sam prigovarao što su me iz ludnice izbacili bez ručka. Postupali su sa mnom kao s kakvom odbačenom uličnom djevojčurom. - Znate što, Švejku - reče mu prijazno komesar - zašto da se mi ovdje u Salmovoj ulici uzrujavamo zbog vas? Ne bi li bilo bolje da vas pošaljemo na redarstveno ravnateljstvo? - Vi ste, kako se ono kaže, gospodar situacije - odgovori Švejk zadovoljno. - Poći sada naveče na redarstveno ravnateljstvo sasvim je ugodna, mala šetnja. - Drago mi je što smo se sporazumjeli - reče veselo policijski komesar. - Zar nije bolje da se dogovorimo? Nije li tako, Švejku? - I ja se vrlo rado posavjetujem sa svakim - odgovori Švejk. - Ja vam, vjerujte mi, gospodine komesaru, neću nikada zaboraviti vašu dobrotu. I poklonivši se učtivo ode sa stražarom dolje u stražarnicu, a za četvrt sata mogli ste vidjeti Švejka na uglu Ječne ulice i Karlova trga u pratnji drugoga stražara, koji je pod pazuhom nosio debelu knjigu s njemačkim natpisom: „Arrestantenbuch“.6 Na uglu Spaljene ulice Švejk i njegov pratilac naiđoše na gomilu ljudi koja se gurala oko izvješenog proglasa. - To je manifest Njegova Veličanstva o objavi rata - reče stražar Švejku. - Ja sam to proricao - reče Švejk - ali u ludnici ne znaju o tom još ništa premda bi ove vijesti morali imati iz prve ruke. - Kako to mislite? - zapita policajac Švejka.

Jer ondje ima mnogo zatvorene gospode oficira - objasni mu Švejk, a kad su došli do nove gomile koja se gurala pred manifestom, Švejk viknu: Živio car Franjo Josip! U ovom je ratu pobjeda naša! Netko mu iz oduševljene gomile nabi šešir preko ušiju i tako dobri vojak Švejk stupi ponovo na vrata redarstvenog ravnateljstva okružen masom ljudi. - U ovom će ratu sasvim sigurno pobjeda biti naša, ponavljam to još jednom, gospodo! - Tima se riječima oprostio Švejk sa gomilom koja ga je pratila. A negdje u dalekim daljinama historije na Evropu se spuštala istina da će sutrašnjica razoriti i planove sadašnjosti.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search