|
 Srebrenice
Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać
Srebrenice, ljepotice,
pazi s kim ćeš u nesreći!
Što si stala, koga čekaš?
Ko to još došao nije
ime što ti je čuvao?
Ti što jesu njih ne čekaj!
Lešinari sa planina,
na hijene zasličiše,
utrobe im razniješe,
ni u snu ih nećeš naći,
pa da cijeli vijek čekaš.
Ranjavu te pokoriše,
baš k'o majku na porodu,
al' rane ti ne liječe,
ti umireš pod olovom
koje srebru ravno nije,
a stiglo je od zlotvora.
Nema mjesta na tvom tijelu,
koje nije krvarilo.
Padalo je to olovo:
na kolijevke i na sofre
gdje se suh zalogaj jeo,
i majkama u naručje
dok su djecu milovale
i na dojku navodile.
Od čekanja nema sreće,
i ti bježi i ostavi, kanibale,
olovdžije i zlotvore, izinata!
Nećeš valjda i njih takve,
povijati u svom srebru?
Svoje srebro čuvaj sama
biće ono skuplje mnogo,
kada mladost Potočara,
pokopana prije zrenja
jednom hukne i naraste
kao Feniks iz pepela.
Znaš li da je nekad zlato
zavidjelo srebru tvojem?
Bježi stara ljepotice
i prigrli Potočare,
u naručje padni onim
što ti u smrt poniješe,
na usnam tvoje ime
i u šaci grumen srebra,
pa iznikni s njima opet,
kada zato bude vakat!
U tebi se začet neće:
dugo više pjesma stara,
stara pjesma od sevdaha,
nit' Sarajka igra znana
okićena dimijama,
koprenama, šalvarama...
Ko će kome kolo vodit'?
Sestra bratu, znam da neće.
Ne što neće neg' ga nema.
Kosti su mu razdrobili
i rasuli na sve strane,
da ih nikad ne sakupi.
Kad će majka sina zovnut,
prvog, drugog ili petog?
Kad u njima duše nema,
a avaz se skamenio
na krvavom bajonetu.
Srebrenice, ljepotice,
preko noći de se skloni!
De se skloni kad te molim!
Da ti ime ne samelju
kao što su kosti djeci
ti zlotvori sa planina.
Sva srebrna ti se spasi
da te ne bi okaljali
lešinari crnokljuni.
Majku Fatu ne ostavljaj!
Šta će ona sama tamo?
I ona se pridružila svome
jatu prizemljenom da sa
njime adetuje, kao što joj i priliči.
Šta bi ona mogla gledat',
mjesto đula i zambaka?
Mjesto svoje djece mile?
Unučadi cvrkutavih?
Nešto niklo, nepoželjno!?
Pogled u to harčit neće.
U ruke joj bajrak stav' te!
I vodilja neka bude,
kroz noć crnu i žalosnu
sve dok jutro ne nastupi
i pjesma se ne začuje,
iz avaza poznatog ti. |
