LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 19 Prosinac 2018 09:38

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (1)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevski hoteli – 1937. godine

U gradu je sedam stalno otvorenih hotela. Još uvijek je najljepša Evropa, gazde Gligorija Gliše Jeftanovića, s adresom u Jeftanovića ulici 2.

Mitar I. Ijačić je u Vojvode Putnika 21 otvorio Hotel Bristol. To je tipičan stanični hotel, kakve u svim većim gradovima podižu uz željezničke kolodvore. Osim stanice uskotračnih vlakova, oko Bristola su željezničke radionice, ranžirni kolodvor s nizom slijepih kolosjeka, naselje radničke željezničarske sirotinje. Onima koji zanoće u Bristolu, a to su, uglavnom, putnici koji su se odnekle zaputili prema Višegradu, Beogradu i istoku, Sarajevo će ostati zatvoreno u školjki, dolje negdje u magli, među brdima. Svu noć će slušati pisak lokomotiva, škripu kočnica, struganje gvožđa uz gvožđe, paklenu buku i tutanj, niodakle ljudskoga glasa, dozivanja ni psovke. Njušiti će tmurni ugljeni dim, koji će se probijati ispod sobnih vrata i kroz drvene prozorske okvire, sipati će garež po obijeljenim zidovima hotelske sobe i po uštirkanoj posteljini- to je gazdi Mitru važan element hotelskoga komfora: čaršafi uštirkani kao u hotelu Imperijal u Dubrovniku, a čim vjetar od sarajevskog polja rastjera dim lokomotiva i kućnih dimnjaka, osjetit će se novi, zagonetan miris, koje prepoznaje većina putnika, ali mu ne razaznaje porijeklo, ne znaju odakle dolazi ni što znači i predstavlja, je li otrovan ili je zdrav. Za one koji putuju miris je to željeznice, i životi će im proći, a da ne saznaju, da im ne kažu oni koji znaju da to miriše karbolineum, kojim se, da ne bi trunuli, premazuju željeznički pragovi. Miris karbolineuma miris je svih željezničkih pruga poznatog svijeta, miris civilizacije, miris Austro Ugarske, koji je nadživio veliko carstvo, širi se Sarajevom i u današnja vremena, 1937. godine, i širit će se sve dok jednoga dana, u dalekoj budućnosti, već u dvadeset i prvom stoljeću drvene pragove ne zamijene pragovi od nekoga specijalnog betona, koje ničim ne treba mazati i koji ni na što ne mirišu. Jednom kada željeznica postane bezmirisna, nestati će iz naših života i sjećanja, iako će vlakovi i dalje da voze. Ali nas više neće u njima biti, niti će ikoga za njih biti briga.

Ivan Perković, na uglu Zrinjskoga ulice drži hotel Central. Blizu je Evrope, ali u Centralu su jeftinije sobe. I komfor je, istina, na nižoj razini nego u Evropi, ali gospoda koja dolaze iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske po običaju noćivaju u Centralu, jer je Central u nekoj lokalnoj podjeli - hrvatski hotel.

Tako je u Sarajevu podijeljeno i sve drugo: postoje srpski i hrvatski šnajderi, srpski i hrvatski šusteri, srpski i hrvatski kolonijali, srpske i hrvatske knjižare. Ljudi, naravno, odlaze na svako od tih mijesta, miješaju se međusobno i tako stvaraju iluziju zajednice u kojoj se ne zna tko je koje vjere i u kojoj se svatko druži sa svakim, ali lako se i prirodno, čim to nekome zatreba, ponovo razvrstaju po vjerama i postroje kao pravovjerni katolici i pravoslavni, koji zavazda znaju kojem se šnajderu ide kada se baš hoće poći u hrvatski šnajderaj.

Central ima bolje igranke nego Evropa. U ožujku 1937. u Centralu se svira džez, najmodernija diksilend crnačka glazba, u ritmu džungle, i uz prodorni vrisak saksofona i truba.

Evropa, međutim, ima gospodsku kavanu, bečkoga štiha, u kojoj se pije najbolji kapuciner u Sarajevu. Tu dolaze srpska gospoda, ne samo pravoslavne nego i islamske vjere, ali ne zaobilaze je ni Hrvati. Gazda Gliša Jeftanović stari je austrofil, od trgovačke i mehandžijske loze, pa iako je dobrotvor crkve na Varoši i aktivan je u pravoslavnoj crkvenoj opštini, iako je Srbin, drži se srpskih običaja, narodnih pjesama i legendi o Kraljeviću Marku i slavnim junacima, zapad mu je bliži i miliji od istoka. To što je Srbin za njega ne znači da bi morao biti okrenut prema Beogradu, ni za njega, ni za brojne tašlihanske Srbe, sarajevske koljenoviće, koji ne zaboravljaju krvavu orgiju muslimanske i katoličke mladeži u danima nakon Vidovdana 1914, ali isto tako pamte i ludi povod za tu orgiju što im ga je dala srpska mladež, propali gimnazijalci i radnici, redom seljački sinovi koji se u gradu nisu snašli. Iz njihove perspektive, fascinacija Beogradom je seljačka i sirotinjska srpska zabava, litanija romanijske i izaromanijske halaše, koja misli da će joj Beograd pomoći da se ogospodi. Umjesto da se okreću Beogradu, tašlihanski Srbi djecu još uvijek šalju na škole u Zagreb i Beč, a ako se tko kome treba okretati, neka se Beograd okreće njima, neka se on u njih ugleda, jer oni su ta Evropa…

Milan Živojinović gazda je hotela Pošta, koji je 1937. solidno činovničko prenočište, s urednim sobama i s po dvije kupaonice i dva zahoda na svakome katu. Ima dobru kavanu i restoran s domaćom hranom, koji će nekoliko godina pred rat imati najviše abonenata u gradu, bolje stojećih samaca, udovaca, profesora i službenika privremeno detaširanih u Sarajevu. Na ručak u restoran povremeno dolaze bankari iz Zemaljske banke Aco Poljanić i Nikola Berković. Poljanić se tu dolazi naći s poznatim sarajevskim filatelistima, uglavnom poštanskim službenicima. Razmjenjuju marke, dugo ih gledaju pod povećalom ili pod urarskom lupom, a onda tiho razgovaraju, da ih ne čuju za drugim stolovima. Konspirativna je predratna filatelija u Sarajevu…

U Kulovićevoj na broju devet Pero Barišić drži mali hotel Soko. Više je to prenoćište, bez hotelskog foajea i restorana, ali gazda insistira na reputaciji hotela. Na ulazu, iznad izlizanog i vječno blatnjavoga i prašnjavog tepiha boje višnje krila širi preparirani sokol. Dječaci niži od kvake polako otvaraju teška drvena vrata, sva trojica uđu unutra, dižu pogled prema mrtvoj ptici, pa uz vrisak bježe van. Za njima psuje livrejirani podvornik i receptioner Rudo.

Gradski podrum kod Bakovića i drugova, u Kralja Petra 75 također je registriran kao hotel. Zlobnici govore da to nije hotel, nego je javna kuća. Tu ponekad završe oni koji naliju glave i obespamete se rakijom. Bude se glavoboljni, u postelji koja vonja na stjenice i na tuđi znoj.

U Kralja Petra 57 hotel je Imperijal, koji drži gazda Jovo Pešut, stari sarajevski handžija, krčmar i ugostitelj. To je mjesto bez reputacije. O drugima se govori svašta, loše ili dobro, ispredaju se legende o sobama u Evropi i o stjenicama kod Bakovića, a o Imperijalu se ne govori ništa. Za šnajdera ili šustera bilo bi to pogubno, ali je za hotelijera ili handžiju dobro. Čudo su oni koji su izbjegli da ih ovaj grad za života ogovara. Takvi su spašeni i od svake druge nevolje.

Hotel Imperijal jedini je bez telefona. Hotel Evropa ima dvije linije, brojeve: 29-66 i 29-67, Central jednu: 30-20; hotel Pošta ima broj 32-20, hotel Soko 31-20, a Bristol 37-16.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Srijeda, 19 Prosinac 2018 10:06
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search