LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home "Roman - Rušid" RUŠID - roman u nastavcima
RUŠID - roman u nastavcima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 23 Ožujak 2019 20:34

 

Nansenov passportRušid - priča o čovjeku koji se rodio u strahu, živio u strahu i umro u strahu (63)

Korak do Đenove

Dani su mu bili prespori. Provodio ih je uglavnom ležeći na krevetu jedne sobe na kraju mračnog hodnika. Gianni ga je svakodnevno obilazio, ali nije donosio nikakve novosti. Prošlo je preko četrdeset dana. Svakodnevno se sa strahom pitao – da nije negdje sve zapelo. Došla je kasna jesen. Dosadne kiše su danima i noćima zalijevale prozor iza čijih je stora Rušid ubijao vrijeme gledajući rijetke prolaznike i pokoji automobil kako nastoje pobjeći od pljuskovima darežljivih oblaka.

Petak je bio. Dobro je zapamtio to popodne. Gianni je, kao uvijek, pokucao i čekao da mu Rušid otvori.

-Dobar dan Rusido.

-Dobar dan Đani.

-Imam jako lijepa vijest za tebe.

Izvadi iz unutarnjeg džepa sakoa jednu tananu bijelu knjižicu od samo par listova na čijoj je prvoj stranici crnim slovima pisalo: “Italia - Passeporto Nansen, Certificato di identità per il viaggio, Nome: Rusid, Cognome: Hadzic, a dole velikim slovima GRATIS, No:AS45892.

Gianni otvori unutrašnjost i Rušid vidje svoju fotografiju preko koje je bio udaren, svakako vješto falsificiran pečat kvesture u Trstu.

-Rusido, za ovaj komad papira mnogi ljudi bi dali ogromne novce, pa i čitave kuće ili vile. Ovaj pasaporte otvara vrata svih zemalja. Pertanto, uskoro češ putovati. Trebamo se raspitati koja brod i odakle kreće za Australija. Sada ti se lako strpiti. Zar ne? Molim te da se ne ljutila, ali ako ne budemo imali dovoljno novca za brodsku kartu možeš li ti išta dodati.

-Đani, evo ti svih šezdeset dolara. To je moja životna ušteđevina.

-Bene Rusido, solo se necessario. Devo andare. Addio.

Rušid ostade nježno milujući taj dokument koji mu je ulio ogromnu snagu i probudio već zamrle životne nade. Istovremeno ga je, negdje u zakutku duše, golicao neki strah od te predaleke daljine koja kad te ščapa više ne pušta; daljine u kojoj ljudi govore njemu nepoznatim jezikom, od crnih upitnika koji se počeše rojiti u grozničavim razmišljanjima. Međutim, sama pomisao na pokvarenog Ejuba i njegovo zloguko šaptanje da on sve zna, vrati mu odlučnost hrabrog putnika.

Nakon desetak dana krenuli su Gianni i Rušid prema Đenovi. Imali su putni list i službeni nalog u kojem je pisalo da kao predstavnici jevrejske zajednice u Trstu idu u posjetu jevrejskoj zajednici u Đenovi. Imali su povratne karte za vlak Trst – Đenova. Vlak je išao jako sporo. Pruge su bile veoma razrušene te su, gledajući kroz prozor, mogli vidjeti velike grupe radnika kako stoje uz prugu čekajući da vlak prođe pa da nastave radove. Obadvojica su bili u crnim odijelima sa jarmulkama na tjemenima. U rukama su držali molitvenike i stalno su mrmljali molitve klatareći se naprijed-nazad. Dvije starije gospođe koje su se zadesile u kupeu najprije su ih napadno čudno zagledale, a onda se nešto došaptavale. Izašle su u Veroni. Kad su te gospođe napustile kupe njih dvojica su odložili otvorene molitvenike na koljena i Gianni je izvadio dva velika sendviča nafilovana mortadelom. To im je bio objed do Milana.

-Rusido, prego, čim netko otvorila porte (vrata) kupea, počni da se molila isto kao i ja. Ne boj se. I kondukteri i karabinjeri, čim nas vide, naprave samo kratku kontrolu. Svi se oni možda gade od nas jevreja ili su svjesni naše sudbine u fašističkoj Italiji. Mnogi od njih koji hodaju ulicama su aktivno surađivala sa Nijemcima, hapsila naši ljudi i trpala ih u stočne vagone za putovati u smrt, uglavnom u Aušvicu.

-Dobro Đani, capisco – izgovori Rušid po prvi put jednu talijansku riječ. Taman je počeo pomalo učiti talijanski, a već mora da se spremi za neizvjesni život u sredini koja će ga dočekati bez znanja i jedne riječi engleskog.

Stigli su u Milano bez ikakvih problema. Na kolodvoru su morali čekati vlak za Đenovu. Na desetine karabinjera su u parovima špartali peronom. Skoro svakog su legtimisali, ali njih dvojicu, “zanesene” u molitve praćene klatarenjem naprijed-nazad kao da nisu htjeli ometati u toj njhovoj religijskoj obavezi.

Ukrcali su se u vlak i nakon vožnje od skoro četiri sata stigoše u Đenovu. Kad su izašli i kada se gužva malo prorijedila ugledaše “odbor za doček”. Četvorica u crnim odijelima i s jarmulkama na glavi. Zagledali su u Rušida.

-Je li to taj koji je preporučen od braće u Sarajevu?

-Da. On je učinio jako mnogo za ostatak tamnošnje zajednice. Imamo nalog da se obratimo Massimu Tegliu i Leliu Valobri. On su zaduženi za izbjeglice unutar naše organizacije DELASEM u Đenovi, ali će zbog zamolbe i intervencije rabina Menahema Romana pomoći i njemu. Tako su obećali.

Smjestili su Rušida kod jednog para starih Jevreja. Bio je kod n jih oko desetak dana, a onda je Gianni došao po njega. U rukama je imao putnu kartu za brod koji će ga odvesti u Australiju. Gianni mu je pažljivo pročitao tekst na karti. Pisalo je: “Vessel - Gioiello della Toscana, Genoa, Italy – Adelaide, Australia, dan polaska 28. novembra, dolazak u Adelaide ovisi o vremenskim uvjetima.”

-Htjeli su ti kupiti karta za Sidnej, ali su ispala neka nesporazumovi, pa ti je suđena Adelaide. Uostalom, kad se ti dokopala od Australija, slobodna si kao ptica. Možeš ići gdje god želila. Stani malo, umalo ja ne zaboravila, evo ovdje kod sebe imam tri novčanice po jednu funtu i petnaest šilinga u kovanicama. Nemoj odmah poletjeti u banku da bi mijenjala svoje dolara u funte, a posebno nemoj pokušati nešto da bi platila u dolari. Engezi su to, iako su u 90% slučajeva to nasljednici kriminalaca koji su tamo slani da robijaju i rade. Tamo ima golemi lopovluka. Čuvaj se. Za prve dane tri funte i petnaest šilinga ti može biti više nego dovoljno. Evo, slobodno uzmi.

Rušid se snebivao, ali ipak uze te pare. Zahvaljivao je svojim dobročiniteljima i zamolio Giannia da mu kupi nekoliko razglednica da se javi rabinu Menahemu da se i njemu prije puta još jednom zahvali, te svakako dobročiniteljima iz Trsta i Đenove. Gianni se požuri do jednog kioska na suprotnoj strani ulice i eto ga natrag. Nosi pet crnobijelih razglednica sa panoramom Đenove.

-Rusido, moraš tamo da kupi njihove poštanske marke. Naše talijanske tamo ne vrijede.

............

Došao je dan polaska. Na vratima kroz koja se izlazilo na pristanište nalazio se kontrolni punkt carinika i karabinjera. Brod je primao prve putnike koji su se penjali bočnim stepenicama. Gianni je bio Rušidov pratitelj. Znao je da će biti različitih pitanja, pa se našao da bude prevoditelj, ali i zaštitnik u največoj mjeri.

- Quanti soldi hai con te?

Umjesto Rušida odgovori Gianni: “Samo 60 dolara koje smo mi Jevreji skupili za ovog nesretnog brata koji je jedan od rijetkih izbjegao smrt u Aušvicu.” (Solo $ 60 ci siamo riuniti agli ebrei per questo sfortunato fratello che è stato uno dei pochi sfuggiti alla morte ad Aušvica.)

Kad su čuli riječ Aušvic, carinici i karabinjeri samo učiniše širok prolaz za Rušida i Giannia koji ga je ispratio do onih stepenica kojim su se putnici uspinjali. Zagrlio ga je, poljubio, poželio mu sreću na putu i u životu i zamolio da se barem kratkim pismom javi kad stigne. Okrenuo se i bez osvrtanja napustio pristanište.

(nastavlja se)

Ažurirano: Subota, 23 Ožujak 2019 20:36
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search