LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Oproštajno pismo učitelja Izudina
Oproštajno pismo učitelja Izudina
Nedjelja, 30 Lipanj 2019 12:33

 

Izudin uciteljOproštajno pismo

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kada se ni peti dan penzionisani učitelj Izudin nije pojavio u „Granapu“ u običajenoj kupovini, nastala je prava zbrka u gradu na Vrbasu. Sve radnje u gradu bile su ranije zatvarane, bila je kratka subota. Ispred „Granapa“ se okupiše ljudi kako bi otišli u „Stanicu milicije“ da podnesu zahtjev da službene osobe komisijski nalože otvaranje stana učitelja Izudina.

Uvaženi sudija Balaban, vidno iznenađen i uzbuđen, ne gubeći ni trenutak, pokupi svoje razbacane stvari i stade na čelo kolone. Svi su pošli prema stanu učitelja Izudina. Sudija Balaban je smirivao okupljenu masu objašnjavajući da se moraju poštovati sve zakonske formalnosti predviđene za akciju ovakvog tipa. Nakon isprobavanja nekoliko ključeva, vrata ostadoše neotvorena. Tada sudija Balaban naredi dvojci milicionara u maskirnim uniformama da odstrane okupljenu masu, a trećem milicionaru naredi da nasilno obije vrata.                                                                    

Nakon dva pokušaja vrata popustiše.                                                                                            

Čudan vonj ustajalosti zapahnuo je sve na vratima. Prvi je u stan ušao sudija Balaban. Za njim su ušli mjesni ljekar Popović, jedan milicionar i dva opštinska službenika. Činilo se da učitelj Izudin spava. Sjedio na ćilimu oslonjen na nekoliko jastuka koje je postavio između zida i leđa. Bio je besprijekorno počešljan, obrijan i praznički odjeven. Samo je voštano bijelo lice pokazivalo beživotnost tijela. Na blago opuštenoj ruci na kojoj je imao sahat marke „Darwil“ koji se zaustavio na – pet do sedam, koji je sa rukom završio u bijelom emajliranom lavoru, vidjela se uska traka zgrušane krvi sa kojom je istekao život.                                                         

Čudesna je to bila pedantnost učitelja koji nije izgubio smisao za red ni u posljednjim trenucima. Potrudio se da umre lijep, uredan, pod abdestom, dostojanstven, kao što je uvijek i bio. I dok su milicioneri, mjesni ljekar i opštinski službenici zaprepašteni gledali u nepomično tijelo, uvaženi sudija Balaban očima je pretraživao hastal i vitrine u stanu. Ugledao je pismo. Zaklonivši hastal svojim zdepastim tijelom prišao je bliže i vješto stavio ispisanu hartiju u unutrašnji džep istrockanog šinjela. Leđima okrenut prema ostalim članovima komisije još je kratko pretraživao uredno poredane knjige i sveske na hastalu kako to već nalaže dužnost. Očigledno je tražio nešto što bi mu moglo doprinijeti istrazi. U svojoj tašni je imao posebnu pregradu u koju je stavio svežnjić slika i pisama, a zatim se okrenuo prema ljekaru i milicionaru koji su obavljali drugi dio posla izgovorivši veoma smireno:                                                                                                  

„Očigledno, radi se o samoubistvu, doktore!“

„Da, druže sudija!“

"Smrt je nastupila polagano, možda i prije pet dana!“

„Sačinićemo zapisnik!“ - dodao je sudija Balaban.

Smrt učitelja Izudina bila je pravi šok za mještane, a pogotovo komšije. Počele su da kolaju razne priče. Jedni su pričali da se učitelj ubio zbog teškog života u izolaciji. Govorili su da mu je penzija tako mala i neredovna da nije moga ni štrik da kupi kojim bi se objesio. Zli jezici prenijeli su vijest da je bio nezadovoljan stančićem, jer su ga izbacili iz njegovog većeg. Drugi su pričali da mu je gazdarica Nedeljka dala otkaz jer je bio Bošnjak i ona se bojala u ovom gradu na Vrbasu u kojem je zavladalo ludilo i ubrzano (č)etničko čišćenje.                                              

Šaputalo se i o njegovoj nesrećnoj ljubavi. Pričalo se da je imao divnu ženu, ali ona nije htjela da ostane u gradu na Vrbasu. Utekla je kod rođaka u Njemačku i u međuvremenu našla sebi drugog životnog saputnika.

I tako dok su se u gradu na Vrbasu ispredale kojekakve priče o razlozima za samoubistvo, uvaženi sudija Balaban žurio je kući da nakon veoma napornog dana smireno i u samoći pročita „oproštajno pismo“ učitelja Izudina.                                      

Ugodno opušten u fotelji s pobjedonosnim smiješkom na ispucalim usnama, nervozno je razmotavao list ispisane hartije.

-Ne, nisam ja bio tako sretan kao što sam se vama i vašoj dijeci prestavljao sugrađani i komšije moje. Progonili su me kao što su činili prije pedeset godina. Savjest im nije bila mirna pedeset godina. Pisali su mi i prijeteća pisma. Željeli su da budu potpuno sigurni. Oni nisu znali da sam ja to zapečatio negdje u dnu ranjene dječije duše i izlomljenog tijela. Te jezive noći u Foči koje sam preživljavao prije pedeset godina stalno su me proganjale, a posebno nikad izbrisivi odvratni vonj četničkog znoja, ljagavih umašćenih brada, odvratnost zvjerske pohote. Vezali su me za krst u mjesnoj crkvi da bi me lakše uništili. U mene su puhali kao da sam voštana svijeća. Ranili su mi dušu, srce, tijelo, ponos. Te rane ni do dana današnjeg nisu zacijelile. Optužili su me, okrivili i osudili na smrt. Bio sam kriv samo što sam Musliman – Bošnjak, a uz to i intelektualac koji je uspio da pronikne u crne duše četničkih sluga. Bio sam kriv jer sam spasio od logora i smrti nekoliko uglednih porodica. Ne po njihovoj mjeri i vjeri. Bježao sam kroz popaljena sela kako bi spasio živu glavu, a ruka sudbine, ruka spasa dovede me u vaš divan šeher grad na zelenom Vrbasu. Mislio sam da će Foča biti samo ružna i daleka uspomena i da se to zlo nikada više neće ponoviti, ali sam opet sreo njega, oca uvaženog sudije Balabana.                        

Od dana kada smo se prepoznali na „zelenoj pijaci“ od tada stižu prijeteća pisma. Otac uvaženog sudije se prisjetio Foče i mog tijela na krstu. On zna i ostale.Sigurno će te se zapitati zašto nisam optužio tvog oca, uvaženi sudijo Balabane?  Strah, samoća, neprijatnosti i bolna sjećanja ostaju mi kao jedini pratioci u životu, sve drugo već je davno izgubljeno. Oprostite i halalite svom učitelju!

Sudija Balaban duboko je duboko udahnuo, baš kao da mu je pao veliki tovar sa pleća. Polahko je pripaljivao duhan u luli, a zatim krajičak pisma koje je ostavio učitelj Izudin. Uvlačeći dim iz lule zagonetno se smijuljeći, gledao je kako plamen osvaja retke hartije. Ipak neki crv sumnje kopkao ga negdje u dubini duše.

Nije li učitelj isto ovakvo „oproštajno pismo“ već poslao na neke druge adrese!?

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search