LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Dobri vojnik Švejk Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 02 Srpanj 2019 10:51

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (15)

ŠVEJK KAO OFICIRSKI MOMAK KOD NATPORUČNIKA LUKÁŠA

Švejkova sreća nije dugo potrajala. Neumoljiva sudbina prekinula je prijateljski odnos između njega i feldkurata. Ako je feldkurat do tog događaja bio simpatična osoba, čin koji je sada izvršio, kadar je da skine s njega simpatično naličje. Feldkurat je prodao Švejka natporučniku Lukášu ili, još bolje rečeno, izgubio ga je na kartama. Tako su nekoć u Rusiji prodavali kmetove. Kod natporučnika Lukáša skupilo se lijepo društvo i igralo ajnca. Feldkurat je izgubio sve što je imao, pa je na kraju rekao:

- Koliko ćete mi pozajmiti na moga momka? Veliki glupan i zanimljiva figura, nešto non plus ultra. Još nikada niste imali takova slugu.

- Pozajmit ću ti stotinu kruna - ponudi natporučnik Lukáš. - Ako ih ne dobijem do preksutra, poslat ćeš mi taj raritet. Moj momak je odvratan čovjek. Neprestano uzdiše, piše kući pisma i uz to krade sve do čega stigne. Već sam ga i tukao, ali ništa ne koristi. Izbio sam mu nekoliko prednjih zuba, ali klipana nisam popravio.

- Vrijedi dakle - reče lakoumno feldkurat. - Ili preksutra stotinu kruna ili Švejk!

Izgubio je na kartama i tih stotinu kruna i otišao tužno kući. Znao je sigurno, pa nije o tom ni sumnjao da do prekosutra neće moći pribaviti tih stotinu kruna i da je zapravo Švejka podlo i bijedno prodao.

- A mogao sam tražiti i dvjesta kruna - ljutio se sam na sebe, ali prelazeći s jednih tramvajskih kola na druga, koja će ga začas dovesti kući, osjetio je prijekor i pojavila se sentimentalnost. - Nije lijepo od mene - pomislio je pozvonivši na vratima svoga stana. - Kako ću sad pogledati u njegove glupe i dobroćudne oči?

- Dragi Švejku - reče pošto je stigao kući - danas se dogodilo nešto neobično. Nesreća me pratila na kartama. Igrao sam na čitav ulog, a imao sam pod rukom asa, pa je onda došla desetica, a bankir je imao pod rukom dečka pa je i on dogurao do dvadeset i jedan. Povukao sam nekoliko puta za asom ili za deseticom, a uvijek sam imao jednako kao i bankir. Proigrao sam sve novce. Zastao je začas, a onda produžio: - A na kraju sam proigrao i vas. Pozajmio sam na vas stotinu kruna, pa ako ih do preksutra ne vratim, nećete više pripadati meni, nego natporučniku Lukášu. Meni je zaista žao …

- Ja imam još sto kruna - reče Švejk - pa vam mogu pozajmiti.

- Dajte ih ovamo - oživje feldkurat - odmah ću ih vratiti Lukášu. Zaista se ne bih rastajao s vama.

Lukáš je bio vrlo iznenađen kad je opet ugledao feldkurata.

- Došao sam da ti vratim dug - reče feldkurat obazirući se slavodobitno oko sebe. - Dajte i meni kartu! - Hop! - reče feldkurat kad je došao red na njega. - Samo za tačku - reče - prebacio sam. - Hop dakle! - reče u drugoj turi - hop… blind!

- Dvadeset dobiva - proglasi bankir.

- Ja imam punih devetnaest - tiho reče feldkurat, dajući u ulog posljednjih četrdeset kruna od stotinjarke koju mu je pozajmio Švejk da se oslobodi novoga ropstva. Vraćajući se kući, feldkurat je došao do zaključka da je sada kraj i da Švejka ne može ništa spasiti, jer mu je suđeno da služi kod natporučnika Lukáša. A kad mu je Švejk otvorio vrata, feldkurat mu reče: - Sve je uzalud, Švejku. Nitko se ne može oprijeti sudbini. Proigrao sam na kartama i vas i vaših stotinu kruna. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći, ali sudbina je jača od mene. Bacila vas je u pandže natporučnika Lukáša, pa će doći čas našeg rastanka.

- A je li bio velik ulog? - upita Švejk mirno. - Ih ste možda rijetko izigravali? Vrlo je slabo kad ne ide karta, ali višeput je očajno kad ona ide suviše dobro. Na Zderazu vam je živio neki limar Vejvoda i on vam je uvijek igrao marijaša u jednoj gostionici iza Stoljetne kavane. A jednom on, sam mu je đavao prišapnuo, reče: „A zašto ne bismo jednom zaigrah ajnca?“ I počeše dakle igrati ajnca, a on je čuvao uloge. Svima je išlo slabo, tako da se odmah sakupilo deset kruna. A stari je Vejvoda želio da i drugi nešto dobiju, pa je stalno govorio: „Mala loša, kući!“ Ne možete zamisliti kako ga je pratila nesreća. Mala loša nikako da naiđe, ulog je rastao i popeo se već na stotinu kruna. Od igrača nije nitko imao toliko da igra na čitav ulog, pa se Vejvoda već sav uznojio. Nije se ništa čulo osim njegovih riječi: „Mala loša, kući!“ Ulagali su po pet kruna, i sve su uvijek gubili. A tada se razljutio jedan dimnjačarski majstor i otišao kući po novce, kad je već u ulogu bilo stotinu i pedeset kruna, pa je igrao na čitav ulog. Vejvoda se htio osloboditi toga i, kao što je kasnije pričao, htio je potegnuti recimo do trideset, samo da ne dobije, a mjesto toga je dobio dva asa. Pravio se kao da ništa nema i namjerice rekao: „šesnaest dobiva!“ A dimnjačar je imao svega petnaest. Zar to nije nesreća?

-Stari Vejvoda je bio sav blijed i nesretan, a naokolo su već psovali i šaputali da vara na kartama i da je već jedanput dobio batina zbog varanja na kartama, premda je on bio najpošteniji igrač. No ubacivali su onamo krunu za krunom. Već se sakupilo pet stotina kruna. Gostioničar nije više mogao izdržati. Imao je upravo spremljene novce za podmirenje računa u pivovari, pa je uzeo te novce, sjeo za stol, gurnuo naprijed dvije stotinjarke, zažmirio, okrenuo stolicu radi sreće i rekao da igra na čitav ulog. „Igrat ćemo“, reče, „s otvorenim kartama.“ Stari Vejvoda bi ne znam što dao, samo da izgubi. Svi su se čudili kad je kartu okrenuo i pokazala se sedmica, a on ju je zadržao. Gostioničar se ispod brka smijao, jer je imao dvadeset i jedan. Došla je i druga sedmica starom Vejvodi, a on je i nju zadržao.

„Sada dolazi as ili desetica“, reče ujedljivo gostioničar, „hajde da se kladimo, gospodine Vejvoda, da ćete izgubiti!“ Zavlada potpuna tišina, Vejvoda okrene kartu, a to - treća sedmica. Gostioničar je problijedio kao mrtvac, bili su to njegovi posljednji novci, pa je otišao u kuhinju, a začas je dotrčao dječak koji je kod njega učio, da dođemo prerezati uže na kojem visi gostioničar o prozorskoj kvaki. Prerezali smo uže, dozvali ga k svijesti, i igra se nastavila. Više nitko nije imao novaca, sve je to bilo u ulogu pred Vejvodom, koji je samo govorio: „Mala loša, kući!“ i na svaki način htio izgubiti, ali je morao okretati karte i staviti ih na stol, nije mogao varati i namjerno premašiti. Svi su već poblesavili od njegove sreće, pa su se dogovorili da će plaćati priznanicama kad već nemaju novaca. Trajalo je to nekoliko sati, a pred starim su Vejvodom rasle hiljade i hiljade. Dimnjačarski je majstor već dugovao za ulog preko milijun i po kruna, ugljenar iz Zderaza oko milijun, pazikuća iz Stoljetne kavane osam sto tisuća kruna, a jedan medicinar preko dva milijuna. Samo u posudi za gostioničara bilo je više od trista tisuća kruna na samim komadićima papira. Stari je Vejvoda na sve načine pokušavao da izgubi. Odlazio je stalno na nužnik i predavao ulog drugome da ga zamjenjuje u igri, a kad se vratio, rekli su mu da je dobio, jer je opet imao dvanaesticu i jedan. Poslali su po nove karte, ali uzalud. Kad se Vejvoda zaustavio na petnaest, onaj drugi bi imao četrnaest. Svi su bijesno gledali staroga Vejvodu, a najviše je grdio jedan taracar koji je u svemu uložio osam kruna u gotovu novcu. On je otvoreno izjavio da takav čovjek, kao što je Vejvoda, ne bi smio živjeti na svijetu, nego bi ga trebalo premlatiti, izbaciti iz krčme i utopiti u rijeci kao štene. Vi ne možete zamisliti očaj staroga Vejvode. Napokon mu je sinula misao. „Idem na zahod,“ reče dimnjačaru, „igrajte časak mjesto mene, majstore!“ I onako bez šešira istrča na ulicu pa pravo u Myslikovu ulicu po stražare. Našao je patrolu i prijavio da u toj i toj gostionici igraju neku hazardnu igru. Stražari su ga pozvali da pođe naprijed, a oni će ići odmah iza njega. Vratio se u gostionicu i ondje su mu rekli da je medicinar dosad izgubio preko dva milijuna, a pazikuća preko tri. U posudi za gostioničara bilo je već upisano pet sto tisuća kruna. Začas provališe stražari, a taracar viknu: „Spašavaj se, tko može!“ no uzalud. Zaplijenili su novce i sve kartaše odveli na policiju. Ugljenar iz Zderaza se suprotstavio, pa su ga dovezli u kolima od pletenog pruća. Dužnih zapisa bilo je u ulogu preko pola milijarde, a u gotovu novcu petnaest stotina.

- To još nisam doživio - rekao je policijski inspektor kad je vidio ovako vrtoglave sume. - To je gore nego u Monte Carlu! Svi su ostali na policiji do jutra, osim staroga Vejvode. Vejvodu su kao podnosioca prijave pustili i obećali mu da će dobiti trećinu zaplijenjenog uloga kao zakonsku nagradu, otprilike preko sto i šezdeset milijuna kruna, ali on je do jutra poludio od toga i ujutro je obilazio po Pragu i naručivao tucete neprobojnih blagajni. To vam se eto zove sreća u kartama!

… Zatim je Švejk otišao da skuha grog, i stvar se svršila tako da je feldkurat, koga je Švejk noću s teškom mukom dopremio u krevet, zaplakao i zajecao: - Prodao sam te, druže, sramotno prodao. Proklinji me, udaraj me, podnijet ću. Prepustio sam te na milost i nemilost. Ne mogu ti pogledati u oči. Grebi me, grizi me, uništavaj me! Ne zaslužujem ništa bolje. Znaš li što sam ja? I feldkurat, gurajući zaplakano lice u jastuk, reče tiho, finim i mekanim glasom: - Ja sam beskarakterna hulja. Zatim je zaspao kao zaklan.

Izbjegavajući da pogleda Švejku u oči, feldkurat je sutradan otišao od kuće vrlo rano i vratio se tek noću s nekim debelim infanteristom.

- Pokažite mu, Švejku - reče izbjegavajući njegov pogled - gdje se što nalazi, da se može snaći, i naučite ga kako se kuha grog! Ujutro se javite natporučniku Lukášu!

Švejk i novi momak provedoše noć ugodno, kuhajući grog. Ujutro se debeli infanterist jedva držao na nogama i samo je gunđao neku čudnovatu mješavinu narodnih popjevaki koje su mu se sve skupa splele: „Okolo Chodova teče vodica, pivo mi ondje dragana toči crveno, goro, goro, visoka si, išle cure ulicom, na Bijeloj Gori seljačić ore…“

- Ne bojim se ja za tebe - reče Švejk - s takvim talentom zadržat ćeš se dugo kod feldkurata.

I tako se dogodilo da je toga prijepodneva natporučnik Lukáš prvi put vidio pošteno i iskreno lice dobroga vojaka Švejka, koji mu je raportirao: - Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da sam ja onaj Švejk kojega je gospodin feldkurat izgubio na kartama. Zvanje oficirskih slugu prastarog je podrijetla. Čini se da je već Aleksandar Makedonski imao svoga momka. No sigurno je da su u feudalno doba vršili tu službu plaćenici vitezova. Šta je bio Sancho Panza dona Ouijota? Čudim se da dosad nije nitko napisao povijest oficirskih slugu. U njoj bismo našli da je vojvoda od Almavira za vrijeme opsade Toleda pojeo zbog gladi svoga vojnog slugu, i to neosoljena. O tome piše sam vojvoda u svojim memoarima ističući da je njegov sluga imao fino meso, prhko, gipko i da ga je po okusu podsjećalo na nešto između piletine i magarećeg mesa. U staroj švapskoj knjizi o vojničkom umijeću nalazimo i upute za oficirske sluge. Oficirski momak staroga vremena morao je biti pobožan, krepostan, istinoljubiv, skroman, hrabar, odvažan, pošten i marljiv. Ukratko: morao je to biti uzoran čovjek. Novo doba je znatno promijenilo tip oficirskog momka. Moderni „purš“ nije obično ni pobožan, ni krepostan, ni istinoljubiv. Laže, vara svoga gospodara i vrlo često pretvara život svoga zapovjednika u pravi pakao. To je lukavi rob, koji izmišlja najrazličitije podmukle trikove da ogorči život svomu gospodaru. U toj novoj generaciji oficirskih momaka ne mogu se naći takvi požrtvovni stvorovi koji bi dopustili da ih neosoljene pojedu njihovi gospodari, kao što je dopustio plemeniti Fernando vojvodi od Almavira. Na drugoj strani vidimo opet da i gospodari, koji vode sa svojim momcima novog vremena borbu na život i smrt, upotrebljavaju najrazličnija sredstva da sačuvaju svoj autoritet. To je čak neka vrsta strahovlade. Godine 1912. vodio se u Grazu u Štajerskoj proces, na kojem je odigrao istaknutu ulogu neki kapetan koji je ubio svoga momka. Bio je tada oslobođen, jer je to učinio tek drugi put. Po mišljenju te gospode život „purša“ nema nikakve vrijednosti. On je običan predmet, u mnogo slučajeva lutka koju ćuškaju, rob, služavka za sve. Nije stoga čudo da takav položaj iziskuje od roba da bude prepreden, lukav. Njegov položaj na našoj planeti može se usporediti samo sa stradanjima pikolâ u staro doba, koje su također odgajali, da budu svjesni, ćuškama i mučenjem. Ali ima slučajeva da oficirski momak postane ljubimac, pa on tada postaje strah i trepet čete, bataljona. Svi vojnički činovi nastoje da ga podmite. On odlučuje o dopustima, on se može zauzeti da se na raportu sve dobro svrši. Te su ljubimce u ratno doba nagrađivali velikim i malim srebrnim kolajnama za odvažnost i hrabrost. U dvadeset prvoj pukovniji poznavao sam ih nekoliko. Jedan je oficirski momak dobio veliku srebrnu kolajnu zato što je umio peći guske koje je ukrao. Drugi je dobio malu srebrnu jer je od kuće dobivao divne pošiljke prehrambenih artikala, tako da se njegov gospodar u doba najvećega glada tako pretrpavao da nije mogao hodati. A prijedlog za nagradu kolajnom stilizirao je njegov gospodar ovako: „Zato što je u borbama, pokazujući neobičnu odvažnost i hrabrost, prezirao životnu opasnost i nije napuštao svoga oficira ni za korak pod strašnom vatrom neprijatelja koji je navaljivao.“ A on je dotle negdje u pozadini pljačkao kokošinjce. Rat je izmijenio odnos momka prema gospodaru i učinio ga najomraženijim stvorenjem među momčadi. Oficirski je momak uvijek dobivao cijelu konzervu, dok se jedna dijelila na pet ljudi. Njegova je čutura uvijek bila napunjena rumom ili konjakom. Takav je momak čitav dan žvakao čokoladu i žderao slatke oficirske kekse, pušio cigarete svoga oficira, pekao i kuhao čitave sate i nosio specijalnu bluzu. Oficirski je momak bio najprisniji prijatelj s ordonansom, pa mu je obilato dijelio ostatke s oficirskog stola i sve one prednosti koje je imao.

Pa mastavi: -Kao trećeg primali su u društvo računarskog narednika. Ovaj trijumvirat, koji je živio u neposrednom dodiru s oficirom, znao je sve operacije i ratne planove. Vod čiji se desetnik družio s oficirskim momkom, uvijek je bio najbolje obaviješten o početku operacija. Kad je on rekao: „U dva sata i trideset pet minuta počet ćemo hvatati maglu“, tada se tačno u dva sata i trideset pet minuta austrijska vojska počela povlačiti pred neprijateljem. Oficirski je momak bio u najintimnijem dodiru s poljskom kuhinjom, pa se vrlo rado muvao oko kotla i naručivao jela kao da je u restauraciji pa ima pred sobom jelovnik. - Htio bih rebro - govorio je kuharu. - Jučer si mi dao rep. Stavi mi u juhu i komadić jetre, znaš da ne jedem slezenu. No najveličanstveniji je bio oficirski momak pri stvaranju panike. Pri bombardiranju rovova srce mu je padalo u gaće. U to je doba bio sa svojom i gospodarevom prtljagom u najsigurnijem skloništu i skrivao je glavu pod ćebe da ga ne pronađe granata, pa nije imao nikakve druge želje nego da mu gospodar bude ranjen, da ode s njim u pozadinu, u zaleđe, vrlo daleko. Paniku je stvarao sistematski i nekako tajanstveno. „Čini mi se da skidaju telefon“, govorio bi povjerljivo po vodovima. I bio je sretan kad je mogao reći: „Već su ga složili!“ Nitko nije tako rado uzmicao kao on. U tome je trenutku zaboravljao da mu nad glavom zvižde granate i šrapnele, i neumorno je jurio s prtljagom prema štabu gdje su stajala kola. Volio je austrijski tren i neobično se rado vozio. U najgorem slučaju služio se i sanitetskom dvokolicom. Kad je morao ići pješice, davao je utisak najnesretnijeg čovjeka. U takvom slučaju ostavio bi prtljag svoga gospodara u rovovima, a vukao bi samo svoj imutak. A ako se desilo da je oficir izbjegao zarobljeništvo, a on ne, tada oficirski momak nije ni u kojem slučaju zaboravio odvući u zarobljeništvo i prtljag svojega gospodara. Prtljag je prešao u njegovo vlasništvo, uz koje je prionuo čitavom svojom dušom. Vidio sam jednog zarobljenog oficirskog slugu koji je s drugim zarobljenicima pješačio od Dubna sve do Darnjice iza Kijeva. Imao je osim svoje naprtnjače i naprtnjače svoga oficira, koji je izmakao zarobljeništvu, još pet ručnih kovčega različitog oblika, dva pokrivača i jastuk, a uz to još i jedan zavežljaj koji je nosio na glavi! Tužio se da su mu kozaci ukrali dva kovčega. Nikad neću zaboraviti toga čovjeka koji se s tim teretom mučio kroz čitavu Ukrajinu. Bila su to živa špediterska kola, pa ne mogu shvatiti kako je sve to mogao nositi i vući tolike stotine kilometara, a onda se s tim odvesti čak u Taškent, čuvati sve to i umrijeti sa svojim kovčezima od pjegavog tifusa u zarobljeničkom logoru. Danas su oficirski momci rasijani po čitavoj našoj republici pa pričaju o svojim junačkim djelima. Oni su na juriš osvajali Sokal, Dubno, Niš, Pijavu. Svaki je od njih bio Napoleon: - Rekao sam našem pukovniku neka telefonira u štab, da napadaj može početi. Većinom su oni bili reakcionarci, pa su ih vojnici mrzili. Neki su od njih bili doušnici, pa su naročito uživali kad su mogli vidjeti kako nekoga vežu. Razvili su se u posebnu kastu. A njihov egoizam nije poznavao granica.

Natporučnik Lukáš bjaše tipičan aktivni oficir trule austrijske monarhije. Kadetska je škola učinila od njega dvoživca. Govorio je u društvu njemački, pisao je njemački, čitao je češke knjige, a kad je bio nastavnik u školi jednogodišnjih dobrovoljaca, samih Čeha, govorio im je povjerljivo: „Budimo Česi, ali to ne mora nitko znati. I ja sam Čeh“. Češku je narodnost smatrao nekom tajnom organizacijom, kojoj je bolje uklanjati se izdaleka. Inače je on bio valjan čovjek koji se nije bojao svojih pretpostavljenih, i na manevrima se uvijek brinuo za svoju satniju, kao što valja i priliči. Uvijek bi za nju našao zgodan smještaj po štagljevima, a često bi od svoje skromne plače platio svojim vojnicima i bure piva. Volio je kad su vojnici na maršu pjevali pjesme. Morali su pjevati i kad su išli na vježbu i kad su se vraćali s vježbe. Išao je tada uz svoju satniju i pjevao s vojnicima.

-A je bilo pola noći, iz vreće vam zob iskoči, bumtarata bum!

Vojnici su ga voljeli jer je bio neobično pravedan i nije mučio vojnike. Podoficiri su drhtali pred njim, pa je od najokrutnijeg narednika za mjesec dana stvorio pravog jaganjca. Istina, znao je on i vikati, ali psovao nije nikada. Služio se biranim riječima i rečenicama. - Vidite - govorio im je - zaista vas nerado kažnjavam, mladiću, ali šta mogu, jer o disciplini zavisi sposobnost vojske, njezina snaga, a bez discipline vojska je trstika koju vjetar ljulja. Ako nije u redu vaša uniforma i ako vam dugmeta nisu dobro prišivena ili manjkaju, tada se vidi da vi zaboravljate svoje dužnosti prema vojsci. Možda će se vama činiti neshvatljivo zašto vas treba zatvoriti zbog toga što vam je jučer pri pregledu falilo jedno dugme na bluzi, takva mala i neznatna stvarca koja se u civilu i ne primjećuje. Ali vidite, ovako zanemarivanje svoje vanjštine u vojsci se mora kažnjavati. A zašto? Ovdje nije važno to što vama fali jedno dugme, nego to da se moramo priviknuti na red. Ako danas ne prišijete dugme i počnete ljenčariti, sutra će vam se već činiti teško da rastavite pušku i očistite je, a preksutra ćete negdje u gostionici zaboraviti bajonetu i napokon zaspati na stražarskom mjestu, jer ste počeli s onim nesretnim dugmetom živjeti životom ljenivca. Tako je to, mladiću, i zato vas kažnjavam da vas sačuvam od još teže kazne za prijestupe koje biste mogli učiniti zaboravljajući polagano, ali sigurno svoje dužnosti. Zatvaram vas na pet dana i želim da uz kruh i vodu razmišljate o tom da kazna nije osveta, nego samo odgojno sredstvo koje treba da popravi i poboljša kažnjenog vojnika. Već je davno trebalo da postane kapetan, ali mu ništa nije pomagao njegov oprez u nacionalnom pitanju, jer je prema pretpostavljenima nastupao zaista otvoreno i nije u službenom odnosu poznavao nikakva ulagivanja. To je sačuvao od ćudi seljaka na češkom jugu, gdje se rodio na selu među crnogoričnim šumama i ribnjacima. Premda je bio pravedan prema vojnicima i nije ih mučio, njegov se karakter odlikovao naročitom crtom. Mrzio je svoje sluge, jer je uvijek bio takve sreće da je dobivao najodvratnijeg i najpodlijeg momka. Udarao ih je po ustima, ćuškao ih je i trudio se da ih odgoji i riječju i djelom, ne smatrajući ih uopće za vojnike. Borio se s njima beznadno čitav niz godina, stalno ih je mijenjao i na kraju uzdisao: „Opet sam dobio podlo živinče!“ Svoje momke smatrao je nižom vrstom životinja. Neobično je volio životinje. Imao je kanarinca harcera, angorsku mačku i stajskoga pinča. Svi momci koje je izmijenjao, postupali su s tim životinjama bar tako dobro kao što je natporučnik Lukáš postupao sa svojim momcima kad su izvršili kakvu podlost. Kanarinca su mučili glađu, jedan je momak angorskoj mački izbio oko, stajskog pinča bi udarali kad god bi ga sreli, a na kraju je jedan Švejkov prethodnik odveo toga jadnika na Pankrác k živoderu i dao ga ubiti ne žaleći da dade deset kruna iz vlastitog džepa. Poslije toga javio je jednostavno natporučniku da mu je pas pobjegao za vrijeme šetnje, pa je već sutradan marširao s četom na vježbalište.

Kad se Švejk javio Lukášu da nastupa službu, natporučnik Lukáš ga je uveo u sobu i rekao mu: - Vas je preporučio gospodin feldkurat Katz, pa želim da opravdate njegovu preporuku. Imao sam već dvanaest slugu, ali nijedan se nije kod mene dugo zadržao. Upozoravam vas da sam strog i da strašno kažnjavam svaku podlost i svaku laž. Želim da govorite uvijek istinu i da bez gunđanja izvršavate sve moje naloge. Ako reknem: „Skočite u vatru!“, vi tada morate u vatru skočiti ako vam se i neće. Kamo to gledate?

Švejk je sa zanimanjem gledao u stranu, na zid gdje je visjela krletka s kanarincem, pa sada pogleda svojim dobrim očima u natporučnika Lukáša i odgovori dragim, dobroćudnim tonom: - Pokorno javljam, gospodine natporučniče, gledam kanarinca harcera. I prekinuvši tako natporučnikov govor, Švejk je stajao pred natporučnikom mirno i ne trepćući okom gledao mu ravno u oči.

Natporučnik htjede reći nešto oštro, ali promatrajući nedužan izraz Švejkova lica reče samo to: - Gospodin feldkurat mi je najavio da ste veliki glupan, i mislim da se nije prevario.

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče, gospodin se feldkurat zaista nije varao. Dok sam aktivno služio, bio sam superarbitriran zbog blesavosti, i to još notorne. Zbog toga su iz naše pukovnije otpustili dvojicu, mene i još jednog gospodina kapetana, von Kaunitza. On je, s dopuštenjem, gospodine natporučniče, kad je prolazio ulicom, stalno čeprkao prstom lijeve ruke po lijevoj nozdrvi, a desnom rukom po desnoj nozdrvi, a kad je išao s nama na vježbu, uvijek bi nas postavio kao pri mimohodu i rekao nam: - Vojnici, eh, zapamtite, eh, da je danas srijeda, jer će sutra biti četvrtak, eh!

Natporučnik Lukáš sleže ramenima kao čovjek koji ne zna i ne nalazi odmah riječi da izrazi neku misao. Prošao je pored Švejka od vrata do suprotnog prozora i natrag, a pri tome je Švejk, prema tome gdje se nalazio natporučnik, okretao glavu „rechtsschaut“ i „linksschaut“ s tako izražajno nedužnim izrazom lica da je natporučnik oborio oči i zagledao se u sag, pa onda rekao nešto što je bilo bez ikakve veze sa Švejkovom primjedbom o glupom kapetanu: - Da, kod mene mora biti red i čistoća i ne smije se lagati. Ljubim poštenje. Mrzim laž i kažnjavam je nemilosrdno. Jeste li me razumjeli?

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da sam razumio Nema ništa gore, nego kad čovjek laže. Kad se čovjek zaplete u lažima, tada je izgubljen. U jednom selu iza Pelhřimova živio je neki učitelj Marek koji je udvarao kćeri lugara Špere, a ovaj mu je poručio, ako se bude sastajao s djevojkom u šumi, da će mu, kad ga zatekne, opaliti u stražnjicu čekinje sa solju. Učitelj mu je poručio da to nije istina, ali opet jednom, kad se imao sastati s djevojkom, zatekao ga je lugar i već mu je htio opaliti iz puške u stražnjicu, ali on se ispričavao da skuplja cvijeće, a drugi put da hvata nekakve kukce i tako se sve više i više zapleo u laži, da se jednom, sav preplašen, zakleo da je došao stavljati zamku za zeca. Lugar ga je tada zgrabio i odveo ga na žandarmerijsku stanicu, a odatle ga otpremili na sud, i učitelja gotovo zatvorili. A da je rekao istinu, dobio bi samo u stražnjicu čekinje sa solju. Ja mislim da je uvijek najbolje sve priznati, biti otvoren, pa kad nešto uradim, doći i reći: „Pokorno javljam, ja sam uradio to i to.“ A što se tiče poštenja, to je uvijek vrlo lijepo svojstvo, jer čovjek s njim uvijek najdalje dođe. Isto je tako i na utrkama u hodanju. Čim čovjek počne šarati i trčati, odmah ga diskvalificiraju. To se dogodilo mojem bratučedu. Poštena čovjeka svagdje cijene i poštuju, on je zadovoljan sam sa sobom i osjeća se kao preporođen kad ide na spavanje pa može reći: „Danas sam opet bio pošten.“

Dok je to Švejk govorio, natporučnik Lukáš je već sjedio na stolici, gledao u Švejkove cipele i razmišljao: - Bože moj, ta i ja često govorim takve gluposti, a razlika je samo u formi kojom ih iznosim. Ipak, jer nije htio da izgubi autoritet, reče pošto je Švejk svršio reče: - Kod mene morate čistiti cipele, držati svoju uniformu u redu, dugmeta vam moraju biti pravilno prišivena i morate djelovati kao vojnik, a ne kao kakav civilni odrpanac! Čudno je da nijedan oficirski sluga nema vojničko držanje. Samo je jedan od svih tih mojih momaka izgledao bojovno, ali mi je on na kraju ukrao svečanu uniformu i prodao je u židovskoj četvrti.

Zašutio je, ali je onda nastavio i objašnjavao Švejku sve njegove dužnosti, pri čemu nije zaboravio osobito naglasiti da mora biti vjeran i da nigdje ništa ne govori što se kod kuće događa.

- Meni dolaze i dame u posjete - reče on - a poneka ostane ovdje i preko noći, kad nemam službe ujutro. U tom slučaju morate nam donijeti kavu u krevet tek kad zazvonim, razumijete li?

- Pokorno javljam da razumijem, gospodine natporučniče. Kad bih došao iznenada do kreveta, to bi možda moglo biti neugodno kojoj dami. Ja sam jednom doveo u svoj stan neku gospođicu, a moja nam je dvorkinja donijela kavu u krevet, baš kad smo se izvrsno zabavljali. Preplašila se i polila mi čitava leđa i rekla još uz to: „Dobro jutro vam želim!“ Ja znam što se pristoji i priliči kad gdjegod spava dama.

- Dobro, Švejku, prema damama moramo uvijek postupati vrlo taktično - reče natporučnik koji je postajao sve raspoloženiji, jer je razgovor skrenuo na predmet koji je ispunjavao njegovo slobodno vrijeme između vojarne, vježbališta i karata. Žene su bile duša njegova stana. One su mu stvorile dom. Bilo ih je nekoliko tuceta, a mnoge su se od njih trudile da za svog boravka ukrase njegov dom različitim sitnicama. Kavanarova žena, koja je provela kod njega potpunih četrnaest dana, sve dok nije došao po nju njezin gospodin suprug, izvezla mu je dražestan tabletić za stol, ukrasila mu je sve rublje monogramima, a dovršila bi možda i vezenje zidnoga čilima da nije suprug prekinuo tu idilu.

Druga dama, po koju su nakon tri sedmice doputovali njezini roditelji, htjela je pretvoriti njegovu spavaonicu u damski budoar, pa je pometala po sobi različne sitnice i vazice, a objesila mu je nad krevet i sličicu anđela čuvara. U svim kutovima spavaonice i blagovaonice osjećala se ženska ruka koja je prodrla i u kuhinju, gdje se moglo vidjeti najrazličnije kuhinjsko posuđe i pribor, veličanstveni dar neke zaljubljene tvorničarove žene koja je donijela sa sobom osim strasti i pribor za rezanje svakovrsnog povrća i kupusa, zatim ribež za ribanje žemičaka, struganje jetara, rajngle, tepsije, tave, kuhače i bog zna šta još drugo. No otišla je od njega poslije nedjelju dana jer se nije mogla pomiriti s mišlju da natporučnik osim nje ima još oko dvadeset drugih ljubavnica, što je ostavilo neke tragove u djelatnosti plemenitog mužjaka u uniformi.

Natporučnik Lukáš je vodio i razgranatu korespondenciju, imao je i album svojih ljubavnica i zbirku raznih relikvija, jer je u posljednje dvije godine naginjao fetišizmu. Imao je tako i nekoliko različnih damskih podvezica, četvoro dražesnih izvezenih gaćica i tri prozirne fine i tanke damske košulje, batistenih maramica, pa čak i jedan steznik i nekoliko čarapa.

- Danas sam u službi - reče on Švejku - doći ću tek noću, pazite na sve i uredite stan. Posljednji je momak zbog svoje nemarnosti otputovao danas marškompanijom na frontu!

Pošto je izdao još neke zapovijedi koje su se ticale kanarinca i angorske mačke, otišao je u službu ne zaboravivši na vratima kazati još nekoliko riječi o poštenju i redu.

Poslije njegova odlaska Švejk je najsavjesnije uredio stan, tako da je natporučniku Lukášu, kad se noću vratio kući, mogao raportirati: - Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da je sve u redu, samo je mačka napravila svinjariju i požderala vašeg kanarinca.

- Kako to? - zagrmje natporučnik.

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče, ovako: Ja sam znao da mačke ne vole kanarince i da posežu za njima. Htio sam ih dakle međusobno upoznati, a u slučaju ako bi ta mrcina nešto poduzela, isprašiti joj kožuh, da do smrti ne zaboravi kako treba da se ponaša prema kanarincu, jer ja jako volim životinje. U našoj kući ima jedan šeširdžija koji je svoju mačku tako izvježbao da mu je na početku požderala tri kanarinca, a sada više neće ni jednoga, pa makar taj kanarinac i sjeo na nju. Tako sam htio i ja pokušati, pa sam izvukao kanarinca iz krletke i dao ga mački da ga pomiriše, a ona, mrcina jedna, odgrizla mu glavu prije nego sam se i snašao. Ja zaista nisam od nje očekivao takve prostote. Da je to bio, gospodine natporučniče, kakav vrabac, ne bih ništa rekao, ali tako krasan kanarinac, harcer. A kako ga je požudno požderala zajedno s perjem i pri tom od same radosti mijaukala! Kažu da mačke nisu muzikalno obrazovane pa ne podnose kanarinčevo pjevanje, jer ga te mrcine i ne razumiju. Ja sam mačku dobro izgrdio, ah, bože sačuvaj, nisam joj ništa nažao učinio, nego sam pričekao dok vi dođete i odlučite kako da je kaznimo, gaduru šugavu.

Pričajući to, Švejk je tako iskreno gledao natporučniku u oči da se ovaj povukao od njega, premda je ispočetka prišao k njemu s nemilom namjerom, sjeo je na stolicu i zapitao ga: - Čujte, Švejku, jeste li vi zaista takav božji vol?

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče - odgovori svečano Švejk - jesam! Od malih nogu prati me nesreća. Uvijek hoću nešto popraviti, učiniti dobro, a uvijek od toga nastane kakva neugodnost za mene i za okolinu. Ja sam zaista htio upoznati ovo dvoje, da se priuče jedno na drugo, i nisam kriv što ga je ona proždrla, pa je tako završeno to poznanstvo. U Štupartovoj kući prije nekoliko godina mačka je požderala čak i papigu, jer joj se rugala i mijaukala za njom. Ali mačke zaista teško crkavaju. Ako zapovjedite, gospodine natporučniče, da je ubijem, morat ću je tresnuti o vratnice, inače neće crknuti.

I Švejk je s najnedužnijim izrazom lica i s milim dobrodušnim smiješkom protumačio natporučniku kako se ubijaju mačke, a taj bi njegov prikaz natjerao Društvo za zaštitu životinja u ludnicu. Pokazivao je pri tom takvo stručno znanje da ga je natporučnik Lukáš, zaboravivši svoju srdžbu, zapitao: - Zar vi znate postupati sa životinjama? Imate li osjećaja i ljubavi za životinje?

- Ja najviše volim pse - odgovori Švejk - jer je to unosan posao za onoga tko ih zna prodavati. Ja to nisam znao, jer sam uvijek bio pošten. Ah ipak su ljudi dolazili k meni, da sam im, vele, prodao crkotinu umjesto čistokrvna i zdrava psa, kao da svi psi moraju biti čistokrvni i zdravi. A svaki je kupac odmah htio rodoslovlje, pa sam tako morao dati odštampati rodoslovlja i nekakva košiřskog šarova, koji se rodio u kakvoj ciglani, pretvarati u najčistijeg plemića iz bavarske psetarnice Armin von Barheim. I zaista, ljudi su odmah bili veseli što se to tako dobro svršilo, da imaju kod kuće čistokrvnog psa, i ja sam im mogao ponuditi i vršovičkog špica umjesto jazavčara, a oni su se samo čudili zašto je tako rijetki pas, koji je čak iz Njemačke, dlakav i zašto nema krive noge. Tako se to radi u svima psetarnicama, i vi biste, gospodine oberlajtnante, samo zinuli kad biste vidjeli kakve se sve prevare vrše s tim rodoslovljima u velikim psetaricama. Pasa koji bi mogli za sebe reći: „Ja sam čistokrvna životinja“, ima zaista malo. Ili se zaboravila njegova mama s kakvom mrcinom, ili baka, ili je možda imao nekoliko očeva pa je od svakoga nešto naslijedio. Od jednoga uši, od drugoga rep, od trećega dlake na gubici, od četvrtoga njušku, od petoga traljave noge, a od šestoga veličinu, pa ako je imao takvih otaca dvanaest, tada možete, gospodine oberlajtnante, zamisliti kako taj pas izgleda. Ja sam jednom kupio takvoga psa Balabana, koji je po svojim očevima bio tako ružan da su ga svi psi izbjegavali, pa sam ga kupio iz samilosti što je tako osamljen. A on vam je stalno sjedio kod kuće u kutu i bio je tako tužan da sam ga morao prodati kao stajskoga pinča. Najviše mi je zadavalo posla dok sam ga prebojadisao, da dobije boju papra i soli. Otišao je sa svojim gospodarom čak u Moravsku, i odonda ga više nisam vidio.

Natporučnika je vrlo zanimalo ovo kinološko izlaganje, pa je tako Švejk mogao nastaviti bez ikakve smetnje: - Psi ne mogu sami sebi bojadisati kosu kao što rade dame, pa se za to uvijek mora pobrinuti onaj koji hoće da ih proda. Ako je pas tako star da je sav sijed, a vi biste ga htjeli prodati kao jednogodišnje štene ili biste ga čak, starčića, proglasili za devetomjesečno štene, tada kupite eksplozivno srebro, rastopite ga i obojite psa na crno, tako da izgleda kao mladac. A da ojača, hranite ga kao konja arsenikom, a zube mu očistite šmirglpapirom, kakvim se čiste rđavi noževi. A prije nego ga povedete na prodaju kakvome kupcu, tada mu u gubicu nalijte šljivovice, da se pas malo napije, i on vam je odmah čio i veseo, radosno laje i druži se sa svakim kao pijani vijećnik! Ali što je najglavnije: ljudima se mora pričati, gospodine natporučniče mora se dugo pričati dok kupca potpuno ne zbunite. Ako tko hoće od vas kupiti ratlera, a vi nemate kod kuće ništa drugo nego kakvog lovačkog psa, tada morate toga čovjeka nagovoriti da odvede sa sobom lovačkog psa umjesto ratlera, a ako slučajno imate kod kuće samo ratlera, a netko dođe da kupi žestoku njemačku dogu za čuvanje, tada ga morate tako zablenuti da u džepu odnese toga patuljastog ratlera umjesto doge. Kad sam ja nekoć trgovao psima, došla je k meni jednom neka dama i ispričala mi kako joj je papiga odletjela u vrt i kako su se baš neki dječaci igrali pred vilom Indijanaca, pa su je uhvatili i iščupali joj perje iz repa i okitili se njime kao policajci. A ta se papiga, pričala je ona, zbog sramote što je bez repa, razboljela, pa ju je veterinar nekakvim prašcima dotukao. Želi dakle da kupi novu papigu, i to pristojnu, a ne prostu, koja samo psuje. Što sam mogao da radim kad nisam imao kod kuće nikakve papige, a nisam ni znao gdje bih do nje došao? Imao sam kod kuće samo oštrog buldoga koji je bio potpuno slijep. Morao sam dakle, gospodine natporučniče, pričati toj gospođi od četiri sata po podne do osam sati uveče, dok je nisam nagovorio da umjesto papige kupi toga slijepog buldoga. To je bilo gore nego kakva diplomatska situacija, a kad je odlazila, rekao sam joj: „Samo neka mu dječaci pokušaju otkinuti rep!“ Više nisam nikada razgovarao s tom gospođom, morala se zbog toga buldoga iseliti iz Praga jer je izujedao čitavu kuću. Vjerujete li, gospodine natporučniče, da je vrlo teško dobiti valjana psa?

- Ja vrlo volim pse - reče natporučnik. - Neki moji drugovi, koji su na fronti, imaju sa sobom pse, pa su mi pisali da im rat u društvu tako vjerne i odane životinje vrlo dobro prolazi. Vi dakle poznajete dobro sve vrste pasa, pa se nadam da biste dobro pazili na psa kad bih ga imao. Koja je pasmina po vašem mišljenju najbolja? Mislim, naime, koji je pas najbolji kao drug? Imao sam jednom stajskoga pinča, ali ne znam…

- Po mojem mišljenju, gospodine natporučniče, stajski pinč je vrlo dragi pas. Svakomu se on, istina, ne sviđa, jer ima čekinje i tako tvrde brke na gubici da izgleda kao oslobođeni kažnjenik. Tako je ružan da je krasan, a uz to je lukav. Gdje je do njega glupi bernardinac! A još je pametniji nego foksterijer. Znao sam jednog …

Natporučnik Lukáš pogleda na sat i prekide Švejkovo izlaganje: - Već je kasno, moram ići spavati. Sutra sam opet u službi, pa možete čitav dan iskoristiti za to da nađete kakva stajskog pinča.

I otišao je spavati, a Švejk je u kuhinji legao na divan i čitao još novine koje je natporučnik donio iz vojarne.

- Vidi, vidi - reče Švejk sam sebi prateći sa zanimanjem pregled dnevnih događaja - sultan je odlikovao cara Vilima ratnom kolajnom, a ja još nemam ni male srebrne.

Odjednom se zamislio i skočio sa divana: - Gotovo sam zaboravio … I Švejk ode u sobu gdje je natporučnik već tvrdo spavao, i probudi ga: - Pokorno javljam, gospodine natporučniče, niste mi izdali nikakav nalog što da uradim s mačkom.

A pospani natporučnik okrene se u polusnu na drugu stranu i progunđa: - Tri dana pritvora! - i nastavi spavanje. Švejk iziđe tiho iz sobe, izvuče nesretnu mačku ispod divana i reče joj: - Kažnjena si sa tri dana pritvora, abtreten! I angorska se mačka opet zavuče pod divan.

Švejk se baš spremao da pođe tražiti stajskog pinča, kad pozvoni na vratima neka mlada dama i zaželi da razgovara s natporučnikom Lukášem. Kraj nje su stajala dva teška kovčega i Švejk je još zapazio na stepenicama kapu nosača koji je silazio. - Nema ga kod kuće - reče Švejk, ali mlada je dama ušla već u predsoblje i odrješito naložila Švejku: - Unesite kovčege u sobu!

- Bez dozvole gospodina natporučnika ne mogu - reče Švejk. - Gospodin natporučnik je naredio da nikada ne smijem ništa uraditi bez njegove dozvole.

- Vi ste ludi! - viknu mlada dama. - Ja sam doputovala u goste gospodinu natporučniku.

- O tom nije meni ništa poznato - odgovori Švejk. - Gospodin natporučnik je u službi i vratit će se tek noću, a ja sam dobio nalog da mu nađem stajskoga pinča. Ništa ne znam ni o kakvim kovčezima i ni o kakvoj dami. Sad ću zatvoriti stan, pa vas molim da ljubazno iziđete. Meni nije ništa javljeno i ja ne mogu ostaviti ovdje u stanu neku stranu osobu, koju ne poznajem. Tako su jednom u našoj ulici ostavili nekoga čovjeka u stanu slastičara Bĕlčickoga, a on je otvorio ormar, pokupio odjeću i umakao.

- Ne mislim time ništa rđavo o vama - nastavi Švejk pošto je vidio očajno lice mlade dame i suze u njenim očima - ali nikako vas ne mogu ostaviti ovdje, to valjda i sami uviđate, jer je meni povjeren cijeli stan, pa ja odgovaram za svaku sitnicu. Stoga vas još jednom molim vrlo ljubazno da se uzaludno ne trudite. Dok ne dobijem nalog od gospodina natporučnika, ne poznajem ni brata. Zaista mi je žao što moram s vama tako govoriti, ali u vojsci mora biti reda.

Dotle se mlada dama nešto pribrala. Izvukla je iz torbice posjetnicu, napisala na njoj olovkom nekoliko redaka, stavila je u dražesnu koverticu i rekla Švejku potišteno: - Odnesite to gospodinu natporučniku, a ja ću ovdje pričekati odgovor. Evo vam pet kruna za put!

- Od toga neće biti ništa - odgovori Švejk uvrijeđen nepopustljivošču iznenadnog gosta - zadržite vi tih pet kruna, evo ih na stolici, a ako hoćete, pođite sa mnom do vojarne, pa me možete ondje pričekati, a ja ću predati pismo gospodinu natporučniku i donijeti vam odgovor. Ali da me ovdje pričekate, to nikako ne može biti. Rekavši to, unese on kovčege u predsoblje, pa onda, zveckajući ključevima kao kaštelan kakvoga dvorca, stade kraj vrata i reče značajno: - Zatvaramo!

Mlada dama izađe bespomoćno na hodnik, Švejk zatvori vrata i pođe naprijed. Gošća je trčkala na njim kao psetance i stigla ga tek onda kad je Švejk svratio u trafiku da kupi cigarete. Sada je išla uz njega i nastojala da zapodjene razgovor: - Hoćete li mu sigurno predati to pismo? –

Predat ću kad sam rekao.

- A hoćete li naći gospodina natporučnika?

- To ne znam.

Opet pođoše jedno kraj drugoga bez riječi, a nakon dulje stanke Švejkova pratilica iznova zapodjene razgovor: - Zar mislite da nećete naći gospodina natporučnika?

- To ne mislim.

- A gdje mislite da bi on mogao biti?

- Ne znam.

Time je taj razgovor bio prekinut za dulje vrijeme, ali ga opet nastavi mlada dama pitanjem: - Da niste izgubili pismo?

- Dosada još nisam.

- Onda ćete ga sigurno predati gospodinu natporučniku.

- Hoću!

- A hoćete li ga naći?

- Već sam vam rekao da ne znam - odgovori Švejk.

- Ja se čudim kako ljudi mogu biti tako radoznali i neprestano pitati jedno te isto. To je isto tako kao kad bih ja ovdje na ulici zaustavio svakog drugog čovjeka i zapitao ga koji je danas dan.

Tako je završio pokušaj mlade dame da se dogovori sa Švejkom, pa su dalji dio puta do vojarne prošli u potpunoj šutnji. Tek kad su došli do vojarne, reče Švejk mladoj dami da ga pričeka, i upusti se s vojnicima na vratima u razgovor o ratu što je svakako mladu damu neobično radovalo, jer je nervozno hodala po pločniku, a lice joj je poprimilo vrlo nesretan izražaj kad je vidjela da Švejk nastavlja svoja tumačenja s tako glupim izrazom lica kakav se mogao vidjeti i na fotografiji, objavljenoj u to doba u „Kronici svjetskoga rata“ s natpisom: „Austrijski prijestolonasljednik razgovara sa dva avijatičara koji su oborili ruski aeroplan“.

Švejk je sjeo na klupu na ulazu u vojarnu i počeo tumačiti da su napadaji karpatske vojske na bojnom polju doživjeli neuspjeh, ali da je s druge strane zapovjednik Przemyśla, general Kusmanek, stigao do Kijeva, a u Srbiji da smo napustili jedanaest uporišta, ali da Srbi neće dugo izdržati u proganjanju naših vojnika. Zatim je počeo kritizirati pojedine poznate bitke, pa je otkrio novo španjolsko pravilo da se odred, koji je sa svih strana opkoljen, mora predati.

Kad se dovoljno napričao, udostojao se izaći napolje i reći očajnoj dami da će odmah doći, pa neka ona nikamo ne odlazi. I zatim ode gore u kancelariju, gdje je našao natporučnika Lukáša koji je baš jednom poručniku tumačio shemu ratnih rovova i prigovarao mu da ne zna crtati i da nema ni pojma o geometriji.

- Vidite, to treba ovako nacrtati! Ako treba na zadani pravac nacrtati okomitu liniju, tada je moramo nacrtati tako da ona s pravcem čini pravi kut. Razumijete li? U takvom slučaju rovovi će biti položeni pravilno, a neće biti upućeni u neprijateljsko područje. Bit ćete udaljeni od neprijatelja šest stotina metara. Ali kako ste vi to nacrtali, vi biste našu poziciju gurnuli u neprijateljsku liniju, pa bi vaši rovovi bili okomito nad neprijateljem, a potreban vam je ispupčen ugao. To je bar tako jednostavno, zar ne?

A rezervni poručnik, koji je u građanstvu bio blagajnik neke banke, stajao je nad tim planovima sav očajan jer nije ništa shvaćao, pa je zaista odahnuo kad je k natporučniku pristupio Švejk i rekao mu: - Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da vam neka dama šalje ovo pismo i čeka odgovor. Pri tom je Švejk značajno i povjerljivo namignuo.

No pismo nije baš povoljno djelovalo na natporučnika Lukáša. „Lieber Heinrich! Mein Mann verfolgt mich. Ich muss unbedingt bei Dir ein paar Tage gastieren. Dein Bursch ist ein grosses Mistvieh. Ich bin unglücklich. Deine Katy.“

Natporučnik Lukáš uzdahnu i odvede Švejka u susjednu praznu kancelariju, zatvori vrata i poče hodati između stolova. Kad je konačno stao pred Švejkom, reče mu: - Ova dama piše da ste mrcina, šta ste joj učinili?

- Ja joj nisam ništa učinio, pokorno javljam, gospodine natporučniče, ja sam se vladao vrlo pristojno, ali ona se htjela smjesta nastaniti u vašem stanu. A budući da od vas nisam dobio nikakva naloga, nisam je htio pustiti u stan. Osim toga doputovala je sa dva kovčega, kao da je došla kući.

Natporučnik još jedanput glasno uzdahne, a to isto ponovi za njim i Švejk. -

- Šta je? - viknu natporučnik s prijetnjom u glasu.

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da je to težak slučaj. Prije dvije godine doselila se jednom tapetaru u Vojtjehovoj ulici nekakva gospođica, a on je nije mogao istjerati iz stana, nego se morao otrovati plinom zajedno s njom. Tako se završila ta šala. Sa ženama je teško izaći na kraj. Ja ih u dušu poznajem.

- Težak slučaj - ponovi natporučnik sa Švejkom, a nikada još nije netko rekao takve čiste istine.

-Dragi Jindřich je zaista bio u teškom položaju. Žena koju progoni njezin muž dolazi k njemu na nekoliko dana u goste, baš kad treba da primi gospođu Mickovu iz Třebonje, koja će u tri dana ponoviti sve ono što mu je redovno poklanjala svaka tri mjeseca pri svojem dolasku u Prag radi kupovanja robe. Osim toga preksutra treba da dođe jedna gospođica. Obećala mu je sigurno da će biti njegova pošto je čitav tjedan razmišljala o tome, jer će se tek za mjesec dana udati za nekog inženjera.

Natporučnik je sjedio na stolu oborene glave, šutio je i razmišljao, ali nije zasada ništa smislio, nego je napokon sjeo za stol, uzeo omot i papir i na službenom formatu napisao ovo pisamce: „Draga Katy! U službi sam do 9 sati navečer. Doći ću u deset. Molim da se osjećaš kod mene kao u svojoj kući. Što se tiče Švejka, moga momka, naredio sam mu da ti u svemu ugodi. Tvoj Jindřich.“

- Ovo pismo - reče natporučnik Švejku - predajte milostivoj gospođi. Nalažem vam da se prema njoj vladate pristojno i taktično i ispunite sve njezine želje koje za vas moraju biti zapovijed. Morate se vladati galantno i služiti je pošteno. Evo vam sto kruna, o kojima ćete mi položiti račun, jer će vas možda poslati po štogod, naručit ćete za nju ručak, večeru i tako dalje. Kupite osim toga tri boce vina i kutiju cigareta Memfis. Tako. Zasada dosta. Sada možete ići, i još vam jednom stavljam na srce da joj morate ispuniti svaku želju koju joj vidite u očima.

Mlada dama je već izgubila svaku nadu da će vidjeti Švejka, pa je stoga bila vrlo iznenađena kad je vidjela da on izlazi iz vojarne i prilazi k njoj s pismom u ruci. Pozdravio ju je vojnički, pružio joj pismo i rekao: - Prema nalogu gospodina natporučnika moram se prema vama, milostiva gospođo, vladati pristojno i taktično i služiti vas pošteno, a moram vam ispuniti svaku želju koju vam vidim u očima. Moram vas nahraniti i kupiti vam što god zaželite. Dobio sam za to od gospodina natporučnika sto kruna, ali odatle moram kupiti tri boce vina i kutiju cigareta Memfis.

Kad je pročitala pismo, vratila joj se njezina odrješitost, koja se odmah izrazila u tome da je naložila Švejku da naruči kočiju, a kad je to učinio, naložila mu je da sjedne uz kočijaša na kozlić. Odvezli su se kući. Kad su bili u stanu, mlada je dama odlično odigrala ulogu domaćice. Švejk je morao prenijeti kovčege u spavaonicu, ćilime je morao isprašiti na dvorištu, a neznatna paučina iza ogledala strašno ju je razgnjevila. Iz svega toga moglo se zaključiti da se gospođa mislila vrlo dugo zadržati na ovoj borbenoj liniji. Švejk se uznojio. Kad je isprašio ćilime, sjetila se da valja skinuti i zastore i isprašiti ih. Zatim mu je naložila da opere prozore u sobi i u kuhinji. Poslije toga je počela premještati namještaj, a to je radila vrlo nervozno, pa kad je Švejk sve to odvukao iz jednog ugla u drugi, njoj se to nije sviđalo, te je ponovo kombinirala i izmišljala nov raspored. Sve je u stanu potpuno ispreturala, ali se njezina energija u uređivanju gnjezdašca pomalo istrošila, pa je haranje po stanu prestajalo. Iz ormara je još izvukla čisto krevetno rublje, sama je presvukla jastuke i perine, pa se vidjelo da sve to radi s ljubavlju prema krevetu, koji je u njoj izazivao puteno podrhtavanje nosnica. Zatim je poslala Švejka po objed i vino, a prije nego se vratio, presvukla se u prozirnu jutarnju haljinu, u kojoj je bila neobično zavodljiva i zamamna. Za ručkom je ispila čitavu bocu vina, popušila je mnogo cigareta i legla u krevet, dok je Švejk u kuhinji žvakao vojnički kruh umačući ga u čašu s nekakvom slatkom rakijom.

- Švejku! - začu se iz spavaonice. - Švejku!

Švejk otvori vrata i ugleda mladu damu na jastucima u dražesnoj pozi. - Priđite bliže! Švejk priđe krevetu, a ona s naročitim smiješkom promotri njegovo snažno tijelo i krepka bedra. I odgurnuvši finu tkaninu koja je pokrivala i sakrivala sve, reče mu strogo: - Skidajte cipele i hlače! Pokažite … I tako se desilo da je dobri vojak Švejk mogao raportirati natporučniku nakon njegova povratka iz vojarne: - Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da sam ispunio sve želje milostive gospođe i poslužio je pošteno prema vašem nalogu.

- Hvala vam, Švejku! - reče natporučnik. A je li imala mnogo želja?

- Oko šest - odgovori Švejk - a sada spava kao zaklana od tog jahanja. Ispunio sam joj svaku želju koju sam joj vidio u očima.

Dok su mase vojnika, privezane uz šume oko Dunajca i Raba, stajale u kiši granata i dok su velikokalibarski topovi uništavali čitave satnije i zatrpavali ih u Karpatima, dok je horizont na svim bojištima blistao od požara sela i gradova - natporučnik je Lukáš zajedno sa Švejkom proživljavao neugodnu idilu s damom koja je pobjegla od svoga muža i bila sada njegova domaćica.

Kad je otišla u šetnju, natporučnik Lukáš je održao sa Švejkom ratno vijeće kako da je se riješe.

- Najbolje bi bilo, gospodine natporučniče - reče Švejk - kad bi muž od kojega je pobjegla i koji je traži, kako rekoste da piše u pismu koje sam vam donio, kad bi dakle njezin muž saznao gdje se ona nalazi, da dođe po nju. Treba mu poslati telegram da je ona kod vas i da je može ovdje preuzeti. U Všenorima se prošle godine dogodilo nešto slično u jednoj vili. Ali tada je takav telegram poslala sama žena svome mužu, a kad je on po nju došao, išćuškao je i ženu i ljubavnika. Obojica su bili civilisti, no u ovom slučaju muž se neće drznuti da dira u oficira. Uostalom, vi niste baš ništa krivi jer niste nikoga zvali, a dama, kad je pobjegla, učinila je to na svoju ruku. Vidjet čete da će takav telegram koristiti. Ako i padne nekoliko zaušnica…

- On je vrlo inteligentan čovjek - prekide ga natporučnik Lukáš - ja ga poznajem, on je trgovac hmeljom naveliko. Svakako moram s njim razgovarati. Poslat ću mu telegram.

Brzojav koji je poslao, bio je vrlo kratak, trgovački: „Sadašnja je adresa vaše žene…“ Nakon toga je navedena tačna adresa natporučnika Lukáša. I tako se desilo da se gospođa Katy vrlo neugodno iznenadila kad se na vratima pojavio trgovac hmeljom. Izgledao je vrlo razborito i zabrinuto kad je gospođa Katy, ne gubeći u tom času prisutnost duha, predstavila oba gospodina: - Moj muž… gospodin natporučnik Lukáš. Ništa se drugo nije sjetila da kaže.

- Izvolite sjesti, gospodine Wendlere - ljubazno ga ponudi natporučnik Lukáš i izvuče iz džepa dozu s cigaretama. - Izvolite?

Inteligentni trgovac hmeljom učtivo uze cigaretu i odbivši nekoliko dimova zapita ozbiljno: - Hoćete li skoro na frontu, gospodine natporučniče?

- Zatražio sam premještaj devedeset prvoj pukovniji u Budjejovice, kamo ću vjerojatno otići čim se završi školovanje jednogodišnjih dobrovoljaca. Trebamo mnogo oficira, no žalosna je pojava da mladi ljudi koji imaju pravo da budu jednogodišnji dobrovoljci, neće da se posluže tom povlasticom. Radije ostaju obični infanteristi nego da postanu kadeti.

- Rat je mnogo naškodio trgovini hmelja, ali ja mislim da on ne može dugo trajati - primijeti trgovac hmeljom gledajući naizmjenično svoju ženu i natporučnika.

- Naš je položaj vrlo dobar - reče natporučnik Lukáš - danas više nitko ne sumnja da će se rat završiti pobjedom oružja centralnih vlasti. Francuska, Engleska i Rusija previše su slabe protiv austrijsko-tursko-njemačkog granitnog bedema. Istina, na nekim smo frontovima doživjeli neznatne neuspjehe, ali čim probijemo rusku frontu između karpatskog bila i srednjeg Dunajca, nema nikakve sumnje da će to značiti kraj rata. I Francuzima prijeti u najkraće vrijeme gubitak čitave istočne Francuske i ulazak njemačke vojske u Pariz. To je sasvim sigurno. Osim toga naši manevri u Srbiji napreduju vrlo uspješno, pa uzmicanje naše vojske, koje zapravo znači samo pregrupiranje snaga, mnogi tumače sasvim drugačije nego kako zahtijeva potpuna hladokrvnost u ratu. Uskoro ćemo vidjeti da će naši planirani manevri na južnom bojištu uroditi dobrim plodom. Izvolite pogledati…

I natporučnik Lukáš primi trgovca hmeljom nježno za rame, odvede ga do karte bojišta koja je visjela na zidu, i počne tumačiti pokazujući mu pojedine tačke: - Istočni Beskydi za nas su odlično uporište. Karpatske planine, kao što vidite, također su siguran oslonac. Snažan udarac na ovu liniju - pa se nećemo zaustaviti sve do Moskve. Rat će se završiti prije nego što se i nadamo.

- A što će Turska? - upita trgovac hmeljom razmišljajući kako da prijeđe na srž stvari zbog koje je došao.

- Turci se drže dobro - odgovori natporučnik vodeći ga opet k stolu - predsjednik turskog parlamenta Hali-bej i Ali-bej doputovali su u Beč. Za vrhovnog komandanta turske vojske na Dardanelima imenovan je maršal Liman von Sanders. Goltz-paša je iz Carigrada stigao u Berlin, a naš je car odlikovao Enver-pašu, viceadmirala Usedon-pašu i generala Dževad-pašu. Za tako kratko vrijeme to je razmjerno mnogo odlikovanja.

Časak su svi sjedili šutke, dok nije natporučnik smatrao za zgodno da prekine mučnu situaciju ovim riječima: - Kad ste doputovali, gospodine Wendlere?

- Jutros.

- Vrlo mi je drago što ste me našli i zatekli kod kuće, jer ja uvijek popodne odlazim u vojarnu i imam noćnu službu. Budući da je stan prazan zapravo čitav dan, mogao sam milostivoj gospođi ponuditi gostoprimstvo. Ovdje je nije nitko smetao za čitava njezina boravka u Pragu. Zbog starog poznanstva …

Trgovac hmeljom se nakašlja i reče: - Katy je svakako čudna žena. Gospodine natporučniče, primite moju najsrdačniju zahvalnost za sve što ste za nju uradili. Ona vam se odjednom sjeti da treba da liječi živce, pa otputuje u Prag. Ja sam na putu, stigao sam kući, a kuća prazna! Katy je otputovala… Nastojeći da se drži što prirodnije, zaprijeti joj prstom i smješkajući se usiljeno zapita je samo: - Ti si valjda mislila, kad ja putujem, da možeš i ti putovati? Ti dakako nisi pomislila…

Videći da razgovor skreće na neugodno područje, natporučnik Lukáš ponovo odvede inteligentnog trgovca hmeljom do ratne karte i pokazujući mu podvučena mjesta reče: - Zaboravio sam vas upozoriti na jednu veoma zanimljivu okolnost. Na ovaj veliki luk koji je okrenut prema jugozapadu, gdje ova planinska skupina čini važan mostobran. Ovamo je usmjerena ofenziva saveznika. Zatvaranjem ovoga puta, koji spaja mostobran s glavnom obrambenom linijom neprijatelja, mora biti prekinuta veza između desnoga krila i sjeverne vojske na Visli. Je li vam to sada jasno?

Trgovac hmeljom odgovori da mu je sve potpuno jasno, i bojeći se kao taktičan čovjek da se ono što je rekao ne bi shvatilo dvosmisleno, doda još vraćajući se na svoje mjesto: - Naš je hmelj zbog ratnih prilika izgubio tržišta u inozemstvu: Francuska, Engleska, Rusija i Balkan ne uvoze više naš hmelj. Hmelj još šaljemo u Italiju, no bojim se da će se i ona uplesti u rat. Ali kad pobijedimo, onda ćemo mi diktirati cijene robi.

- Italija će ostati strogo neutralna - tješio ga je natporučnik - to je…

- A zašto onda ne prizna da se smatra vezanom Trojnim ugovorom, koji je sklopila s Austro-Ugarskom i Njemačkom? - naljutio se odjednom trgovac hmeljom, komu se sve to pomiješalo u glavi: i hmelj, i žena, i rat.

- Ja sam očekivao da će Italija navijestiti rat Srbiji. Tada bi rat bio već pri svršetku. Hmelj mi trune u skladištima, domaći poslovi su slabi, izvoz je jednak ništici, a Italija čuva neutralnost. A zašto je onda Italija još godine tisuću devet stotina i dvanaeste obnovila s nama Trojni savez? Gdje je talijanski ministar vanjskih poslova, markiz di San Giuliano? Šta radi taj gospodin? Zar spava, ili je što drugo posrijedi? Znate li vi koliki je bio moj godišnji promet prije rata, a koliki je sada?

- Nemojte misliti da ja ne pratim događaje - nastavio je trgovac gledajući ljutito natporučnika koji je mimo odbijao kolutove cigaretnog dima što su stizali jedan drugi i razbijali se. - Zašto su se Nijemci povukli na granicu kad su bili već kod Pariza? Zašto se opet vode teške artiljerijske bitke između Meuse i Moselle? Znate li da su u Combresu i Woewru kod Marchea izgorjele tri pivovare kojima smo godišnje slali preko pet stotina vreća hmelja? A i u Vogesima je izgorjela Hartmansweilerska pivovara, a velika pivovara u Niederaspachu kraj Mülhausena sravnjena je sa zemljom. To vam je za moju firmu gubitak od dvanaest stotina vreća hmelja godišnje. Nijemci i Belgijanci borili su se šest puta za pivovaru Klosterhoek, a to je opet za mene gubitak od trista i pedeset vreća hmelja godišnje.

Od uzbuđenja nije mogao više govoriti, nego je ustao, prišao k ženi i rekao joj: - Katy, poći ćeš odmah sa mnom kući! Obuci se! - Svi ovi događaji jako me uzbuđuju - reče začas tonom ispričavanja - prije sam bio potpuno miran. A kad je gospođa otišla da se obuče, reče tiho natporučniku : - Ona to nije učinila prvi put. Lani je pobjegla s nekim suplentom, pa sam je našao čak u Zagrebu. Pri tome sam sa zagrebačkom gradskom pivovarom zaključio posao od šest stotina vreća hmelja. - Da, jug je uopće bio zlatni rudnik. Naš je hmelj išao sve do Carigrada. A sada smo napola uništeni. Ako vlada ograniči kod nas proizvodnju piva, zadat će nam time posljednji udarac. I pripaljujući ponuđenu cigaretu, reče očajno: - Sama Varšava je od mene kupovala dvije tisuće trista sedamdeset vreća hmelja godišnje. Najveća je pivovara ondje Augustijanska. Zastupnik je dolazio k meni svake godine. To je očajno. Još je dobro što nemam djece. Ovaj logični završetak o godišnjem posjetu zastupnika Augustijanske pivovare iz Varšave izazvao je fini smiješak natporučnika Lukáša, što je trgovac hmeljom zapazio, pa je stoga produžio: - Madžarske pivovare u Šopronju i u Velikoj Kaniži kupovale su kod moje firme godišnje oko tisuću vreća hmelja za svoja eksportna piva koja su izvozile čak do Aleksandrije. A sada zbog blokade ne naručuju ništa. Nudim im hmelj za trideset postotaka jeftinije, a one ne naručuju ni jedne vreće. Stagnacija, propadanje, mizerija, a još k tome i domaće brige.

Trgovac hmeljom prestade pričati, pa je šutnju prekinula gospođa Katy, spremna za put: - Kako ćemo otpremiti moje kovčege?

- Poslat ćemo po njih, Katy - reče zadovoljno trgovac hmeljom radujući se napokon što je sve završilo bez izgreda i sablažnjivih scena. - Ako želiš još štogod kupiti, krajnje je vrijeme da pođemo. Vlak nam polazi u dva i dvadeset.

Oboje se prijateljski oprostiše s natporučnikom, a trgovac hmeljom bio je tako veseo što se sve već svršilo, da je na rastanku u predsoblju rekao natporučniku: - Ako biste, ne dao bog, bili ranjeni u ratu, dođite k nama na oporavak. Njegovat ćemo vas najbrižljivije.

Vrativši se u spavaonicu u kojoj se Katy odijevala za put, natporučnik je na umivaoniku našao četiri stotine kruna i ovo pisamce: „Gospodine natporučniče! Niste se zauzeli za mene pred tim majmunom, mojim mužem i idiotom prvoga reda. Dopustili ste da me odvuče sa sobom, kao kakvu stvar koju je zaboravio u stanu. Pri tom ste se usudili primijetiti da ste mi ponudili gostoprimstvo. Nadam se da vam nisam nanijela većih troškova od četiri stotine kruna, koje prilažem i koje, molim vas, podijelite sa svojim slugom.“

Natporučnik Lukáš stajaše časak s tim pismom u ruci, a zatim ga poče polagano derati. Sa smiješkom pogleda novce koji su ležali na umivaoniku, i videći da je u uzbuđenju zaboravila češljić na ormariću dok je pred zrcalom uređivala kosu, stavi ga među svoje fetišističke relikvije. Švejk se vratio popodne. Tražio je stajskoga pinča za natporučnika.

- Švejku! - pozva ga natporučnik. - Imate sreću. Dama koja je kod mene stanovala, otputovala je. Odveo ju je njezin suprug. A za sve usluge koje ste joj učinili ostavila vam je na umivaoniku četiri stotine kruna. Morate joj lijepo zahvaliti, odnosno njezinu gospodinu suprugu, jer su to njegovi novci koje je sa sobom uzela na put. Ja ću vam diktirati pismo. I diktirao je: „Poštovani gospodine! Izvolite isporučiti gospođi najsrdačniju hvalu za četiri stotine kruna koje mi je darovala vaša gospođa supruga za usluge koje sam joj učinio za vrijeme njezina boravka u Pragu. Sve što sam za nju uradio, učinio sam dragovoljno, pa stoga ne mogu primiti ovu svotu, te je vraćam…“

- No, samo pišite, Švejku, šta se tako vrtite? Gdje sam ono prestao?

- „Te je vraćam“ … - reče Švejk drhtavim glasom pun tragike.

- Dobro dakle: „vraćam je s najdubljim poštovanjem. Učtiv pozdrav i rukoljub milostivoj gospođi. Josef Švejk, oficirski sluga kod natporučnika Lukáša.“ Je li gotovo?

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče, još fali datum. - 20. prosinca 1914.

- Tako, a sada napišite adresu i uzmite četiri stotine kruna, pa ih odnesite na poštu i pošaljite na ovu adresu. I natporučnik Lukáš poče veselo zviždati ariju iz operete „Razvedena žena“.

- Još nešto, Švejku - viknu natporučnik kad se Švejk uputio na poštu. - Šta je s onim psom kojega ste išli tražiti?

- Imam jednog u vidu, gospodine natporučniče, vrlo lijep pas. Ali teško ćemo ga dobiti. Nadam se da ću ga možda sutra dovesti. Grize!

Posljednju riječ natporučnik Lukáš nije čuo, iako je ona vrlo važna. „Grize mrcina sve u šesnaest“, htio je još jednom ponoviti Švejk, ali je na kraju pomislio: „Šta se to zapravo tiče natporučnika. On želi imati psa, pa će ga i dobiti!“ Lako je dakako reći: „Dovedite mi psa!“ No vlasnici pasa veoma paze na svoje pse, makar im psi i nisu čistokrvne pasmine. I običnog kućnog psa koji ništa drugo ne radi, nego samo grije noge kakvoj starici, njegov vlasnik voli i ne da mu učiniti ništa nažao. Pas svakako instinktivno osjeća, osobito ako je čistokrvan, da će ga jednoga lijepoga dana netko ukrasti od njegova gospodara. On stalno živi u strahu da će ga netko ukrasti, da ga mora ukrasti. Pas se na primjer na šetnji udalji od svoga gospodara, ispočetka je veseo i nestašan. Igra se s drugim psima, skače na njih nemoralno, i oni na njega, onjuškuje ugaone kamenove, diže nožicu na svakom uglu i piljarici na košaru s krumpirom, ukratko: tako se raduje životu i svijet mu se čini tako krasan kao mladiću poslije položene mature. No odjednom možete zapaziti kako njegovo veselje nestaje, jer pas osjeća da se izgubio. I sada ga tek spopada pravi očaj. Preplašeno trči ulicom, njuška, cvili i u potpunom očajanju podvija rep među noge, uši povlači unazad i juri posred ulice nekamo u nepoznato. Kad bi mogao govoriti, vikao bi: „Isuse i Marijo, mene će netko ukrasti!“ Jeste li kada bili u psetarnici i vidjeli takve preplašene pse? Svi su oni ukradeni. Velegrad je stvorio posebnu vrstu kradljivaca koji žive isključivo od krađe pasa. Ima malih vrsta salonskih pasa, patuljastih ratlera, sasvim malenih poput rukavice, tako da se mogu staviti u džep ogrtača ili u ženski muf gdje ih nose sa sobom. I odatle vam ukradu takva jadnika. Opasnu njemačku pjegavu dogu, koja u predgrađu bijesno čuva kakvu vilu, ukradu noću. Policijskog psa ukradu detektivu ispred nosa. Vodite tako psa na uzici, a oni je prerežu i nestanu zajedno sa psom, a vi glupo gledate u uzicu bez psa. Pedeset procenata pasa koje srećete na ulici, nekoliko je puta mijenjalo svoje gospodare, pa često nakon nekoliko godina kupite svoga vlastitog psa koga su vam ukrali još kao štene, kad ste s njim išli u šetnju. Najveća opasnost da budu ukradeni, prijeti psima kad ih izvode da izvrše malu i veliku tjelesnu nuždu. Osobito pri ovom posljednjem aktu gubi se najveći broj pasa. Zato se pri tom svaki pas oprezno ogledava oko sebe. Ima nekoliko načina kako se kradu psi. Ili direktno, ili na džeparski način, ili prevarnim mamljenjem nesretnog stvorenja. Pas je vjerna životinja, ali samo u čitanci ili u prirodopisu. Dajte i najvjernijem psu da pomiriše prženu konjsku kobasicu, i on je izgubljen. On zaboravi gospodara uz kojega ide, okrene se i ide za vama, pri čemu mu iz gubice cure sline, pa u očekivanju i slutnji velike radosti nad kobasicom vrti prijazno repom i širi nozdrve kao najvragolastiji pastuh kad ga vode kobili. Na Maloj Strani kraj Dvorskih stuba nalazi se mala pivara. Jednoga dana sjedila su ondje straga u sumraku dva čovjeka. Jedan je bio vojnik, a drugi civil. Nagnuvši se jedan prema drugome, šaptali su tajanstveno. Ličili su na zavjerenike iz doba Mletačke republike. - Svaki dan u osam sati - šaptao je civil vojniku - izlazi s njim služavka na ugao Havlíčekova trga prema parku. Ali on je gad, grize sve u šesnaest. Ne da se ni pogledati. I nagnuvši se još jače prema vojniku, šapnu mu u uho: - Ni kobasice ne jede. - Ni pržene? - upita vojnik.

- Ni pržene. Obojica pljunuše.

- Pa šta onda ždere taj gad?

- Sam bog zna što. Neki su psi razmaženi i raznježeni kao kakav nadbiskup. Vojnik i civil se kucnuše, pa civil šapućući nastavi: - Jednom neki crni špic, koga sam trebao za psetarnicu nad Klamovkom, nije htio ni od mene uzeti kobasice. Hodao sam za njim tri dana, pa kad više nisam mogao izdržati, zapitao sam izravno gospođu koja je s tim psom šetala, što taj pas ždere da je tako lijep. Gospođi je to polaskalo, pa je rekla da najradije jede kotlete. Kupio sam mu dakle odrezak. Mislio sam da će mu to biti bolje. A vidiš, ta mrcina nije se ni osvrnula na odrezak, jer je bio teleći, a on je navikao na svinjsko meso. Morao sam mu dakle kupiti svinjski kotlet. Dao sam mu da pomiriše i potrčao, a pas za mnom. Gospođa ga je zvala: „Mali, mali!“, ali mali ni da se okrene. Trčao je za kotletom čak za ulični ugao, a ondje sam mu stavio lančić na vrat, i sutradan je već bio u psetarnici nad Klamovkom. Pod vratom je imao nekoliko bijelih dlaka, malu pjegicu, koju smo obojili crno, i nitko ga nije prepoznao. Ali drugi psi, a bilo ih je mnogo, upravo su jurili za prženom konjskom kobasom. I ti bi najbolje uradio da zapitaš pratilicu što pas najradije ždere. Ti si vojnik, naočit si, i ona će tebi radije reći.

- Ja sam je već pitao, ali ona me pogledala kao da bi me htjela probosti, pa mi je rekla: - „Šta se to vas tiče?“ Nije baš lijepa, prava majmunica, ali s vojnikom će već razgovarati.

- Je li to zaista stajski pinč? Moj natporučnik neće drugog.

- Krasni stajski pinč. Pravi, pravcati pinč, čistokrvni, boje papra i soli, kao što si ti Švejk, a ja Blahník. Meni se radi o tome da saznam šta ždere, pa ću mu to dati i dovesti ga k tebi.

Prijatelji se ponovo kucnuše. Još prije rata, kad je Švejk trgovao psima, Blahník mu je dobavljao pse. Bio je to iskusan čovjek, pa se pričalo za njega da je potajno kupovao sumnjive pse od živoderke i preprodavao ih dalje. Jednom je čak bolovao od bjesnoće, pa se u Pasteurovu zavodu u Beču kretao kao kod kuće. Sada je smatrao za svoju dužnost da pomogne Švejku bez ikakve koristi za sebe. Poznavao je sve pse u čitavom Pragu i okolici, pa je zato govorio tako tiho da ne bude sumnjiv gostioničaru, jer mu je prije pola godine pod kaputom odnio iz gostionice mladog jazavčara, kojemu je dao da siše mlijeko iz dječje bočice tako da je glupo štene mislilo da mu je on mama, pa nije ni pisnulo pod kaputom. Krao je principijelno samo čistokrvne pse, a po poznavanju pasa mogao je biti sudski vještak. Dobavljao je pse svima psetarnicama, a i privatnim osobama koliko se dalo, a kad bi išao ulicom, lajali bi na njega psi koje je nekada ukrao, a kad bi gdje stao uz kakav izlog, često bi kakav osvetljivi pas podigao iza njega nogu i poškropio mu hlače.

Sutradan u osam sati ujutro mogli ste vidjeti dobroga vojnika Švejka kako se šeće na uglu Havlíčekova trga kraj parka. Čekao je služavku sa stajskim pinčem. I dočekao ju je, pa je kraj njega projurilo dlakavo pašče, nakostriješeno, bodljikavih dlaka, ali mudrih očiju. Pas je bio veseo kao svi psi koji obave nuždu, pa je pojurio među vrapce koji su na ulici zobali konjske izmetine. Naskoro je mimo Švejka prošla i služavka koja je čuvala psa. Bila je to starija djevojka, kojoj je kosa bila pristojno spletena u obliku pletenice. Fićukala je za psom i vrtjela u ruci lančić i elegantni bič.

Švejk je upita: - Molim vas, gospođice, kojim se putem ide na Žižkov?

Zastala je i pogledala ga da li se ne šali, ali dobrodušno lice Švejkovo reklo joj je da taj vojnik zaista želi ići na Žižkov. Izraz lica postade joj mekši, i ona mu susretljivo protumači koji put vodi na Žižkov.

- Ja sam tek nedavno premješten u Prag - reče Švejk. - Nisam odavde, nego sa sela, A ni vi niste iz Praga?

- Ja sam iz Vodnjana.

- Onda nismo daleko jedno od drugoga - odgovori Švejk - Ja sam iz Protivína. Ovo poznavanje češkoga juga, stečeno nekoć na manevrima u tom kraju, ispunilo je djevojčino srce zavičajnom toplinom.

- Onda vi poznajete u Protivínu mesara Pejchara koji ima mesnicu na trgu?

- Kako ga ne bih poznavao! To je moj brat. Njega, svi kod nas vole - reče Švejk - on je vrlo dobar i uslužan čovjek, a ima dobro meso i pošteno važe.

- A niste li vi Jarešov sin? - upita djevojka, osjećajući već simpatiju prema nepoznatom vojniku.

- Jesam.

- A od kojega ste Jareša, onoga iz Krča kraj Protivína ili onoga iz Ražica? - Onoga iz Ražica.

- Da li on još razvozi pivo?

- Da. - Ali već je dobrano prekoračio šezdesetu?

- Proljetos je navršio šezdeset osam godina - odgovori mimo Švejk. - Sad je nabavio psa, pa vozi da je milina. Pas mu sjedi na kolima. Baš takav kao onaj što natjerava vrapce. Lijep pas, vrlo lijep.

- To je naš pas - objasni mu nova znanica. - Ja služim ovdje kod gospodina pukovnika. Zar ne poznajete našeg gospodina pukovnika?

- Poznajem, vrlo inteligentan čovjek - reče Švejk - i mi smo u Budjejovicama također imali jednog takvog pukovnika.

- Naš je gospodin strog, pa kad se posljednji put govorilo da su nas u Srbiji isprašili, došao je kući sav bijesan i pobacao u kuhinji sve tanjure, pa mi je htio i otkazati.

- To je dakle vaš psić - prekide je Švejk - šteta je što moj natporučnik ne podnosi pse, ja ih vrlo volim. I zašuti začas, ali onda odjednom reče: - Ali svaki pas neće da jede svako jelo.

- Naš Luks je strašno izbirljiv. Neko vrijeme uopće nije htio jesti meso, ali sad ga opet jede.

- A šta najradije jede?

- Jetra, kuhana jetra.

- Teleća ili svinjska?

- Svejedno mu je - nasmije se Švejkova „zemljakinja“ smatrajući posljednje pitanje kao neuspjeh pokušaj šale. Šetali su časak zajedno, a pridružio im se i stajski pinč koji je bio svezan na lančiću. Vladao se prema Švejku vrlo povjerljivo i pokušavao mu je bar brnjicom poderati hlače, skakao je na njega, ah najednom, kao da je osjetio kakve ima Švejk namjere, prestao je skakati pa je hodao tužno i smeteno, gledajući Švejka sa strane, kao da hoće reći: „Dakle i mene čeka takva sudbina?“

Zatim mu je još rekla da izvodi psa u šetnju svako veče u šest sati, da ne vjeruje nijednom muškarcu u Pragu, da je jednom dala oglas u novine i da se javio neki bravar radi ženidbe i izmamio od nje osam stotina kruna za neki izum, a zatim je nestao.

- Na selu su ljudi svakako pošteniji. Kad bi se udala, pošla bi samo za čovjeka sa sela, ali tek poslije rata. Ratne brakove smatram glupošću, jer takva žena obično ostane udovica.

Švejk joj je obećao da će doći u šest sati, a zatim je otišao da javi prijatelju Blahníku kako pas jede svakovrsna jetra.

- Počastit ću ga goveđim jetrima - odluči Blahník.

- Goveđim sam jetrima primamio već jednom bernardinca tvorničara Vydre. To je bio vrlo vjeran pas. Sutra ću ti dovesti pinča u potpunom redu.

I Blahník je održao riječ. Kad je Švejk prije podne uredio stan, začu se pred vratima pasji lavež, i začas je Blahnik uvukao u natporučnikov stan stajskoga pinča, koji se opirao i bio je još više nakostriješen nego obično. Divlje je igrao očima i gledao tako bijesno da je podsjećao na izgladnjelog tigra u kavezu pred kojim stoji debeli posjetilac zoološkog vrta. Škrgutao je zubima, režao, kao da hoće reći: „Rastrgat ću vas, požderat ću vas!“ Privezali su ga za kuhinjski stol, pa je Blahnik prikazao način na koji ga je ukrao.

- Prošao sam namjerno mimo njega držeći u ruci kuhana jetra, zamotana u papir. Počeo je njuškati i skakutati oko mene. Nisam mu dao ništa, nego sam pošao dalje. A pas za mnom. Kod parka sam zaokrenuo u Bredovsku ulicu i ondje mu dao prvi zalogaj. Jeo ga je hodajući za mnom, da me ne izgubi iz vida. Zakrenuo sam u Jindřišku ulicu, gdje sam mu dao novu porciju. A pošto se najeo, svezao sam ga za lančić i vukao ga preko Václavova trga na Vinohrade i dalje u Vršovice. Putem je izvodio prava čudesa. Kad sam prelazio preko tramvajske pruge, legao je i nije se htio maknuti. Možda je htio da tramvaj prijeđe preko njega. Donio sam sa sobom i obrazac rodoslovlja koji sam kupio u Fuchsovoj papirnici. Ti moraš ispuniti rodoslovlje, Švejku. - No rodoslovlje mora biti napisano tvojom rukom. Napiši da potječe iz Leipziga iz psetarnice von Bulowa. Otac Arnheim von Kahlsberg, majka Emma von Trautensdorf, po ocu Siegfried von Busenthal. Otac je dobio prvu nagradu na berlinskoj izložbi stajskih pinčeva godine tisuću devet stotina i dvanaeste. Majka je odlikovana zlatnom kolajnom Nürnberškog društva za uzgoj plemenitih pasa.

- Šta misliš koliko je star?

- Po zubima sudeći, bit će mu dvije godine.

- Napiši da je star godinu i po.

- Rđavo je obrezan, Švejku. Pogledaj mu uši! - Tomu se može pomoći. Podrezat ćemo ih jednom prilikom kad se kod nas udomaći. Sad bi bio još bjesniji. Ukradeni je pas bijesno režao, dahtao, trzao se, a zatim legao i isplažena jezika, umoran, očekivao što će mu se dogoditi. Polagano je postajao sve mirniji, pa bi samo kadikad žalosno zacvilio. Švejk stavi pred njega ostatak jetara koja mu je dao Blahnik. No on ih nije ni dirnuo, nego ih je samo prkosno pogledao, a onda se zagledao u oba muškarca kao da im govori: - Već sam se jednom nasamario, požderite ih sami! Ležao je rezignirano i pretvarao se kao da drijema. No odjednom mu nešto palo na um, i on ustade, sjede na stražnje noge i poče moliti prednjim šapama. Predao se.

Ali ovaj dirljiv prizor nije nikako djelovao na Švejka. - Lezi! - viknu on na jadnog psa, koji je opet legao i žalosno cvilio.

- A kakvo ime da mu zapišem u rodoslovlje? - upita Blahník. - Zvao se Luks, pa sad treba izmisliti nešto slično da bi mogao odmah razumjeti.

- Pa nazovimo ga, recimo, Maks. Pogledaj, Blahníče, kako je naćulio uši! Ustani, Maks!

Nesretni stajski pinč, kojemu su oduzeli i dom i ime, ustade očekujući dalje naredbe.

- Ja mislim da bismo ga mogli odvezati - odluči Švejk. - Vidjet ćemo kako će se vladati.

Kad su ga odvezali, odmah je potrčao prema vratima, gdje je triput kratko zalajao na kvaku uzdajući se jamačno u velikodušnost tih zlih ljudi. No videći da ne shvaćaju njegovu čežnju da izađe napolje, pomokrio se malo kraj vrata u uvjerenju da će ga izbaciti van, kao što su nekoć činili dok je još bio mlad i dok ga je još pukovnik strogo, na vojnički način, učio da bude „zimmerrein“.

Umjesto toga Švejk primijeti: - To je lukavac, pravi jezuita! - opali ga remenom i turi mu njušku u lokvicu da ju je morao oblizivati. Pas je cvilio zbog te sramote i počeo trčati po kuhinji, njuškajući u očaju vlastiti trag, a zatim je pošao ravno k stolu i požderao ostatak jetara koji je ležao na podu, te legao uz peć i zaspao poslije čitave te pustolovine.

- Što sam ti dužan? - upita Švejk Blahníka na rastanku.

- Ne govori o tom, Švejku - reče nježno Blahník. - Za starog prijatelja ja bih sve učinio, a osobito kad je u vojsci. Zbogom, momče, i nemoj ga nikada voditi preko Havlíčekova trga, da se ne dogodi kakva nesreća. A ako budeš trebao još kakva psa, znaš gdje stanujem.

Švejk je pustio Maksa da se dobro ispava, a dotle mu je kupio kod mesara četvrt kilograma jetara, skuhao ih i čekao dok se Maks probudi, stavivši mu pod nos komadić toplih jetara. Maks se poče u snu oblizivati, a zatim se protegne, pomiriše jetra i proguta ih. Poslije toga pođe k vratima i ponovi svoj pokušaj s kvakom.

- Maks! - viknu Švejk. - Dođi ovamo!

I Maks nepovjerljivo priđe, Švejk ga uze na koljena i poče ga gladiti. Maks najprije mahnu prijateljski ostatkom svoga podrezanog repa i blago zahvati Švejkovu ruku držeći je u gubici, pa se zagleda mudro u Švejka kao da bi htio reći: - Ovdje više nema pomoći, znam da sam izgubio bitku! Švejk ga je i dalje gladio i počeo mu pričati nježnim glasom: - Bio jednom jedan pas koji se zvao Luks, a živio je kod nekog pukovnika. Sluškinja ga je vodila u šetnju, pa je onda došao jedan gospodin i ukrao Luksa. Tako je Luks dospio u vojsku jednome natporučniku, i dali mu ime Maks.

- Maks, daj šapu! Eto vidiš, vole, da ćemo biti dobri drugovi ako budeš dobar i poslušan. Inače ćeš imati posla s remenom.

Maks skoči sa Švejkova krila i poče na njega veselo skakutati. A navečer, kad se natporučnik vratio iz vojarne, bili su već Švejk i Maks najbolji drugovi.

Gledajući Maksa, pomisli Švejk filozofski: - Ako se sve uzme u obzir, zapravo je i svaki vojnik isto tako ukraden iz svojega doma.

Natporučnik se Lukáš vrlo ugodno iznenadio vidjevši Maksa, koji se također vrlo obradovao što opet vidi čovjeka sa sabljom. Na pitanje odakle je i što stoji, Švejk je potpuno mirno odgovorio da mu je psa darovao jedan drug koji je upravo odlazio u vojsku.

- Dobro, Švejku - reče natporučnik igrajući se s Maksom - prvoga ćete dobiti od mene pedeset kruna za psa.

- Ne mogu to primiti, gospodine natporučniče!

- Švejku - reče mu strogo natporučnik - kad ste stupili k meni u službu, ja sam vam objasnio da morate slušati svaki nalog. Kad vam kažem da ćete dobiti pedeset kruna, vi ih morate primiti i zapiti. Šta ćete, Švejku, uraditi s tih pedeset kruna?

- Pokorno javljam, gospodine natporučniče, da ću ih zapiti prema zapovijedi.

- Ako bih to, Švejku, možda zaboravio, nalažem vam da me podsjetite da vam dugujem za psa pedeset kruna. Razumijete li? A da nema taj pas buha? Radije ga okupajte i očešljajte! Sutra sam u službi, a prekosutra idem s njim u šetnju.

Dok je Švejk kupao Maksa, pukovnik, bivši Maksov vlasnik, strašno je kod kuće grdio i prijetio da će onog koji mu je ukrao psa staviti pred ratni sud, da će ga dati strijeljati, objesiti, zatvoriti na dvadeset godina i rasjeći na komade.

- Der Teufel soll den Kerl buserieren! - odjekivalo je po pukovnikovu stanu, da su se svi prozori tresli. - Mit solchen Meuchelmordem werde ich bald fertig!

Nad Švejkom i natporučnikom Lukášem lebdjela je u zraku katastrofa.

(nastavlja se)

Ažurirano: Utorak, 02 Srpanj 2019 10:57
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search