LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva bistrička sjećanja
Tonijeva bistrička sjećanja
Petak, 05 Srpanj 2019 15:17

 

Mahala BistrikU društvu nišana

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana), privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu, mezarju njegovih uspomenama

 

(Na fotografiji je jedon od bistričkih, mahalskih sokaka)

Refik Balićevac, zvani Rele, gazda čuvene kafane “Pjaf” koja se nalazila na vrhu Bistrika, odavno je već bio izgubio živce nagovarajući zadnje, većinom pijane goste, da idu kućama: “Ljudi moji, jestel ba normalni? Pa imal iko od vas da sutra radi ??? Viditel kolko je sati, hajmo spavat...”

I džaba je zatim Salem, zvani Mačak, po treći put tražio - “daj nam još po jenu pa čemo nagulit’ ” - jer Reletova je bila zadnja i mi smo se oko ponoći našli pred kafanom. Rale zaključa i ode kući.

Mrkla, zimska noć prostrla se niz cijeli Bistrik, a sa neba su kao svjetlice počeli dolijetali rojevi pahulja.

“Hajmo kod mene odigrat’ jednu...” predložio je Mačak. Zov kockarske partije bio je dovoljno primamljiv i Salem, zvani Mačak, Nećko, zvani Niđo, taksista Sabo i ja krenusmo do Salemove “birtijice” što je jedno vrijeme bila kao nekakva prodavnica pića, pa jedno vrijeme granap, a evo sad je Salem taj omaleni prostor pretvorio u kafanu pokušavajući da nađe pravi poslovni smisao i čar od tog nevelikog kutka koji je cijelim izlogom gledao na ulicu. Ma nije to od “Pjafa” bilo daleko…. ni stotinjak koraka.

Inače, taj nazovimo ga poslovni dio, pripadao je velikoj kući u kojoj su živjele dvije porodice. Salem je završio osnovu, u to sam siguran, a njegov kratak kriminalni put obilježila je nesreća o kojoj Salem nije nikada pričao...tek ostala mu je jedna noga ukočena i korisna samo utoliko što mu je omogućavala održavanje ravnoteže. Inače ju je vukao kao što ljudi vuku neki teret pored sebe. Možda je i ta deficitarna činjenica uticala na Salemovo svakodnevno praćenje svih novina i povremeno, za ta krugove i slojeve nezamislivo druženje sa romanima, ali uglavnom onim kupljenim po trafikama. Bilo kako bilo, Salem je bio informisan i dosta rječit. I dobro je igrao remi, puno bolje i od Sabe i od Nećka, ali mu ja nikad nisam davao pardona.

Prije negoli ćemo smjesti za jedan od dva stola koliko je brojala Salemova minijaturna kafana, samo bih još predstavio druga dva lika.

Nećko, zvani Niđo, bio je bistrička raja, tri ili četiri godine stariji od mene. U to vrijeme kada sam imao pa možda ni nepunih osamnaest to je bila velika razlika, utoliko veća i drastičnija jer je Nećko važio za pravog mangupa koji je bio posebno uspješan kod žena. Moram priznati da je taj crnokosi lafčina odigrao i kratku ulogu u mom tadašnjem ponašanju. Jer, kad bi Nečko nešto pričao znao je trzati glavom u desnu stranu, otprilike onako kako to rade konji i meni se taj pokret učinio toliko impresivnim i šarmantnim da sam neko vrijeme počeo da ga oponašam. Sve dok mi jednom Čečo nije prijateljski rekao: “Jebote Toni, što to trzaš glavom ko onaj bolesnik Nećko!?”

Nećko je dakle izgledao kao holivudski glumac, nosio je za ono vrijeme najskuplju odjeću, govorio prijatnim baršunastim baritonom i da sam slikar i sad bi ga, nakon skoro pedeset godina, umio nacrtati, toliko su mi se njegove pravilne crte lica, lijepa glava i impresivno tijelo urezali u pamćenje.

Preostaje još taksista Sabo, po godinama, statusu i ugledu glavni te večeri među nama. Vozio je “Citroena” ajkulu, za ono vrijeme čudo od auta. Bio je visok, mršav, a na koščatom i dugom prstu desne ruke uvijek je nosio ogroman prsten-pečatnjak.

Mačak je otključao svoju “kafanu” i dok smo se razmještali i namještali donio je svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare i preostalo nam je samo da dogovorimo vrijednost poena i ko će prvi dijeliti.

“Jebo majku, kako pada, ako ovako nastavi nećemo ujutro moći izaći na ulicu.” - rekao je Nećko.

Rojevi krupnih pahulja izgledali su još impresivniji jer su bili osvijetljeni uličnom svjetiljkom koja se ljuljuškao na stubu preko puta Mačkove kafane.

Ali kad su karte počele šuštati zaboravili smo svi i na snijeg i na vrijeme. Bili smo duboko u kockarskoj partiji. Uglavnom tišina i puna koncentracija prekidana ponekom psovkom i komentarom: “E jebo ti mu moju sreću”… “Ko mi je ovo presjekao karte u ruku mu se pokeham.”

Bistrik je spavao, pahulje tiho padale, kad u neko doba začuše se glasovi, isprva daleki i nerazgovijetni, a što su se više bližili postajalo nam je jasno da se kafani približavaju dve glasa: jedan dubok k’o iz bureta i drugi grlen i piskav.

“Jesam ti rek’o da će Mačak biti otvoren...” čuo se onaj piskutavi glas. I u to su u kafanu ušli Terza Mustafa, zvano Mujo, i Tukić, zvani Šeha. Šehu sam navikao zvati Šeha i rarvo ime možda nisam nikada ni saznao. Šeha je osim što je bio grlen važio i za velikog kavgadžiju. Posebno kad popije. Bio je omiljen kod raje i to mu nije uzimano za zlo. Mene je znao ponekad prozivati i izazivati, ali otkako sam mu poklonio jedno penkalo prozvao me profesorom i tako me je do kraja svog života zvao.

Terza Mustafa, zvani Mujo, upisao je sa mnom prvi razred osnovne škole i u razredu je važio za najvećeg izjelicu. Kad bi mi zgađeni ostavljali kriške namazane sa smrdljivim, užeglim puterom Terza bi ih uredno smlatio. Zato je i bio onako malo okrugao, kao burence. A da sa hranom, kako su govorile naše majke, u tijelo ulazi snaga uvjerio sam jednog zimskog dana kada samo se vračali iz škole.

“Hajmo se pohrvat’!” predložio je Terza kod Doma na Hridu. Odbacili smo školske torbe i uhvatili se u koštac. Nije trajalo dugo, a ja sam bio povaljen.

“Hoćemo ope’?” - upitao me je i ja sam zauzeo oprezniju pozu, ali sam svejedno, nakon nekoliko sekundi bio na mekom snježnom tlu.

Shvatio sam da nemam s njim nikakve šansi. Bilo je to prijateljsko odmjeravanje snaga i s Terzom sam bio i ostao prijatelj do kraja njegovog života. Jednom, kad su već sijede stanovale na našim glavama sretnem Terzu na njegovom štandu na Principovom mostu, odemo odatle do jednog kafića i osvanemo uz piće i priču.

No, vratimo se u kafanu kod Mačka gdje mi igramo remija, a Šeha i Terza nešto pričaju. Piskutavi glas Šehin počeo iritirati Sabu.

“Može’l to malkice tiše, niste sami...vidite da igramo karti”- reče Sabo.

“Ovo je kafana, a ne tvoja kuća da nas utišavaš” - odvrača Šeha, a zna da raspolaže sa “moćnim oružjem” koje se zove Terza.

“Heeej ba Šeha, hoš da letiš naglavačke kroz vrata!?” - spušta Sabo karte na sto i prijeteći se diže od stola.

Šeha šuti, ali evo Terze iz drugo plana: “Hoš ti da letiš kroz vrata!?”

Ostali pomiču stolice. Dvoboj je neminovan. Evo tuče na malom prostoru. Ne zna Sabo ko je Terza, ni kako se snagom opasao još u sedmoj godini svog života. Ma nije trebalo brojati ni do deset, već je bio na podu...Terza nad njim, a Šeha viče: “Ubi ga Mujo, ubi ga Mujo...davi majmuna….”

Nije ga ubio, ali ga je porazio.

Onda su Terza i Šeha napustili kafanu. “Ti’š nama prijetit’, jebo ti sve svoje” - uzviknuo je pobjednički Šeha.

Sabo je sjeo za sto k’o popišan. Partiju smo prekinuli.

E…sad, kako bi rekla jedna moja prijateljica koja voli, ne znam zašto, neke značajne misli započeti tom riječju...e…sad: “Sabo je umro prije rata, Nećko se izgubio negdje u Njemačkoj i samo je jednoga dana došla vijest da je ubijen. Salem, zvani Mačak, je neko vrijeme poslije ratabio izašao na taksi, a onda je i on umro. Šeha je poginuo na početku rata. Terza se razbolio i nema možda ni dvije godine kako je umro.

Napisah ovu priču, a kao da se nalazim u društvu nišana. Jedini ostadoh. I samo zahvalujući toj činjenici nastala je i ova priča. I na samom početku priče pomenuti gazda “Pjafa”, Refik Balićevac, zvani Rele, umro je prije otprilike tri godine. Bila mu je velika dženaza na groblju u Jarčedolima.

“Pjaf” je bio omiljena kafana generacija i generacija Bistričana i inih Sarajlija...a Rele miran, dobroćudan i drag čovjek.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search