LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Bošnjaci 1937. godine i Bošnjaci sada
Bošnjaci 1937. godine i Bošnjaci sada PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 24 Srpanj 2019 06:46

 

Safet Pozder imam iz ProzoraLiječenje nostalgije u etnoselu

 

Safet efendija Pozder, Prozor

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine.

Fenomen i atrakcija mogu donekle biti pojmovi sličnog značenja, ali suštinski predstavljaju dvije potpuno različite stvari. Hajmo to i slikovito potkrijepiti. Ako bismo, primjera radi, vidjeli ribe kako hrle da se kutarišu morskog plavetnila ili jezerskog zelenila, stremeći da uživaju u ambijentu akvarija, zasigurno je da bismo takvu pojavi označili fenomenom. Slično bi bilo i kada bi jato ptica, umjesto komotnog i prostranog neba, pohrlilo u skučene kafeze. Nema druge nego da to nazovemo fenomenom, i to vanserijskim. Međutim, kada jedno razumno biće, poput čovjeka, čini sve da se kutariše svoje rodne grude – sela, a u isto vrijeme sve poletnije hrli ka vještačkim tvorevinama, poznatijim kao etnosela, to se ima nazvati atrakcijom. Dedina, pa i očeva kuća obrasla šibljem i šipražjem sve je češće nešto što i ne zavređuje pažnju, dok je u isto vrijeme određeni prostor koga je neko domišljato preuredio i kreirao pod krinkom etnosela sve atraktivniji, i to do te mjere da se u turističkim ponudama naziva atrakcijom, i to vanserijskom.

A sela odumiru, to je već bjelodano. Naiđoh nedavno na staru fotografiju svog sela. Tačnije, na njoj je zgrada tadašnjeg, a i današnjeg mejtefa, koja se u taj vakat koristila i za potrebe osnovne škole. Na fotografiji je učitelj s 20-ak muške djece. Doda li se tom broju i ženskinje, a bilo ga je kao i muškinja, dobije se jasnija slika o tadašnjem stanju sela. Napominjem da je fotografija stara oko 60 godina.

I danas je na istom mjestu seoska škola. Vjerovatno se ponekad i fotografiraju, ali, kada bismo ih brojili – i učiteljicu i djecu – bili bi dovoljni prsti jedne ruke. Naravno, nad tom i nad mnogim drugim seoskim školama je pred svaku novu školsku godinu veliki upitnik: Hoće li opstati ili joj slijedi ključ u bravu?

I baš dok sam u glavi zbrajao utiske i razmišljao o sudbini svog i mnogih naših sela, sasvim slučajno naiđoh na uradak koga potpisuje Husejn Dubravić. Tekst je objavljen u Novom Beharu sredinom 1937. godine, dakle, 22 godine prije one fotografije ispred mejtefa / škole u mom selu i nosi vrlo interesantan naslov: Prosvijetlimo naše selo! – Pomozimo sami sebi!.

Vjerujem da bi nam određena promišljanja i konkretni prijedlozi Dubravića mogli biti zanimljivi. Otuda ćemo kratko osluhnuti o čemu piše.

“Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji na samom početku teksta i navodi nas na zaključak da bismo mogli čitati nešto što je i danas itekako živo i aktuelno. Slijedi kratak pregled stanja u urbanim i ruralnim sredinama. Po njemu, muslimani u gradovima nazaduju jer je, uprkos postojanju škola, u njima mali broj muslimanske djece, a “agrarna reforma je bacila u prosjake stotine naših porodica, a hiljade i hiljade je lišila njihovog glavnog prihoda”. Za razliku od grada, “selo je bolje stalo”. Istina, i tamo ima sirotinje, ali je manja šteta od agrarne reforme, a djeca se rađaju i zemlja se obrađuje.

“Kako je više muslimana seljaka no građana – broj igra veliku ulogu! – kako naši seljaci imaju svoje vlastite zemlje (a građani sve više nazaduju!) i kako oni uvijek imaju svoje zanimanje, svoj slobodni rad na imanju (u građana je besposlica najveća), to je potpuno jasno da je naša budućnost, naš napredak uslovan sa napretkom našeg muslimanskog sela.”

Po njemu, na selu nema dovoljno škola, a upravo iz škola “izlazi prosvjeta bez koje nema napretka”. Baš u tome on vidi napredak drugih pa kaže: “Današnji napredak naše inovjerne braće postignut je radom na prosvjeti i organizaciji sela.”

Kolika je, zapravo, stvarna snaga i važnost sela jasno je iz sljedećih rečenica u kojima je Husejn Dubravić posve direktan i otvoren. “Kakvo bude naše selo, takva će nam biti i budućnost. Budu li seljaci muslimani zapušteni, nepismeni, neprosvijećeni, takva će biti i naša snaga, naša budućnost. U muslimanskim selima vrlo je malo osnovnih škola. Tome je uzrok i nerazumijevanje naših ljudi o ulozi škole, ali je najviše tome krivice na onim faktorima koji određuju gdje treba podići škole.”

Slijedi i poznata konstatacija da većina tih “faktora” koji odlučuju dolazi upravo sa sela. Njihove odluke da se smiluju i određenim selima podare škole uglavnom je rukovođena političkim interesima. Tu je i ozbiljno upozorenje muslimanima da, budu li čekali na pozitivan razvoj situacije po tom pitanju, mogli bi se načekati, pa i decenijama.

“A možemo li i smijemo li čekati toliko?”, pita autor i dodaje kako u naša sela inteligencija slabo zalazi jer uglavnom i nije potekla iz njih nego iz gradova. Dok se u selima sugrađana podižu škole i otvaraju zadruge, u muslimanskim haraju sifilis i druge bolesti, te bijeda i neosviještenost koje su porodile najveći broj “analfabeta” među ljudima. U posebno nezavidnom položaju, po njemu, jesu djeca: “Rastu zajedno s ovcama, kozama, govedima i konjima, postaju čisto šumski stanovnici. Tek nešto malo polaze u mekteb. To im je sve. Znaju, možda, arapski hurufat i nešto dova i ajeta, ali ne znaju pisma kojim se piše materinski jezik, ne znaju latinice ni ćirilice, ne umiju pročitati ni pozivke, a kamoli napisati pismo ili pročitati koju knjigu, novine… Istina, čuo sam da neki mualimi podučavaju svoju djecu i ovim pismima, ali je to velika rijetkost.”

Prije par mjeseci klanjao sam dženazu svojoj džematlijki koja je rođena otprilike u vrijeme kada je Husejn Dubravić pisao ovaj tekst. Slučajno sam saznao i na dženazi istakao podatak da je rahmetli Šehida, ta džematlijka, u vrijeme Drugog svjetskog rata u svom selu, pa i puno šire, bila jedina pismena ženska glava.

Potcrtava to i Dubravić pa piše: “Ženski svijet je najviše zaostao. Može se reći da u selu nema nijedne muslimanke alfabetke.”

Jasno, nisu to jedini problemi sela. Kuće su mahom stare šeperuše, po podovima po kojima pužu i djeca se pljuje i “hrače”, suđe je stari bakar koji se urijetko kalajiše, umjesto ćilima su hasure, a umjesto jorgana ponjave, pije se iz ibrika bez čaša, sobe su uske i niske, a pune čeljadi, pa su razne zaraze navalile na muslimane. Uz niz drugih poteškoća koje autor dijelom spominje, a dijelom naslućuje, on apelira da se pomogne našem selu, ali najprije sa školom. “Ovo je potreba notorna”, ističe on, spominjući još neke, istina, rijetke tekstove poput onog koga je napisao učitelj Ahmet Omerhodžić, a koji obrađuju i upozoravaju na ovakve probleme.

Ipak, za razliku od gospodina Omerhodžića, Dubravić ima konkretne prijedloge kako “u selo unijeti luč prosvjete”. Po njemu, ključ rješenja problema mogao bi biti u mektebima i mualimima koji bi morali iskoristiti pozicije, educirati se barem dva niža razreda osnovne škole, i to gradivo raditi paralelno s vjerskom naobrazbom. U svemu je pogodnost naša vjersko-prosvjetna autonomija, te je sve do nas. Predložio je i niz konkretnih koraka ka realizaciji njegovog prijedloga, od kojih bi se mogli izdvojiti neki.

– U mektebima zavesti naučnu građu za I i II razred osnovne škole tako da se prije podne uči vjeronauka, a poslije podne svjetovni predmeti (čitanje, pisanje i računanje);

– Pozvati đake koji su izučili mekteb na svjetovnu nastavu;

– Urediti mektebe kako traži školska higijena i opskrbiti ih “školskim posobljem”;

– Ako je puno tih đaka, “onda jedni da dolaze jedan dan, a drugi drugi dan (prekodnevna nastava)”;

– U reformiranim mektebima organizirati školske odbore;

– Tokom ferija održati pedagoške tečaje za mualime i dodatno ih osposobiti za ovakav izazov;

– Da se prema ovim reformiranim mektebima “udesi nastava na Gazi Husrev-begovoj medresi”;

– Da se predan rad mualima po ovom pitanju adekvatno nagradi “mjesečnom ili godišnjom svotom”.

Dubravić će pozvati i Vakufsko-mearifski sabor te Ulema-medžlis da se i oni uključe i finansijski i organizaciono daju svoj doprinos prosvjećenju sela.

Da li je ovaj tekst Husejna Dubravića bio tek sporadično i usamljeno promišljanje ili ipak dio jednog šireg i snažnijeg pokreta koji se, barem na ovaj način, borio da se naše selo prosvijetli, nije mi do kraja poznato. Međutim, ako je suditi po fotografiji mog sela, moglo bi se reći da je inicijativa urodila plodom.

Selo i danas itekako vapi za raznim vidovima pomoći. Vapi i za nekim novim dubravićima koji će barem skrenuti pažnju na to i ponuditi konkretna rješenja.

Do tada ćemo se “fatati gradova”, a nostalgiju liječiti po etnoselim.

(Ovaj ogled Safet efendije Pozdera prenesen je iz tjednika STAV, Sarajevu, uz suglasnost glavnog urednika Mursela Filipa Begovića kojem se zahvaljujemo, te se svakako zahvaljujemo i autoru, Safet efendiji Pozderu na slovu pouke.)

Ažurirano: Srijeda, 24 Srpanj 2019 06:49
 

Komentari  

 
0 #1 Zijo 2019-07-24 20:00
Bio je neki mahnitov sto je nekada napisao u tadasnjem magazinu Bosna (u Australijji), da su Bosnjaci najobrazovaniji na svijetu pa je dobio po usima neumoljivom statistikom.
Zaboravio sam ko je bio, znam da je jedan od onih "jakih na rijeci".
Mozda se i sjetim ko je to bio. Bilo bi dobro da procita i ovaj birvaktile tekst a i osvrne se oko sebe da vidi stvarnost koju navodi i ef. Pozder.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search