LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak Alijine iskrice
Alijine iskrice
Četvrtak, 25 Srpanj 2019 19:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18. augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiH Zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19. augusta, kupili kurbani zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno "trijeska"; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude, Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

Kad je Safvet-beg stanovao u Hrgića ulici, dolazio bi počesto Sabri-hafiz i zapjevao pokoju Safvet-begovu pjesmu, kojoj je sam da kajdu. Međutim, Safvet-beg mu je pismeno otkazao gostoprimstvo kad je Sabri-hafiz počeo hofirati Almasi, dok bi ga ispraćala pri njegovu odlasku iz Safvet-begove kuće. To je bilo prije gotovo četrdeset godina, a pravo je čudo da je sebi dozvoljavao takve mladenačke bedastoće, a imao je, čini mi se, osmero djece.

Jednom je u početku jula 1934. godine sazvao je rahmetli dr. Vejsil Bičakčić jedno veselo društvo u svoj ljetnikovac u Koševu (sada je to već sarajevska mahala). Bilo je negdje iz jacije, društvo je bilo u velikom raspoloženju uz rakiju i meze, kad se negdje u daljini od stotinjak metara iznad nas začu pjesma. Odmah ga društvo poznade i netko ode po njega i dovede ga. Pjevao je neumorno do ponoći, ali nije i dalje (jer sam ja zaspao), a znam da je rahmetli Salih Baljić zapisao tada jednu narodnu pjesmu, koju je odmah objavio u “Novom beharu”. Poslednji stihovi te pjesme bili su:

“Ja ću sebi boljeg dragog naći

Koji znade piti i lafiti.”

Jednom je bio kažnjen i dignut s položaja imama i hatiba Begove džamije, pa se morao zamijeniti s Hadžijahićem i prijeći u Carevu džamiju. Jednu večer nije bio u džamiji, pa je netko neuk ušao u mirhab, a upravo tu večer je došao neki stranac (Arap?) u džamiju, pa je valjda bruka puknula, da se morao i reis Fejić umiješati i kazniti ga. Mislim da je bio čitavu godinu izvan svoje džamije. Kad bi bio spriječen doći, ostavio bi nekog da ga zamijeni, ali nekad nije ni to uradio.

Imao je običaj reći u takvim situacijama : “ Ako nisam bio u džamiji, nisam mirhab sa sobom odnio”.

Što je imalo značiti da je uvijek netko u džematu koji je mogao proći u mihrab.

Jednom je bio i u nas u gostima u Mostaru. Mome se ocu najviše svidjelo njegovo učenje, a i pjesme.

Pričao mi je poslije da nikad nije na veći ićram u životu udario, ni u ljepšu posteljinu legao.

Kad sam napisao “Otvoreno pismo” 1966, iza toga, mislim, prvog Bajrama došao mi je u kuću i sjedio kod mene više od sahata. Srećom nije bilo drugih posjetnika, a on nije ni mnogo govorio, ali se je škrtim riječima divio mojoj hrabrosti i rekao mi: “Došlo je i meni do grla i neka znaš da ću i ja jednom odčepiti s minbera.”

Ali, koliko ja znam nije odčepio.

Sprva je bio veliki protivnik prevođene hutbe, jer je on hutbu pjevao, ali kad bi počeo prevoditi hutbe, onda je to bilo uzor kako ne treba hutbe kazivati. Govorio bi o svemu i svačemu, hutbe bi trajale i po jedan sat, pa bi se neki slušaoci, koji su morali žuriti na posao, dizali i odlazili iz džamije bez džume. Nije bilo prazno ono što je govorio, ali nikad čovjek nije mogao znati sasvim pouzdano šta je htio reći. Čule bi se polovine rečenica ili dvije trećine, a onda je konac rečenice smrskao sebi u bradu. Najviše bi citirao Džordža Zejdana, kršćanina, kulturnog historika Arapa, za razliku od drugih hatiba, koji se trude – ukoliko se ikako trude – da pored Kur'ana i hadisa citiraju i druge islamske kapacitete, pa i pjesnike – mislioce.

Nekoliko je godina u dra Mehmeda Spahe klanjao teraviju one hefte kad nije bio obavezan kao imam u Begovoj džamiji.

Nije mu bilo pravo što je otišao u penziju. Valjda bi najvolio da je umro u mihrabu. Šteta je što nisu postojali magnetofoni kad je on bio u naponu glasovne moći, da mu se sačuva glas za kasnija pokolenja.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiatet!   

(3.12.1971.)

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search