LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za vikend
Tonijeva priča za vikend
Subota, 27 Srpanj 2019 11:20

 

ToniSjećanje na Postire

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana) privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu među uspomenama

 

U jednoj od priča Guy de Maupassant nas upoznaje sa junakom koji ispovijeda svoj ljubavni život. Kasnije sam, nastojeći što više saznati o slavnom i tragičnom francuskom pripovjedaču kojeg su neki, sa razlogom, nazvali kraljem novele, došao do zaključka da je to zapravo piščevo iskustvo. Da, bio je sladostrasnik i pohotnik taj de Maupassant.

Elem,taj neki iz priče vodi burni život pariškog bonvivana, leti sa žene na ženu baš kao pčelica s cvijeta na cvijet. Ali, u jednom tranutku kao spoznaje da je to samo čulno zadovoljavanje koje i nema nekog smisla. Jer, gdje je tu brak, gdje su djeca, gdje je uređeni građanski život kakav uveliko vode njegovi vršnjaci-savremenici? Pa odluči i bogami i nađe ženu koju, zakljućivši da je dovoljno voli i da ona to zaslužuje, isprosi.

Adieu slatki živote i avanture!

Od sada će biti samo ona, jedna i jedina. S takvim mislima je naš junak ušao prvu noć u bračnu sobu.

No, već sutra kada se zaputio i potom sjeo u baštu svoje omiljene kafane radoznalim očima koje gledaju mimoiduće Parižanke, tim očima koje bude u njemu, za jednu noć,potisnutog i uspavanog razvratnika, gleda,uživa i ovako pomisli: “O bože, koja su ljepota sve te žene! Vidi, ona ima prekrasnu glavu, ona grudi, ona noge...i toliko mi ih se sviđaju i najviše bih volio da imam stotinu ruku pa da ih sve odjednom grlim i milujem...”

Moglo je ovo i bez navodnika jer sam citirao po sjećanju

Tako, dakle, razmišlja de Maupassant-ov junak.

A evo zašto mi se učinio kao zgodan uvod?

Te sedamdeset i treće napunio sam osamnaest i dobio posao u malom bračkom mjestu Postire. Iz užarenog Zagreba, sa posla u Pivovari na kojem su me zapadale sve tri smjene i čas trak, čas smetljarska kolica, krenem jedne večeri “Marjan ekspresom” prema Splitu. Čeka me nepoznato mjesto, more, posao konobara, smještaj, hrana...

Sasvim je logično da sam vođen slatkom nadom i a stanovitom sigurnošću ušao u kupe u kojem su sjedile jedna časna sestra i gospođa u crnini sa malim djetetom, skoro bebom. Krenuo vlak i neobavezni laki razgovor tokom kojeg mi je plavuša u crnini namijenila, ili mi se samo učinilo, nekoliko značajnih pogleda i blagonaklonih osmijeha. Sasvim dovoljne iskre da u tijelu u kojem vriju mladalački sokovi dođe do malog, a onda sve žeščeg požara. Činilo mi se da znam nešto o žensku, iako je moje dotadašnje iskustvo bilo skoro pa siromašniro. Ma šta skoro, sigurno siromašno, jer šta su značile hvalisave priče starije raje koja su mi se već tada sa svojim erotskim fantazijama činila neuvjerljiva. I šta bi trebala da znači skoro pa ilegalna novena “Čik” koja se prva u nas bavila odnosima muško-žensko, na kraju krajeva i onih nekoliko curica prije Mirjane s kojom sam savladavao uzbudljivu erotsku abecedu. Malo je to, zaista malo da bih smio tvrditi da sam poznavao ženu. A ipak, koje li drskosti i slobode te večeri u kupeu vlaka koji je jurio od Zagreba prema Splitu. Kad su se svjetla pogasila, namjestili smo se svako kako je znao i umio. Ja sam se ispružio nasuprot plavuše u crnini tako da su nam noge bile jako, jako blizu. Prvi dio “posla” odradio je sam vlak. Kako nas je truckao tako sam ja, kao slučajno, svoju nogu prislonio uz njenu. I evo dodira, evo iskre. A požara...eeee, to se dogodilo kada je ona listom svoje noge počela nježno da uzvraća penjući se ka mom koljenu. O slasti, o strasti, ljubili smo se i milovali skriveni tamom, prigušenih uzdaha i otkud ti tako brzo lijepi Splite, oooo…noći zašto si tako brzo prošla?

Srdačno smo se pozdravili, vratili svako u svoju realnost i zauvijek nestali jednom drugom iz života.

Trajekt je pristao u postirskoj luci, veselo sam stupio na izlizane,bijele kamene ploče, lako i brzo našao hotel “Park” i...sve je bilo spremno za novi život. Turistička sezona još nije počela, dobio sam samo buduće zaduženje konobara na terasi u restoranu i povremeno uvečer u bašti tog hotela...i sljedećih desetak dana mogao sam se do mile volje kupati, sunčati i uživati u slatkoj nadi i iščekivanju. I tih deset dana ne samo da sam uživao besplatan smještaj i hranu, nego je i plata išla.

Prvo su došle grupe Šveđanki i Norvežanki. Dominirale su mlade razigrane djevojke željne svega što mlad čovjek želi. Pa su onda došle Holanđanke i među njima vesela, uvijek nasmijana medicinska sestra Judit s kojom sam provodio noći pod zvjezdanim nebom postirskim i koja me učila holandski. Rečenica koju sam zapamtio a obilježila je sve vrijeme tog ljeta u Postirama, glasi: »Ik ben halekeh«. Tako sam je izgovarao a znači: “Ja sam sretan.”

Da, bio sam sretan...a istinski sam se zajubio u Ljiljanu iz Zrenjanina. Što bi rekla fraza: “Ne da u sebe gledati!” E, takva je bila Ljiljana. I glava i tijelo i graciozan, a izazovan hod žene svjesne svojih atributa...bilo je sve to i uz to bijaše žena duhovitog, zabavnog duha. Bojažljivo sam je pozvao jedne večeri da dođe u hotelsku baštu, došla je sjela i… oh…koliko mi je samo osmijeha poklonila te večeri. Čekala je da završim s poslom, skinuo sam onu leptir mašnu koja me davila i krenuli smo u našu prvu šetnju opustjelom postirskom ulicom.

Sutradan se pojavila na terasi hotela i u neko doba mi rekla: “Toni, hoćeš li se ljutiti ako ti nešto predložim?”

“Izvoli.”

“Donela sam sa sobom pribor za nokte...imaš tako lepe prste i želela bih da ti i uredim...”

Pa je onda nježno i strpljivo makazicama i turpijom kružila oko mog svakog prsta i u neko doba zadovoljno rekla: “E, ajde sad pruži ruke...”

Ispružio sam prste, a ona se zadovoljna nasmijala: “Vidiš koliko su sada lepši...”

Desetak dana je prošlo kao tren i one zadnje noći kada smo krenuli našim uobičajenim putem prema visokim hridima o koje su se razbijali talasi ja sam bio zaljubljen u Ljiljanu kao tetrijeb. A ona mi, mudra i vidovita kaže:

“Toni ovo je naša poslednja noć...Ja ujutro odlazim, a tebi će doći neke druge Ljiljane...znaš, na moru se najlakše zaljubiti, zvezdane noći, bezbrižnost… sve to lako budi naše osećaje...Hajde,neka ovo bude kraj. Baš nam je bilo lepo..”

Pretrnuo sam i jezik mi se zavezao. Molio bih, ali ponos mi nije dao. Riječ “kraj” parala mi je srce kao nož. Kad smo ipak razmijenili adrese, znao sam da nije kraj.

U septebru je Ljiljana bila u Sarajevu.

Ali...šta se to dogodilo? Gdje je nestalo svo ono oduševljenje i čar? Bila je to ona ista zanosna žena nad kojom su se moji mahalski drugovi iskreno oduševljavali “Joj, jes ti dobra ova treba...”, ali ja sam jedva iščekao onaj treći dan kada sam je pratio na autobusku stanicu. A nije Ljiljana došla tek tako tako u Sarajevo. Stigla je s najozbiljnijim namjerama...ženidbenim. Najprije, zaruke ima da se dogode u Beogradu, a onda v(j)enčanje u Zrenjaninu. Nisam joj htio uništiti nadu, ali kakav ba Zrenjanin i kakav Beograd pored mog Sarajeva. I kakvo vjenčanje kad sam tako i toliko uživao nad plodovima razbarušene mladosti?

Neko vrijeme sam se ušutio i nisam odgovarao njena pisma...a onda je došlo vrijeme mog odlaska u JNA. U kasarni su svi moji drugari sa malo više godina imali ko djevojku, ko ženu, pa im one dolazile u posjetu i onda dobijali slobodne vikende koje su provodili u gornjemilanovačkom hotelu.

A ja sam.

Sjetim se Ljilje i napišem pismo. Evo brzog odgovora, hladnjikav je kao što i treba da bude odgovor uvrijedjene žene. A eto mi i Ljilje jedne subote. Bila je to ista ona prekrasna žena, ali jedini osjećaj što je vidim, a kojeg se sjećam bio je ponos pred vojnicima koji su je zadivljeno gledali.

Zaljubljenost je ostala u Postirama, a što se tiče erotike e, tu mi je Ljiljana priredila pravo iznenadjenje. Kad smo poslije večere otišli u sobu, vojnik ko vojnik kao u onom ličkom stihu “mala moja i da staviš dasku – probiće je regrut na polasku.” Nisam bio već mjesecima regrut, nije ni Ljiljana stavila dasku...ali mi ne da. Opet ćemo spavati kada se “venčamo”. Takva je bila njena odluka. Uzaludna bjehu sva moja oružja, strasno navaljivanje i pokušaji da u njoj probudim onu ljepotu kojom me je obilno častila u Postirama.

Sjećam se da sam poslije besane noći ujutro skočio do obližne tržnice, kupio lepinju i kajmak i slasno pojeo civilni doručak. I to je bilo najviše što sam dobio od Ljiljanine posjete.

Kasnije je nisam više nikada vidio i stoga ne znam šta je s njom.

Želim joj da je našla bolje muško negoli bih joj bio ja.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search