LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home HUMOR "Drama" pored bazena
"Drama" pored bazena PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 16 Kolovoz 2019 18:44

 

Na bazenuŠuti i plivaj!

Efraim Kišon

Moj sin stoji na rubu bazena i plače.

- Amire, hajde uđi u vodu! – zovnem ga.

- Bojim se.

Već punih pola sata pokušavam nagovoriti svog riđokosog potomka da uđe u vodu kako bih ga naučio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plače, zasad doduše još samo potiho, ali zamalo će se derati punim glasom, znam ja njega. Pa ipak mu ne zamjeram. Sjećam se još kako je moj otac mene učio plivati, i kako sam ja isto tako stajao na rubu bazena i bojao se. Bio je prilično grub prema meni.

Odgojne su se metode odonda znatno promijenile, postale su lukavije. Meni, na primjer, ne bi ni na pamet palo da silim svoga sina na nešto za što on nema volje. Odlučni korak mora on sam učiniti, poput mlada orla koji prvi put napušta roditeljsko gnijezdo i vine se u nebesko prostranstvo. Treba ga samo blago gurnuti - sve ostalo je stvar prirode. Od svega je najvažnije imati strpljenja, razumijevanja i ljubavi - ponajviše ljubavi.

- Gledaj - govorim ja svom ptiću - uvjeri se sam. Voda ti je tek do pupka a tata će te držati. Ništa ti se ne može dogoditi.

- Ali ja se bojim.

- Vidiš, sva su djeca u vodi, igraju se, plivaju, smiju se. Samo ti stojiš tu vani i plačeš. Zašto plačeš?

- Zato što se bojim.

- Zar si ti slabiji i gluplji od druge djece?

- Jesam.

Rekao je to s dubokim uvjerenjem. Kao zaključak. Osvrnuo sam se oko sebe: drugi roditelji su se smijuljili, a čuvar bazena promatrao me ispod slamnata šešira. Zamislio sam brod koji tone. Svi putnici okupili su se na palubi i disciplinirano, mirno, čekaju kapetanove upute. Samo se mali, zdepasti crvenokosi čovjek gura među žene i djecu kako bi se među prvima dočepao čamca za spašavanje. Taj čovjek je moj sin koga nisam naučio plivati...

- Reci mi čega se bojiš?

- Da se ne utopim.

- Kako se možeš utopiti u takvom plićaku?

- Mogu, ako se bojim.

- Ne možeš čak ni da hoćeš - pokušao sam mu razumno objasniti. - Specifična težina ljudskog tijela manja je od specifične težine vode i zato tijelo pliva. Evo, pokazat ću ti.

Tata se leđima ispruži po površini, mirno leži i pluta na vodi, kadli usred te poučne zorne obuke neki kreten skoči u bazen zamalo tati na glavu. Val me zapljusnu, usta mi se napuniše vodom i ja sa svom svojom specifičnom težinom pođoh na dno. Moj sin brižne u plač trećom brzinom.

Pošto sam nekako isplivao na površinu, pokušah naći podršku u čuvaru koji nas je ravnodušno promatrao.

- Kažite, molim vas, ovom mom sinu da li se itko može utopiti u ovom dječjem bazenu?

- Kako da ne - odvrati mi čuvar ispod slamnata šešira. -Još kako da može!

Drugi bi otac na mom mjestu već odavno zgrabio sina i bacio ga u bazen. Da, svatko bi to učinio, ali ne i ja. Ja volim svog sina premda je kukavica, štoviše, upravo ga zato i volim što je takva mala kukavica, tako malen, bespomoćan, izgubljen...

- Hajde, Amire, da se nagodimo - predložih mu. - Ja te neću ni taknuti, a ti ćeš lijepo sam ući u vodu. Uđi samo do koljena. Ako ti se sviđa, ostani u vodi, ako ti se ne sviđa - a ti iziđi! Može li tako?

Amir potvrdno klimne glavom te, svejednako plačući, prijeđe rub bazena i nesigurnim koracima zađe u vodu. Nije mu bila ni do koljena a on je već zaključio da mu se ne sviđa i da ne želi ostati. Okrenuo se, izašao i nastavio zavijati sve višim glasom, što mu je na čvrstom tlu bilo i mnogo lakše.

- Mama! - urlao je. - Mama!

Čudna je ta dječja potreba da zazivaju majku u svakoj mogućoj prilici, čak i onda kada ih ta ista mama goni sa šibom oko stola.

- Amire - obratih mu se ovaj put strogo - ili ćeš sad odmah ući u vodu, ili večeras nema ništa od televizije.

Da nisam pretjerao? Možda sam prestrog prema njemu? On još uvijek plače i ne miče se. I obratno. Ne miče se i plače li, plače.

- Pogledaj, Amire, kako je to jednostavno - pokušah mu pokazati. - Samo, evo, ovako, ispružiš ruke i brojiš: jedan dva, tri i...

Posve je razumljivo da ne mogu istodobno i plivati i brojiti. Na kraju krajeva, ja sam pisac, a ne učitelj plivanja. Dok ja sopćem i borim se za zrak, Amira sve više hvata strah. Oko nas se već skupila gomila ljudi željnih zabave. Iskočim iz bazena a Amir se vrišteći iz sve snage dade u bijeg. Potrčim za njim, uhvatim ga i, držeći ga za kosu, odvučem ga u bazen. Naučit ću ja njega već i plivanju i pameti!

- Ma-ma! - urla moj sin. - Ma-ma, bojim se!

Odjednom mi se sve to odnekud učini poznatim. Nije li i mene otac ovako vukao u vodu, i nisam li i ja ovako zazivao majku u pomoć? Tako je to u životu, sve se ponavlja! Sukob generacija je neizbježan! Dok djeca urlaju, očevi izvlače kraći kraj.

- Neću u vodu! - viče moj sin. - Hoću mami!

Držim ga metar iznad vode a on misli da će se utopiti. Ali ja se ne obazirem na njegovo vikanje.

- Jedan, dva, tri - zapovijedam mu. - Plivaj!

Premda je još plakao, stade pokretati rukama, što je za početak u redu. Ali budući da ga ja ne učim letjeti već plivati, trebalo bi da ga zaronim u vodu. Polako spuštam svog orlića prema površini, on se otima svom snagom, psuje, pokušava mi se istrgnuti ali ja sam ipak jači.

- Plivaj! - zagrmio sam. - Jedan, dva, tri...

Ugrizao me! Ugrizao ruku koja ga hrani, ugrizao rođenog oca koji se s toliko ljubavi brine o njemu!

Na svu sreću, ja sam ipak jači. Obuhvatim mu bokove željeznim stiskom svojih bedara, uhvatim ga za ruke i naprijed... i natrag... i jedan... i dva... i tri... plivat će on meni već...

- Ne deri se i plivaj!

Jednog će mi dana još zahvaljivati. Shvatit će da bez moga silnoga truda, bez mog anđeoskog strpljenja, nikada ne bi proplivao. Jednoga će dana biti pun ljubavi prema svom ocu.

Zasad od svega toga nema ni traga. Naprotiv, rita se na sve strane, udara me nogama u leda i urla na sav glas. Lice mu se nabralo od plača, u samo nekoliko minuta ostario je za cio dan. Zaronio sam ga u bazen. Popio je malo vode. Pa šta onda? Što se mene tiče, može popiti i pola bazena! Tako je i moj djed učio mog oca plivati. Plivaj, derište jedno! Već dugo nisam bio tako izvan sebe od bijesa. Boji se! Čega se tu, do vraga, ima bojati?

Odjednom preko zvučnika začuh glas čuvara bazena.

- Hej vi tamo! Da, da, vi! Pustite već jednom to dijete na miru! Još će se utopiti!

Eto kakvi smo mi ljudi! Umjesto da pomogne ocu koji se trudi da nauči dijete plivati, umjesto da mi pruži ruku ili dobaci pojas za spašavanje, on je na strani rulje koja mi se ruga! Podignem svog orlića i, ne krijući prezir, iznesem ga iz bazena. Zatim elegantnim skokom zaronim ponovo u vodu da bih toj maloj budali pokazao kako se to radi. Ali što je to? Nikako da uskladim ruke i noge, kao da su se posvađale... Čini mi se kao da tonem... pa ja tonem... U pomoć!... Mama!

- Nevjerojatno - reče čuvar bazena pošto me osvijestio umjetnim disanjem.

-I takav čovjek još pokušava dijete učiti plivati!

Ažurirano: Petak, 16 Kolovoz 2019 18:47
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search