LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča
Mešina priča
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

Bio je specijalista za više poslova, pa su ga zvali kada se prave kuće, štale, hambari, furune, ili da zašilji i udari (usadi) stožinu, sadije sijeno, otkuje kosu, okalemi voćku, zakolje goveče, plete plotove, sepete, strnjake, krošnje za nošenje sjena, slame, trnjke za pčele, a zimi je djeci pravio ligure, sanke, tesao je dasku za skije…

Čak su ga pozivali, ako bi neko slomio ruku ili nogu da uveže u daščice, a u nuždi je vadio i zube, onima koji nisu mogli izdržati bolove.

Salkan je obožavao drvo, a često bi odlazio u obližnje šume i njegovom oku i njegovoj mašti nebi promaklo račvasto ili dobro iskrivljeno drvo. Od račvastog drveta bi pravio duge vile za bacanje sijena prilikom dijenja oko stožine, ražnjeve za nošenje plastova sijena, ili drške za grablje, potpore u voćnjaku, a od krivog drveta bi pravio sahone, pa i točkove za volovska kola.

Ovo mu je priroda poklanjala i tako mu izlazila u susret, jer u to vrijeme Salkan nije imao specijalni alat ili neke mašine, osim onog osnovnog tesarskog halata (sjekire, bradve, testere pucare, svrdla, burgije, čekića, lijeta, strugova). Nije imao ni posebno uređenu radionicu. Kolara mu je više ličila na natkriven prostor, lager, koji je mirisao na drvo. Po kolarom bilo je puno otesanog i neotesanog drveta, puno triješća (ivera), i škarta.

Salkan je sam tesao i građu (japiju) tako precizno kao da je to bilo urađeno u pilani. Dok je tesao poluglasno je pjevušio, pa ako se nije čula sjekira ni pjesma značilo je da Salkan odsutan, na terenu, u nekom susjednom selu ili na njivi.

U Salkanovoj avliji je često bilo buke i galame, jer su kod njega navraćali putnici namjernici da kod njega nešto narče ili naručeno ponesu sa sobom. Neki bi navratili da konja potkuju, prije nego se upute u Maglaj na pijacu, opet neki, da Salkan pogleda zube kod stoke i odredi starosnu dob, kako bi se znali cijenkati na stočnoj pijaci.

Uz sve nabrojane poslove Salkan nije zapostavljao obrađivanje svoje zemlje koju je u njivama imao razbacanu po cijelom selu. Kada bi išao u svoje njive da u njima nešto uradi, upregao bi svoja dva sitna volića u zaprežna kola koja je sam napravio. Tada je za nas djecu iz komšiluka bio pravi doživljaj. Salkan bi sa veselim osmjehom tovario djecu u kola k'o vreće i kretao niz put.

Mada je put bio ravan kola su klackala i škripala. Klackala su jer su točkovi bili više jajasti nego okrugli, a škripala jer u njih Salkan nije ni jednu muhliju (ekser) udario, sve samo drvo, čak i sitni klinovi ili štiftovi na mjestima koja su morala biti dobro spojena. Nije to brinulo Salkana, jer kola su vukli volići nešto brži od puževa, a ne brzi konji.

Kada bi se vraćali kući nismo sjedili u kolima nego smo ih gurali i tako pomagali sitnim volićima od sitne im majke „Buše“ bosanske krave, da uz put uzvuku kola, sa ljetinom koju je obrao.

Kad su godine i težak, svakodnevni rad Salkanu iscrpile snagu i savila mu leđa, iz ruku mu je “ispao” halat i sve je manje i manje radio kako u susjednim selima, ali i pod svojom kolarom.

Povremeno bi se čula Salkanova sjekira, ili testera pucara, koja je pilila staru hrastovu dasku. Salkan je napravio tabut koji je objesio pod strehu hambara, a u kolari uredno složio staru hrastovu dasku sa kojom su ga pokrili kad su ga spustili u mezar.

Majstor Salkan je preselio na onaj bolji, a od svega onoga što njegove ruke napraviše ostao je i tabut ispod strehe kojeg su seljani uzimali kada zatreba i opet ga tu vješali da čeka na slijedeću smrt.

Svemu dođe kraj, ljudi umiru, a onda umiru i avlije gdje su živjele generacije. Salkana je smrt odvojila od njegove avlije. Nemar i drugi način života njegovih nasljednika su doprinijeli da je avlija sa njenog mjesta nestala k'o gumicom izbrisana.

S tim je zauvijek nestala i posljednja avlija u Delića mahali, a prije nje su nestale avlije: Šaćira, Huse, Hasana, Muhtara i drugih.

Posebno se rastužim kad prolazim pored meraja na kojima su nekada bile te divne, tipične bosanske i muslimanske avlije. Nema više tih avlija u kojima sam stasao, ali imaju meraje zarasle u travu. Tu su jučer bile avlije, a danas meraje.

Oni koji tu nisu bili ili tuda prolazili ne mogu ni zamisliti da su na tim merajama nekada bile kuće, hambari i štale koje je pravio i majstor Salkan, neka mu je rahmet golemi.

Ovo nam je pouk, da kada umru ljubitelji mahala i avlija, onda ubrzo nakon njihove smrti umiru mahale i avlije, a na njihovim mjestima nastaju zapuštene meraje...

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search