LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za nedelju
Mešina priča za nedelju
Subota, 31 Kolovoz 2019 20:51

 

Jadna kucaNesretnik

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Od čuvanja tuđih ovaca, sakupljanja voća, povrća i drugih usjeva, a onda prodavanog u seoskoj zadrugi Mimo nije vidio ni žute banke. Sve što bi zaradio unosio je u malu trošnu kućicu šeperušu, a onda bi se gubilo i nestajalo zauvijek u nekom tajnom zašivenom džepu čije je mjesto znao samo njegov babo Salih i ljubomorno sakrivao od svih, pa i od sebe samog.

Salih je radio kao ložač u krečani na periferiji grada. Posao mu je bio, da velikom lopatom ubacuje piljevinu u peć kako bi se zagrijevao kamen krečnjak do temperature na kojoj se pretvarao u „živi kreč“. Plaća nikakva, a šta bez dinara u džepu? Jedne prilike kada je ostao bez para pokupio je „suvišno“ bakarno suđe i prodao ga na otpadu. Da je malo zarađivao moglo se vidjeti na njemu samom i odjeći koju je non – stop nosio.

Odjeća je bila rašivenih šavova, gumene čizme od jeseni do proljeća, a onda gumeni opanci između, francuska kappa lojava od dugog nošenja, nije se usuđuviao da je bar jednom opere, da se nebi u više dijelova poderala. Svakom je bilo jasno da se veoma vehdo hranio, jer kada bi jači vjetar puhnuo odnio bi ga k'o slamku iz razvezanog snopa.

U njegovom selu Salihovo ime je ušlo u sjećanje nekoliko generacija, ne znam, možda i dan-danas ima poneka brižna majka koja kaže, kao što su nama naše majke govorile, kada bi se nemarno i šlampavo obukli, hodali prljavi, poderanih pantalona, košulja: „Kakav to hodaš, eto te k'o Salih.“ Ili: „Izuj tu obuću, skini tu prljavu kapu, eto te isti k'o Salih.“

Salih je bio udovac, žena mu je umrla nakon što je rodila Mimu. On je sa sinom Mimom živio u maloj nenamještenoj kućici šeperuši. Duvari su joj bili oblijepljeni zemljom, ali isprani od kiša pa se mogao vidjeti ispleteni šeper. Duvari su bili kako iznutra, tako i izvana, neokrečeni, a šindra na krovu godinama nemjenjana. Kad bi ga neko upitao zašto kućica tako izgleda, a eto u krečani radiš zašto ne doneseš bar grumen kreča i ne okrečiš tu kućicu bar iznutra, Salih bi se osmjehivao, dizao kažiprst u zrak i odgovarao: „Ma, izbjegavam troškove, a kad je kišno vrijeme i prokišnjava podbacujemo tendžere i leđene. Što se može uraditi poslije mene, nek' se radi, nije brate potrebno i za mog života. Nije potrebno... Ni meni moj rahmetli babo ne ostavi ništa novo, pa kome da ja nešto popravljam i ostavljam...”

Možda je i zbog toga Mimo bio nesretan, i pretežno sam pa se uvlačio u sebe i u ovu malu kućicu, baš kao pužić. Nije se skoro nikako pojavljivao na prelima, igrankama, svadbama, a to nije moglo biti bez njegovih vršnjaka. Stidio se kako se babo i on loše oblače i hrane. To što su oblačili bilo je i radno i paradno, što se ono kaže, a jelo se ono što se imalo. Više se neimali nego imali, više gladni nego siti.

Jedne prilike Mimu je dobro zabolio zub, a da ne ide u svojim poderanim prnjama i gumenim opancima kod doktora u grad, Salih je otišao kod komšije Imšira da mu pozajmi noviju i čistu košulju, pantalone, kaput i cipele. To je bila prilika da Mimo bude lijepo obučen i prvi puta ode u grad. Do grada je išao bos, a pred ulaz u grad je obuo cipele u kojima je teško hodao, a kada je izlazio iz grada ponovo je izuo cipele i bos pješačio sve do sela.

Mimi se toliko svidjelo u gradu da je zaboravio i na bol zuba i duboku krvavu ranu nakon vađenja zuba.

Često je maštao da opet ode u grad, a kada je pomislio da će sa babom na vašer koji se održavao u gradu, ta bi mu se želja izjalovila. Umjesto na vašer babo naredi Mimi da Imširove ovce otjera na ispašu na obližnje brdo, a babo će na vašer da im kupi neke vehtažine za obući i obuti.

Gledao je Mimo sa brda kako se kroz selo kretala vijugava kolona konjskih i volovskih zaprega, a posebno konjska zaprega nagizdana i prepuna djevojaka, momaka, ljudi, žena, djece. Tog dana okolna sela su ostajala prazna i pusta, samo su još u selima ostajala sitna djeca i nepomični starci i žene da usput kuće čuvaju.

Pred očima su mu se smjenjivale slike iz duge vijugave kolone iz koje je dopirala vriska momaka i cika djevojaka, zvonjava praporaca, škripa nepodmazanih drvenih točkova, mukanje i rika stoke, galama i psovka onih koji su vodili ili gonili hajvan na vašersku pijacu.

Umjesto na vašer krenu je za Imširovim ovcama. Vukao se bezvoljno, sjedao po kamenju, panjevima, frulu iza pasa nije ovog dana vadio, nije mu bilo do svirke i zabave. Nije ni primjetio da sam na sebe galami i proklinje i oca i majku što ga rodiše kao nesretnika i što tako živi bijedno.

U prvi sumrak se vratio sa ovcama i već je putem mogao sresti one sretnike koji su se vraćali sa vašera. Kad je stigao u sela koje je ponovo oživjelo učini mu se vašer iz grada tu u selo preselio, tu je zbog njega, jer on nije mogao otići u grad, na vašer. Prolamala se vriska čula se galama dječurlije, čule su se pištaljke, frule, tamburice.

Ukipio se k'o da je od kamena, stoji na brežuljku pored puta kojim vijuga kolona povratnika sa vašera, zaboravio i na stado, bulji u jednog momka koji prati „lanjsku čobanicu“ koju je i on puno simpatisao i potajno volio. Momak i „lanjska čobanica“ su k'o ašikovali, dogovarali se, šaputali jedno drugome na uho. Da li je Mimo razumio njihovu sreću? Bila mu je strana, kao što je sve tuđe, izvan njegovog iskustva. A, onda se trgnu k'o iz sna. Mahnuo je izrezbarenim štapom, umjesto da momku i „lanjskoj čobanici“ nešto dovikne, da skrene njihovu pažnju, da se osmjehne, poskoči i postane bezrazložno veseljak, što se poslije uvijek stidio.

„Kako vam je bilo na vašeru?!“ - pitao je glasno uz neprirodno kretanje, kao da je on vukao kola u kojima su sjedili momak i „lanjska čobanica“. Svi su buljili u njega, koji se jednako osmjehivao i radosno zabadao štap u zemlju. A, kao po nekom pravilu, odgovori su izostali, nisu ga uzimali za ozbiljno, ali su se grohotom smijali, svi, čak i kočijaši!

„Zašto?“- pitao se i gledao niz sebe, popravljajući raštrkanu i krutu kosu, zavirivao je u rašivene šavove, gledao u opanke koji i da nisu imali donji dio, popravljao uvrnute pantalone, u kojima ne bi kaiš, već špaga koja je držala pantalone na mršavim bedrima.

Vidjevši tu odjeću na sebi i pravo ruho na mladiću koji prati „lanjsku čobanicu“ to ga još više rastuži i kao ranjen ovim susretom, krenu za ovcama oborene glave, zagledan u zemlju , nesretniji, prazniji, siromašniji i tužniji nego ikad ranije.

Sam je sebe ubjeđivao, da su oni koje je susreo na putu bili nešto drugo u odnosu na njega, bili su bogatiji od njega, bili su na neki način zamomčeni i zreliji, već uklopljeni u stvarni život, i njima nije uskraćivano i uzimano iz ruke sve što zarade, a što je njemu činio babo Salih.

Nakon što je sredio konak, Mimo je legao kasno u noć, a san nikako da dođe. Umjesto sna okupirale ga je misli o susretu sa povratnicima sa vašera. Sve mu je išlo na živce, i mjesečina, poput zelene magle koja je ovlašno milovala pendžerčić kroz koji je mogao vidjeti Imširov čardak. Kasnije se mjesečina kao poplava prelila u sobu i odnijela slamaricu na kojoj odmara svoje kosti.

Mehak, jedva čujan lahor, tih kao najtiši uzdah plazi niz obronke, njiše voćke, a tanane sjene se šuljaju oko Imširovog čardaka i kao da mu mašu, šapću, da bi ga lakše uspavale. Čak se i rijeka dole ispod sela čuje, i krava u pojati kako prižjeva, i ćuk što se javlja čas na krošnje duda, čas sa lipe.

Svijao se k'o ubodena guja, ispravljao se pod ćebetom, sklapao oči, stiskao oznojene šake među kracima, a nesanica se nije dala pobijediti. Tišina, mjesečina, bol, nemir, tuga, poniženje kao da su natovarili po ćebetu koje je jedva zbacivao sa sebe i dizao se da bi stao kraj pendžerčića, napregnutog sluha, spreman na skok i brzo bjekstvo iz kućice, iz njene more, na bilo čiji poziv, na bilo čiji mig, na bijo čiji išaret.

Ali….nije bilo ni poziva, ni miga, ni bilo kakva išareta. Niodkud i niodkog ga nije bilo. Uzalud je ustojao, napuštao slamaricu, strepio, nadao se, vraćčao se, pa opet sve isponova. A noć se otegla. Uzalud...Mimo….uzalud.

Oni što su „kasnili“ sa vašera p'jani su teturali mumljajući i promicali kroz selo. Tonuli u prodoline, glasovi su im blijedili i potpuno nestajali. A one pištaljke, frule, tamburice u odavnu su umukle, a sa njima vriska momaka i cika djevojaka, ništa od toga do godine, da se ponovi, zažubori – ništa...

Mimo ne savlada taj zov u sebi ne slomivši ga nikakvim dovoljno mogućim razlogom, budan dočeka zoru i prve glasove ptica i stud jutra koja opominje da je vrijeme sna prošlo i da treba za stadom krenuti na obližnje brdo.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search