LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (78)

O Ahmedu Muradbegoviću

Prekjučer je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegović, književnik.

S njim sam se upoznao kao student III godine u Zagrebu. On je bio oko osam-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti početnik, on već priznat književnik koji je dobio Demetrovu nagradu za dramu “Bijesno pesto” i s dvije knjige novela, knjigom pjesama i romanom “Begovski ponos”, koji nije nikad štampan u knjizi.

Bio je progresivan i nije se ustručavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta kazališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu “Na božijem putu”. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio.

Bio je osuđen na pet godina zatvora od Suda časti u Sarajevu, ali je izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Gradačac gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a onda su ga kao stručnjaka uzeli u tuzlansko pozorište. Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen.

U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrovačkom časopisu Matica hrvatska, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kučanomi Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore; “Pet stoljeća hrvatske književnosti.”

Dobar je bio književnik. Između dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica.

U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naročito izrazit, ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu “Mladost”, koji je, kako kažu (jag a inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekoliko almanaha o Aleksandru.

To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereničke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Hadžić ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugotatarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Međutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora s honorarom od 2.000 kuna , što se do kraja NDH popelo na čak 3.600 kuna, a za što sam mogao 1945. kupiti četiri kutije cigareta.

Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predate Sudu časti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen.)

Na slobodi je bio tako strašiv da nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogućnostima ponekad činio usluge.

No, ne valja da ga ovako i pred samim sobom ogovaram, jer se nije tako reći ni ohladio u grobu. Bio je vjernik i uz ramazan je postio, a da li je kad klanjao, to ne znam. Njegova novella “Post” je izvanredna književna stvar, pa bi se mogla štampati i u vjerskom časopisu jer umjetnički ističe privrženost vjernika muslimana postu, makar bio i naporan, i prirodnoj pobjedi vjerskog principa kad zalazak sunca rješava problem da li da se umoran i iscrpljen manualni radnik omrsi prije vremena ili istraje dokle treba.

Čudnovato je da su tri brata Hasib (sudac u Zagrebu), Ahmed i Husejn (učitelj i književnik) bili oženjeni kršćankama. Ahmedova je primila prije vjenčanja islam i zvala se potom Nedima, ali su joj se dvije kćerke udače za inovjerce, a ne znam šta je s najmlađom, trećom. On mi je hvaio zetove, a uživao je izvanredno u unučadi.

Neka mu Allah dž.š. oprosti grijehe, a nagradi ga zap no dobro što je uradio!

(Zapisano 17.3. 1972)

Ažurirano: Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:33
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search