LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva dirljiva priča o rastanku sa prijateljom
Tonijeva dirljiva priča o rastanku sa prijateljom
Petak, 08 Studeni 2019 13:52

 

Šabanov oproštaj

Toni Skrbinac, Sarajlija na “PRIVREMENOM “ radu u Mariboru

Ma nema od toga dugo kako sam pisao o svom mariborskom prijatelju Šabanu Bečiću, bistrookom seoskom dječaku koji je na svoju ruku odlučio tražiti selameta u bijelome svijetu, pa se onako sitan, a odlučan zaputio ka dalekoj Sloveniji. Peripetija nije manjkalo, ali što je mala glavica smislila-to je i uradila. Tokom jednomjesečnog potucanja bio ovdje i ondje, sam i pomalo izgubljen u nepoznatom svijetu, ali je uspio u namjeri da se prijavi za nastavak školovanja u Srednju školu u Ljubljani, školikoja je obrazovala kadar za rad naželjeznici.

Na povratku, nakon tog neizvjesnog i uzbudljivog puta dogodilo se, tamo negdje oko Doboja, da kondukter u vozu odluči da izbaci malog Šabana, koji je bio bez vozne karte. Ali se u kupeu potreši neka nepoznata, dama, baš dama, koja je uzela u zaštitu malog Šabana, platila voznu kartu za njega i još mu dala nešto novca da može,bar bez tih materijalnih briga nastaviti putovanje ka svom rodnom selu. Nije bilo očekivanih batina od prijekog babe, ljubav i roditeljska brižnost bijahu jači od padagoških principa, šibe i kaiša, kojima su očevi u vrijeme Šabanove mladosti bili itekako skloni.

Pa se onda Šaban Bečić našao u internatu u Ljubljani, zatim prešao u Maribor i nakon što je završio školovanje počeo je odmah raditi na željeznici. Nekoliko godina kasnije,dogodilo se da jedne večeri sretne istu onu ženu-dobrotvorku na mariborskoj željezničkoj stanici u nevolji koja je bila teža nego li svojevremeno njegova. Nije ona njega nego je on nju prepoznao i nije se prestala čuditi njegovoj dobroti dok joj on na kraju nije rekao da to on njoj samo uzvraća dobro djelo kojim ga je zadužila.

Šaban, inače vjernik i čuvar tradicije u čijem se duhu odgojio podveo i taj događaj pod “ono što je gore unaprijed zapisano”;pa je tako moralo biti.

A bilo je na pretek takvih i drugačijih priča tokom mog druženja sa Šabanom napretek. Prvi put smo se sreli u vrijeme rata kada je Šaban vozio kamion sa humanitarnom pomoći u Tuzlu. Pa ga mi zamolili da i mojoj punici ponese nešto nužnih potrepština koje joj je kćerka,dakle, moja supruga spremila.Poslije nas je život sastavljao na raznim mjestima koja i nisu bitna za ovu priču.

No, otkako je Šabana, a ima tome jedno pet-šest godina, zdrmao jak moždani udar, naša druženja su učestala. Ma kakva sedmica, nekad nije ni dan prošao, a da mi telefon ne zazvoni:

“Šaban je, Toni. Jesi li ustao?”

Nekad jesam, a nekad nisam, mislim, ustao. Različite nam bile satnice, njemu ostalo u navici iz vremena dok je radio da porani, a meni se,opet, ima tome već dugo, noć pretvorila u dan. Hoću reći noću vazda nešto ili radim ili uz televiziju bdijem,a ujutro mi duša produžiti san. Zna to Šaban, ali nastavlja.

“Evo ja sam već i popio kahvu,pa kontam ufatit autobus prema tebi...«

“Ne žuri” kažem, a znam da i ne može. Hem mu se korak usporio, hem valja dočekati autobus i preći s jednog kraja Maribora na drugi.

“Dobro, polako ću ja, a ti se razbudi...”

I, evo mi Šabana zvoni.

“Ko je?” pitam preko interfona, a znam da je on.

“Šaban je” -kaže i ja stisnem ono dugme da se otvore vrata zgrade.

A kako odjekne glas Šabanov, tako ovo moje psetance, Bela joj je ime, počne lajeti, trčkarati vamo i tamo i vrtiti repićem. Ne prestaje sve dok se on na ne pojavi navratima. Pa onda počne da mu se zapetlja među noge, a on se sporo saginje da je pomilki i sve joj govori:

“Jaaaa... Bela, jaaa... Šaban je... tvoj ŠAban, Bela!”

Bela dobije svoju porciju nježnosti i umiri se, aŠaban se polako spusti na stolicu, izvadi cigare i...razgovor može da počne.

Šaban se nikad nije žalio. Osim što bi ponekad rekao: “Ma, ove moje noge me izdaju, sve teže hodam, moj Toni.”

Otkako je dobio unuka Jakuba nije prestajao da priča o tom malom biću koje je dedu iskreno zavoljelo.

»Džaba svi...sve na jednu stranu, ali dedo je dedo, a on kad me vidi hoće samo meni. Nikom drugom kad sam ja tu. Ni nani Safiji.”

Kad bi htjeli tegobe da odagnamo, onda smo obično putovali stazama prošlosti i mladosti. Koja je,logično, i Šabanu i meni raznih darova donijela. U posljednje vrijeme Šaban je igrao loto. Vadeći iz novčanika uplaćeni listić,razvukao bi usne u širok osmijeh, podigao bi značajnoo lijevu ruku i mašući njom rekao: »Eeee, moj Toni, care, akobogda pa se oparimo...odmah idemo za Sarajevo. Pa ćemo tamo kad dođemo, koga god sretneš, a poznate se, samo ga zovnuti i tutnuti mu u ruku guticu para.”Pa šta, pa kako, pa odakle?« pitaće on, a ti ćeš mu reći: »To sam ti dao da me danas pomeneš.«

Uživio se Šaban u tu scenu, smješka se kao da smo već u Sarajevu.

Prošle sedmice vidjeli smo se u četvrtak. U petak je naumio u svoje selo, negdje je to oko Tuzle,a ja ga sto puta ga pitao koje to selo, a nikako da zapamtim, kako se to selo zove. Tamo je Šaban lijepu kuću sagradio i tamo mu je duša i ranije bila, ali sada kako se počelo u godine zalaziti sve češće i sve radije.

U ponedjeljak se upitah zapitaopitao: “ Jutro je, ma,gdje li mi je to moj Šaban, što se ne javlja?«

Oko podne zazvoni telefon, a na ekranu piđe: “Šaban.”

»Pa gdje si ti moj Šabo?« viknuo sam da ga iznenadim, ali sam u sekundi zamuknuo kad sam čuo plačni glas njegove supruge Safije.

“Tooooni, nema mi više našeg Šabana...”

Uveče sam bio u njihovom stanu, na žalosti. Safija mi reće, bili su u selu, vraćali se u nedjelju i da izbjegnu gužvu krenuli prema Varaždinu. Negdje oko granice, Šabanu bi slabo, sve slabiji, teško uzdiše, sve okreće glavu...Safija se izbezumila, polivala ga vodom...ništa. Brzo do obližnjeg doma zdravlja, pokušali s reanimacijom...došla hitna...nastavili sa borbom za Šabanov život u zagrebačkoj bolnici na Rebru...ali nakon pola sata izašao jedan doktor i ..izjavio joj saučešće.

U srijedu je bila dženaza na mariborskom groblju Dobrava. Dženazu su mu klanjali mlađahni Zinaid ehendija i Ibrahim efendija kojeg je Šaban izuzetno poštovao i volio. Dedo mi je kasnije rekao da ne pamti da je nekom od naših ljudi u Mariboru toliko svijeta došlo na posljednji ispraćaj.

A Ana Malenica, jedna tanana prefina duša koja se bavi astrologijom i koja je Šabana nedavno upoznala u mom stanu kaza: “Šabana je njegova čežnja odvela u Bosnu da se s njom tako oprosti."

I ja gledam nekako tako na sve to. Šta još da kažem? Znam da mi fali moj prijatelj Šaban i znam da će mi mnogo puta, posebno prijepodne, biti baš pusto bez njega.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search