LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijeva priča za nedelju
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 21 Prosinac 2019 18:51

 

Daroviti ljudi

ToniToni Skrbinac, 100% original bistrička raja, privremeno u Mariboru, al' malo – malo, eto ga “dole “ u Rajvusa

Odu tako ljudska bića: porodični članovi, prijatelji,komšije i poznanici i svako prema mjeri svog života i sudbine ostave...neko svašta: i potomstvo i djelo,ovakvo i onakvo, po kojem ih pamte, a neko opet ništa,prodje tako kroz život kao magla,vidiš je a opipati, ni dodirnuti ne možeš.I bio, a kao da ga nije bilo. Nekome život da darove i sreću, a nekome ništa. O ovima što im nije dao ništa,a pamtim ih dosta ,nemam šta pisati. Ustvari, mogao bih postaviti jedino pitanje »”Zašto?” - potom tražiti odgovore, a to ne bi bilo ništa drugo nego lutanje u onoj magli s kojom sam njihove živote primjerio. Interesantno, dok ispisujem ove redove odnekud me “napada i ruži” nestrpljivi čaršijski duh: “Skrati ba, Toni ,stipu kužva,reci onobitno. Šta si razvuk'o k'o teraviju, ba?!”

Evo, evo, sad će personalni primjeri. Slažem se i ja, priča sa konkretnim imenima svakako je zanimljivija. Prema svom izboru i ubjeđenju pišem o dvojici darovitih sugrađana, o jednom sam već pisao, o drugome nikada, pa ću potonjem dati prednost.

Ulicu smo i u vrijeme kada je nosila ime narodnog heroja Mesuda Džemidžića zvali Begovac. Nalazi se u brdovitom dijelu padinskog područja Sarajeva poznatog pod imenom Bistrik. Danas je toj ulici i zvanično vraćeno ime Begovac, a Mesud Džemidžić, ružno je reći, ali je tako...bačen je na smetljište historije. E, u toj ulici, nekako s početka bila je,a i danas stoji kuća Patkovića. U toj kući je rođen, živio, a nažalost i nekako prerano umro moj prijatelj Halid Patković

Bio je koju godinu stariji od mene, ali to nije predstavljalo nikakvu bitnu razliku na našim zajedničkim igralištima gdje smo igrali “na male.” Lopta, ali i neke druge igre povezale su našu mladosti i sjećam se plavookog Halida sa terena na begovačkom greblju,Tereziji, kod Ružine kuće, na Trebeviću...Mala razlika između drugih dječaka i Halida ogledala se u njegovom nešto strožijem odgoju, tako da ga ne pamtim skoro niti iz jedne naše mladalačke nestašlučke akcije prilikom kojih su obavezno “stradale” Mihajlova trešnja i kruška, Kevčičkine rezdelije, Rifataginicino grožđe. Halida, naprosto nije bilo u tim nestašlucima, a mislim da je za to bio zaslužan njegov veoma strogi otac.

Razlika od onih nekoliko godina kasnije je razdvojila naše živote. Ne sjećam se ni u koju je srednju školu Halid išao, ni kad i kako se zaposlio, oženio, dvije kčerke dobio...Tek, uvijek smo se, dal' u hodu, dal' kasnije, puno kasnije, kod Safeta Čizmića srdačno pozdravljali i o našim životima koju progovorili. Halid je bio patiner i restaurator. Sto-posto vješt majstor svog zanata, a komotno se može reći, i istinski umjetnik. Da je tome tako svjedoče tolika djela Halidova: recimo pizeria “Verdi” na sarajevskoj Breki gdje se Halid iskazao sjanim freskama, pa onda “Inat kuća” preko puta Vijećnice u koju je on udahnuo patinu prohujalog stoljeća, pa “Pivnica” sa umjetnim, Halidovima pečatima starine koji izgledaju kao originali...Radio je na tolikim tv-serijama, filmovima, uspješno slijedeći i ispunjavajući magiju filmske priče u kojoj je scenski trebalo dočarati bližu ili dalju prošlost. Pročulo se za velikog majstora Halida pa ga zvalo da uređuje, odnosno uljepšava kafane i restorane čak i u Sloveniji. Kao majstor i umjetnik vrijedan, kao porodični čovjek, znam zasigurno, kao komšija uzoran Halid je urijetko u Safetovu kafanu znao zaći tek u poznijim godinama svog života. I tu je uvijek imao mjeru.

Sjeo bi sa svojim pomoćnicima Nezom i Esom Kinezom, poslije napornog dana i rada da malo predahnuo i popio bi pivo i pravo kući.

Nisam ga viđao često, ali uvijek smo rado i srdačno jedno drugom stisli ruku.

Uvijek je izgledao zdrav i jak. Odjednom je došla bolest. Samo sam čuo da je u bolnici i da je ružna dijagnoza. Nisam ga vidio otkako se razbolio, samo mi je Eso, tužno i sažaljivo, jednoga dana rekao: “Bio sam jutros kod Halida. Ništa od njega.”

Uskoro je umro. Nije me bilo tada u Sarajevu. Kad sam došao, otišao sam u kuću Halida Patkovića, a oči njegove supruge i kčerki još uvijek su izgledale, kako mi u mahali kažemo “nabuhle od plača.”

Halidovo djelo je i bosanska soba u restoranu “Pod Lipom” koju je vlasnik Edib Ajanović-Etko napravio kao sastavni dio jedinstvene galerije. I u tom prostoru udružila su se dva umjetnika: Halid Patković i Etkin amidža Ismet Ajanović-Dedo.

Ma sve je kod tog Dede bilo dječije čisto i naivno. I slike i duša. S koliko je samo nestrpljivog iščekivanja pratio rad na svojoj galeriji. Pa mogu reći i stra. Ne od smrti koja se neumitno bližila nego: “Eh, moj Toni samo, da mi je doživjeti da vidim svoje slike u galeriji.”

Iz ljubavi prema amidži, ali i poštovanja prema njegovim slikama, oko kojih već dugo nema dileme, jer rekli su o njima toliko lijepoga i kritičari i laici, ta zar Ismet Ajanović ne stanuje u Svjetskoj enciklopediji naive! Etko je odlučio ukrasiti jedan cijeli sprat tim slikama. Prava pravcata galerija, plus bosanska soba i pred njom stol i stolica po mjeri Dede i njegovog štafelaja za kojim bi Dedo ponekad mogao sjediti i svojim kistovima uživo demonstrirati kako to on radi. Tako je mislio i želio Etko uprkos dubokoj Dedinoj starosti.

I k'o sad da gledam ozarenog Ismeta Ajanovića u noći kad je zvanično otvorena njegova galerija. Ooooo……. koliko je samo poštovalaca Dedinog slikarstva došlo! Pravi kulturni događaj usred Čaršije u “Restoranu pod Lipom.” I kritičari i političari i novinari...ma nema ko nije bio.

Dedin najljepši san se te noći ispunio. Zaboravio te noći i na bolne noge i na tugu što ga je u posljednje vrijeme stiskala ,otkako mu je umrla supruga Fadila.

Sljedećih dana kad god bih skoknuo do Dedine kuće na Vrbanjuši obavezno bi mi rekao: “Zvao sam Etka da pitam dolaze li ljudi u galeriju?Kaže, dolaze, lijepa posjeta. Bila čak i televizija sa Pala. Čuuuuj televizija s Pala!”

Nedugo zatim, a sad će u januaru biti pet godina, umro je Ismet Ajanović-Dedo.

Neki veče sjedio sam sa Etkom. Pitam: “Ima li posjete u galeriji?”

“Niko.” - kaže mi Etko.

Popnem se uz stepenice, vidio sam toliko pute Dedine slike, gledam ih i sad, a nagledati ih se ne mogu. Sami smo Dedo, Halid i ja.

Ja gluha li doba!

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search