LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča
Mešina priča
Nedjelja, 22 Prosinac 2019 19:57

 

NevrijemeNevrijeme

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Jednog davnog ljeta u našem kraju zavladala je velike suša, kakvu nisu zapamtili ni nastariji. Bosna je toliko oplićela da se mogla na više mjesta pregaziti, a u njenoj pritoci Bistrici vreli mulj je gušio ribe. Male vodenice ili malići kako su ih zvali zarasle su u ostruge, jer nisu imale dovoljno vode kako bi mogle mljeti žitarice. Umjesto meljave i mliva u vodenice se uvukle guje i gušteri. Svi potoci, izvori i bunari su presušili.

Voda je donošena, bolje rečeno dovožena, sa udaljenih izvora ili još nepresahlih bunara, čak i noću, jer je preko dana bivala razgrabljena. Ljudi su, kao nikad, bili željni vode. Zemlja je ispucala kao kora prepečene pogače, a trava je bila napola spržena. Po putevima je bilo prašine do članaka. Pojaviše se otrovne zmije šarulje i poskoci, čak su se zavlačile u duvare kuća i staja. Od prevelike vrućine pootpadalo je napola sasušeno voće. Muhe su do krvi ujedale, stoka se obadala. Žega je sve tjerala u bilo kakav hlad. Jedva se disalo, a jara je treperila iznad svakog predmeta koji je bio izložen suncu. Po kućama i džamijama svi su glasno su učili kišne dove, ali kiša ni za iladža.

Ipak, kada bi sunce zamaklo iza brda Visa moglo se dihati, vrućina bi splahnula, moglo se dihukati. To bi bilo pogodno vrijeme za ljubitelje fudbala koji su se okupljali, dole na državnim livadama. Na toj velikoj livadi, ako ne bi bila posijana, ili ako je već pokošena na strništu bi igrali fudbal.

Zbog te strašne suše, tog “džehenemski” vrelog ljeta, igralište je bilo prašnjavo kao komadić Sahare. Prašina nam je dobro došla, jer se igralo bez obuće. Svi smo bili bosi. A kada se sastave bose oznojene noge i prašina, nije bilo većeg meraka već nakon utakmice pokiseliti blatnjave noge u plićacima Bosne, te se temeljito oprati i rashladiti.

Oni stariji igrači ili starija raja donosili bi pravu kožnu loptu, a tada su dječurlija ili pripadnici male raje morali bi odmah starijim prepustiti igralište, a oni bi izmeđuse određivali ko će protiv koga igrati, a ko će od dječurlije donositi loptu kada je opucaju u tuđe žito ili čajru. Fudbalku bi ispucavali visoko u nebo, pa kad bi lopta padni na tvrdo, prašnjavo igralište i kad bi počni odskakati i odjekivati kod mnogih od nas srca bi zaigraj od radosti i počinjala bi trka prema igralištu.

Da bi utakmica bila dobra i oštra, često su igrale mahala protiv druge mahale, ili „Poljani“ protiv „Brđana“, mislilo se na one igrače koji su imali kuće dole u polju i onih koji su bili gore po brdima. Međusobno bi se šalili: „Faul je, ako nekome slomimo ruku ili nogu, a penal je, ako neko umre!”, a pritom bi se grohotom smijali.

Golovi su bili bez mreža, a igralo se bez sudije i sahata, pa se galama i svađa mogla čuti i u Riječici, tamo preko Bosne. Galamilo se i svađalo zbog toga, da li je, aut, korner i da li je fudbalka prošla kroz ili pored gola, jer se znalo juriti za loptomi i kada se počeo spuštati prvi mrak.

Inače bi se unaprijed dogovorili, kada je poluvrijeme i zamjena strana, jer neki bi se bunili ako moraju šutati i trčati uzbrdo, a ne nizbrdo. Livade nisu bile baš ravne, pa onda kada jedna od ekipa zabije peti gol, vršena je zamjena strana, a ekipa koja zabije deseti gol je pobjednička.

Ako bi „Brđani“ pobijedili skandirali bi: „Gornja mahala donju (s)jahala!“ A opet kada bi „Poljani“ pobijedili skandirali bi: „Vi „Brđani“, kad pobijedite skačete k'o riđani, a kad izgubite manji ste od mrava!“

Sjećam se da je među tim igračima bio i Hasan „otrov“, on je imao najjači šut, pa ako je bio penal niko nije želio stati između stativa, da nebi bio napucan, a to je Hasan i želio, da golmana dobro napuca, ako ikako može, u glavu.

I samo što bi sunce zamaklo iza brda Visa počinjalo bi tupo lupanje fudbalke. Tada bi se i ja uputio prema majci koja je sjedila u hladu sa komšinicom Šijačkom, da je pitam, da li i ja smijem dole na livadu, da igram fuzbala. Nisam pitanje ni dovršio, a majka oštro odbrusi: „Ne!“

Poznavao sam majku, kod nje nije bilo ubjeđivanja. Njena je morala biti zadnja.

Onako tužaznao sam odlutati u našu bašču i hodati između trešanja i šljiva kao muha bez glave. Pokušavao sam se smiriti, ali nisam u tome imao uspjeha.

Razmišljao sam: „Da li da zdimim, pa šta bude , neka bude,ili, da majku poslušam?“

Dok sam o tome razmišljao vidim kako majka i komšinica hitro skočiše i pokupiše serdžade na kojima su u hladu sjedile i počeše ih otresati udarajući po tarabama. Ja se ponovo povratim i pred komšinicom zamolim majku, da me pusti dole na livade, da gledam utakmicu: „Brđana“ protiv „Poljana“.

Umjesto majke umiješa se komšinica Šijačka: „Vidiš drago dijete, da se nevrijeme sprema, tada se ne ide od kuće, već se ide kući!“

A onda mi rukom naišareti na crni oblak što je izvirivao iza brda Visa, i još dodade: „Kada se naoblači i zagrme iz pravca Crnog Vrha, onda bude pravo nevrijeme.“ „Zato poslušaj majku i ostani a njom i nje je strah kad je nevrijeme.“

I zaista, iznad brda Visa, a iz pravca Crnog Vrha ukaza se mrakom udojen oblak koji se kao prosuta tinta poče širiti nebom iznad sela. Mogla se čuti i mukla grmljavina koja je dopirala iz daljine. Stoka presta sa mukanjem, a kokoši počeše da se zavlače u ćumeze i pod strehe koša i hambara. Svud unaokolo odjednom zavlada duboka tišina. Ni napola uvehlo lišće napola više se nije pokretalo. Samo što se još moglo čuti, bilo je odskakivanje fudbalke i galama dole na livadama.Znao sam - utakmica je počela.

„Draga Mehagince, evo nam, ako Bog da kiše koju čekamo više od pet hefti!“, doviknu Šijačka dok je žurila kroz svoju avliju. „Samo da ne bude leda i da nam ne pobije i izlomi što suša nije uništila. Odvrati moja mati.”

Gledajući gore na brdo Vis i crni oblak koji kao da se penjao na njega u mene se poće uvlačiti neki strah, pa zaboravih i na livade i na utakmicu. Gledao sam oblak koji je postajao sve veći, tamniji, čak od Rudina niži. Taj oblak donese mrak.

-Bože, je li ovo oblak ili crna magla što gmiže dole prema Bosni?“

Tišinu prekinu šušanj lišća što poče treperiti, a iza toga uslijediše prve kapi kiše. Krupne i hladne, pa kad udare po krovu ili prozorskim oknima odzvonjavo je kao da neko štapom kuca.

Nekoliko me kapi pogodi po ušima i ošišanoj glavi, pa me zaboli kao da me dijabole iz vazdušne puške pogodiše.

Put pored naše kuće se zaprašio, kao da ga neko brezovom metlom mete, a kada koja kap kiše padne, put je žedno upije, pa kao da nije ni pala, ostane samo mjesto u prašini od udara.

Ne potraja dugo i svud okolo se razli jaka kiša i svježina. Zakržljali kukuruzi, tikve, mahune i ono malo povrća drhtalo je od udara krupnih kapi.

Udari i prvi grom. Snažno i kratko, ali silovito, zemlja i kuća se potresoše. Udario je u blizini, gore u Debelićima zgulio je i proparao stari hrast. A dole na livadama presta igra i graja, svi se razbježaše, svako svojoj kući.

Majka poče kontrolisati da li su vrata i prozori dobro zatvoreni, zbog promahe koja prođe kroz kuću k'o oluja, a kada bi sigurna, onda na prozore poče navlačiti store. A onda serija munja i udara groma kao da jedan drugog žele sustići.

Majka je nešto u sebi učila, a ja se šćućurio u ćošku sobe i “aminam” za majkom. Onako uplašen gledam prema prozoru, a kad svjetlica sjevne zatvorim oči, a prstima začepim uši i tako čekam i brojim udare groma. Udaraju često u blizini, kao i u daljini.

Majka skupi malo hrabrosti ode do prozora i odgurnu storu, pogleda vani i uzviknu: „Uh, nam i leda!“ „Evo nam jazuka!“

Prvi nalet leda krupnog k'o ptičija jaja, poče lupati i skakati po krovovima i po našoj meraji. U našoj bašči trešnje i šljive se počeše povijati pod naletom leda, a meni posta hladno u ljetnoj košuljici. Malo zbog leda koji razhladi, malo zbog straha što mi se zavukao pod kožu.

Majka otvori kućna vrata, zgrabi siniju (sofru) i onako bosa istrča vani i siniju naopačke ostavi u avliji, a onda se ponovo vrati, te uze gvozdeni sadžak i njega postavi na siniju.

Dok je majka popravljala mahramu i brisala noge mogao sam posmatrati komšiju Muhtara kako i on istrča pod kolaru, uze sjekiru i udari je u ledinu, a onda, uđe u kuću i sa praga poče učiti ezan na sav glas. Njegova hanuma Šijačka glasno je “aminala” uzdignutih ruku, pa joj se i mi pridružismo.

Nevrijeme naglo presta kao, da ga neko pomoću pritiska na dugme ugasi. Krupne kapi kiše, kao i one od otopljenog leda puzale su niz lišće, krovove, zidove...

Majka izađe u avliju, unese siniju i sadžak, a onda se uputi prema povrtaljki. Gledam je, stajala je i nijemo posmatrala kukuruz koji je tužno izgledao, izlomljen i očerupan k'o koka kada je dogan odnese i operuta. Ono malo povrća bilo je pod ledom i blatom.

„Bi trud uzalud!“, izgovori majka tužnim glasom dok je išla prema bašči koja je bila puna izlomljenih grana koje su po zemlji.

Vidio sam prvi put da je majka bila tužna. Tužna zbog povrtaljke o kojoj se toliko brinula, od suše je odbranila, a koja u trenu bi uništena, od blata i leda...

Dugo smo te noći sjedili, a ona mi ispriča da je nevrijeme za koje ona zna, uvijek dolazilo iz pravca planine Crnog Vrha, a oni stariji pamte, da se to događalo svakih trideset godina. Još mi objasni zašto je iznosila siniju i sadžak, a zašto je komšija Muhtar ukucao sjekiru u ledinu.

Stara je to tradicija, da se sinija iznese da led „prestane padati“ kako bi kruha bilo od ljetine, jer ako led uništi ljetinu, sinija će ostati prazna, a čeljad gladna.

Sjekira se u ledinu udari, da ne daj Bože grom ne udari u kuću, pojatu, pa da ih ne zapali, već da grom sjekiru potrefi.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search