LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča - usamljenost kao ogledalo prošlosti
Mešina priča - usamljenost kao ogledalo prošlosti
Ponedjeljak, 23 Prosinac 2019 19:17

 

Bijela cestaBijela cesta

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U mislima, a često i u snovima, zablista ona duga bijela cesta, bez kraja i početka, i sve mi se izgubi u toj bjelini, koja me vodi natrag, u zavičaj.

Pored te bijele ceste nema uobičajenih saobraćajnih znakova. Uz njene rubove su kao neka koloritna bankina poredani ramovi sa slikama iz djetinjstva. I dok ko zna po koji put gledam te slike pažljivo osluškojem žubore rijeke Bosna i Bistrica koje se provlače između šumovitih i kamenitih brda, a često i kroz polja ili palučke koje često i poplave.

A onda, kad stignem do rodnog mi sela i siđem sa bijele ceste i lagano, korak po korak,  krenem polahko tim kaljavim putem punim bara i golemih džombi, i zapahne me nikad zaboravljeni blagi lahor, koje me osvježi, pa zaboravim na umor nakon predugog putovanja.

Idući tim dragim putem, kojim su, kao jučer, gazila moja malehna bosa stopala, odjednom, kao neki prešareni kaleidoskop, iskrsne mozaik njiva, bašči, vrtova, voćnjaka i potočića. U voćnjacima se uspravila stabla šljiva, trešanje, jabuke, kruške, dunje, a u avlijama blistaju blještavi miomirisom darežljivi jorgovani, što “stražare” uz zidove kuća i ograda.

Na prvi pogled mi se znalo učiniti da se ta stabla dižu visoka, visoko iznad vidokruga, sve do samog neba i da mu krošnjama cijepaju azurnu kupolu. Ali, kad bi se približio voćnjacima mogao sam vidjeti istinsku veličinu stabala, a ona u stvarnosti, nisu bila ni niska, ni visoka.

Najprijatnije bi se osjećao kad bi konačno stigao do naše mahale, avlije i kuće. Idući preko avlije sjetio sam se uskog, strmog putića koji je vodio dole u potok pored kojeg je bio bunar, a na koji sam uvijek trčao u pri polasku i u povratku iz škole, gazeći taj svojim malim stopama tim uskim strmim putićem, kojeg sada više nema.

Nema više ni bunara, a nema više nikoga da do njega potrči. Bunarska kućica je vremenom struhnula i svalila se po okolnoj zemlji.

Nema ni onog našeg uvijek zelenog vrta sa ogradom od špicastih taraba. I vrt je usahnuo i zatravio nepropusnim korovom, a ugasla je zauvijek njegova tamno zelena boja u kojoj sam odmarao svoje dječije oči.

Vidi se samo djelić vrta u kojem je jedan bijeli zaigrani leptir potopio svoja smrzla krila u kapi rose, a jedan kratki zračak sunca koje kao da proviruje kroz izlomljene tarabe, ali nije to više ono zlatno žeženo sunce iz mog djetinjstva, sunce što blista i druži sa ružom koja mi je nekoć prijetila svojim, poput nožića, oštrim trnom.

Sjećam se tog zelenog vrta i tih proljeća, sjećam se ruku majke i oca. Vratiše mi se slike njih dvoje kako sageti zalivaju taj zeleni vrt svojim drhtavim i žuljevitim rukama koje su me počesto znale nježno grliti i mrsite mi kosu, u tom trenu se uvijek sjetim kako mi je majka svakog proljeća znala kazati: : “Vidi sine proljeće, u proljeću te majka rodila, uz miris behara i zato ti sine kosica na behar miriše!”

-Uuuuh, grdne rane moje! K'o jučer da je sve bilo. Ode život niz bijelu cestu. Ostale su uz bijelu cestu samo još žive slike uspomena, praćene dubokim uzdasima.

-Da,da….grdne rane moje!!!  

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search