LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja Sjećanje na velikog čovjeke golemog srca koje je bilo otvoreno za sve male ljude
Sjećanje na velikog čovjeke golemog srca koje je bilo otvoreno za sve male ljude PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 18:36

 

 

Razija i Dzemal - 2In memoriam  -  našem nikad zaboravljenom  druga Džemi i njegovoj supruzi Raziji (Razi) Bijedić - Ferhatbegović

Nadan Filipović

Dana 18. januara 1977. godine bio sam na poslovnom putu u Beogradu. Trebao sam se 19. januara, dakle, sutradan, sastati sa starijim kolegom, tada potpukovnikom profesorom na VMA, doktorom Bogdanom Bocom Boškovićem, s  jako dragim kolegom sa Medicinskog fakulteta u Sarajevugdje sam jedno vrijeme radio.  Naime, doktor Bogdan Bošković, poznati toksikolog je pored svoje pozicije na VMA bio stalni saradnik u Institutu za farmakologiju i toksikologiju na čijem je tada na čelu bio farmakolog i toksikolog svjetskog ugleda akademik profesor doktor Pavao Stern, po kojem se taj institute i danas zove, ako u međuvremenu nije i njegovo ime ukinuto. Doktor Bogdan Bošković je doktorirao u Sarajevu na Medicinskom fakultetu, a u Institutu za farmakologiju i toksikologiju je radio od 1956. godine do 1964. godine i kasnije, kao honorarni gostujući saradnik .

Helem, da ne duljim, odmah po dolasku sam obavio sve potrebne konsultacije i dobio određene instrukcije u vezi sa naučno-istraživačkim projektom koji je uporavo bio u toku. Kanio sam se što hitnije vratiti u Sarajevu, jer je moja supruga 14. januara rodila kćerkicu, te sam “bukirao “ avionsku kartu za 20.januar, s nadom da u Sarajevu neće biti velike magle pri slijetnju.

Kolega, nažalost, sada pokojni Bogdan Boco Bošković, me je dočekao u svom kabinetu u Vojno-tehničkom instututu u Kumodražu. Bio je blijed kao krpa kad mi je na vratima kabineta saopćio da je u avionskoj nesreći poginuo drug Džemal Bijedić, a što sa ja već saznao iz vjesti Radio Beograda, u taksiju, u kojem je taksist glasno uključio radio aparat . Bogdan i ja nismo o toj tragediji puno pričali. Znao ja da sam dobio kćerkicu i rekao mi je da me želi izvesti na večeru na kojoj se nećemo dugo zadržavati, jer sam sutra morao rado ustati i “otfurati” na aerodrom,  “čekirati “ kartu za let za Sarajevo.

Nije mi se uopće išlo na večeru, pogotovo dan nakon te goleme tragedije, jer sam smatrao da tako nešto uopće nije prigodno, ali mi je kolega Boco rekao da je već rezervirao za nas dvojicu stol za večeru u restoranu "Dva jelena" u kojem sam volio ručati, kao i “Kod orača” koji je imao izvrstan izbor roštilja i čitavog niza specijaliteta. Nisam mogo odbiti dragog starijeg kolegu kojeg sam redovito izvodio na večere kad god bi se nalazio u Sarajevu, a on je najviše volio ćevape “Kod Želje” koje nije nikad "promašio", a tek nkon ćevp smo išli na večere. 

Sjeli smo za stol u poluprazanom restoranu i na brzinu večerali. U restoranu je vladao savršeni mir koji je samo remetilo tiho zveckanje tanjura i escajga nekolicine prisutnih gostiju. Sjećam se da smo “na brzaka” štamplićima "Viljamovke" nazdravili rođenje moje kćerkice i dalje nismo ništa pili . Kolega i dragi prijatelj Boco, rođeni Beograđanin i pravi gospodin, bio je jako uviđavan i izrazio je želju da me odveza do “Slavije” u kojoj sam obično otsjedao prilikom dolaska u Beograd. Nkon brze večere smo prošetali do njegovog automobila koji je parkirao u jenoj obližnjoj uličici. Bile je dosta hladna noć, neba  punog zvijezda. Sjećam se da nas je putem rezala nemilosrdna beogradska košava. I tako, dok smo šetali kroz Skadarliju, začusmo veselu muziku i pjesmu koja je kroz košavu dopirala do naših ušiju - "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala..."

Dobro se, i dan danas, sjećam da je Boco naglo zastao i tiho, ali meni dovoljno čujno, drhtavim glasom, prozborio: “ Nikad ni traga kulture, a ni traga pijeteta među ovim mojim gedžovanima. Pod još nerazjašnjenim, ali više nego čudnim okolnostima, jučer poginuše predsjednik držvne Vlade i njegova supruga, te pilot koji je upravljao avionom, a ovi gedžovani pjevaju da Srbija nije mala n,  da  im mame gedžovanske jebem. mala je Srbija i nikd nije manja bila!Moj Nadane, Beograd i cijele Srbija su potpuno poseljačeni, a sa ovakvim gedžovanima nema nam svijetne budućnosti, i dobro znaj da ti koji sad, u ovom času pevaju uživajući i naslađujući se jer je drug Džemal bio desna ruka druga Tita, a srbijanski gedžovani u kojih ima masa četničkog i ljotičevskog elementa u duši mrze Tita i pjevajući se vesele zato što je “ustaša” Tito sada ostao bez svoje “desne ruke. Beograd i Srbija su neizlječiva primitivna palanka. Izvini, molim Te, stidim se ovakvih Beograđana!”

Ostao sm bez riječi. Ni slova nisam prozborio. Šta reći na taj tadašnji prigodni osvrt pravog gospodine, visokog oficira JNA, pravog građanina Beogarada, nekada pravog grada kojeg više, kao mnogih gradova rahmetli Juge, maltene više i nema kao sociološki etabliranih  definiranih urbanih sredina. Još nezavršeni ratovi od 1991 – 1995, imali su za posljedicu njihove kompletne demografske destrukcije koje su sada urešene kičastim fasadama, nakaradnim neboderima i, posebno, naplavinama rustikalnih primitivaca koje su četničke kame i strahovi od kolektivnog biološkog uništenja “splazali” niz brda.

Eto prođe 43 godine od smrti Raze i Džemala, za kojima su iskreno zaplakali Mostar i Sarajevo, kao i cijela BiH, dok su u isto vrijeme neki u Skadarliji, a najvjerojatnije i drugi u “prestonici” i gedžovanerskoj Srbiji “pevali” i neskriveno uživali.

Dobro sam čuo vlastitim ušima. Sada, nakon svega šta se odigralo u krvavim vremenim 1991-1995, sjećam se toga “pevanja” i kazah sam sebi... četnici su već tada vršili  "moralne" pripreme za " barutna i olovna vremena". I kao da i sada čujem tadašnji skadarlijski nikad zaboravljeni refren “i opet će ako bude sreće!” koji se rasprostirao skadarlijskom košavom u toj davnoj zvjezdanoj noći koja kao da je jučer bila.

Kasnije sam temeljito pročitao djelo pokojnog Radomira Konstantinovića " Filosofija palanke" koje od srca preporučujem onim koji još naivno sanjaju o nekoj budućoj uljuđenoj Srbiji koja više neće predstavljti opasnost biološkom opstanku komšija i susjeda. Oni koji pažljivo prostudiraju navedno kapitalno Konstantinovićevo delo, shvatit će da je ovakva Srbija, kakva jeste jedna za veke vekova zacementirna  nepromjenjiva i neizl(j)ečiva konstanta. Bog nek pomogne onim koji će čekati promjenu na bolje kolektivnog srpskog mentaliteta utemeljenog na ideji Velike Srbije, ideje koju Srbi neumornofuraju i guraju, pa guraju i guraju, ne posustajući ni sekunde!

Ažurirano: Ponedjeljak, 16 Ožujak 2020 04:38
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search