LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina sjetna priča
Mešina sjetna priča
Petak, 24 Siječanj 2020 09:36

 

ZApustena kucaOmer i njegov unuk

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Omer ima sina, snahu i unuka koji žive u Njemačkoj, a koji zbog radnih i kojekakvih drugih obaveza ne dolaze često u zavičaj.  Ovog ljeta su se odlučili da im sin Muhamed školski raspust provede na selu kod dede Omera.  

Poraniše  i krenuše put Bosne. Vođeni navigatorom koji se udomaćio u svakom autu postajući više od sprave... pa ga neki nazvali „hanumom“ koja sve jezike zna i stalno govori i vodi vas po putu.

Umorni i iscrpljeni od napornog putovanja i dugih čekanja na graničnim prelazima kojih je sada mnogo više nego za vrijeme bivše Juge, konačno, evo ih pred Omerovom avlijom. Omerov sin se začudi jer je avlija  bila prazna. Bilo je prevruće da bi se moglo biti vani. On zaustavi auto ispred kapije i krenu da otvari kapiju i uvoze auto, pa poče traži kakvo pogodno mjesto u hladovini da parkira. Otvario je vrata automobila, da ga malo provjetri, a sve šarajući pogledom po avliji i verandi, ne bi li ugledao mjku ili babu. Dok je čekao supruga otvara zadnja vrata da Muhamed izađe, a ta su zadnja vrata posebno osigurana da ih dijete ne bi moglo  iznutra otvoriti.

Na verandi se odjednom pojaviše otac i majka, oni im nazvaju selam:

-As-Salaam-Alaikum!

-Aleikum – selam!

-Merhraba draga djeco!

-Bujrum hajd' ulazite, kako ste putovali?

Na verandi poče grljenje i ljubljenje. Muhamedu očigledno nije prijalo to cmokanje po obrazima. Sutradan Omer porani i  sa unukom polahko krenuo prema obližnjem brežuljku. Kada su se popeli na vrh mogli su vidjeti okolo poslagane brežuljke, baš kao hrumašice u tepsiji. Na tim brežuljcima je bilo manjih i većih kuća, a među njima u udolicam i dvije džamije što su dominirale okolinom svojim snježno bijelim vitim munarema. Ta, kao rukom naivnog slikar oslikana pitoma panorama odisala je mirom, blagošću i primamljivom dobročudnošću koji su plijenili oči.

Omer je imao sijede brkove koji nisu ni malo činili oštrim ili strogim njegovo blago dječije, često nasmijano lice. To se aščarile dopalo i njegovom unuku koji se u hodu stalno okretao da vidi da li njegov dedo može hoda ti brzo k'o on brzo.

Omer se jako obveselio sinu i snahi , a posebno unuku. Pravo mu je leglo što je njegov Muhamed s njim bez kolebanja kren'o u obilazak vrta i voćnjaka. U toj laganoj šetnji zaustavljali su se pored svakog stabla, pomilovali bi mu koru i onda bi dedo radoznalo ispitivao unuka, baš k'o što učitelj ispituje učenika.

-A znaš li sine koja je ovo voćka?

A Muhamed poče pogađati:

-Jabukali je, kruška li je...možda je šljiva, iči trešnja...

Mali Muhamed ništa nije pogodio, a Omer sebi u bradu ljutkasto prozgovori:

-O dijete moje drago, kako bi onda znao šta je oskoruša, mušmula, dud ili karamut?

Nakon „upoznavanja“ s stablima voćki Omer odvede unuka u vrt, a tamo mu je unuk bio još veći „duduk“ iz primjenjenog poznavanja vrtne flore.

Osim paradajza ništa nije prepoznao. A sve je tu u tom vrtu bilo, nešto je nicalo, bilo je tu budućeg graha, mrkve, paprika, krompira, luka...

To Omera malo naljuti, pa upita unuka:

-Baš te babo ništa nije naučio, a ovdje je odrast'o i iz ovog vrta se hranio i ishranio?

-Ah, dragi moj dedo, mi tamo u Njemačkoj nemamo svako svoju bašću, voćnjak i vrt, k'o vi ovd'e. Mi u Njemačko bo'me sve to kupujemo u super - marketima.

Omer je onda pokušavao unuku objasniti kako vrtu zahtijeva puno svakodnevnog rada da bi bio uredan i lijep.

- Evo, vidi sunce moje drago, kakva je razlika između uređenih i ne uređenih vrtova. Vidi, pogledaj samo kako je lijep ovaj vrt s pažljivo uređenim lejama, a vidi kako je ružen onaj drugi. A jedan do drugog su, samo ih taraba dijeli. Vidi kako je onaj tamo potpuno zapušten, vas zarast'o u ostruge i šiblje, ba podivlj'o.

-A zašto je to tako djede? Što nije i ovaj ružni vrt lijep k'o ovaj tvoj?

-Ah... dijete drago, otišli ljudi iz sela i iz Bosne, otišli da novac zarade, a ovdje im vrtovi i bašće prepušteni same sebi. Sela su opustjela. Nekada je ovdje u našem selu svaki vrt bilo sve jednom šarom bogat k'o ćilim, a sada o njima nema ko da brine, otišli bo'me ljudi vani u potragu za boljim i ugodnijim životom. Vrtovi, bašće, pa i kuće i štale opustjeli i propadaju.

U međi pored zapuštenog blistaju žbunovi procvjetale zove i bagremi što svojim miomirise mame pčele, a to se najviše dopalo unuku koji je uživao u prirodi, o kojoj nije pojma imao.

-Djede, lijepo je ovdje kod tebe u selu, jedan vrt 'vako, a drugi 'nako.

-Baš tako sinko, vrtovi su ogledalo ljudi, neki su uređeni, a druge zapušteni, ali ipak k'o da se druže, jedna na drugu se naslanjaju.

Ovaj mu izlet sa unukom otškrinu seharu razmišljanja, kako pustoš može nekada zavladati kao gusta paučina ispod koje visi čamotinja sa iskrivljenih taraba i zapuštenih memli-zidova na kojim samuje zmijoliki bršljan koji ih grli.

A ljudi?  K'o 'tice. Ljudi su se raselili, neki u gradove, drugi u daleke države, iz kojih ponekad neki urijetko i na kratko dođu kao na izlet da formalno obiđu babovine ili djedovine, a svakako treba spomenuti i one koji su silom prirodne izvjesnosti preselili na Ahiret te nemaju šanse da makar i na sahat obiđu svoje starine.

A kada se ti ljudi sretnu svaki na svom onda često kada muhabete i jedni se drugima žale da im se skoro svima čini da su prije vremena ostarili i da su ostali samo sjene onih nekadašnjih vrijednih ljudi željnih radosti stvaranja. Za mnoge je današnji život jedna prazna pustopoljina, okrunjena trnjinama, šikarom i zarasle korovom, život baš k'o zapušten vrt.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search