LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Tonijev epitaf drugu Mimi
Tonijev epitaf drugu Mimi
Petak, 24 Siječanj 2020 16:53

 

SamoubojstvoZašto??

Toni Skrbinac, raja s Bistrika ( sa Memli strane), trenutačno privremeno u Mariboru, u Deželi, ali ne može bez Sarajeva

Otkako sam čuo za tragičnu vijest, a ima od toga pet - šest godina, sve se nakanjujem da napišem ovu priču. Umjesto nekrologa i epitafa Mimi, svom drugu iz djtinjstva.

Od činjenica kojim raspolaže moje sjećanje, sa tačnošću na koju bih smio zakleti da, navodim: moj generacijski drug, nadimak mu je Mimo, potiče iz jedne uređene, ni bogate, ni siromašne, dakle, prosječne porodice koja se početkom šezdesetih doselila u našu mahalu. Otac ćutljiv i vrijedan, majka blaga i mudra, porodični gen izuzetno kvalitetan, jer će svako od četvoro djece završiti fakultete.

Svakako toj logičnoj pretpostavci o genetice treba dodati jako strog autoritarni režim u kući našeg junaka.

Ne mogu sjetiti niti jedne noći u kojoj je mahala spavala ili polazila na počinak, a da se Mimo našao među nama. Smrkavanje, spuštanje mraka ličilo je za njega na akšamsko alarmno zvono i ma kakvu igru da smo u tim momentima igrali ili zbog bilo kakvog razloga ostajali napolju ostajali, a Mimo bi smjerno znao promrsiti: “Moram kući...”, a onda je i nekako, pokunjen tiho i diskretno odlazio.

I nikada se nije dogodilo da njegovi, majka ili otac dođu mđu nas dječake (djevojčice su, nažalost, obično već sve bile otišle jer: “Brzo u kuću, šta curice ima da rade uvečer na ulici?!”) i da koje od njihove zaigrane djece opomenu: “Vidiš li koje je doba?! M'rš u kuću !” Ne! Mimo i njegove sestre i brat potpadali su podstrogi i neusmiljeni režim babinog autoritarnog kućnog odgoja. I mada su Mimi nedostajali ti nočni “časovi” ulice I večernja druženja s rajom, vladao je i ovladao takoreći svim igrama koje smo kao djeca prakticirali. I bio, ako ne najbolji i najspretniji, onda sigurno među dvojicom, trojicom najboljih između nas. Nije nam se nikada pridružio u našim “pljačkaškim” pohodima na kojima smo kao “Huni i Avari” slistilionih nekoliko voćki koje su se mogle na prste izbrojati: Mihajlova kruška i trešnja, Fehimova dunja i kruška, Rifataginicino groždđe...jedino je šljiva bilo posvuda, posebno u Ahminoj bašči pa nam stoga valjda i nisu bile nešto zanimljive. Rekoh, dakle, Mimo nije išao u te, kako smo ih zvali, “pljačke”.

Rano djetinjstvo, kratka epizoda kratkog dokumentarnog filma sa opštim nazivom “ljudski život”. Evo nas, potom, na jednoj od najljepših i najvažnijih životnih etapa- u pubertetu. Hele, Mimo je izrastao u zdravog, jakog i zaista lijepog momčića. Probudila se muškost u našim tijelima pa smo krenuli u potragu za, kako imamo običaj reći, prvim ljubavima. I evo prvih sastanaka, nemuštih riječi neugasive požude, uzdisaja, evo strasti i zanosa, evo žene kao slatkog izazova i izvora nemira i bolova.

Mimina ljubavna veza bila je ogrnuta neprozirnim plaštom nahstrožije diskrecije. Nije se, kao mi ostali, nikada hvalio, niti bilo šta pričao o svojoj izabranici. Rijetko su ih rijetki viđali zajedno, ali znalo se da je buknula ljubav između Nje , nama nepoznate zagonetke i Mime. A baš su bili par. Tek sada to neki spominju.

Kako spomenuh, čini mi se sada da je nekako previše diskrecije bilo u njihovom zabavljanju. Da se, naprimjer, bar drže za ruke kad idu ulicom ili ih vidiš zajedno u kafani, jok! Izmicali su se na samo njima znana skrivena mjesta i uporno tajili svoju ljubav.

Ode Mimo uskoro u vojsku, a ostdosmo smo svi šokirani smo bili mi kad se proču, k'o da je bomba eksplodirala, da se Mimina ljubav udala za drugog.

Vratio se Mimo kafani i društvu, ali nikada o njoj ni riječ da kaže. I drži se junački, možda se malo manje smije...a čaše i flaše se prihvatio i eto alkohola kao svakodnevnog druga u životu našeg junaka. Mimo se propio. Onako zdravom i jakom, alkohol mu u početku nije nešto naudio u smislu promjena u licu i stasu. Mlad i lijep i dalje Mimo pije li pije. Samo je u rijetkim trenucima sevdaha znao svojim dubokim sedefli-glasom zapjeva staru sevdalinku: “Malenim sokakom ne prolazim više”. Tako je lijepo i zanosno pjevao, onako baš iz duše i ranjenog srca, da su nam se svima koji smo znali za njegovu “ranu neprbolnu” znale ovlažiti oči.

Vrijeme je išaretilo da je Mimo prebolio svoju prvu ljubav, ali se alkhola se nije okanio. Uskoro se oženio, te malo - po malo i djecu dobio.

Što se pak tiče posla i karijere, nisam siguran da je bio zadovoljan. Malo je odužio studiranje, ali je ipak završio fakultet, no nije nikada radio u svom fahu. Znanje stečeno na fakultetu političkih nauka dalo mu je solidne temelje za razumijevanje društvenih procesa, međunarodnih odnosa, a svoje neosporno široko znanje i poznavanje prilika zorno i ubjedljivo je pokazivao u kafanskim diskusijama. Te, kako ih pretenciozno nazvah “diskusije” nastajale su na temama, aferama i političkim procesima oko kojih se kafanski stolovi znaju i ujediniti i oštro podijeliti. Ali, površnim analizama začinjenim psovkama Mimo je redovno davao nekakav akademski pečat unoseći u svoje analize zavidnu intelektualnu zrelost i koliko god ga kafana ponekad nije razumjela, strpljivo ga je slušala. Neki su ga kasnije čak i citirali:”K'o što je onda rek'o Mimo...”

Za razliku od drugih pijanica, koje je alkohol baš srozao pa su neki sebi čak dozvoljavali i valjanje u blatu, Mimo je uvijek i svugdje zadržao svoje gospodski držanje. Da Mimo zatraži da ga neko časti pićem ili da mu posudi kakav dinar!? Bože sačuvaj! Nikada!

Dal', dal' nesreća , ali Mimo je, valjda izgubivši nadu da će naći posao i radno mjesto koje ide uz njegovu diplomu, uspio da se zaposli u jednoj umjetničkoj kući. Radio je poslove za koje je potrebna osnovna škola, ali našao se u društvu razbarušenih umjetnika među kojima mnogima čašica nije bila strana i eto Mime i njegovih novih drugova svako malo u dvije kafane u blizini njegove umjetničke kuće.

Kad god bi me put nanio pored tih kafana, a kad sam imao slobodnog vremena, zavirio bih u te male, neuredne prostore sa šankom i par stolova i uglavnom bi našao svoga Mimu. Radoznalost smo obično iscrpljivali nad aktuelnim događajima, kako opštim, tako i onim što su obilježili naše živote. O prošlosti, čini mi se, nikada nismo pričali, a i porodični život mog druga Mime ostao je u nekakvoj tabu zoni.

Zaista ne znam kako je Mimo pregurao rat bez alkohola , ali čim je sve prošlo, odnosno kad je “prestalo da puca”on se opet redovno i svakodnevno opijao. Alkohol je polako počeo da utiskuje svoje neizbrisive pečate u Mimino lice. Najprije je i brzo osijedio, što i ne mora biti uzrokovano maliganima, ali lice...e, tu su se već pojavile one čudne boje, tamno modrikasta, te i ljubičasti veliki otromboljeni podočnjaci.

Naš zajednički drugar Memso kasnije mi je pričao: “ Znaš da je Mimo volio navratiti kod mene. I kad je zadnji put bio zvao me da odemo na piće, a ja nisam mogao, i rekoh mu, “Mimo, jarane, zaista nemam vremena...a, u tom momentu on mi se učinio nekako mračan i zabrinut, a ne znam kad sam ga takvog vidio...baš mi je bio k'o nekako zijanjen ...”

I evo završnog čina. Jednog kasnog nedjeljnog popodneva kad je grad tonuo u zimsko sivilo Mimo se objesio u svom stanu. Da li je prije toga popio? Ne zna se! Zašto mu se učinilo da njegov život više nema smisla? Zašto li mu nisu za život dovoljni razlozi bila njegova djeca?

Koliko samo tih i povučen čovjek može izgledati golemi hodajući upitnik.

Odgovori na mnoga kasnije postavljena pitanja pokopani su sa mojim drugom Mimom.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search