LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Feljton o "Ivi Andriću" "Blago nama“ ako Bosnu i Bošnjake Evropljani budu upoznavali prema likovima iz djela Ive Andrića (12)
"Blago nama“ ako Bosnu i Bošnjake Evropljani budu upoznavali prema likovima iz djela Ive Andrića (12) PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 05 Siječanj 2012 19:40

Nadan Filipović

Na veoma sličan način i svojim karakterističnim "ob(j)ektivnim“ pristupom Ivo Andrić opisuje divlju i raspomamljenu psihu muslimanske mase u Travniku prilikom mučenja i vješanja pravoslavaca 1807. godine, koji su navodno aktivno učestvovali u Prvom srpskom ustanku pod Crnim Đorđem (Karađorđem) (Travnička hronika, strana 307 do strane 321).

"Još iste večeri dovedeno je na taj trg desetak krajiških Srba, seljaka, i pri svetlosti fenjera i lučeva pogubljeno, uz ciku i halakanje, jurnjavu i poigravanje ostravljenih Turaka. Glave pobijenih ljudi nataknute su na kolje. Cele noći do u Konzulat je dopiralo režanje gladnih, varoških pasa, koji su se odmah iskupili. Na mesečini se videlo kako psi zaskakuju uz kolac i trgaju komade mesa sa odsečenih glava“.

Andrić dalje piše "jer svaki od Turaka želi da doprinese odbrani svoje vjere i dobrog reda i svak je sa najboljim uvjerenjem i svetim ogorčenjem htio ne samo svojim očima nego i rukama da učestvuje u ubijanju i mučenju izdajnika.“ Nobelovac dalje kaže "Ljudi su išli na stratište kao što se ide u svetinju kod koje se nalazi čudotvorno ozdravljenje i sigurno olakšanje za svaku muku“ (Travnička hronika, strana 316).

"Čak su i dečaci od pedlja dozivali jedan drugog, trčali zadihani, mašući dugim turom, da bi svoje male noževe natopili u krvi pogubljenih i da bi posle vitlali njima i plašili mlađe od sebe po mahali.“

Mislim da nisu potrebni dalji komentari i analize ovih izabranih citata (a ima ih još dosta) jer oni sami po sebi govore o Andrićevu stavu i mišljenju o bosanskim muslimanima, ali još više i sve više o Andrićevom ličnom psihopatološkom profilu.

Andrić se "udružuje“ sa svojim likom iz "Travničke hronike“, francuskim konzulom Davidom (Andrić ga naziva Davila), u mržnji prema Bosni i muslimanima, tačnije prema tom "podmuklom, zlom i nerazumljivom svijetu“, te u vezi sa prethodno spomenutom izmišljenom scenom s odsječenim hrišćanskim nosevima kaže "I u najmanjim stvarima treba izbaciti svoju misao slobodno i potpuno, skresati ljudima u lice, pa neka se oni poslije grizu zbog nje, a ne zadržavati je u sebi i rvati se poslije s njom kao s vampirom.“ 

Andrić je zaista skresao u lice bosanskim muslimanima njegovo mišljenje o njima, kako u "Travničkoj hronici“, tako uporno i u romanu "Na Drini ćuprija“, kasnijoj obaveznoj školskoj lektiri za nove naraštaje, lektiri koja je bila usmjerena za podsvjesno, a nekad i svjesno produbljivanje vječite mržnje prema muslimanima.

Vjerovatno je to "državni zaštićeni književnik“ učinio iz razloga da se "ne rva s vampirom koji mu razdire grudi“. Pisati ovakve riječi o narodu s kojim je odrastao i kojeg u dubini duše veoma dobro poznavao i u dušu znao, mogao bi možda samo najvulgarniji šovinist i neobrazovani primitivac. No takve riječi zaista ne priliče jednom velikom iumjetniku, jednom nobelovcu, jednom bivšem diplomati, jednom masonu, i jednom doktoru nauka Univerziteta u Gracu.

Ako se okrenemo romanu "Na Drini ćuprija“ očigledno je da Andrić taj veličanstveni kulturno-historijski spomenik smatra za golemu narodnu (rajinu) nesreću, a na Mehmed Pašu Sokolovića gleda kao čovjeka izgubljenog za srpsku naciju, kao otpadnika ili renegata. Andrić perfidno laže da je na Drini ćuprija građena na muci i patnjama raje (naroda), te stalno provlači da su sve muslimanske građevine iz turskog doba ustvari rezultat kuluka i teških patnji srpske raje. On tako na 272. stranici romana „Na Drini ćuprija“ piše:

"Ako pomislimo šta nam je kroz stoljeća oduzimano, sve su ove građevine samo sitnica.“

On daje veoma slikovit opis tog turskog zuluma nad hrišćanskim narodom (srpskom rajom) : "Dodijalo Turcima, a pogotovu dodijalo hrišćanskoj raji celog višegradskog kraja, samo što nju niko ni za šta ne pita niti ona može svoje negodovanje da pokazuje. A evo ide treća godina da svet kuluči na novoj građevini i ličnim radom i konjima i volovima. I to ne samo ovdašnja raja nego i ona iz tri susedna kadiluka. Svuda Abidagini sejmeni na konjim hvataju seljačku pa i gradsku raju i doteruju je da radi na mostu. Obično ih iznenade na spavanju i pohvataju kao piliće. Po celoj Bosni putnik kazuje putniku da ne ide na Drinu, jer ko god naiđe hvataju ga, ne pitajući ko je ni šta je ni kuda putuje, i nagone da odradi bar nekoliko dana. Varoški hrišćani se otkupljuju mitom. Seoski momci su pokušavali da beže u šumu, ali sejmeni odmah uzmu iz te kuće taoce, često i žene, umesto odbeglih mladića.....Nad svima lebdi Abdagin zeleni štap. Na koga je on pokazao tim štapom, primetivši da dangubi ili ne radi kako valja, toga su odmah hvatali sejmeni, batinali na mestu, i posle ga krvava i onesvesla polivali vodom i slali ponovo na rad.“

Znao je veoma dobro i predobro visoko obrazovani i perfektno informisani Ivo Andrić da se vakufi (zadužbine) nikada nisu stvarali kulukom i na patnji običnog naroda ili raje. Znao je on veoma dobro da bi zadužbina zidana kulukom i na patnji raje bila prema propisima Islama i Kur’ana časnog bila pregolemi grijeh, a vakif koji bi primijenio kuluk ne samo da ne bi postigao svoj cilj, nego bi postao strašni griješnik. Apsolutno je sigurno da se Mehmad Paša Sokolović držao svih islamskih propisa, a postoji niz historijskih dokaza da je on kao vakif potrošio ogromni novac da podigne ćupriju u Višegradu. Prepredeni Andrić jedostrano citira zapis pribojskog igumana koji "realistično kako samo Srbi znaju biti realistični“ kaže da je zidanje ćuprije bilo "veliki zulum“ i "teška angarija“. Međutim, u istom tekstu baš isti pribojski iguman "sam sebi skače u usta“ i navodeći da su ogromne pare potrošene u zidanje mosta. Prema tome, da se rad ljudi koji su bili angažovani na zidanju mosta nije masno plaćao i da je to bio prisilni rad (kuluk), onda se ne bi potrošile tolike ogromne pare za njegovu izgradnju.

Uostalom, u vakufskim arhivama postoje originalni računovodstveni dokumenti ili liste isplate iz kojih se sasvim jasno vidi da se svaki majstorski, ali i najprostiji fizički rad prilikom gradnje mosta u Višegradu, kao i drugih vakufskih građevina jako dobro plaćao i da su se ljudi "utrkivali da ih zapadne raditi“, jer su dnevnice bile tako visoke da su mnogi poslije gradnje na Drini ćuprije uveliko rješili mnoge egzistencijalne probleme.

Ažurirano: Petak, 06 Siječanj 2012 08:21
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search