LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Feljton o "Ivi Andriću" Šta li nam je Ivo Andrić naišaretio u "Znakovima pored puta“? (19)
Šta li nam je Ivo Andrić naišaretio u "Znakovima pored puta“? (19) PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 16 Lipanj 2012 00:25

 

Nadan Filipović

Konačno je vrijeme da ovaj podugački tekst privodimo kraju. Možda su za tako nešto najbolja neka Andrićeva razmišljanja iz njegovih "Znakova pored puta“.

Kaže nam nobelovac: "Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.”

“Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.”

Ostaje nam zagonetka zašto je to sve bilo baš tako u Andrićevom slučaju? Zašto li je on koji nije nikada rekao da ima razloga za takvo pisanje upravo tako pisao? Zašto je iz dubine duše neskriveno mrzio bosanske muslimane i islam kao vjeru, kulturu i civilizaciju? Da li je nekada u toku svoga djetinjstva ili mladenačkih dana doživio nešto teško i preteško od strane muslimana iz svoje okoline? Ko zna?!

A možda je svemu tome na neki način "kumovala“ i tuberkuloza pluća od koje je Ivo Andrić bolovao skoro cijeli život? Interesantno je da niko nije posvetio ozbiljniju pažnju na činjenicu da je Ivo Andrić cijeli život bio tuberkulozni bolesnik, a medicinska nauka i struka tuberkulozu pluća ne posmatraju samo kao jedno teško i kronično oboljenje organskog karaktera, već i kao oboljenje koje često može imati određene posljedice po mentalno zdravlje bolesnika.

Naprimjer, smatra se da je među tuberkuloznim bolesnicima mnogo veći broj neurotičara u poređenju sa zdravom populacijom. Tako su Dr Brodman i saradnici našli da preko 33% pacijenata sa tuberkulozom pluća pate od značajnijih psihičkih poremećaja. Nadalje, Dr Day je utvrdio da preko 30% pacijenata sa tuberkulozom pluća ima neki ili neke psihičke poremećaje. Dr Forester i Dr Shepard tvrde da najmanje 20% pacijenata sa tuberkulozom pluća pate od nekih duševnih poremećaja, kao što su psihoze i psihoneuroze. Dr Friedman i saradnici tvrde da su u svojim istraživanjima dokazali da mnogi od pacijenata sa tuberkulozom pluća pokazuju izražene opsesivne i kompulzivne karakteristike. Dr Holmes i saradnici opet tvrde da je večina pacijenata sa tuberkulozom pluća veoma osjetljiva, anksiozna, rigidna i emocionalno labilna.

I novija su istraživanja dokazala da je incidence psihičkih poremećaja mnogo veća kod pacijenata sa tuberkulozom pluća, svakako u poređenju sa zdravom populacijom. Tako su Dr Immerman i Dr Pankratova u svom kliničkom istraživanju utvrdili da su čak kod 64,7% pacijenata sa tuberkulozom pluća prisutni značajniji psihički poremećaji. Nadalje, Dr Bhatia i saradnici su utvrdili da čak 78% pacijenata sa tuberkulozom pluća ima asocirane psihičke poremećaje, a najviše stalnu anksioznost i depresiju.

Jedan doista interesantan, ali, po mom mišljenju, ipak nedovršen prilog ponudio je Dr Ivan Nastović, specijalist za kliničku psihologiju, doktor psihologije i psihoterapeut, učenik Leropolda Szondia, autor knjiga "Neurotski sindromi" (1980), "Ego-psihologija psihopatije" (1981), "Dubinsko-psihološki dijagnostički praktikum - Teorija i praksa dubinske psihologije" (1985), "Psihopatalogija Ega" (1988) i "Ego-psihologij psihopatalogije" (1989).

On je 2004 godine objavio knjigu s veoma interesantnim naslovom "Zapisi o nesanici Ive Andrića", Prometej, Novi Sad. U spomenutoj knjizi Dr Nastović nakon retroaktive dubinsko - psihološke analize olako i maltene nonšalantno zaključuje da se Andrićeve nesanice ne mogu protumačiti piščevim individualno-psihološkim doživljajima i njegovom introvertnošću i melanholijom. Smatra da nesanice Ive Andrića nisu bile neurotskog tipa, već su bile ''podsticaj za kreaciju''. Dr Nestović zaključuje da je i sam pisac bio je toga svestan, pa kaže da se to najočitije vidi iz onog mjesta u njegovim zapisima, koje dr Nastović nije slučajno uzeo za moto ovog rada: "Sve što nisam nikad mogao u snu naslutiti ni na javi videti, kazala mi je nesanica svojim nemim i mračnim govorom"(Ivo Andrić). Neki kritičari smatraju da je Nastovićeva knjiga dragocjen prilog proučavanja dubinske psihologije nesanice, koja predstavlja jedan od središnjih problema savremenog čovjeka, koji živi u svijetu u kome je “strah svuda i nesanica opšta”. (Ivo Andrić)

Međutim, dr Nastović u svojoj potpuno simplificiranoj analizi Andrićeve kronične nesanice nije uopšte uzeo u obzir njegovu tuberkulozu, kao ni isoniazid koje je uzimao da spriječi aktiviranje spomenute bolesti. Mislim da se trebao samo malo potruditi i pročitati, ništa više, nego instrukcije za pacijente o sporednim efektima isoniazida, pa bi se jednostavno uvjerio da je jedan od najizraženijih sporednih efekata tog preparata upravo hronična insomnija, odnosno nesanica. Vjerovatno nehotimično, ali poprilično šlampavo dr Nastović je zaboravio razmotriti mogućnost nesanice uvjetovane isoniazidom, te uz isticanje nesanice, kako kaže, kao ''podsticaja za kreaciju'', on uporno gura i ističe Andrićevu introvertnost, melanholiju i depresiju. Međutim, ni te signifikantne znakove psihičkih promjena ni u jednom momentu ne povezuje sa njegovom kroničnom tuberkulozom. S druge strane, on je potpuno previdio mogući utjecaj tuberkulostatika, posebno isoniazida, kojeg je nobelovac konzumirao u velikim dozama i u toku dugih vremenskih perioda. Odavno je opšte poznato, ali ne i dr Nastoviću, da dugotrajno uzimanje isoniazida kod pacijenata sa tuberkulozom pluća može imati niz psiholoških i psihijatrijskih efekata. To su utvrdili i opisali u svojim naučnim i stručnim publikacijama Dr Herrag i saradnici, Dr Kass i Dr Shandera, Dr Sxhrestha i Dr Alao, Dr Prasad i saradnici, Dr Witkowsi i saradnici, Dr Djibo i Dr Lawan, Dr Ramos i saradnici, Dr Bourgeois i saradnici, Dr Pallone i saradnici, Dr Mengistu i Dr Maru, Dr Aspinall, Dr Duncan i Dr Kerr, Dr Jackson, Dr Waterstradt , Dr Pauleikhoff, Dr Lehmann-Grube, Dr Hunter, itd.itd.

Da zaključim ličnim mišljenjem da se nikako ne bi trebali zanemarivati hronična tuberkuloza i mogući efekti isoniazida na psihu svih tuberkuloznih bolesnika koji ga dugo koriste, a to bi trebalo da vrijedi i za Ivu Andrića koji je cijeli život spadao u tu grupu pacijenata.

Ažurirano: Subota, 16 Lipanj 2012 00:28
 

Komentari  

 
0 #4 Amir Čamdžić 2019-03-17 08:41
Možda se niko nikada nije zapitao zašto je Ivo Andrić najviše svojih književnih djela posvetio upravo muslimanima i zašto je toliko poznavao "muslimansku dušu", zašto je njegov stil pisanja idti kao i stil pisanja i ostalih muslimana poput Mehmedalije Meše Selimovića Srbina, Derviša Sušića i dr. Ivo Andrić je po svome pisanju imao "muslimanski DNK", poznavao je u dušu muslimane i posebno se interesovanje u svojim djelima za muslimane zbog svoga oca
muslimana koji ga je nepravedno odbacio. Njegov otac je mislio "nešto je malo a ono je ispalo zaista veliko", baš kao što Knjiga kaže "i vi mislite nešto je malo a ono je po svojim posljedicama zaista veliko". Ivo Andrić nije tek tako bio zainteresovan da piše o muslimanima jer je i sam bio po ocu upravo to, ali odbačen i u svojoj boli je pisao, pisao i pisao "da zahvali ocu" i onima koji su ga odbacili. Tako umjeu Mustafe, Mehmeda ili Muhameda posta Ivo Andrić, zahvaljujući njegovom ocu i neka je, pravedno kad se dijete odbaci.
Citat
 
 
+1 #3 Amir Čamdžić 2019-03-17 08:18
Ja sam čitao da je Ivo Andrić bio nepriznati vanbračni sin jednog muslimana jako bogatog čovjeka / bega, kod kojeg je Ivina majka radila, te je nakon što je ostala trudna, a beg nije htio ni da čuje da prizna dijete, katolička crkva "odradila" (jer je u to vrijeme bila velika sramota ostati trudna van braka, plus uz to s muslimanom ), te je crkva našla starog "podvornika" da prizna dijete kao svoje. Inače Ivo je zaista poznavao "dušu muslimana" jer je u sebi "genetski ponijeo to što samo nose dijeca muslimana", ali je svoju ozlojeđenost zbog oca koji ga odbacio okrenuo na "osvetničku stranu". Da je taj beg bio malo pametniji pa priznao to dijete Ivo je isto tako mogao biti i Mustafa ili Mehmed ili Muhamed, ali otac je napravio strašnu grešku, jer je mislio da je nešto malo a ono je po posljedicama zaista veliko jer Ivo Andrić je velika posljedica i adekvatno se "odužio ocu" a time i ostalima koji je identificirao sa svojim ocem kojeg je u svojoj dubokoj povređenosti i volio i mrzio.
Citat
 
 
+2 #2 Nadan Filipović 2019-03-16 20:32
Bajagi potpisani Rajko Ninković iz NSW ne može bez uvreda. Očigledno je on još jedan od mnogobrojnih bolesnika iz kritički bolesnog srpskog naciona. Trkelja bez veze, da ne kažem kenja, i stvarno me boli „uvo“ što se njemu ne sviđa istina o Ivanu Ivi Andriću. Sve što sam napisao utemeljeno je na istini i nitko ne može tekstu ni jedno perce odbiti. A Rajko, očigledni ruralni tip koji je svoje nacionalističke i šovinističke kufere dovukljao sa sobom sa Balkana može mi samo napuhati neki stvar kroz neku stvar. Oooooj Rajkane, Rajkane, baš si staro magare! Oooooj Rajkane, dečko drag, poliži nam s đoke šlag.
Citat
 
 
0 #1 rajko 2019-03-16 11:03
Ovo je pisao neko ko je poturica,pa nije ni vlah ni balija ni rvat I ni malo mi se ne svidja njegov komentar ili bilo sta receno o Ivi Andricu toj velicini za sva vremena.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search