LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Obavijest
Ponedjeljak, 03 Veljača 2020 18:07

Poštovani posjetitelji "Bošnjačkog oka", dobio sam obavještenje od našeg servera da je na "OKO" izvršen napadaj masom virusa. Traže da se plati velika svota da se očiste svi opasni virusi koji su izazvali haos na nekoliko drivera. Zna se odakle  "vjetar puše". Nažalost,  nisam u kondiciji da sve to materijalno podnesem.

"Družili" smo se duže od 16 godina. Imali smo preko četiri miliona genuine posjeta i preko 3700 priloga iz raznih oblasti društvenog života, romane, feljtone, prozne i poetske priloge, te priloge iz medicine i alternatvne medicine.

Znam da će nekim od vas biti žao zbog gašenja portala, ali nadam se da će me neki shvatiti, da ja dosta star i narušenog zdravlja nemam više energije ni financijskih mogućnosti da sam održavan "OKO". 

Zbog koga da ga održavam?? Pitam se!!

Voljan sam ustupiti portal ozbiljnoj grupi ili pojedincu svakako potpuno besplatno sa svim sadržajem, svakako ako je neko kail da se "prihvati" teškog i zahtjevnog posla  oko daljeg razvoja portala i njegovog održavanja.

Jasno mi je da će oni, a oni su ovdje u Australiji, koji su "povalili" naš portal, likovati i uživati što su konačno uspjeli u svojoj nakani, ali neka likuju.

Nadalje, zbog nekih pisanja i moja malenkost, kao i Bingo-efendija smo dobili veoma ozbiljne prijetnje koje su prijavljene policiji.

Međutim, sve mi se ovo zgadilo, uvidjeo sam da smo mi ovdje u globalu vehdi slabići (čast rijetkim  izuzecima), a posebno su mi se zgadili neki gramzivi i prepohlepni vjerski izuzetno društveno i religijski destruktivni službenici ogrezli u lopuvluke i korupciji, dakle lažni vjernici koji su bez zehre kolebanja organizirali uništavanje i smicanje ljudi koji su izuzetno pridonijeli našoj zajednici u Australiji, a tu posebno ističem prebijanje - linč  izvršen nad gospodinom Seadom Šahbegovićem i najnovije smknuće gopodina hadži Sajita Smajića koji do sada, hvala Bogu, još ostade bez degeneka. 

Spomenuta dvojica su dali ogromne doprinose u izgradnji džamija u Deer Parku i Perthu, to većina od vas ovdašnjih muslimana porijeklom iz Bosne dobro zna. Sead i Sajit nisu bili po volji  grupici nezasitnih hodžusijica ogrezlih u pljačku i korupciju, a kojim će valjda doći kraj, ABD. 

Molim vas sve da i ovu moju poruku i odluku o sudbini portala smatrate i kao moj lični protest i zgražanje nad činjenicom da smo mi svi u globalu kolektivni slabići koji godinama šutimo i gledamo lopovluke i korupciju i dozvoljavamo dahiluk i marifetluke jednog običnog seoskog manipulanta, hodžusijice koji je između ostalog izgradio kuću u svom rodnom selu u okolici Ademburg (Tešnja), a sve od haram pohapanih kurbanskih para.  Za ovu tvrdnju postoje materijalni dokazi.

I vi sve sada znate i umjesto da iskoristite neoborive dokaze o njegovoj nezapamćenoj korupciji u dugom trajanju i da uradite sve da se on privede pred lice australijske pravde, vi dozvoljavate da on "kupuje" vrijeme, određujete mu kojekakva produžavanja rokove za konačni uvid u financijske dokumente, a već odavno imate "halat" u rukama jer vas većina dobro zna za  njegovo muljanje sa parama i transfere do danas  (unexplained bank deposits), dakle neobjašnjenih transfera velikih suma iz Njemačke na privatne bank accounte supruge, njego i njihove "djece".

Hajte, vidite da probate da nekom od vas neko pošalje na privatni bankovni račun samo frakciju od ukupne sume koju je dobila familije Bekrić od  dona Klance i Klancinih mafijaških pajtosa (njemački krak hobotnice sa glvušom u Sarajevu), pa ćete vidjeti da će vam na vrata brzo pokucati ATO.

Fuj! Gadi mi se sve!

Na kraju će, aščarile,  sve to lijepo leći i biti sriktano na "bratski - islamski"način izveden (kao film "Save Private Ryan"), a pod dirigentskom palicom glave hobotnice iz Sarajeva koja mora po svaki cijenu spasiti svoj jedan glvani australijski krak, svog "vojnika" zaduženog za "kupljenje" po Australiji, a kad ga Huso spasi, eeee... onda ste najebali i teško vama kad On ponovo zasjedne. 

Žao mi je što se moram s vama pozdraviti s nadom da ste tijekom ovih godina imali prilike štogod interesantno pročitati na "OKU" i obogatiti vaše znanje.

Svim posjetiteljima i "navijačima" Bošnjačkog OKA  želim sve najbolje.

S poštovanjem,

Nadan Filipović

 

 
Pustite bre čoveka, pogledajte njegovo blago lice i okice nevinog kurbana, garant je pošten
Srijeda, 29 Siječanj 2020 17:27

 

STANJE U MEŠIHATU U AUSTRALIJI: Stanje odlično, a malo šta valja

Autor: Ernest Kulauzović

 


Da se uspostavi transparentan rad i da se povrati povjerenje ljudi u naše institucije, jer mi smo dio njih, koje nas predstavljaju kao muslimane.

Džematski odbor džemata Bosnia and Herzegovina Islamic Society Noble Park, Melbourne, Victoria donio je odluku da javno iznese stanje u krovnoj organizaciji Bošnjaka u Australiji, ranije Mešihat a sada Islamska zajednica Bošnjaka u Australiji, kojom upravlja Jasmin ef. Bekrić kao glavni imam od 2016, a zatim kao muftija od aprila 2017, te Sifet ef. Omerović kao blagajnik i Muhamed ef. Džidić kao sekretar.

RAZLOZI za iznošenje stanja – slučaja u javnost:

1.Šire se netačne informacije od strane Muftije Jasmin ef. Bekrića vezano za potraživanje finansijskih izvještaja Mešihata – IZBA kojim upravlja Jasmin ef., i pozicije Džemata Noble Park u tome – kao strane koja to traži, te se na osnovu priča Muftije stvara pogrešna slika i formira negativan stav ljudi prema našem džematu, a u nastavku ćemo sve detaljno iznijeti. Sve što tražimo od Muftije Bekrića jeste samo iznošenje činjenica, a mi tako postupamo.

2.Muftija Jasmin ef. Bekrić odbija dopustiti uvid u finasije Mešihata i neće da dostavi na uvid bankovne izvode – izvještaje o detaljnim novčanim prihodima i razhodima sa računa Mešihata.

3.Muftija usmeno tvrdi da je sve uredu sa finasijama Mešihata, a pokušava na svaki način da obustavi pokretanje pravne sudske tužbe – spora putem advokata pred australskim sudom, prebacujući krivnju za loše stanje u Mešihatu – IZBA-i na džemat Noble Park, a ključ rješenja je kod njega. Svi problemi su upravo nastali i došli zbog netransparentnog, neodgovornog i protivstatutarnog djelovanja Muftije Bekrića.

3.Muftija Jasmin ef. Bekrić pokušava predstaviti Džemat Noble Park problematičnim, protivnim Instituciji IZ u Australiji i Rijasetu u BiH, kako bi prikrio stvarno stanje i problem koji ukazuje na njega lično kao personu, ne kao predstavnika Reisul-uleme.

4.Sve je više upita naših džematlija koji hoće da znaju sve detalje oko ove situacije sa Mešihatom (koji nisu često u džematu, jer smo mi po ovom pitanju obavještavali naše džematlije na proširenim sastancima i iza sedmične tribine – predavanja koje se održava svake srijede, a na kojem prisustvuje od 60 do 120 ljudi, ovisno o radnom vremenu i godišnjim odmorima ljudi).

5.Sve je više ljudi sa strane, iz drugih džemata i gradova Australije, koji nas zovu i traže pravu informaciju ili, nagovoreni od Muftije, svaljuju krivicu na nas. Međutim oni koju poslušaju činjenice koje im iznesemo, kažu: To nismo znali i nije nam tako rečeno.

6.Da javnost bude upoznata sa onim što mi radimo, tražimo i koji su sljedeći koraci.

7.Da se što prije dođe do rješenja i energija i potencijali usmjere u korisno i dobro.

8.Da se uspostavi transparentan rad i da se povrati povjerenje ljudi u naše institucije, jer mi smo dio njih, koje nas predstavljaju kao muslimane.

 
Mislim da trebamo baratati preciznim podacim
Utorak, 28 Siječanj 2020 11:28

 

Jevreji u SrbijiUrednički dodatak crticama Elija Taubera

(na staroj fotografiji je jedna jevrejska familija iz Beograda, idiličnom sankanju, vjerojtno zadnjem, negdje na Avali, zimska idila 1941. godine)  

Red se je zahvaliti gospodinu Eliju Tauberu koji u svom osvrtu bacio direktno svjetlo na pomoć Sarajlija, poglavito sarajevskih muslimana u spašavanju oko 30% sarajevskih Jevreja u tijeku Drugog svjetskog rata. Od šesnaest hiljada građana jevrejske nacionalnosti, koliko ih je bilo na području Bosne i Hercegovine prije rata, dvanaest hiljada, odnosno 75 odsto, živjelo je u Sarajevu, a od ovog broja stradalo je oko devet hiljada. (Izvor: dokumenti Benevolencije https://www.jews.ba/post/44/Sarajevski-Jevreji-u-II-svjetskom-ratu). Prema pouzdanim podacima, u Sarajevu je 1941. godine živjelo 75% od ukupne jevrejske populacije u Bosni i Hercegovini, a koja je brojala 16.000, a to je dakle oko 12.000. od kojih je u Sarajevu, prema navodima Elija Taubera preživjelo 30% ili oko 3600 ili kako Tauber navodi, najviše u odnosu na druge jugoslovenske zemlje, jer je prema njemu u Srbiji preživjelo 10% srbijanskih Jevreja, a u Hrvatskoj samo 3%, a u Makedoniji 5%.

Usudio bih se gospodinu Tauberu skrenuti pžnju na njegov veoma “klimav”  navod o 10% preživjelih Jevrejau tadašnjoj Srbiji. Naime, veliki sam protivnik naknadnog prebrojavanja mrtvih, odnosno genocidiranih koji su pobijeni smo zbog toga što su Jevreji. Bosanski muslimni su spasili 30% sarajevskih Jevreja, odnosno 3600 sugrađana Mojsijeve vjeroispovjesti, dok u Srbiji kraj rata nije dočekalo više od hiljadu srbijanskih Jevreja od njih 71300, koliko ih je prema preciznim podacim popisa stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine živjelo na području tadašnjeg Beograda i Srbije (http://haver.rs/kratka-istorija-jevreja-na-prostoru-danasnje-srbije). Proizilazi da je kraj Drugog svjetskog rata u Beogradu Srbiji dočekalo oko 1.000 Jevreja, odnosno samo 1,3%, a što ukazuje da su Srbi uništavali Jevreje temeljitije od Nijemaca i nisu džaba tadašnje mrionetske kvinslinške vlasti Milana Nedića još u maju 1942. godine poslali pismo Heinrichu Himmleru u kojem mu sa ponosom i zadovoljstvom javljaju da je Srbija prva u Trećem Reichu Judenfrei, jer su do maja 1942. godine uspjeli pohvatati i dati da se pobije 94% srbijanskih Jevreja.

Dakle, slijedi prijteljska dobrohotna sugestija gospodinu Eliju Tauberu, ali ne samo njemu,  da se u medijima barata sa realnim podacima, a ne sa “ofrlje” navedenim podacima. Sukladno tome, poštenije je navesti da su Srbi od 1941 – 1945. godine aktivno učestvovli u uništenju 98,7% jevrejske populacije na području tadašnjeg Beograda i Srbije, kao Hitlerove marionetske “državne “ tvorevine.

Interesantno je da se uopće ne čuje glas Jevreja svijeta kojim bi se ne samo usprotivili anticivilizacijskoj rehabilitaciji generala Milana Nedića koji je bio na čelu kvislinške vlade Srbije ; vlade koja je dala “zeleno svjetlo” u provođenje jedne vrste “mini – Holokausta” u marionetskoj Srbiji, već bi trebali jano osvijetliti jasnu ulogu i odgovornost Milana Nedića i Dimitrija Dime Ljotića u srbijanskom “udjelu” ukupnosti Holokausta u Evropi.

Eventualna rehabilitacija Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, mogla bi se opservirati ne samo kao prilog tihom odobravanju neoantisemitskoj aktivnosti, odnosno neskrivenom antisemitizmu koji pred očima Jevreja svijeta opet divlja “modernom” bajagi demokratskom Srbijom, isto onako kako je divljao Srbijom pred Drugi svjetski rat.

 
Kaju li se oni što su otišli, kaju li se oni što su ostali"
Nedjelja, 26 Siječanj 2020 11:05

 

SArajevo rusevinaSarajevo: oni koji su ostali, oni koji su otišli

Miljenko Jergović

Rat će sve i svakoga podijeliti, razvrstati i svrstati u skladu s ratnim ciljevima onih koji su rat i započeli. Ali prva velika podjela, čije je provođenje započelo već u travnju i svibnju mjesecu 1992, a nastavit će se sljedećih mjeseci i godina, bit će podjela na one koji su ostali i one koji su otišli iz grada. Najprije se, na samom početku, podjela ticala samo onih koji su otišli na Pale, s Radovanom i SDS-om, i na one koji su nekim čudom već petoga, šestog aprila znali šta će biti i kako će biti, pa su se ispalili iz Sarajeva prema nekom Zagrebu ili Beogradu, a onda dalje prema svijetu. Kasnije, kada se više nije odlazilo isključivo na Pale i kada su se odlasci temeljitije planirali, pa se išlo Caritasovim ili Jevrejskim konvojima, Unproforovim avionima, na osnovu lažnih ili stvarnih novinskih iskaznica, s papirima potpisanim u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine, po specijalnim nalozima vladajuće stranke SDA i po humanitarnim misijama, ili po nekoj drugoj, krajnje maštovito smišljenoj, ali do danas zaboravljenoj osnovi, podjela na odlazeće i ostajuće se krajnje zaoštrila i postala najtemeljnijom podjelom sarajevskog svijeta. U to će se vrijeme odlazak smatrati izdajom, i tako će ostati još godinama poslije rata, sve dok ovu podjelu ne nadvladaju druge podjele i dok naše ljudske i emocionalne razloge iz onog vremena ne počne nagrizati zaborav.

Ostajući su mnogo toga zamjerali odlazećima, ali iza svih tih zamjerki stajao je prost i običan, posve prirodni ljudski osjećaj da su se oni spasili, a da mi nismo. Odrekli su se svega, i grada, i uspomena, i nade, pa su se spasili tako goli i bosi, s porodičnim fotoalbumom i petsto maraka zašivenih u postavi kaputa, ostavljajući nas, obično bez pozdrava i objašnjenja, da se nosimo s vlastitim životom i nadom, i s njihovim i svojim uspomenama. To je, pored svega drugog, bilo emocionalno teško podnošljivo. Ostajeći su na odlazeće u prvi mah reagirali onako kako ostavljeni muškarci reagiraju na svoje bivše žene. Proći će godine prije nego što jedni s drugima ponovo ne uspostave kontakst.

Tako je to bilo iz perspektive onih koji su ostajali. A kakva je bila perspektiva onih koji su odlazili? Da bi spasili živu glavu – jer samo se o glavi i radilo – oni su trebali postati drugi ljudi. Nisu to bili obični odlasci, kao kad se čovjek seli iz jednoga u drugi grad, pa se onda dugo navikava na druge ulice, drukčiju kulturu, možda i novi jezik, ali bez ikakva pritiska da se odrekne ili da odustane od onoga svog. Uostalom, ako tako odlazi, pa ako mu se ne svidi u novome gradu, uvijek se može vratiti kući. Ovi odlasci podrazumijevali su brzu i potpunu promjenu, potpuni pristanak na novo, transformaciju života, obično i promjenu profesije i, što je glavno, nema mogućnosti za povratak. Tamo odakle si otišao je, naime, rat. A i da nije, ono više nije što je bilo, kao što ni ti nisi onaj koji si do jučer bio.

Oni koji su odlazili obično bi pred samima sobom, a onda i pred drugima, dodatno pravdali razloge za svoj odlazak. To što su išli da bi spasili glavu nije bilo dovoljno, jer je takvo objašnjenje, kao, uvredljivo za one koji su ostali. Ne bi, biva, oni otišli da nije bilo onoga drugog, glavnijeg. Jedni su tako išli zato što su imali malu djecu. Istina, djecu su imali i ostajeći. E, ali njihova djeca imala su neki dodatni problem. Bila su naročito osjetljiva, bolesna, u se zatvorena, neadaptibilna, smotana, imala su poremećaj iz rubnoga autističnog spektra, bolovala su od astme ili su po nekoj drugoj osnovi bila drukčija od druge djece. Istina, svako je dijete drukčije od druge djece. Drugi su, pak, odlazili zato što su sami bili nekako bolešljivi. Ili su ih izvan grada i zemlje odvele neke fantastične okolnosti. Ili su, bilo je i toga, djelujući izvana najbolje mogli pridonijeti borbi za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu.

Onima koji su ostajali za ostanak su trebala opravdanja i objašnjenja samo prema najbližim srodnicima, ženama, djeci, roditeljima. U odnosu na zajednicu, njihov postupak nije tražio nikakva objašnjenja. To se naprosto smatralo ispravnim, patriotskim i solidarnim postupkom.

Razlika između odluke da se ode i ostanka, o kojem se, opet, moglo odlučivati, ali se često ostajalo i bez prethodne odluke, po nekoj inerciji, u svakom je pogledu golema. Nije te 1992, kao ni sljedeće tri-četiri godine, za čovjeka bilo različitijih egzistencijalnih pozicija, nije na majčici zemlji bilo sudbinski, kulturološki ni emocionalno različitijih polazišta ova dva: biti Sarajlija u opsađenom Sarajevu i biti Sarajlija izvan opsade. Ljudi koji su prethodno dijelili ista životna iskustva, svjetonazore, kulturu i jezik, zaputili su se u dva suprotna pravca, tako da se više nikad pravo ne sretnu. Ali istina je, koju će malo tko priznati, da su na tom svom putu uveliko vođeni slučajem, te da se moglo dogoditi da ostajeći odu, a da odlazeći ostanu.

Nekoliko godina kasnije, već prvoga mirnodopskog ljeta 1996. u grad su počeli pristizati oni koji su otišli. Naravno, samo najhrabriji među njima, oni koji će se moći nositi s prijekorom onih koji su ostali. Danima, mjesecima prije prvog putovanja u Sarajevo dumali su o tome, smišljali što će u kojem trenutku reći, sve planirajući najgore varijante svog dočeka. Sve su bili spremni da podnesu, a na kraju im se ne bi dogodilo ništa.

Ostajući su jedva dočekali da ih opet vide, a možda im je prijala i ta moralno superiorna situacija. Ono što su oni preživjeli u godinama opsade bilo je u svakom pogledu superiorno onome što su preživjeli ovi koji su stizali na svoj prvi poslijeratni, postapokaliptični i postegzistencijalni susret sa Sarajevom. Muke onih koji su otišli bile su iz reda običnih mirnodopskih nevolja ljudi koji žive i zlopate se svejedno gdje na svijetu, dok su muke onih koji su ostajali bile epskih razmijera, vidljive na svim televizijama svijeta one su ušle u kolektivnu kulturnu i civilizacijsku memoriju Europe i svijeta, u kojoj će ostati neko vrijeme, a to će vrijeme, možda, potrajati i duže od naših života. Naprosto se radilo o različitim nivoima ljudskih egzistencija. Život u Sarajevu mjerio se količinom ispaljenih granata na grad i brojem mrtvih, a život izvan Sarajeva visinom stanarine i popodnevnom gradskom gužvom. U ljeto 1996, istina, nije više bilo granata, a ljudi su opet umirali od svojih vlastitih smrti, ali su grad i njegovi stanovnici uveliko živjeli obilježeni karizmom vlastite patnje. I onda je bilo i prirodno da budu velikodušni prema bivšim sugrađanima koji su navraćali na odmor.

Tog ljeta, kao i desetak narednih, postavljala bi se ovakva pitanja:

-Jesi li se to zastalno vratio ili samo onako?

-Kad se misliš vratiti?

-Vraćaš li se?

-Kad si nazad, zastalno?

Kasnije će se sva ta pitanja svesti na ono jedno, suprotno po smjeru kretanja:

-Koliko ostaješ.

Između pitanja vraćaš li se u Sarajevo i koliko ostaješ u Sarajevu, postavljanog otišlome koji svakoga ljeta, u vrijeme godišnjih odmora na Zapadu, navraća u grad, dogodila se značajna promjena. Dok god se postavljalo prvo pitanje, grad je, bez obzira na preživljeni rat i opsadu, bio onaj isti, predratni, istih ili sličnih pogleda na poredak stvari u svemiru, a u vrijeme drugog pitanja Sarajevo je već bilo neki drugi grad, drukčiji i prema identitetima, i prema socijalnim prioritetima, ali i prema emocionalnim uvjetovanostima onog što je u ratu doživljeno. Patničke je karizme nestalo, a zamijenili su je čamotinja, rezignacija i očaj. Nije se više računalo na to da bi se netko želio vratiti u Sarajevo, a umjesto velikodušnosti i moralne superiornosti u odnosu na otišle nastupala je zavist. Njima je, naime, bilo bolje, imali su više novca, živjeli su kao gospoda… Ili je vazda tako da se život drugoga čini lakšim, boljim i jednostavnijim.

Nostalgija je privid sjećanja. Čovjek je nostalgičan za onim životom kojeg nikad zapravo i nije bilo. Nostalgičan je za onim životom koji su se pričinja u njegovoj čežnji za rajskom milinom i srećom. Takva čežnja svoje ostvarenje ne nalazi u budućnosti, uvijek i samo u prošlosti. Nostalgija za Sarajevom iz predratnih vremena ono što je spaja ljude koji su ostali u gradu i one koji su otišli iz njega. Slične su njihove vizije i iluzije o tom gradu, isti je njihov optimizam sjećanja, iz kojeg onda izvire ta zadivljujuća fatamorgana onog Sarajeva. A je li onog Sarajeva ikad zapravo bilo? Naravno da nije, ali kome bi se to smjelo reći? Ono Sarajevo po mjeri njihove čežnje postoji, međutim, danas, kao fantastično zamišljena iluzija, koja, puput religijskog vjerovanja, spaja različite ljude koji žive u raznim dijelovima svijeta.

Oni koji su rat preživjeli u gradu, pa su tu ostali i nakon rata, ono prethodno, prijeratno Sarajevo zamišljaju u oprekama prema ovom današnjem. Sve je naprosto bilo drukčije. Čak i ako nije bilo bolje, bilo je drukčije. Oni koji su otišli iz grada to mitsko Sarajevo ne zamišljaju u opreci prema gradovima u kojima danas žive, jer su ti gradovi mahom neusporedivi s bilo kakvim Sarajevom, nego ga zamišljaju u opreci prema vlastitom životu koji je započeo i teče po njihovom odlasku iz Sarajeva. Takvo Sarajevo onih koji su ostali još i ima nekog, makar i uvjetnog, doticaja sa stvarnom slikom svijeta, dok ovo drugo, dijasporsko predratno Sarajevo s bilo kakvom stvarnošću nema više nikakve veze. To je grad nastao iz duše otišlog čovjeka i iz njegovih duševnih promjena. Grad kao oblik ludila, grad kao san budnoga.

Tog prvog mirnodopskih ljeta stigli su samo malobrojni, a proći će godine, ponekad i desetljeća prije nego što znatniji dio otišlih ne posjeti svoj nekadašnji grad. Ima ih sigurno koji nikad više nisu navraćali – i bilo bi zanimljivo čuti njihove razloge, ima ih i koji su dolazili u najstrožoj tajnosti, tako da se nikome, osim, možda, najbližoj rodbini nisu javili, niti bi, čuvajući se neželjenih susreta, prošetali Titovom, Ferhadijom i Baščaršijom, ali većina je dolazila i dolazi javno, tako da se susretne sa gradom, onakvim kakav je on danas, i s ljudima uz koje su živjeli i odrastali u prijeratna doba i u onom, nakradnim sjećanjem mitiziranom Sarajevu. U tih tjedan ili dva koliko obično potraje njihov boravak oni žive životom koji se posve razlikuje od njihova života na Zapadu i koji bi se, možda, mogao nazvati simulacijom života u onome, zamišljenom, nikad postojećem, nestvarnom Sarajevu. Danima tako jedu, piju i šenluče, nalaze se sa svim i svakim, provode noći po birtijama, da bi se onda trijeznili po prekooceanskim avionima i mjesecima zatim pokušavali da svedu račune sa sobom, s voljenim gradom i s ljudima koji nisu kao ovi ovdje, daleki i strani, nego su nekako naši, razumiješ se s njima u pola riječi. I zapravo nema onog koji nakon takvih ljetnih boravaka u Sarajevu nije barem nakratko pomišljao da se vrati. A zašto se nisu vraćali? Uglavnom iz istih onih razloga zbog kojih su otiši: zbog djece, zbog žene, zbog bolesti, zbog posla… A zapravo ni zbog jednog od toga. Nisu se vraćali zato što im je, ipak, nešto govorilo da je sve to iluzija i da se u životu ne živi onako kao u dva ljetna tjedna u Sarajevu. Nigdje se i nikad nije tako živjelo.

Između onih koji su ostali i onih koji su otišli postoje značajnije antropološke razlike, koje su nastajale tokom godina i desetljeća života u različitim životnim, kulturnim i jezičnim okolnostima. Najprije jezik: oni koji su otišli uglavnom govore onim jezikom koji se u Sarajevu govorio krajem osamdesetih. Taj se jezik od ovoga današnjeg ne razlikuje samo u elementima sintakse, u poprilično različitim govornim frazama, te u frekventnosti određenih riječi, kao i u riječima koje se danas više ne koriste, nego su bitno različiti brojni naglasci, glasovne intonacije, načini govora. Ne bismo to ni znali da nismo u prilici da tako svakoga ljeta uspoređujemo različite govore i svodimo razlike.

Oni govore upravo onako kako smo govorili mi kada smo svi zajedno posljednji put zaista bili tu. S tim da se, kako vrijeme prolazi, u njihovim govorima sve više osjete intonacije i naglasci drugih jezika. Njihove čeljusti, jezici, usne i zubi postaju čeljusti Amerikanaca, Nijemaca, Holanđana, udešene da riječi izgovaraju na nama stran i tuđ način. Osim što drukčije govore, oni se nekako drukčije i osmjehuju: sliče svojoj djeci koja se ne sjećaju Sarajeva, pa ga sad prvi put gledaju. Ta djeca su načinom govora, čeljustima, jezicima, usnama i zubima, ali najviše osmijesima – stranci, Amerikanci, Nijemci, Holanđani. Što je njima Sarajevo? Sarajevo im je nešto što bi, po mišljenju svojih roditelja, morali naučiti o sebi. Naučiti, i odmah zatim zaboraviti. Sarajevo je ono od čega se njihove majke i očevi nikada ne mogu do kraja osloboditi, ono od čega se ne mogu sasvim izliječiti. I kad se već ne mogu izliječiti, stalno se vraćaju u njega, pa provedu u Sarajevu tjedan-dva, izvan sebe i izvan stvarnoga života. Svoju djecu uvjeravaju da su oni taj grad i da bi se evo sad vratili, samo kad bi mogli.

Zašto ne mogu?

U međuvremenu su postali nekako mekši i blaži ljudi. Postali su naivniji. Iz njih je iščilio sav onaj zavičajni gnjev. Nekako su izgubili potrebu da se šale na tuđi račun, da se rugaju i da ismijavaju. Kada se šale, to biva imitacija onoga nečeg što je nekad postojalo. Ne rugaju se da povrijede. Ako je tako, a zašto se onda uopće rugaju? To zasmeta onima koji nisu odlazili, njihovim današnjim domaćinima. Ili im ne zasmeta, nego se, ponekad i sasvim neoprezno, narugaju svojim gostima, s kojima su nekad dijelili isti svijet i grad, isto ruganje. I onda se ovi unezgode, zacrvene se, spuste pogled, kao da su nešto krivi. Ili kao da im je netko oduzeo vještinu i talent da uzvrate na ruganje, da se obrane. Što se to tamo dogodilo s njima?

A onda iz garaža sarajevskih hotela izvedu svoje skupe automobile, s nekim nepoznatim i tuđim registarskim tablicama, sjednu na taksi, odvezu se na aerodrom, odakle lete do Beča i Frankfurta, pa dalje, preko velikih mora, u svijet iz kojeg će navratiti sljedećeg ljeta, na još tjedan ili dva sarajevskog života, godinu dana stariji, još malo tuđiji i naivniji. Između njih i njihovih najboljih prijatelja koji nikamo nisu odlazili razlika je kao između čovjeka koji se ogleda i ogledala. Samo što su to sad dva ogledala koja se ogledaju jedno u drugom. Dvije praznine, ispunjene sjećanjem.

 
Draško, pustite pobijene da spavaju, nevini su !
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 13:49

 

Dragan LukcKad Draškov unuk poraste kasće mu se samo!

Na slici: " Dr Agan Lukač vrši genocid nad kolegom Stanivukovićem. Bitka na Kosovu u Skupštini republike genocidne." Ne mogu  oni bez genocida, ni u skupštini!

Draško, Draško – poderite “zelene opanke”, pa onda pokušavajte poricati neporecivo! Sram da vas bude! Skoro svi ste vi isti u auto-otrovanom kolektivitetu!

Najmlađi poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske u Pressingu na N1 televiziji govorio je o svojim stavovima prema Bosni i Hercegovini kao državi, ratnim zločinima i genocidu. Tom prigodom je je kazao : "Mislim da je bilo puno loših odluka, ako pričamo o Haškom tribunalu, mislim da je to politički sud. Nisam saglasan sa svim odlukama Haškog tribunala.  (kao bajagi pitale sudije Draška, je li saglasan sa njihovim odlukama!)

Za genocid u Srebrenici, presuđen pred međunarodnim sudovima, kazao je:

"Bio je veliki zločin i tragedija i žao mi je što se to desilo. Istina je da sam, po sudovima, i ja kriminalac, pa nisam. Ima mnogo političkih procesa i sudova, treba tu biti oprezan. Danas ste doveli u studio kriminalca, ali ja nisam, tako je i sa zločincima mnogim, treba tu malo otvoriti razum. Mnogi sudovi, kako u svijetu, tako u BiH su u mnogim segmentima politički. Istoriju pišu pobjednici”.

Mislim da je Draško Stanivuković jedan nezreli politikantski “halabukač” i transparentni provokator. Ako je genocid koji je presuđen na najvišoj pravnoj instanci svijeta za njega samo “veliki zločin i tragedija”, nije mu valjda pregolem problem otputovati na jedan dan  u Den Haag, te da se u kancelariji za protokol Međunarodnog Suda najavi sa zahtjevom da uruči svoju pismenu izjavu da se on ne slaže sa presudu spomenutog Suda koji je na osnovu svih provjerenih činjenica, dokaza i maksimalno temeljite i objektivne dugotrajne sudske procedure presudio da su pripadnici vojska i policija Republike srpske izvršili “genocid u Srebrenici”. Neka tada Draško Stanivuković zatraži u osobno ime ili u ime vojske i policije Republike Srpske da se presuda poništi, preinači i preformulira da “nije bilo genocida u Srebrenici, već je to bio "veliki zločin i tragedija”. Da mlađani narodni poslanik koji nije “poderao zelene opanke”, što je mnogim jasno, ima imalo obraza i političkih jaja, to bi i uradio i svoje mišljenje “adresirao” najvišoj sudskoj instance svijeta. Tada bih napisao, svaka čast gospodine Stnivuković,pravi ste "mudaga", pokazali ste ne da u svakom žitu ima kukolja, već da se u svakom kukolju nađe i pokoje zrno žita.”

Zamislite gospodine Stanivuković, da ja ovako star napišem, ne daj bože “Pokušaj krvavog istrebljenja Srba u takozvnoj Nezvisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) nije bio pokušaj totalnog istrebljenja Srba u NDH, već jednostavno rečeno veliki zločin i tragedija!”

Ako za Vas gospodine Stanivuković u Srebrenici nije bio genocid, već veliki zločin i tragdija, onda jasenovački logor nije bio logor smrti i mjesto najmasovnijeg istrebljenja Srba, već je za mene osobno bio kao neko NDH-odmaralište za neke ustašama nepodobne Srbe i ostale, gdje se desilo nekoliko “smrtnih slučajeva” među par stotina Srba “izlogorisanih” po prostoru NDH u periodu 1941 – 1945, te da su lažni svi dokazi iz Arhiva Zemljske komisije, navodi iz knjige Dr Nikole Nikolića “Jasenovački logor smrti” i knjiga drugih autora o tom logoru.

Eeee, zeleni Draško Stanivukoviću, neka je na “”čast” vama i svom potomstvu u stotom vam koljenu negiranje i relativiziranje neporecivog.  Ukoliko za Vas, u Srebrnici nije bio genocid, neka Visoka Sila Vama i Vašim najmilijim podari onoga što Vi sebi, svojim najbližim i potomstvu do u stoto koljeno, prizivate kao proklestvo preko 8000 nevinih duša, koji su pobijeni samo zbog toga što su se zvali Mujo, Sulejmen, Irfan, Ibrahim, itd. Sram da vas bude!

A da je nekim slučajem negdje u ratu prikupljeno na gomilu od 8.000 golorukih Srba ikoje su ih Bošnjci kurvanjski prevarili i pobili, vi bi Srbi od toga napravili golemi mit o zlim genocidnim, srpske krvi žednimTurcima, balijma i islamskim teroristima. Od takvog, hipotetski kazanog, masovnog zločina vi Srbi bi ne da bi napravili genocid nad nevinim i naivnim srpskim narodom, već bi to proglasili srpskim Holokaustom, dakle, mitom većim od lažnog kosovskog mita.

Draško Stanivukoviću, idi na Kosovo, ali proklet bio Ti  i svako Ti rođen do u deseto koljeno, ako kao licemjer pođeš i , a ne daj bože, dođeš u Potočare. Lakše bi mnogi od nas Bošnjaka podnio da tamo dođe, pravi etablirani četnik, a ne (po)četnik, Tvoj kronični kolega poslanik Dr. Agan Lukač, koji se u novembru 1994 kao srpski "heroj" uveliko “proslavio” u selu Sokolac kod Bihaća kad je nepobitno snimljno kako ispituje i maltretira zarobljenog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine Nedžada Dizdarevića. Na spomenutom snimku jasno se čuje kada Lukač, nakon ispitivanja, naređuje svojim vojnicima da vode Nedžada Dizdarevića i naredio njemu podređenom Pavlu Gajiću da Nedžada Dizdarević na licu mjesta zakolje, što je Gajić i učinio i zašto je suđen i presuđen. A lija lukava Lukač izvukao svoju guzicu. Zasada!

Po mome osobnom mišljnju, koje će možda netko podijeliti, a neki neće, daleko je manje licemjerno da na sveto tlo mezarja u Potočarima stupi i četničina naredbodavac zločina klanja nenaoružanog Nedžada Dizdarevića, dakle jedan zločinac, nego kad bi stupila noga licemjernog movokomponovaniranog "početnika" politikantskog egzibicioniste iz reality show-a zvanog “Draško Stanivukovića”.

 
Srbi na okup - svjetska bagra je protiv vas!
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 10:41

 

SrbijaKako se odreći Guče, kajmaka, rakije i Velike Srbije?

 

Tomislav Marković, Beograd

Današnji konzervativci i tradicionalisti ponašaju se kao da je nacija večna, a koliko juče su njihovi istomišljenici bili glavni protivnici te pomodne novotarije koja puku menja svest. Međutim, i ta dalekosežna promena svesti kojom je stanovništvo transformisano u naciju je prava sitnica u odnosu na neke ranije istorijske preobražaje. Recimo, pokrštavanje Slovena je zahtevalo takvu promenu svesti i identiteta kakva se danas teško može i zamisliti.

Pored tradicionalnih strahova od promaje, uroka, crne mačke koja prelazi put, prolaska ispod merdevina i ogledala razbijenog u paramparčad, Srbijom je poslednjih godina zavladao i strah od promene svesti. Malo je reći da je u pitanju strah, pre bi se moglo govoriti o pravoj panici. Srpski rodoljubi noćima ne spavaju, a i kad usnu brzo se probude obliveni hladnim znojem, strahujući da će zli Zapad magijskim činima promeniti svest Srbima, tako da ovi zaborave na kosovski zavet, Lazarevu kletvu i Miloša Obilića, pa će se odreći Kosova, starih srpskih običaja, pečenja rakije, pravoslavne crkve, osveštanih tradicija, okretanja praseta na ražnju, ukratko – srpskog identiteta i postati nekakvi evrounijati.

Strah od promene svesti zahvatio je sve slojeve srpskog društva, nezavisno od stepena obrazovanja, ekonomskog stanja ili socijalnog statusa. Ugledni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar ističe da je Nemačka proklamovala promenu svesti kao jedan od uslova za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Ugledni profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i još ugledniji predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Srbije Miloš Ković upozorava da ta promena znači "promenu onoga u šta Srbi veruju, što su zapamtili i od svojih srpskih predaka i vaspitača naučili" te veliku opasnost sluti u tome kako Srbiju vide Holm Zundhauzen i drugi nemački istoričari.

Uostalom, otkuda tim Nemcima pravo da se bave slavnom srpskom istorijom? Čak je i srpskim vrapcima jasno da srpsku istoriju mogu da shvate samo Srbi, što i sama reč kaže. Ugledni profesor sociologije na istom fakultetu Slobodan Antonić, koji u slobodno vreme proučava kulturne fenomene giljotinom, u knjizi Demontaža kulture pokazuje da je u toku pravi rat za promenu svesti Srbalja, a taj "rat za promenu svesti srpskog naroda direktno vodi od dehristijanizacije do potpune destrukcije nacionalne države i identiteta". Čedomir Antić, ugledni profesor istorije na istom fakultetu i predsednik Naprednog kluba, pita se da li je u pitanju "promena svesti ili lobotomija" i strahuje da će nas zli zapadnjaci u sklopu tog neokortikalnog rata primorati da "pozdravimo nezavisnost Kosova i nemo posmatramo ukidanje Republike Srpske".

Pakleni planovi satanističkog Zapada

Dragan Milašinović, urednik Centra za otkrivanje političkih manipulacija i pristalica trećeg svetskog rata kao rešenja srpskog nacionalnog pitanja, otkrio je čak i metode kojima se služe srpski neprijatelji kako bi Srbima promenili svest. U pitanju je Overtonov prozor bez ragastova, koji je doveo do žalosnog stanja srpske kolektivne svesti: "Toliko se odmaklo u izdaji, urušavanju tradicije, nametanju stranih i tuđih vrednosti da se ovaj narod teško može uporediti sa svojim precima." Ugledni pravoslavni publicista i član Predsedništva Dveri Vladimir Dimitrijević tvrdi da Imperija nastoji da Srbima promeni svest tako što će ih naterati da se odreknu kosovskog opredeljenja i duše.

Borac za srpsku ćirilicu iz Toronta Radomir Baturan smatra da "imperija zla" (koju on već decenijama podriva iznutra) menja svest Srbima, nagovara srpske majke da ne rađaju decu, a u toj promeni svesti im pomažu srpski i crnogorski političari, koji "policijom štite od naroda nakazne parade srama bezdetnih homoseksualaca". Velimir Remić, glavni i odgovorni urednik rusko-srpske informativne agencije Gazeta, došao je do nepobitnog saznanja kako su "strani centri moći došli na ideju da proces izmene svesti počnu od najmlađih Srba".

Njegova ruskokolonaška koleginica Dragana Trifković, direktorka Centra za geostrateške studije, koja radi kao ekspert za ruski Centar strateških ocena i prognoza i ruski Centar strateških konjunktura, panično upozorava na paklene planove satanističkog Zapada. "Promena kolektivne svesti podrazumevala bi odricanje čitavog naroda od sopstvene istorije, kulture, tradicije i religije", veli Trifković te, s tugom u velikosrpskoj duši, zaključuje kako su "Srbi već jednom promenili svest kada su postali Jugosloveni" i kako su "posledice te nacionalne tragedije još uvek nesagledive".

Mala pihtija i Velika Srbija

Marko Tanasković, pravnik, romanopisac, borac za srpstvo, nekadašnji zamenik belog orla Dragoslava Bokana u časopisu Vodič za život, pažnji javnosti preporučuje knjigu Mrežni rat protiv Srba Slobodana Stojičevića, koja se bavi metodama specijalnog neoružanog rata SAD-a protiv srpskog naroda, gde se otkriva "očigledno postojanje plana atomizacije srpskog društva i promene svesti prosečnog Srbina", koje Tanasković i Stojičević vide, na primer, u tome što "nevlasine organizacije posvećene ekologiji i očuvanju životne sredine odjednom preusmeravaju svoje delovanje na rodnu ravnopravnost i sprečavanje 'nasilja u porodici'".

Malo pojašnjenje za čitaoce neupućene u finese zlostavljanja i navodnika: nasilje u porodici je napisano pod znacima navoda jer se radi o nepostojećem fenomenu, a u osveštanu tradiciju spada pravo svakog srpskog domaćina da mlati ženu i decu u cilju njihovog prevaspitanja i ličnog rasterećenja od nagomilanih frustracija. Ugledni beogradski reperi i branitelji Kosova sa bezbedne distance iz benda "Beogradski sindikat" još su davnih dana u svom hitu ” Govedina” objasnili u čemu se zapravo ogleda ta prokleta promena svesti, šta to od nesrećnih Srba traži zli zapadnjački svet:

Da se odrekneš Guče,
Kajmaka i radže,
A tolerišeš Hrvate, Borku,
Gej parade.

Malo pojašnjenje za čitaoce neupućene u finese hip-hop sindikalizma: radža je rakija, a Borka je Pavićević.

Dobro su reperi krenuli sa markiranjem ključnih toposa onoga što konzervativci doživljavaju kao srpski identitet, šteta što nisu pobrojali još neke elemente, kao što su: gibanica, čiča Draža, ćevapčići, svadbarski kupus, izlaz Srbije na more, sarma, podvarak, proširenje teritorija, ajvar, četnici u lepinji, škembići, Karađorđeva šnicla, Kosovo i Metohija sa ražnja, pršuta, burek, pokolj inoplemenika, mešano meso, čvarci, Dušanovo carstvo sa roštilja, komplet lepinja, pinđur, kosovski zavet ispod sača, šopska salata, crevca na žaru, svetosavlje lešo, ruska salata, mala pihtija i "velika Srbija".

Jelek, anterija i opanci - po tome se znaju Srbijanci

Moglo bi se ovako nabrajati do prekosutra, neprebrojni su glasovi svesnih rodoljuba koji upozoravaju na pošast pozapadnjačenja i opasnost od promene srpske svesti koja dolazi sa Zapada. Međutim, dovoljno je pogledati sve te dične srpske rodoljube, pa će nakon pet sekundi postati jasno da upozorenja dolaze prekasno. Svi ti branitelji tradicije i srpskog identiteta nose odela po zapadnjačkoj modi, neki stavljaju čak i mrske kravate hrvatskog porekla, voze automobile, koriste pametne telefone, a tekstove protiv pozapadnjačenja Srba pišu na zapadnjačkim kompjuterima. Kao da nikad nisu slušali Snežanu Đurišić, koja lepo otpeva po čemu se prepoznaje pravi Srbin:

Jelek, anterija i opanci,
Po tome se znaju Srbijanci.

Nigde bridž pantalona, nigde zubuna i čakšira, niko ni gunj da ogrne, ili bar šajkaču da stavi na glavu. Svi odeveni po poslednjoj zapadnjačkoj modi, a udarili u naricanje nad gubitkom identiteta. O, kukavno srpstvo ugašeno, na šta si spalo kad su i najveći borci protiv promene srpske svesti odavno podlegli zapadnjačkoj propagandi. Možda će nekome outfit srpskih rodoljuba delovati kao sasvim sporedna stvar, ali to može da se učini samo neupućenima koji ne razumeju suštinu problema i ne poznaju tradiciju srpske borbe protiv pozapadnjačenja i promene nacionalne svesti. Nije strah od promene svesti tako nov kao što izgleda na prvi pogled, ta fobija je duboko ukorenjena u srpskoj tradiciji.

Fes i turski čibuk, simboli srpstva

Još je Jovan Skerlić početkom XX veka u studiji Omladina i njena književnost (1848-1871) zabeležio kako je izgledao otpor promeni svesti kod srpskih romantičara u XIX veku. Skerlić navodi da je u vreme romantičnog nacionalizma vladala "prava manija za nacionalizovanjem svega i svačega, posrbljavanjem svega što se dalo posrbljavati". To se naročito ogledalo u odevanju. "Kao što je Aksakov, kao spoljnu oznaku svoga ruskog narodnjaštva, nosio kaftan i murmolku na glavi, tako naši smatraju fes kao znak svoga srbovanja. Vuk Karadžić svoj nacionalni fes ni u crkvi nije skidao, Branko Radičević je ostajao u kući sa fesom na glavi i dugim turskim čibukom u ruci." Skerlić navodi da je Đura Daničić "jednog dana banuo u uredništvo Serbskog narodnog lista u punom hercegovačkom odelu", a da je Svetozar Miletić "u Buni nosio seljačko odelo".

Bili su omladinci spremni i na ličnu žrtvu, samo da sačuvaju srpski identitet od nasilne promene svesti sa mrskog Zapada: "Omladinci na igranke dolaze i igraju bez rukavica, na veliko nezadovoljstvo mladih igračica u belom odelu. Beogradski licejci su se zavetovali da će celoga veka nositi samo opanke, a stari Beograđani još se sećaju ondašnjih omladinaca koji su prolazili Gospodskom ulicom sa kabanicom na leđima i frulom za pojasom." To izgleda kao sitnica, ali tada se ovakvo istočnjačko odevanje smatralo kao "vidni znak borbe udruženog Slovenstva protiv kulture švabeće".

Ono što se danas smatra samorazumljivim i podrazumevajućim, kategorija nacije – nastala je takođe promenom svesti. Kako piše istoričar Erik Hobsbaum u delu Nacije i nacionalizmi: "Budući da je sama nacija bila tako nova s povijesnog stajališta, konzervativci i tradicionalisti bili su joj protivnici"

Najveća opasnost Srbima je pretila od nemačkih štifleta (Stiefel – čizme), bečkih šešira, frakova, pantalona i krutih kragni, kao što je lepo upozoravao Branko Radičević. Skerlić navodi i reči Slavka Zlatojevića, Brankovog druga i sledbenika, koji zapomaže kako je "kaput nagrdio naš gunj", a "štivletne" - "naše opanke", jer su opoganili narodnu dušu. Kad pogledamo naše današnje borce protiv promene svesti, vidimo da je bitka naših romantičara protiv odnarođivanja bila uzaludna. Iza ovog modnog konzervativizma stajalo je duboko uverenje koje je izrazio Vladimir Jovanović: "Sve što je dobro u srpskom narodu, to mu je od prirode; sve što je rđavo, to je tuđinski duh, strani uticaj."

Takva uverenja nisu bila retkost u to vreme, u doba kad su formirane nacije. Ali, i ono što se danas smatra samorazumljivim i podrazumevajućim, kategorija nacije – nastala je takođe promenom svesti. Kako piše istoričar Erik Hobsbaum u delu Nacije i nacionalizmi: "Budući da je sama nacija bila tako nova s povijesnog stajališta, konzervativci i tradicionalisti bili su joj protivnici."

Promjena svijesti Starih Slovena

Današnji konzervativci i tradicionalisti ponašaju se kao da je nacija večna, a koliko juče su njihovi istomišljenici bili glavni protivnici te pomodne novotarije koja puku menja svest. Međutim, i ta dalekosežna promena svesti kojom je stanovništvo transformisano u naciju je prava sitnica u odnosu na neke ranije istorijske preobražaje. Recimo, pokrštavanje Slovena je zahtevalo takvu promenu svesti i identiteta kakva se danas teško može i zamisliti.

Vekovima su naši preci Stari Sloveni bili mnogobošci, verovali u Peruna, Velesa, Svaroga, Svetovida i Triglava; imali su toteme i rituale plodnosti, negovali kult drveća, a dodole su prizivale kišu pesmom i igrom; zamišljali su svet kao ogromno stablo, palili su vatre, tragali za čarobnim i lekovitim biljem, pohodili šumska svetilišta i svete gajeve. A onda su hristijanizovani - što milom, što silom, radikalno su promenili i svest i način života, i uverenja i mišljenja, i sve što se promeniti moglo.

Rušili su stare paganske hramove i kipove, podizali crkve, molili se novom Bogu, a čak su napustili i drevnu tradiciju nepismenosti i započeli sa opismenjavanjem. Taj proces umalo da dovrše zli komunisti, koji su takođe menjali narodnu svest, pogotovo analfabetsku, ali ih, srećom, rodoljubi sprečiše u tom zločestom naumu, tako da danas po broju funkcionalno nepismenih prednjačimo u Evropi. Današnji tradicionalisti pravoslavlje doživljavaju kao srž identiteta, mada činjenice govore da je tradicija mnogoboštva kudikamo drevnija i dugotrajnija.

Konzervativne šimpanze i izdajnički Homo sapiens

Opet, i ta prelomna promena svesti nastala hristijanizacijom Starih Slovena bila je prava sitnica u odnosu na jedan raniji preobražaj koji su doživeli naši drevni preci. Pre nekoliko miliona godina jedna grupa se odvojila od roda šimpanza, počela da hoda na zadnjim nogama i da pravi oruđa od kamena. Njihovi potomci toliko su promenili svoju svest da su se potpuno odvojili od krila majke prirode, ovladali su vatrom i raznim veštinama, preobrazili se u Homo sapiensa i postali najmoćnija vrsta na planeti Zemlji. Umesto da se drže tradicije, da sede po drveću i dozivaju se neartikulisanim glasovima, naši preci su istrajno radili na promeni svesti, iz generacije u generaciju, pa su prevazišli svoje prirodne predodređenosti i stvorili ono što je danas poznato kao istorija i civilizacija.

Preobražavajući svoju svest, naši preci su prvo stvorili sebe, odnosno čoveka, a u tom procesu nastao je i svet kakav danas poznajemo. Krenuli su sa drveća, pa su, preko pećina, sojenica i zemunica, najzad stigli do vasionskih brodova, puta na Mesec i istraživanja svemira. Njihovi rođaci koji su odoleli iskušenju promene svesti i dan-danas egzistiraju potpuno isto kao i u drevna vremena, ljubomorno čuvajući tradiciju i autohtonost sopstvene kulture: žive u krdima, kreću se četvoronoške i spavaju u gnezdima sagrađenim od grana drveća na visini nedostupnoj grabljivcima.

Za razliku od svojih čovekolikih saboraca u bici protiv promene svesti, njima nisu neophodni medijski posrednici da bi poruku o očuvanju tradicionalnih vrednosti dobacili do publike: njihova rika se čuje na udaljenosti od 30 kilometara, i to bez ikakvih tehnoloških pomagala. Pogotovo onih koja su smišljena i napravljena na omraženom Zapadu.

(Ovaj tekst Tomislava Markovića je prenesen s portala Al Jazeera Balkans)

 
Dioptrija Damira Nikšića
Utorak, 07 Siječanj 2020 18:29

 

KRALJEVSKI PARMonarhisti iz vašeg sokaka

Damir Nikšić, Sarajevo

(na fotki nisu Elena i Nicolae Ceausescu, a znamo da  Bošnjaci nisu Rumuni. Kontam šta je Nikšić "hotjeo" kazati? Damire, đe su ba krune, đe su žezla,đe su prijestolja?  "Na sliki" je samo  obični bračni par srednjih godina, par ko milijoni drugih u Bosnici, bore se sa ba njiha dvoje sa bijedom, ona donosi hapu iz Merhameta, da joj hazbo hapi, hajmo skupljat repa da him šaljemo tauzendića preko WU da prežive krizu. Jadni , ako ih ne "potpulcamo" mogu jadni napustiti Bosnu, što bi bio golem financijski zijan , a i demografski!)


Nije na našim prostorima ništa novo i nepoznato to da iz ratova i ustanaka proiziđu čitave kraljevske dinastije. Vođe Prvog i Drugog srpskog ustanka su dali Karađorđeviće i Obrenoviće.

Bakir Izetbegović, ne znamo da li svjesno ili podsvjesno, nastavlja tu tradiciju koja mu ni po porijeklu ne bi trebala biti tuđa.

Kao posmatraču, istoričaru umjetnosti i nekom ko takođe vuče korijene iz Srbije i Stare Hercegovine, a današnje Crne Gore - to mi je sve jako interesantno, ali kao građaninu, a od prošle godine i parlamentarcu pod zakletvom, nekom ko ipak treba braniti i zastupati parlamentarnu demokratiju i republikanski sistem - to me zabrinjava.

Mogu prihvatiti činjenicu da je SDA u svojoj suštini monarhistička, da je vodi jedan bračni par i njima lojalni rojalisti koji se “zalažu za konkretnog vladara ili vladarsku lozu na čelu države”, poneka vojna aristokratija koja se formirala u ratu i nakon rata na ratnom profitu, pljački humanitarne pomoći, društvene/državne imovine i sl. , ali ne mogu prihvatiti njihovu svjesnu ili podsvjesnu namjeru da uspostave parlamentarnu monarhiju u Kantonu Sarajevo.

Jer na to mi liči ovo što rade. SDA monarhisti pomoću svojih vazala praktično dovode Bakira i Sebiju Izetbegović na vlast u Kantonu Sarajevo.

Možda bi bilo dobro podijeliti Skupštinu Kantona Sarajevo na dva doma: na “gornji” Dom lordova (tj. begova i vojne/ratnoprofiterske aristokratije koju, u tom slučaju, posve adekvatno predstavljaju SDA, DF i SBB) i “donje” - komonse, obične građane, “raju i fukaru” iz ostalih stranaka i samostalnih zastupnika “sitne buranije”.

Samo naglas razmišljam.

Ako analiziramo izjave, propagandu, riječi, istorijski revizionizam, interpretacije uloge SDA u odbrani BiH, a potom i djela, konkretne političke poteze koje ova stranka povlači u posljednje vrijeme, stiče se utisak da oni ni danas, a ni prije nisu čuvali ni građansku republiku niti njene građane. Stiče se utisak da su oni zapravo čuvali vladarsku lozu kao nacionalno blago u trezoru Centralne banke i da je to bila i do danas ostala jedina svrha te privatne monarhističke partije. Ako se to pokaže tačnim, a sve su prilike da sve otvorenije nastupaju kao monarhisti (bez obzira na to da li su toga svjesni ili ne, da li to čine namjerno ili podsvjesno) ja i kao slobodni građanin, a i kao parlamentarac, skupštinski zastupnik na određenom nivou vlasti nečega što bi po definiciji i ustavu trebala biti država sa republikanskim sistemom, ne mogu prihvatiti njihov monarhizam u skupštini iz jednog objektivnog političkog razloga, a to je da je monarhistička ideologija u suprotnosti sa republikanizmom.

S druge, subjektivne strane, monarhizam smatram nazadnim, te stoga i moralno i intelektualno neprihvatljivim.

Mislim da je ideja i ideologija monarhizma jedna pogubna ideja, jedan politički ćorsokak koji vodi u samouništenje, pogotovo u zemlji kulturne i etničke raznovrsnosti kao što je Bosna i Hercegovina.

Ako iole ozbiljno i nepristrasno proanaliziramo skoriju prošlost naših prostora vidjećemo da na isti način na koji je srpski monarhizam i srpski rojalisti uništili jugoslovensku republiku insistirajući na “kralju i otadžbini”, jedan veliki broj Bošnjaka je u potpunosti obuzet identičnom idejom, a da vjerovatno toga nisu ni svjesni. Oni sve manje razmišljaju, promišljaju ideju demokratske republike, a sve više djeluju na bazi osjećaja, emocije, kmetske privrženosti i lojalnosti dinastiji koja, ohrabrena tom narastajućom emocijom u (najbrojnijem) narodu, ne preza ni od pokušaja kreiranja svoje feudalne paradržave u glavnom gradu zajedničke države. Taj projekt svesrdno podržavaju i ohrabruju neuki kmetovi, dvorske sluge, trabanti i ulizice, jednako kao i svi oni koji imaju slične planove i namjere u svojim dijelovima države i regije.

Najtužnije u svemu tome je što se u toj jednostranoj i jednostranačkoj, po mom mišljenju veoma tijesnoj i pomućenoj viziji bosanskohercegovačke i bošnjačke stvarnosti, u svojstvu samozvanih suverena/vladarske loze Izetbegovići postavljaju sebe i “svoj” narod u vazalski odnos prema npr. predsjedniku Turske koji, izgleda doslovno, “hrani” (finansira) tu njihovu iluziju, tu političku halucinaciju, očekujući valjda da će mu ovi jednog dana prepisati Bosnu i Hercegovinu u amanet.

Tako se barem da zaključiti iz svih navedenih i prenesenih izjava, poteza i ponašanja.

Ja bih volio da se radi o kratkotrajnom pijanstvu koje jedan nedjeljni mahmurluk može izliječiti, ali bojim se da ova ideja prerasta u ideologiju i zvaničnu politiku. Ako je to zaista tako, onda je to katastrofalan koncept koji državu Bosnu i Hercegovinu i narode u njoj vodi i dovodi u mnogo kompleksniju i težu situaciju od one u kojoj je bila početkom devedesetih.

U ovom momentu i ovih dana nikakve deklaracije i koalicije, nikakve velike riječi ne mogu zamaskirati djela, gard i ponašanje bošnjačkih rojalista i monarhističke SDA.

Lično mislim, a vjerujem da nisam jedini, da je borba za “Sarajevsku Republiku” i Sarajevo kao istinski glavni grad BiH (a ne prijestolnicu monarhije Izetbegovića) bila jedina iskrena i istinska borba za Bosnu i Hercegovinu koju neki jednostavno nisu intelektualno bili u stanju pojmiti.

Poneseni emocijama i zasljepljeni navijačkom ostrašćenošću, te povrh svega obmanuti jeftinim populizmom i turbo-patriotizmom koji je zapravo samo kamuflaža za ono što u dubini grmi, tutnji i ječi monarhističkim odlikama - rojalistički lojalisti su odlučili rastrgnuti krhku demokratiju i progresivnu Vladu Kantona Sarajevo. Meni je iskreno duboko žao što su uspjeli ucijeniti/kupiti/nagovoriti neke skupštinske zastupnike i zastupnice na izdaju parlamentarizma i republikanizma. Veoma sam zabrinut za budućnost demokratije i same države zbog svega toga, ali moram javno priznati da sam onomad pogriješio kada sam ovu pojavu nazvao “bošnjačkim fašizmom”.

Kao prvo, Fašizam nikada ne bi pristao na dominaciju bilo kojeg vođe iz bilo koje druge zemlje, a naročito ne bi pristao na tuđi imperijalizam u svojoj državi. Fašizam je previše gord i začahuren da bi tako nešto dopustio. Ni Musolini nije dao Hitleru “ispred sebe”, bez obzira na to što je ovisio o njegovoj pomoći jer fašistička ideologija jednostavno ne vidi fašističku državu kao marionetsku državu.

Nema ovo odlike fašizma i ispričavam se zbog greške.

Ovo je metastaziralo u nešto drugo. Radi se o bošnjačkim monarhistima čiji pokret poprima sve šire razmjere i zahvata sve slojeve društva: od čistačica i portira do doktora i hotelijera - svi padaju ničice i poklanjaju se protokraljevskom paru - svi kmetovi i seljaci, radnici i intelektualci, simpatizeri i članstvo SDA - postaju lojalni rojalisti a da možda to ni ne znaju.

Antifašistička i narodnooslobodilačka borba nekoć na ovim prostorima se nije vodila samo protiv njemačkih nacista i italijanskih fašista protiv kojih se borio čitav antifašistički svijet, već i protiv domaćih rojalista. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (čiji je dio bio i ZAVNOBiH) na svom zasjedanju u Jajcu nije imalo posla samo sa okupatorom, već se bavili i kraljem Petrom II Karađorđevićem, ako se sjećate tog gradiva.

Danas možemo reći da nisu Srbi jedini narod na našim prostorima koji njeguju monarhizam, koji “tradicionalno” pate od te boljke. Svjedočimo da i drugi narodi u sebi prepoznaju taj poriv. Bez obzira koliki nacionalisti bili, bez obzira koliko insistirali na svojim etnonacionalnim republikama, na parlamentarnoj demokratiji, na ustavima, činjenica je da postoji određeni, da se tako izrazim: “bipolarni poremećaj” zbog kojeg ovdašnji narodi nisu načisto sami sa sobom šta zapravo žele.

Dovoljno je samo prostudirati simbole i zastave republika koje krase insignije kraljevskih familija: od Kotromanićevih ljiljana na grbu i zastavi Republike Bosne i Hercegovine, preko dvoglavog orla Obrenovića, Karađorđevića i Petrovića na grbovima i zastavama Republike Srbije i Crne Gore, pa sve do krune na grbu Republike Srpske i vidjeti da dva politička koncepta koji se međusobno isključuju - mirno koegzistiraju na državnim obilježjima.

Biće da je to zato što ovdašnji narodi, nakon duge kolonijalne prošlosti, nisu dovoljno zreli niti da izrode sebi kraljevske loze i stabilnu parlamentarnu monarhiju, a ni da uspostave građanske republike i liberalnu demokratiju.

Ovo o grbovima i zastavama je možda bolna činjenica koja, ovako izrečena, može izazvati određene ili pomiješane emocije, određene negativne osjećaje u nekima, ali im želim skrenuti pažnju da to nije “nacionalni osjećaj”. Nije im povrijeđen nacionalni ponos tim što neko “pljuje” po kraljevskim oznakama.

Kraljevske oznake nemaju nikakvu vezu sa slobodnom nacijom i republikom, osim one veze koje su u svojim moždanim sinapsama napravili neuki narodi. Taj osjećaj negodovanja koji se u njima budi kada neko kritički upre prst u kraljevske simbole na republičkim oznakama je duboko utisnuti osjećaj lojalnosti kmeta vladarskoj familiji, njenom autoritetu, imenu i grbu iza kojeg se danas kriju “demokrate” i “republikanci” naših prostora. To je osjećaj koji politički prevaranti, mutikaše, šverceri i šibicari koriste kako bi vladali.

To nije ni nacionalizam, ni etnonacionalizam, to je duboko ukorijenjeni monarhizam u ovim narodima kojima su oduvijek vladali i kojima tuđi i “sopstveni vladari”, narodi kojima nikada nisu dopustili da slobodno i demokratski vladaju sobom.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 90

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search