LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Draško, pustite pobijene da spavaju, nevini su !
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 13:49

 

Dragan LukcKad Draškov unuk poraste kasće mu se samo!

Na slici: " Dr Agan Lukač vrši genocid nad kolegom Stanivukovićem. Bitka na Kosovu u Skupštini republike genocidne." Ne mogu  oni bez genocida, ni u skupštini!

Draško, Draško – poderite “zelene opanke”, pa onda pokušavajte poricati neporecivo! Sram da vas bude! Skoro svi ste vi isti u auto-otrovanom kolektivitetu!

Najmlađi poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske u Pressingu na N1 televiziji govorio je o svojim stavovima prema Bosni i Hercegovini kao državi, ratnim zločinima i genocidu. Tom prigodom je je kazao : "Mislim da je bilo puno loših odluka, ako pričamo o Haškom tribunalu, mislim da je to politički sud. Nisam saglasan sa svim odlukama Haškog tribunala.  (kao bajagi pitale sudije Draška, je li saglasan sa njihovim odlukama!)

Za genocid u Srebrenici, presuđen pred međunarodnim sudovima, kazao je:

"Bio je veliki zločin i tragedija i žao mi je što se to desilo. Istina je da sam, po sudovima, i ja kriminalac, pa nisam. Ima mnogo političkih procesa i sudova, treba tu biti oprezan. Danas ste doveli u studio kriminalca, ali ja nisam, tako je i sa zločincima mnogim, treba tu malo otvoriti razum. Mnogi sudovi, kako u svijetu, tako u BiH su u mnogim segmentima politički. Istoriju pišu pobjednici”.

Mislim da je Draško Stanivuković jedan nezreli politikantski “halabukač” i transparentni provokator. Ako je genocid koji je presuđen na najvišoj pravnoj instanci svijeta za njega samo “veliki zločin i tragedija”, nije mu valjda pregolem problem otputovati na jedan dan  u Den Haag, te da se u kancelariji za protokol Međunarodnog Suda najavi sa zahtjevom da uruči svoju pismenu izjavu da se on ne slaže sa presudu spomenutog Suda koji je na osnovu svih provjerenih činjenica, dokaza i maksimalno temeljite i objektivne dugotrajne sudske procedure presudio da su pripadnici vojska i policija Republike srpske izvršili “genocid u Srebrenici”. Neka tada Draško Stanivuković zatraži u osobno ime ili u ime vojske i policije Republike Srpske da se presuda poništi, preinači i preformulira da “nije bilo genocida u Srebrenici, već je to bio "veliki zločin i tragedija”. Da mlađani narodni poslanik koji nije “poderao zelene opanke”, što je mnogim jasno, ima imalo obraza i političkih jaja, to bi i uradio i svoje mišljenje “adresirao” najvišoj sudskoj instance svijeta. Tada bih napisao, svaka čast gospodine Stnivuković,pravi ste "mudaga", pokazali ste ne da u svakom žitu ima kukolja, već da se u svakom kukolju nađe i pokoje zrno žita.”

Zamislite gospodine Stanivuković, da ja ovako star napišem, ne daj bože “Pokušaj krvavog istrebljenja Srba u takozvnoj Nezvisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) nije bio pokušaj totalnog istrebljenja Srba u NDH, već jednostavno rečeno veliki zločin i tragedija!”

Ako za Vas gospodine Stanivuković u Srebrenici nije bio genocid, već veliki zločin i tragdija, onda jasenovački logor nije bio logor smrti i mjesto najmasovnijeg istrebljenja Srba, već je za mene osobno bio kao neko NDH-odmaralište za neke ustašama nepodobne Srbe i ostale, gdje se desilo nekoliko “smrtnih slučajeva” među par stotina Srba “izlogorisanih” po prostoru NDH u periodu 1941 – 1945, te da su lažni svi dokazi iz Arhiva Zemljske komisije, navodi iz knjige Dr Nikole Nikolića “Jasenovački logor smrti” i knjiga drugih autora o tom logoru.

Eeee, zeleni Draško Stanivukoviću, neka je na “”čast” vama i svom potomstvu u stotom vam koljenu negiranje i relativiziranje neporecivog.  Ukoliko za Vas, u Srebrnici nije bio genocid, neka Visoka Sila Vama i Vašim najmilijim podari onoga što Vi sebi, svojim najbližim i potomstvu do u stoto koljeno, prizivate kao proklestvo preko 8000 nevinih duša, koji su pobijeni samo zbog toga što su se zvali Mujo, Sulejmen, Irfan, Ibrahim, itd. Sram da vas bude!

A da je nekim slučajem negdje u ratu prikupljeno na gomilu od 8.000 golorukih Srba ikoje su ih Bošnjci kurvanjski prevarili i pobili, vi bi Srbi od toga napravili golemi mit o zlim genocidnim, srpske krvi žednimTurcima, balijma i islamskim teroristima. Od takvog, hipotetski kazanog, masovnog zločina vi Srbi bi ne da bi napravili genocid nad nevinim i naivnim srpskim narodom, već bi to proglasili srpskim Holokaustom, dakle, mitom većim od lažnog kosovskog mita.

Draško Stanivukoviću, idi na Kosovo, ali proklet bio Ti  i svako Ti rođen do u deseto koljeno, ako kao licemjer pođeš i , a ne daj bože, dođeš u Potočare. Lakše bi mnogi od nas Bošnjaka podnio da tamo dođe, pravi etablirani četnik, a ne (po)četnik, Tvoj kronični kolega poslanik Dr. Agan Lukač, koji se u novembru 1994 kao srpski "heroj" uveliko “proslavio” u selu Sokolac kod Bihaća kad je nepobitno snimljno kako ispituje i maltretira zarobljenog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine Nedžada Dizdarevića. Na spomenutom snimku jasno se čuje kada Lukač, nakon ispitivanja, naređuje svojim vojnicima da vode Nedžada Dizdarevića i naredio njemu podređenom Pavlu Gajiću da Nedžada Dizdarević na licu mjesta zakolje, što je Gajić i učinio i zašto je suđen i presuđen. A lija lukava Lukač izvukao svoju guzicu. Zasada!

Po mome osobnom mišljnju, koje će možda netko podijeliti, a neki neće, daleko je manje licemjerno da na sveto tlo mezarja u Potočarima stupi i četničina naredbodavac zločina klanja nenaoružanog Nedžada Dizdarevića, dakle jedan zločinac, nego kad bi stupila noga licemjernog movokomponovaniranog "početnika" politikantskog egzibicioniste iz reality show-a zvanog “Draško Stanivukovića”.

 
Srbi na okup - svjetska bagra je protiv vas!
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 10:41

 

SrbijaKako se odreći Guče, kajmaka, rakije i Velike Srbije?

 

Tomislav Marković, Beograd

Današnji konzervativci i tradicionalisti ponašaju se kao da je nacija večna, a koliko juče su njihovi istomišljenici bili glavni protivnici te pomodne novotarije koja puku menja svest. Međutim, i ta dalekosežna promena svesti kojom je stanovništvo transformisano u naciju je prava sitnica u odnosu na neke ranije istorijske preobražaje. Recimo, pokrštavanje Slovena je zahtevalo takvu promenu svesti i identiteta kakva se danas teško može i zamisliti.

Pored tradicionalnih strahova od promaje, uroka, crne mačke koja prelazi put, prolaska ispod merdevina i ogledala razbijenog u paramparčad, Srbijom je poslednjih godina zavladao i strah od promene svesti. Malo je reći da je u pitanju strah, pre bi se moglo govoriti o pravoj panici. Srpski rodoljubi noćima ne spavaju, a i kad usnu brzo se probude obliveni hladnim znojem, strahujući da će zli Zapad magijskim činima promeniti svest Srbima, tako da ovi zaborave na kosovski zavet, Lazarevu kletvu i Miloša Obilića, pa će se odreći Kosova, starih srpskih običaja, pečenja rakije, pravoslavne crkve, osveštanih tradicija, okretanja praseta na ražnju, ukratko – srpskog identiteta i postati nekakvi evrounijati.

Strah od promene svesti zahvatio je sve slojeve srpskog društva, nezavisno od stepena obrazovanja, ekonomskog stanja ili socijalnog statusa. Ugledni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar ističe da je Nemačka proklamovala promenu svesti kao jedan od uslova za ulazak Srbije u Evropsku uniju. Ugledni profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i još ugledniji predsednik Političkog saveta Demokratske stranke Srbije Miloš Ković upozorava da ta promena znači "promenu onoga u šta Srbi veruju, što su zapamtili i od svojih srpskih predaka i vaspitača naučili" te veliku opasnost sluti u tome kako Srbiju vide Holm Zundhauzen i drugi nemački istoričari.

Uostalom, otkuda tim Nemcima pravo da se bave slavnom srpskom istorijom? Čak je i srpskim vrapcima jasno da srpsku istoriju mogu da shvate samo Srbi, što i sama reč kaže. Ugledni profesor sociologije na istom fakultetu Slobodan Antonić, koji u slobodno vreme proučava kulturne fenomene giljotinom, u knjizi Demontaža kulture pokazuje da je u toku pravi rat za promenu svesti Srbalja, a taj "rat za promenu svesti srpskog naroda direktno vodi od dehristijanizacije do potpune destrukcije nacionalne države i identiteta". Čedomir Antić, ugledni profesor istorije na istom fakultetu i predsednik Naprednog kluba, pita se da li je u pitanju "promena svesti ili lobotomija" i strahuje da će nas zli zapadnjaci u sklopu tog neokortikalnog rata primorati da "pozdravimo nezavisnost Kosova i nemo posmatramo ukidanje Republike Srpske".

Pakleni planovi satanističkog Zapada

Dragan Milašinović, urednik Centra za otkrivanje političkih manipulacija i pristalica trećeg svetskog rata kao rešenja srpskog nacionalnog pitanja, otkrio je čak i metode kojima se služe srpski neprijatelji kako bi Srbima promenili svest. U pitanju je Overtonov prozor bez ragastova, koji je doveo do žalosnog stanja srpske kolektivne svesti: "Toliko se odmaklo u izdaji, urušavanju tradicije, nametanju stranih i tuđih vrednosti da se ovaj narod teško može uporediti sa svojim precima." Ugledni pravoslavni publicista i član Predsedništva Dveri Vladimir Dimitrijević tvrdi da Imperija nastoji da Srbima promeni svest tako što će ih naterati da se odreknu kosovskog opredeljenja i duše.

Borac za srpsku ćirilicu iz Toronta Radomir Baturan smatra da "imperija zla" (koju on već decenijama podriva iznutra) menja svest Srbima, nagovara srpske majke da ne rađaju decu, a u toj promeni svesti im pomažu srpski i crnogorski političari, koji "policijom štite od naroda nakazne parade srama bezdetnih homoseksualaca". Velimir Remić, glavni i odgovorni urednik rusko-srpske informativne agencije Gazeta, došao je do nepobitnog saznanja kako su "strani centri moći došli na ideju da proces izmene svesti počnu od najmlađih Srba".

Njegova ruskokolonaška koleginica Dragana Trifković, direktorka Centra za geostrateške studije, koja radi kao ekspert za ruski Centar strateških ocena i prognoza i ruski Centar strateških konjunktura, panično upozorava na paklene planove satanističkog Zapada. "Promena kolektivne svesti podrazumevala bi odricanje čitavog naroda od sopstvene istorije, kulture, tradicije i religije", veli Trifković te, s tugom u velikosrpskoj duši, zaključuje kako su "Srbi već jednom promenili svest kada su postali Jugosloveni" i kako su "posledice te nacionalne tragedije još uvek nesagledive".

Mala pihtija i Velika Srbija

Marko Tanasković, pravnik, romanopisac, borac za srpstvo, nekadašnji zamenik belog orla Dragoslava Bokana u časopisu Vodič za život, pažnji javnosti preporučuje knjigu Mrežni rat protiv Srba Slobodana Stojičevića, koja se bavi metodama specijalnog neoružanog rata SAD-a protiv srpskog naroda, gde se otkriva "očigledno postojanje plana atomizacije srpskog društva i promene svesti prosečnog Srbina", koje Tanasković i Stojičević vide, na primer, u tome što "nevlasine organizacije posvećene ekologiji i očuvanju životne sredine odjednom preusmeravaju svoje delovanje na rodnu ravnopravnost i sprečavanje 'nasilja u porodici'".

Malo pojašnjenje za čitaoce neupućene u finese zlostavljanja i navodnika: nasilje u porodici je napisano pod znacima navoda jer se radi o nepostojećem fenomenu, a u osveštanu tradiciju spada pravo svakog srpskog domaćina da mlati ženu i decu u cilju njihovog prevaspitanja i ličnog rasterećenja od nagomilanih frustracija. Ugledni beogradski reperi i branitelji Kosova sa bezbedne distance iz benda "Beogradski sindikat" još su davnih dana u svom hitu ” Govedina” objasnili u čemu se zapravo ogleda ta prokleta promena svesti, šta to od nesrećnih Srba traži zli zapadnjački svet:

Da se odrekneš Guče,
Kajmaka i radže,
A tolerišeš Hrvate, Borku,
Gej parade.

Malo pojašnjenje za čitaoce neupućene u finese hip-hop sindikalizma: radža je rakija, a Borka je Pavićević.

Dobro su reperi krenuli sa markiranjem ključnih toposa onoga što konzervativci doživljavaju kao srpski identitet, šteta što nisu pobrojali još neke elemente, kao što su: gibanica, čiča Draža, ćevapčići, svadbarski kupus, izlaz Srbije na more, sarma, podvarak, proširenje teritorija, ajvar, četnici u lepinji, škembići, Karađorđeva šnicla, Kosovo i Metohija sa ražnja, pršuta, burek, pokolj inoplemenika, mešano meso, čvarci, Dušanovo carstvo sa roštilja, komplet lepinja, pinđur, kosovski zavet ispod sača, šopska salata, crevca na žaru, svetosavlje lešo, ruska salata, mala pihtija i "velika Srbija".

Jelek, anterija i opanci - po tome se znaju Srbijanci

Moglo bi se ovako nabrajati do prekosutra, neprebrojni su glasovi svesnih rodoljuba koji upozoravaju na pošast pozapadnjačenja i opasnost od promene srpske svesti koja dolazi sa Zapada. Međutim, dovoljno je pogledati sve te dične srpske rodoljube, pa će nakon pet sekundi postati jasno da upozorenja dolaze prekasno. Svi ti branitelji tradicije i srpskog identiteta nose odela po zapadnjačkoj modi, neki stavljaju čak i mrske kravate hrvatskog porekla, voze automobile, koriste pametne telefone, a tekstove protiv pozapadnjačenja Srba pišu na zapadnjačkim kompjuterima. Kao da nikad nisu slušali Snežanu Đurišić, koja lepo otpeva po čemu se prepoznaje pravi Srbin:

Jelek, anterija i opanci,
Po tome se znaju Srbijanci.

Nigde bridž pantalona, nigde zubuna i čakšira, niko ni gunj da ogrne, ili bar šajkaču da stavi na glavu. Svi odeveni po poslednjoj zapadnjačkoj modi, a udarili u naricanje nad gubitkom identiteta. O, kukavno srpstvo ugašeno, na šta si spalo kad su i najveći borci protiv promene srpske svesti odavno podlegli zapadnjačkoj propagandi. Možda će nekome outfit srpskih rodoljuba delovati kao sasvim sporedna stvar, ali to može da se učini samo neupućenima koji ne razumeju suštinu problema i ne poznaju tradiciju srpske borbe protiv pozapadnjačenja i promene nacionalne svesti. Nije strah od promene svesti tako nov kao što izgleda na prvi pogled, ta fobija je duboko ukorenjena u srpskoj tradiciji.

Fes i turski čibuk, simboli srpstva

Još je Jovan Skerlić početkom XX veka u studiji Omladina i njena književnost (1848-1871) zabeležio kako je izgledao otpor promeni svesti kod srpskih romantičara u XIX veku. Skerlić navodi da je u vreme romantičnog nacionalizma vladala "prava manija za nacionalizovanjem svega i svačega, posrbljavanjem svega što se dalo posrbljavati". To se naročito ogledalo u odevanju. "Kao što je Aksakov, kao spoljnu oznaku svoga ruskog narodnjaštva, nosio kaftan i murmolku na glavi, tako naši smatraju fes kao znak svoga srbovanja. Vuk Karadžić svoj nacionalni fes ni u crkvi nije skidao, Branko Radičević je ostajao u kući sa fesom na glavi i dugim turskim čibukom u ruci." Skerlić navodi da je Đura Daničić "jednog dana banuo u uredništvo Serbskog narodnog lista u punom hercegovačkom odelu", a da je Svetozar Miletić "u Buni nosio seljačko odelo".

Bili su omladinci spremni i na ličnu žrtvu, samo da sačuvaju srpski identitet od nasilne promene svesti sa mrskog Zapada: "Omladinci na igranke dolaze i igraju bez rukavica, na veliko nezadovoljstvo mladih igračica u belom odelu. Beogradski licejci su se zavetovali da će celoga veka nositi samo opanke, a stari Beograđani još se sećaju ondašnjih omladinaca koji su prolazili Gospodskom ulicom sa kabanicom na leđima i frulom za pojasom." To izgleda kao sitnica, ali tada se ovakvo istočnjačko odevanje smatralo kao "vidni znak borbe udruženog Slovenstva protiv kulture švabeće".

Ono što se danas smatra samorazumljivim i podrazumevajućim, kategorija nacije – nastala je takođe promenom svesti. Kako piše istoričar Erik Hobsbaum u delu Nacije i nacionalizmi: "Budući da je sama nacija bila tako nova s povijesnog stajališta, konzervativci i tradicionalisti bili su joj protivnici"

Najveća opasnost Srbima je pretila od nemačkih štifleta (Stiefel – čizme), bečkih šešira, frakova, pantalona i krutih kragni, kao što je lepo upozoravao Branko Radičević. Skerlić navodi i reči Slavka Zlatojevića, Brankovog druga i sledbenika, koji zapomaže kako je "kaput nagrdio naš gunj", a "štivletne" - "naše opanke", jer su opoganili narodnu dušu. Kad pogledamo naše današnje borce protiv promene svesti, vidimo da je bitka naših romantičara protiv odnarođivanja bila uzaludna. Iza ovog modnog konzervativizma stajalo je duboko uverenje koje je izrazio Vladimir Jovanović: "Sve što je dobro u srpskom narodu, to mu je od prirode; sve što je rđavo, to je tuđinski duh, strani uticaj."

Takva uverenja nisu bila retkost u to vreme, u doba kad su formirane nacije. Ali, i ono što se danas smatra samorazumljivim i podrazumevajućim, kategorija nacije – nastala je takođe promenom svesti. Kako piše istoričar Erik Hobsbaum u delu Nacije i nacionalizmi: "Budući da je sama nacija bila tako nova s povijesnog stajališta, konzervativci i tradicionalisti bili su joj protivnici."

Promjena svijesti Starih Slovena

Današnji konzervativci i tradicionalisti ponašaju se kao da je nacija večna, a koliko juče su njihovi istomišljenici bili glavni protivnici te pomodne novotarije koja puku menja svest. Međutim, i ta dalekosežna promena svesti kojom je stanovništvo transformisano u naciju je prava sitnica u odnosu na neke ranije istorijske preobražaje. Recimo, pokrštavanje Slovena je zahtevalo takvu promenu svesti i identiteta kakva se danas teško može i zamisliti.

Vekovima su naši preci Stari Sloveni bili mnogobošci, verovali u Peruna, Velesa, Svaroga, Svetovida i Triglava; imali su toteme i rituale plodnosti, negovali kult drveća, a dodole su prizivale kišu pesmom i igrom; zamišljali su svet kao ogromno stablo, palili su vatre, tragali za čarobnim i lekovitim biljem, pohodili šumska svetilišta i svete gajeve. A onda su hristijanizovani - što milom, što silom, radikalno su promenili i svest i način života, i uverenja i mišljenja, i sve što se promeniti moglo.

Rušili su stare paganske hramove i kipove, podizali crkve, molili se novom Bogu, a čak su napustili i drevnu tradiciju nepismenosti i započeli sa opismenjavanjem. Taj proces umalo da dovrše zli komunisti, koji su takođe menjali narodnu svest, pogotovo analfabetsku, ali ih, srećom, rodoljubi sprečiše u tom zločestom naumu, tako da danas po broju funkcionalno nepismenih prednjačimo u Evropi. Današnji tradicionalisti pravoslavlje doživljavaju kao srž identiteta, mada činjenice govore da je tradicija mnogoboštva kudikamo drevnija i dugotrajnija.

Konzervativne šimpanze i izdajnički Homo sapiens

Opet, i ta prelomna promena svesti nastala hristijanizacijom Starih Slovena bila je prava sitnica u odnosu na jedan raniji preobražaj koji su doživeli naši drevni preci. Pre nekoliko miliona godina jedna grupa se odvojila od roda šimpanza, počela da hoda na zadnjim nogama i da pravi oruđa od kamena. Njihovi potomci toliko su promenili svoju svest da su se potpuno odvojili od krila majke prirode, ovladali su vatrom i raznim veštinama, preobrazili se u Homo sapiensa i postali najmoćnija vrsta na planeti Zemlji. Umesto da se drže tradicije, da sede po drveću i dozivaju se neartikulisanim glasovima, naši preci su istrajno radili na promeni svesti, iz generacije u generaciju, pa su prevazišli svoje prirodne predodređenosti i stvorili ono što je danas poznato kao istorija i civilizacija.

Preobražavajući svoju svest, naši preci su prvo stvorili sebe, odnosno čoveka, a u tom procesu nastao je i svet kakav danas poznajemo. Krenuli su sa drveća, pa su, preko pećina, sojenica i zemunica, najzad stigli do vasionskih brodova, puta na Mesec i istraživanja svemira. Njihovi rođaci koji su odoleli iskušenju promene svesti i dan-danas egzistiraju potpuno isto kao i u drevna vremena, ljubomorno čuvajući tradiciju i autohtonost sopstvene kulture: žive u krdima, kreću se četvoronoške i spavaju u gnezdima sagrađenim od grana drveća na visini nedostupnoj grabljivcima.

Za razliku od svojih čovekolikih saboraca u bici protiv promene svesti, njima nisu neophodni medijski posrednici da bi poruku o očuvanju tradicionalnih vrednosti dobacili do publike: njihova rika se čuje na udaljenosti od 30 kilometara, i to bez ikakvih tehnoloških pomagala. Pogotovo onih koja su smišljena i napravljena na omraženom Zapadu.

(Ovaj tekst Tomislava Markovića je prenesen s portala Al Jazeera Balkans)

 
Dioptrija Damira Nikšića
Utorak, 07 Siječanj 2020 18:29

 

KRALJEVSKI PARMonarhisti iz vašeg sokaka

Damir Nikšić, Sarajevo

(na fotki nisu Elena i Nicolae Ceausescu, a znamo da  Bošnjaci nisu Rumuni. Kontam šta je Nikšić "hotjeo" kazati? Damire, đe su ba krune, đe su žezla,đe su prijestolja?  "Na sliki" je samo  obični bračni par srednjih godina, par ko milijoni drugih u Bosnici, bore se sa ba njiha dvoje sa bijedom, ona donosi hapu iz Merhameta, da joj hazbo hapi, hajmo skupljat repa da him šaljemo tauzendića preko WU da prežive krizu. Jadni , ako ih ne "potpulcamo" mogu jadni napustiti Bosnu, što bi bio golem financijski zijan , a i demografski!)


Nije na našim prostorima ništa novo i nepoznato to da iz ratova i ustanaka proiziđu čitave kraljevske dinastije. Vođe Prvog i Drugog srpskog ustanka su dali Karađorđeviće i Obrenoviće.

Bakir Izetbegović, ne znamo da li svjesno ili podsvjesno, nastavlja tu tradiciju koja mu ni po porijeklu ne bi trebala biti tuđa.

Kao posmatraču, istoričaru umjetnosti i nekom ko takođe vuče korijene iz Srbije i Stare Hercegovine, a današnje Crne Gore - to mi je sve jako interesantno, ali kao građaninu, a od prošle godine i parlamentarcu pod zakletvom, nekom ko ipak treba braniti i zastupati parlamentarnu demokratiju i republikanski sistem - to me zabrinjava.

Mogu prihvatiti činjenicu da je SDA u svojoj suštini monarhistička, da je vodi jedan bračni par i njima lojalni rojalisti koji se “zalažu za konkretnog vladara ili vladarsku lozu na čelu države”, poneka vojna aristokratija koja se formirala u ratu i nakon rata na ratnom profitu, pljački humanitarne pomoći, društvene/državne imovine i sl. , ali ne mogu prihvatiti njihovu svjesnu ili podsvjesnu namjeru da uspostave parlamentarnu monarhiju u Kantonu Sarajevo.

Jer na to mi liči ovo što rade. SDA monarhisti pomoću svojih vazala praktično dovode Bakira i Sebiju Izetbegović na vlast u Kantonu Sarajevo.

Možda bi bilo dobro podijeliti Skupštinu Kantona Sarajevo na dva doma: na “gornji” Dom lordova (tj. begova i vojne/ratnoprofiterske aristokratije koju, u tom slučaju, posve adekvatno predstavljaju SDA, DF i SBB) i “donje” - komonse, obične građane, “raju i fukaru” iz ostalih stranaka i samostalnih zastupnika “sitne buranije”.

Samo naglas razmišljam.

Ako analiziramo izjave, propagandu, riječi, istorijski revizionizam, interpretacije uloge SDA u odbrani BiH, a potom i djela, konkretne političke poteze koje ova stranka povlači u posljednje vrijeme, stiče se utisak da oni ni danas, a ni prije nisu čuvali ni građansku republiku niti njene građane. Stiče se utisak da su oni zapravo čuvali vladarsku lozu kao nacionalno blago u trezoru Centralne banke i da je to bila i do danas ostala jedina svrha te privatne monarhističke partije. Ako se to pokaže tačnim, a sve su prilike da sve otvorenije nastupaju kao monarhisti (bez obzira na to da li su toga svjesni ili ne, da li to čine namjerno ili podsvjesno) ja i kao slobodni građanin, a i kao parlamentarac, skupštinski zastupnik na određenom nivou vlasti nečega što bi po definiciji i ustavu trebala biti država sa republikanskim sistemom, ne mogu prihvatiti njihov monarhizam u skupštini iz jednog objektivnog političkog razloga, a to je da je monarhistička ideologija u suprotnosti sa republikanizmom.

S druge, subjektivne strane, monarhizam smatram nazadnim, te stoga i moralno i intelektualno neprihvatljivim.

Mislim da je ideja i ideologija monarhizma jedna pogubna ideja, jedan politički ćorsokak koji vodi u samouništenje, pogotovo u zemlji kulturne i etničke raznovrsnosti kao što je Bosna i Hercegovina.

Ako iole ozbiljno i nepristrasno proanaliziramo skoriju prošlost naših prostora vidjećemo da na isti način na koji je srpski monarhizam i srpski rojalisti uništili jugoslovensku republiku insistirajući na “kralju i otadžbini”, jedan veliki broj Bošnjaka je u potpunosti obuzet identičnom idejom, a da vjerovatno toga nisu ni svjesni. Oni sve manje razmišljaju, promišljaju ideju demokratske republike, a sve više djeluju na bazi osjećaja, emocije, kmetske privrženosti i lojalnosti dinastiji koja, ohrabrena tom narastajućom emocijom u (najbrojnijem) narodu, ne preza ni od pokušaja kreiranja svoje feudalne paradržave u glavnom gradu zajedničke države. Taj projekt svesrdno podržavaju i ohrabruju neuki kmetovi, dvorske sluge, trabanti i ulizice, jednako kao i svi oni koji imaju slične planove i namjere u svojim dijelovima države i regije.

Najtužnije u svemu tome je što se u toj jednostranoj i jednostranačkoj, po mom mišljenju veoma tijesnoj i pomućenoj viziji bosanskohercegovačke i bošnjačke stvarnosti, u svojstvu samozvanih suverena/vladarske loze Izetbegovići postavljaju sebe i “svoj” narod u vazalski odnos prema npr. predsjedniku Turske koji, izgleda doslovno, “hrani” (finansira) tu njihovu iluziju, tu političku halucinaciju, očekujući valjda da će mu ovi jednog dana prepisati Bosnu i Hercegovinu u amanet.

Tako se barem da zaključiti iz svih navedenih i prenesenih izjava, poteza i ponašanja.

Ja bih volio da se radi o kratkotrajnom pijanstvu koje jedan nedjeljni mahmurluk može izliječiti, ali bojim se da ova ideja prerasta u ideologiju i zvaničnu politiku. Ako je to zaista tako, onda je to katastrofalan koncept koji državu Bosnu i Hercegovinu i narode u njoj vodi i dovodi u mnogo kompleksniju i težu situaciju od one u kojoj je bila početkom devedesetih.

U ovom momentu i ovih dana nikakve deklaracije i koalicije, nikakve velike riječi ne mogu zamaskirati djela, gard i ponašanje bošnjačkih rojalista i monarhističke SDA.

Lično mislim, a vjerujem da nisam jedini, da je borba za “Sarajevsku Republiku” i Sarajevo kao istinski glavni grad BiH (a ne prijestolnicu monarhije Izetbegovića) bila jedina iskrena i istinska borba za Bosnu i Hercegovinu koju neki jednostavno nisu intelektualno bili u stanju pojmiti.

Poneseni emocijama i zasljepljeni navijačkom ostrašćenošću, te povrh svega obmanuti jeftinim populizmom i turbo-patriotizmom koji je zapravo samo kamuflaža za ono što u dubini grmi, tutnji i ječi monarhističkim odlikama - rojalistički lojalisti su odlučili rastrgnuti krhku demokratiju i progresivnu Vladu Kantona Sarajevo. Meni je iskreno duboko žao što su uspjeli ucijeniti/kupiti/nagovoriti neke skupštinske zastupnike i zastupnice na izdaju parlamentarizma i republikanizma. Veoma sam zabrinut za budućnost demokratije i same države zbog svega toga, ali moram javno priznati da sam onomad pogriješio kada sam ovu pojavu nazvao “bošnjačkim fašizmom”.

Kao prvo, Fašizam nikada ne bi pristao na dominaciju bilo kojeg vođe iz bilo koje druge zemlje, a naročito ne bi pristao na tuđi imperijalizam u svojoj državi. Fašizam je previše gord i začahuren da bi tako nešto dopustio. Ni Musolini nije dao Hitleru “ispred sebe”, bez obzira na to što je ovisio o njegovoj pomoći jer fašistička ideologija jednostavno ne vidi fašističku državu kao marionetsku državu.

Nema ovo odlike fašizma i ispričavam se zbog greške.

Ovo je metastaziralo u nešto drugo. Radi se o bošnjačkim monarhistima čiji pokret poprima sve šire razmjere i zahvata sve slojeve društva: od čistačica i portira do doktora i hotelijera - svi padaju ničice i poklanjaju se protokraljevskom paru - svi kmetovi i seljaci, radnici i intelektualci, simpatizeri i članstvo SDA - postaju lojalni rojalisti a da možda to ni ne znaju.

Antifašistička i narodnooslobodilačka borba nekoć na ovim prostorima se nije vodila samo protiv njemačkih nacista i italijanskih fašista protiv kojih se borio čitav antifašistički svijet, već i protiv domaćih rojalista. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (čiji je dio bio i ZAVNOBiH) na svom zasjedanju u Jajcu nije imalo posla samo sa okupatorom, već se bavili i kraljem Petrom II Karađorđevićem, ako se sjećate tog gradiva.

Danas možemo reći da nisu Srbi jedini narod na našim prostorima koji njeguju monarhizam, koji “tradicionalno” pate od te boljke. Svjedočimo da i drugi narodi u sebi prepoznaju taj poriv. Bez obzira koliki nacionalisti bili, bez obzira koliko insistirali na svojim etnonacionalnim republikama, na parlamentarnoj demokratiji, na ustavima, činjenica je da postoji određeni, da se tako izrazim: “bipolarni poremećaj” zbog kojeg ovdašnji narodi nisu načisto sami sa sobom šta zapravo žele.

Dovoljno je samo prostudirati simbole i zastave republika koje krase insignije kraljevskih familija: od Kotromanićevih ljiljana na grbu i zastavi Republike Bosne i Hercegovine, preko dvoglavog orla Obrenovića, Karađorđevića i Petrovića na grbovima i zastavama Republike Srbije i Crne Gore, pa sve do krune na grbu Republike Srpske i vidjeti da dva politička koncepta koji se međusobno isključuju - mirno koegzistiraju na državnim obilježjima.

Biće da je to zato što ovdašnji narodi, nakon duge kolonijalne prošlosti, nisu dovoljno zreli niti da izrode sebi kraljevske loze i stabilnu parlamentarnu monarhiju, a ni da uspostave građanske republike i liberalnu demokratiju.

Ovo o grbovima i zastavama je možda bolna činjenica koja, ovako izrečena, može izazvati određene ili pomiješane emocije, određene negativne osjećaje u nekima, ali im želim skrenuti pažnju da to nije “nacionalni osjećaj”. Nije im povrijeđen nacionalni ponos tim što neko “pljuje” po kraljevskim oznakama.

Kraljevske oznake nemaju nikakvu vezu sa slobodnom nacijom i republikom, osim one veze koje su u svojim moždanim sinapsama napravili neuki narodi. Taj osjećaj negodovanja koji se u njima budi kada neko kritički upre prst u kraljevske simbole na republičkim oznakama je duboko utisnuti osjećaj lojalnosti kmeta vladarskoj familiji, njenom autoritetu, imenu i grbu iza kojeg se danas kriju “demokrate” i “republikanci” naših prostora. To je osjećaj koji politički prevaranti, mutikaše, šverceri i šibicari koriste kako bi vladali.

To nije ni nacionalizam, ni etnonacionalizam, to je duboko ukorijenjeni monarhizam u ovim narodima kojima su oduvijek vladali i kojima tuđi i “sopstveni vladari”, narodi kojima nikada nisu dopustili da slobodno i demokratski vladaju sobom.

 
Niz osvrta o Bosni kao "tempiranoj bombi"
Nedjelja, 05 Siječanj 2020 14:20

 

Bosna kao bure barutaBiH je „tempirana bomba“, ali su je aktivirali inozemni akteri

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je gotovo izazvao diplomatski incident s Bosnom i Hercegovinom početkom studenog, kada je tijekom intervjua za magazin The Economist  balkansku zemlju nazvao “tempiranom bombom”, s jasnim osvrtom na problem povratka islamističkih militanata džihadista iz ratova u Siriji i Iraku.

Macronovaizjava je razljutila političare u BiH uputila, a francuski veleposlanik je od strane aktualnog člana Predsjedništva Željka Komšića i glasnogovornika Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Muhameda Jusića upozorili da je iz Bosne na Bliski istok otišlo “samo” 300 militanata, dok je iz Francuske otišlo  više od 1900.

Nasuprot njima, zadovoljan Macronovim riječima je srpski predstavnik u Predsjedništvu BiH, Milorad Dodik, koji je rekao da je u Bosni onaj tko se usudi progovoriti o problemu „džihadista“ odmah optužen da želi stvoriti podjele u zemlji. Ali ovdje imamo paradoks, jer je ono štio je rekao ranije kasnije potvrdio  predstavnika Bošnjaka u Predsjedništvu, Šefik Džaferović.

„Glavni problem Bosne i Hercegovine jesu snage koje žele podjelu Bosne i gospodin Macron to dobro zna. Dio krivnje za to leži na međunarodnoj zajednici“, rekao je Džaferović.

Iz ovog pitanja proizlaze dva zanimljiva elementa. Prije svega, jasno je da su podjele u zemlji karakteristika BiH, također na institucionalnoj razini, jer ni predstavnici Predsjedništva ne uspijevaju dijeliti zajedničku viziju oko problema islamističkih militanata državljana Bosne i Hercegovine, prenosi logično.com

Drugo, ne može se zanemariti usporedba koju je dao glasnogovornik Islamske zajednice Muhamed Jusić. Istina je da je između 300 i 350 militanata otišlo iz BiH, a više od 1900 iz Francuske, ali jednako je istina i da Bosna ima 3,5 milijuna stanovnika, dok Francuska ima 66 milijuna. Stoga je ova usporedba apsolutno neprimjerena.

SITUACIJA U BIH

“Izvještaj o terorizmu u BiH” za 2018. godinu, kojeg je objavio američki State Department, naglašava prilično problematičnu sliku Bosne i Hercegovine,  kako pravnom tako i u istražnom smislu.

Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) imala je na raspolaganju samo 25 ljudi koji su radili na istragama  vezanim za terorizam, stoga je ministarstvo sigurnosti 2017. predložilo povećanje broja na 50 ljudi. Međutim, ta odluka još nije provedena zbog sporosti u formiranju nove izvršne vlasti nakon izbora u listopadu 2018. Osim toga, u Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama ovog područja, postoji problem loše suradnje između agencija i policijskih snaga, a sve je pogoršano trajnim etničkim napetostima.

Na pravnoj razini, usprkos činjenici da je najmanja kazna za one koji su počinili teroristička kaznena djela povećana s pet na osam godina, suci i dalje mogu smanjiti zatvorske kazne, uz sve povezane sigurnosne rizike, uzimajući u obzir i mali napredak postignut u pogledu deradikalizacije.

Međutim, čak i ako ostavimo po strani problem izrečenih kazni, zemlja se suočava s problemom islamističke radikalizacije, odnosno vehabijskom i selafijskom ideologijom rasprostranjenom u enklavama u kojima su apsolutni gospodari ljudi prepoznatljivi po karakterističnoj odjeći i dugim bradama.

Raste broj islamskih kulturnih centara, medresa i džamija koje uglavnom financiraju Saudijska Arabija i Turska

“Mi nismo u stanju graditi crkve, dok je posljednjih godina više od 70 muslimanskih centara izgrađeno samo u Sarajevu”, rekao je sarajevski nadbiskup Vinko Puljić, koji se žali na  neravnopravan odnos prema katolicima.

Ovakve primjedbe ćete čuti sa sve tri strane i svi su dijelom u pravu, a dijelom potaknuti međđuetničkim napetostima koje se najviše potiču izvana.

Ali jedno je sigurno, Bosna i Hercegovina  je postala područje snažnog utjecaja Saudijaca, uz postupni porast ulaganja Rijada koja su na kraju 2017. dosegla 22 milijuna američkih dolara, barem prema onome što je objavila Agencija za promocija stranih ulaganja u BiH.

Saudijska Arabija je ujedno i najveći kupac naoružanja iz Bosne i Hercegovine. 2018. je Rijad kupio oružja i municija za lijepih 42 milijuna dolara. Ovdje se opet mora otvoriti pitanje što  je Kraljevini Saudijskoj Arabiji oružje i municija koje ne koriste njene oružane snage, naoružane isključivo američkih oružjem. To je isto potanje kao ono koje je otvorio bivši dozapovjednik najveće rumunjske vojne baze „Otopeni“, Valentin Vasilescu, kada se zapitao kako je moguće da je Jordan destinacija 3000 tona starog oružja iz Domovinskog rata iz skladišta Hrvatske vojske, a jordanska vojska nema nijednu pušku i nijedno artiljerijsko oruđe za municiju te vrste i kalibra. Naravno, kasnije je postalo poznato da su krajnji korisnici ove isporuke bili islamistički militanti u Siriji. Iako ovdje ne govorimo o krajnjem korisniku vojne opreme, oružja municije vrijedne 42 milijuna dolara, koje je BiH 2018. izvezla u Saudijsku Arabiju, ova se priča uklapa u veći mozaik.

Tome dodajmo i turizam iz koji je samo 2019. doveo više od 40 000 Saudijaca u BiH, direktnih letova između Sarajeva i Rijada s kompanijom FlyBosnia.

Ekonomski „poticaj“ nije beznačajan za  institucionalno krhku i ekonomski ugroženu zemlju, sa stopom nezaposlenosti od 55,5% i stopom nezaposlenosti mladih od oko 48%.

Međutim, ova ulaganja imaju uvjete, a ona je da se slobodno provodi ideološki i vjerski utjecaj na lokalni islam, kako piše Leila Bičakčić iz Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu.

EKONOMSKA POMOĆ U ZAMJENU ZA DOVOĐENJE „PRAVOG ISLAMA“ U BIH

Ovo je najveći problem, jer se tradicionalni hanefijski islam u BiH kontaminira vehabijsko-selafijskim radikalnim učenjem, kojeg lokalno muslimansko stanovništvo ranije nije poznavalo. O tome je prošle godine za francuski L’Express pisao Arnaud Lefebvre, koji je rekao kako je BiH postala centar saudijskog utjecaja u Europi.

„Bosna i Hercegovina ima dobre odnose sa Saudijskom Arabijom i dobiva značajnu ekonomsku pomoć. Međutim, sve veći utjecaj Saudijske Arabije u Bosni izaziva zabrinutost zbog sposobnosti Rijada da BiH pretvori u  europski laboratorij za vehabizam“, piše politički analitičar Dariusz Kalan, stručnjak za poslove srednje Europe.

“Bosna i Hercegovina slijedi liberalni islam, ali mnogi strahuju da Saudijska Arabija, uz svoju ekonomsku potporu, pokušava zamijeniti tradicionalni liberalni islam vlastitom ultrakonzervativnom vehabijskom verzijom”, rekao je Dariusz Kalan za časopis OZY.

U prošlosti se Saudijska Arabija s takvim optužbama već suočila u Aziji i Africi. Podsjetimo da su klerici koji su radikalizirali dio muslimana u Indiji i Šri lanci glavni krivci za nastajanje militantnog krila skupine National Thowheed Jama’a koja je prošle godine izvršila niz terorističkih napada u Šri lanci, nakon kojih su lokalne vlasti protjerale sve strane imame iz zemlje. Isti slučaj je u Mianmaru, gdje je skupina Harakah Al-Yakin, povezana sa Saudijskom Arabijom, 2017. provela koordinirane napade na više desetina pograničnih postaja na granici Mianmara i Bangladeša, nakon čega je uslijedila represija vojske, a račun za bezumne napade su ni krivi ni dužni platili muslimani etničke skupine Rohingya, koji su pred akcijala lokalne vojske protiv militanata Harakah Al-Yakina napustili svoje domove i pobjegli u susjedni Bangladeš, gdje i danas žive u neljudskim uvjetima. Brojni su primjeri da je saudijsku pomoć bolje ne primati, ali je situacija u BiH takva da vlasti dijela zemlje prihvaćaju i takvu „pomoć“, koja se uvjetuje dopuštenjem za širenje radikalnog islama ranije nepoznatog bosanskim muslimanima.

Prema nekim stručnjacima, Bosna i Hercegovina može biti lak plijen saudijskim vjerskim ambicijama, kako zbog slabih državnih institucija, tako i ekonomskih problema i duge povijesti stranog utjecaja.

Agencija za promociju stranih ulaganja BiH navodi kako se od 2007. godine udio u investiranju Saudijske Arabije utrostručio. Rijad je u 2017. uložio 22 milijuna dolara u BiH, što je značajna brojka za zemlju s bruto domaćim proizvodom od 20 milijardi dolara.

Saudijska Arabija je izgradila dva trgovačka centra u Sarajevu. Oba centra imaju stroga pravila i ne prodaju niti poslužuju alkohol ili svinjske proizvode. Kao što smo rekli, Saudijska Arabija je također glavni kupac bosanskog oružja.

Mnogi su u BiH zabrinuti zbog saudijske nazočnosti, uključujući lokalne muslimane. Prema studiji iz 2018. godine, 27% građana negativno gleda na ulogu Saudijske Arabije u svojoj zemlji, a samo 10% ih ima pozitivno mišljenje.

“Općepoznato da je njihov novac uvjetovan vjerskim obrazovanjem”, rekla je Leila BičakčićMeđutim, tim tvrdnjama se snažno suprotstavljaju oni koji rade u tim institucijama.

„Saudijski građani imaju sve organskiji interes. Saudijci smatraju Bosnu jeftinom, kulturno bliskom i ne previše dalekom od mora. Reći da Saudijci tijekom svog dolaska ovdje šire radikalni islam je smiješno“, kaže Harun Karčić, sarajevski istraživač i pisac, što je vjerojatno točno, ali samo ako govorimo o saudijskim turistima, koji u BiH dođu na odmor.

Strah od saudijskih vjerskih aktivnosti u Bosni također je povezan s prošlošću. U Bosni 50% stanovništva čine muslimani. U Europi samo Albanija i Kosovo imaju veći postotak. Tijekom ratova na Balkanu devedesetih je stotine, ako ne i tisuće stranih mudžahedina došlo u Bosnu boriti se protiv snaga koje su podržavale Hrvatska i Srbija. Određen broj bosanskih muslimana je otišlo na studije u Saudijsku Arabiju. Sve to sugerira da muslimani u BiH gube veze sa svojim izvornim učenjem islama, kakvog su poznavali stoljećima.

TERORIZAM

Rasprava o saudijskom utjecaju trenutno je posebno osjetljiva u BiH. Uzmimo službenu brojku i recimo da se oko 300 radikaliziranih muškaraca iz BiH pridružilo „Islamskoj državi“ u Siriji i Iraku, što je vrlo visoka stopa po glavi stanovnika u odnosu na druge narode. Sada su neki „bivši“ teroristi najavili da se žele vratiti u Bosnu.

“Nije jasno je li radikalizacija povezana sa saudijskim utjecajem. Među bosanskim muslimanima očito se dogodio konzervativan zaokret, ali to je više povezano s lošom ekonomskom situacijom i ratnim traumama, nego s Bliskim istokom”, tvrdi Jasmin Mujanović, bosanski politolog.

Većina bosanskih muslimana podržava liberalne i svjetovne tradicije. 2018. Je samo 2,5% podržalo svoje sunarodnjake koji su se otišli boriti na Bliski istok. Mnogi obični bosanski muslimani smatraju da je njihov način života potpuno oprečan razvratnom bogatstvu saudijskih turista, koje se često optužuje da prema lokalnim stanovnicima postupaju nepošteno.

Prema nekim lokalnim stručnjacima, bosanski Srbi i hrvatski nacionalisti, te srpski i hrvatski političari u BiH, mogli bi iskoristiti strahove od islamističke prijetnje da se ponovo miješaju u poslove zemlje.

“Istina je negdje između. Bosna nije europski bastion terorizma. Međutim, zemlja pati od ozbiljnih ekonomskih problema. Ako se ništa ne promijeni, akteri poput Saudijske Arabije dovoljno su ukorijenjeni i znaju kako iskoristiti situaciju”, rekao je zapadni diplomat za francuski L’Express.

Muhamed Stulanović, dekan Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću, ustanove izgrađene novcem iz Saudijske Arabije i s plaketom zahvale saudijskom suverenu  Salmanu bin Abdulazizu al-Saudu, nije takvog mišljenja.

„U Bosni nema saudijskog uplitanja i mnogo kritizirani vehabizam nije ništa drugo do neprijateljska propaganda koju nad Bosancima provode Zapad i šiiti“, rekao je Muhamed Stulanović.

Kao što ste primijetili, ono što je očigledno Sultanović naziva „propagandom Zapada i šiita“, vjerojatno Teherana, koji je puno pomogao bosanskim muslimanima tijekom ’90-ih, a danas šiitske zajednice u zemlji žive i djeluju u strahu, gotovo kao prvi kršćani u katakombama Rimskog carstva. No, situacije se s vremenom razvila u tom smjeru i Iran je u BiH danas za radikalne zajednice jednak „ruskim križarima“ ili “Assadovim kafirima“, odnosno hereticima.

NE ZABORAVITE TURSKU

Saudijska Arabija nije jedina koja ima ekspanzionističke ciljeve u Bosni, jer je duga ruka Recepa Tayyipa Erdogana posebno aktivna u politici kroz bliske odnose sa strankom SDA koju je vodio Bakir Izetbegović, sin bivšeg predsjednika Alije Izetbegovića (1990.-1996.) Nije tajna da je vrh stranke blizak Muslimanskom bratstvu. Upravo je Alija Izetbegović za vrijeme sukoba omogućio ulazak u BiH zloglasne arapske jedinice “El-Mudžahid”, koju su činili veterani islamističkih snaga iz Afganistana, a drugi su bili povezani s egipatskim, tuniskim, alžirskim terorističkim skupinama, ali i Al-Qaedom. U toj se skupini posebno isticala prisutnost terorista skupine Al-Jama’a al-Islamiyya, izvorno egipatske frakcije koja se raširila po cijelom Magrebu.

Nažalost, vehabizam se ukorijenio u Bosni kao popratna pojava rata sa Srbima i Hrvatima između 1992. i 1995. tijekom rata se računa da je kroz BiH prošlo oko 3000 stranih dobrovoljaca, među kojima je bilo mnogo vehabija. Oni su u BiH kako bi pomogli muslimanima u njihovoj borbi, a islamske su države osigurale financijsku pomoć podrška putem dobrotvornih organizacija.

Svi su bili uključeni u jedinicu „El Mudžahid“, koja je bila dio 7. brigade sa sjedištem u centralnim gradovima Tuzli, Zenici i Maglaju. No uskoro strani borci i službe koje osiguravaju sredstva uvele u BiH su salafizam, točnije saudijsku verziju – vehabizam.

Prema unutarnjoj pluralizaciji muslimanske zajednice Bosne i Hercegovine u okviru sunitskog islama postoje četiri glavne islamske škole. To su hanefijski, hanbelijski, maliki i šafi’i pravci.

Većina selafija je sklono slijediti hanbelijsku islamsku školu. Ali većina bosanskih muslimana su bili suniti koji su slijedili umjerenu hanefijsku školu islama i njihov način života se brzo  sukobio s mnogo konzervativnijim svjetonazorom stranih vehabijskih boraca.

Nasir Ahmad Nasir Abdallah Al-Bahri, poznatiji kao “Abu-Jandal”, osobni predstavnik i tjelohranitelj Osame Bin Ladena četiri godine, koji se pridružio brigadi „El-Mudžahid“ u Bosni, rekao je sljedeće: „Komunistička ideologija je izbrisala sve značajke islamske religije i razumijevanja islama. Vidjeli smo neke muslimanske mladiće kako nose križ oko vrata bez da znaju što to znači, iako su pripadali muslimanskim porodicama, a neki od njih imali su arapska i muslimanska imena. Oni su bili potpuno neuki po pitanju islama. Stoga smo vidjeli da je odgovornost koju smo trebali preuzeti u Bosni bila šira i sveobuhvatnija od borbene misije, zbog koje smo i došli. Pa smo od nositelja oružja istovremeno postali  i nositelji poziva, knjige, poruke.”

Saudijska Arabija je prikupila više od 373 milijuna dolara za  “bosanski džihad”. Strani dragovoljci koji su ostali u zemlji nakon rata su postali osoblje koje je osiguravalo sredstva i upućivali su lokalne muslimane da se pridruže propovijedima vehabija.

Kasnije je problem ovih boraca riješen tako da je većini oduzeto državljanstvo i morali su napustiti zemlju, ali su u godinama dok su boravili u BiH posijali sjeme radikalnog islama.

Iako je ovo primarno ostavština Saudijske Arabije, ne zaboravimo Tursku, koja od kada je Erdogan na vlasti na BiH gleda kao područje tradicionalnog utjecaja.

Prošlog srpnja je Erdogan otputovao u Sarajevo na Summit o procesu suradnje zemalja jugoistočne Europe (SEECP), nakon što je prethodne godine organizirao mega miting u glavnom gradu BiH za predsjedničke izbore održane u Turskoj u lipnju 2018. godine.

Jasno je da Erdogan pokušava upotrijebiti sve elemente „soft powera“, čak i više od toga, što uključuje ulaganja, politiku, kulturne aktivnosti i sve to u islamsko-osmanskom umaku.

POVRATAK TERORISTA IZ SIRIJE I IRAKA

Tako dolazimo do problema povezanog sa stranim borcima iz BiH koji se vraćaju u domovinu. 20. prosinca je SIPA je dočekala grupu od 25 ljudi, sedam muškaraca, šest žena i dvanaest djece,  koji su na aerodrom u Sarajevu stigli letom iz Sirije, iz područja pod kontrolom Sjedinjenih Država i lokalnih Kurda.

Sedam osoba identificirani su kao Emir Ališić, Sead Kasupović, Miralem Berbić, Jasmin Keserović, Hamza Labidi, Armen Dželko i Muharem Dunjić. Prvih pet je odmah pritvoreno a posljednju dvojicu SIPA drži na daljnjoj istrazi. Žene i djeca su prošli niz medicinskih i psiholoških pretraga i bit će uključeni u vrlo upitni program deradikalizacije.

Prošlog studenog su izvori ministarstva sigurnosti BiH nagađali da je u kampovima u Siriji zatvoreno oko 260 njihovih državljana, te da će svi građani BiH biti vraćeni u domovinu.

Ovo je ozbiljan rizik za zemlju s obzirom na manjkavosti na području Balkana, ali i cijele Europe općenito, kada govorimo o procesu deradikalizacije i  društvene reintegracije.

Za ono što su ovi „ljudi“ činili u Siriji i Iraku, sudovi u BiH izriči vrlo malo kazne, stoga i ne čudi njihova želja za što bržim povratkom u domovinu, umjesto da čame u pustinjskim kampovima sjeverne Sirije.

Trenutno su bosanski sudovi osudili 25 osoba na ukupno 47 godina i dva mjeseca zatvora zbog odlaska u borbu u Siriju ili zbog regrutiranja militanata u zemlji. To znači da u prosjeku nisu dobili ni dvije godine zatvora za svoje zločine. Ako tome dodamo skraćenja kazne zbog dobrog ponašanja, što nije problem pretrpjeti za što brži izlazak na slobodu, svi oni su uskoro u svojim zajednicama, istim onima koje su se odrekle bosanskog hanefijskog islama da bi prigrlile selafijsko ili vehabijsko učenje, kojeg na Balkanu nije bilo za cijelo vrijeme osmanske vladavine.

Međutim, treba vidjeti hoće li institucije BiH moći upravljati povratkom stranih boraca, njihovom reintegracijom, ali i suzbijati fenomen islamističke radikalizacije koji se odvija u nekim džamijama i medresama i na internetu.To je bez pomoći i aktivne uloge mešihata i Islamske zajednice BiH nemoguća misija. Ali ovdje opet imamo problem, jer sve dok Islamska zajednica prima bilo kakvu pomoć Rijada ili Turske i Katara, dvije zemlje koje neslužbeno predstavljaju Muslimansko bratstvo u svijetu, nadati se pomoći najvećeg autoriteta u muslimanskoj zajednici BiH je iluzorno.

Dakle, težak zadatak u zemlji koju još uvijek karakteriziraju snažne međuetničke napetosti i gdje se riskira da religija postane dodatni povod za nasilnu eskalaciju.

Ukratko, možda ovaj put Macron nije sasvim u krivu kada je Bosnu definirao kao “tempiranu bombu”, iako su je aktivirali inozemni akteri.

 

(Ovaj tekst je prenesen sa portala “Poskok”)

 
Iz pouzdanog izvora u Zürichu
Petak, 03 Siječanj 2020 16:16

 

KOsovoBlizu  je totalno r(j)ešenje kosovskog pitanja

Izgleda da je pomolu izgledno rješenje Kosovskog problema, a srpska Pandorina kutija po svoj prilici seli u Posavinu.

Prema podacima državne agencije za statistiku Kosova, krajem 2018. godine Kosovo je imalo 1,793.000 stanovnika, prirast stanovništva je pozitivan i iznosi 0.64% (podaci iz Demographics of Kosovo (2016) . Retrieved 29 August 2017.)

Procenat smrtnosti je 7 umrlih na 1.000 stanovnika, dok je procena prirasta , novorođenih 17.09 na1.00 stanovnika,. (podaci iz Demographics of Kosovo (2016) . Retrieved 29 August 2017.)

Na Albance otpada 92% od ukupnog broja stanovništva, 4% otpada na Srbe, dok preostalih 4% otpada na druge manjine: Bošnjake, Turke, Gorane, itd.

Kosovo je međunarodno priznata država, koju je do sada priznalo 112 država, na čelu sa još za sada "glavnim gazdom"USA, te Njemačkom, Velikom Britanijom, Francuskom, itd. Međutim Srbija, ne odustaje i na sve moguće načine zagorčava faktički nezavisnom Kosovu put ka daljim priznanjima i pristupanjima međunarodno releventnim organizacijama, kao na primjer Interpolu, UNICEF-u, a da se ne govori o “stolici” Kosova u UN. Akcije Srbije imaju za posljedice veoma konkretne reakcija Kosova, kao što je drastično povečanje carinskih stopa na sve robe iz Srbije, ali i robe iz BiH, jer BiH, nekakva formalno bajagi samostalna i “nezavisna” država ne može priznati Kosovo, jer ima stalni veto na to iz “republike genocidne”.

Međutim, Albanci se jako dobro “hrvaju” sa Srbijom i Vučićem, a Srbi su politički “stjerani u ćošak” i džabe dalje “pišaju uz v(j)etar, svi, pa i mnogi razumni ljudi iz tog skoro potpuno psihički otrovanog i mozga izapranog kolektiviteta vide da je ideja “Velike Srbije” na koljenima, pogotovo nakon odlučnog poteza “mudage” Mila Đukanovića, koji se definitivno obračunava sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, crkvom koja je u stvarnosti nositelj velikosrpske politike koja se mnogim obila o glavu, a u konačnici će se kao “boomerang” obiti Srbiji.

S druge strane, albanska emigracija sa Kosova iz Albanije, kontrira velikolbanskim idejama koje podrazumijevaju ujedinjenje Kosova sa Albanijom, doduše na duži rok, ali sve to ovisno o politici Amerike, glavnih evropskih “igrača”NATO - pakta u igrama oko takozvnog “ostatka “ Balkana. Srbija je skoro kompletno opkoljena susjedima koji su ili u NATO-u, ili koji će se uskoro “tuspasiti”, odnosno “učlaniti”.

Iz pouzdanih izvora iz Zürich – utemeljen je fond u koji će u prvoj fazi biti akumulirano najmanje 4-50 milijardi eura, a “target” je financijska masa od majmanje 100 – 400 milijardi eura. Iz tog fonda koji albanska emigracija naziva “Fond Prizrenske Lige” finansirali bi se najprije etničko “čišćenje” Srba iz Preševske doline, koju bi onda referendumski pripojili Kosovu, a nakon pada Preševske doline ide plansko “čišćenje” sa područja Kosova, s ciljem da se na Kosovu najprije stvore potpuno čista velika područja naseljena Albancima,  onda se čisti dalje.

Kad je neko postavio pitanje gdje će sa Srbima iz Preševske doline i Kosova, gospodin doktor Fatmir Ademaj je rekao da je “Fond Prizrenske Lige” u intenzivnim pregovorima sa utjecajnim glavama iz Republike Srpske, da se tim Srbima sa Kosova i iz Preševske doline, kojim će pošteno biti plaćene njihova imanja i kuće, Republici Srpskoj će biti isplaćena sva imanja napuštene u perioda 1991-1995, a na koja će se planski, humano i organizirano naseliti Srbe sa Kosova i Preševske doline u pustu Posavinu. Tako bi se stvorila potpuna kontre-teža Bošnjacima, odnosno muslimanima u Bosni i Hercegovini. Vođstvu RS-a je jasno da Bakir Izetbegović bez skrivanja naseljava Fedederaciju Arapima iz Saudijske Arabije i Emirata. Kad SDA koncentrira muslimane s Bliskog Istoka u BiH, mogu i oni u RS naseljavati braću Srbe i spasiti ih od muke na Kosovu. Vođstvu RS-a planira najviše Srba sa Kosova naseliti oko Brčkog i u distriktu oko Brčkog s ciljem ojačanja, odnosno “podebljanja” uskog područja na kojem im je u prošlom raku mnogo muke zadao preuzak koridor na putu prema Srbiji.

U drugoj fazi “Fond Prizrenske Lige” kani platiti iseljavanje Srba iz Raške i iz Crne Gore, i tako bi mulimani bili skoncentrirani u Raškoj, a tako bi i Crna Gora bi bila “Serb-free.

Tada bi Republika Srpska mogla organizirati referendum, baš kao Katalonci u Španiji, te se odvojiti iz BiH , ostaviti muslimane da se glože sa tamnošnjim preostalim Hrvatima koji Hrvatima iz Hrvatske služe samo da tamo u Zagrebu odlučuju koji će poglavar sjediti na Pantovščaku. Oni samo čekaju da Hrvatska uće u Šengensku zonu, pa da se presele prvo u Hrvatsku, pa onda odsele u Njemačku.

Mogu se Srbi otimati, koliko god hoće , ali ne smiju zaboraviti da u današnje vrijeme najglasnije govore brojevi, odnosno ponuđene cifre. Svjesni su da je Kosovo prodato, pa zbog čega da se oni “kur.e” i glumataju srbo-patriote. Kad dođu kuferi kešovine iz Švice i cijelog svijeta imaju samo da pružaju ruke da utvrde pazare i potpisuju kupo-prodajne ugovore, pa ćemo konačno svi vidjeti je li “Kosovo najskuplja srpska reč?” kako bubnu akademik Matija Bečković.

 
O Raletu - banjalučkom monstrumu i Dodikovoj "plejadi"
Ponedjeljak, 30 Prosinac 2019 18:34

 

imagesGdje li se krije “doktor” Radoslav Vukić, poznatiji po nadimku Rale –monstrum?

Nadan Filipović

(na slici je Laktašenko Dodo, sa doktoricom Ljiljom Zelen Karadžić i  robijaševom kćerkom Sonjom, na otvaranju Studentskog doma na Palama)

Milorad Dodik je u više navrata izjavljivao da su „Mladić i Karadžić ljudi koji su u jednom istorijskom trenutku bili na čelu pokreta koji se borio za slobodu, pre svega, srpskog naroda i u tom pogledu srpski narod će u budućnosti morati i Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih da oda određeno priznanje i da se oduži na pristojan način za njihov doprinos“, bilo je jasno da se, u stvari, negira genocid nad bošnjačkim narodom. Isti Dodik je odmah u narednoj rečenici to potvrdio: „Da li su oni prekršili međunarodno pravo i da li su počinili zločine to tek treba da utvrdi sud, mada smo imali brojne situacije gde smo se uverili da sud radi veoma selektivno. Ne može se verovati odlukama suda koji očigledne zločine nad Srbima nikada nije procesuirao ili osudio ili koji Antu Gotovinu prvostepenom presudom osudi na višegodišnju kaznu zatvora, a samo nekoliko meseci nakon toga, uz očigledno lobiranje i značajnu podršku hrvatske države, oslobodi te kazne. U pravdu te vrste apsolutno se ne može verovati“. Za razliku od Dodika, e-novine veruju u pravdu; verujemo da se zločini i masakri ne smeju zaboraviti – baš zato, čitaocima ćemo predstavljati filmove o genocidu nad Bošnjacima, da u ovim još uvek turbulentnim vremenima od zaborava otrgnemo ono što se pokušava sakriti, slagati ili demantovati. Zločincima se nikad ne sme oprostiti!

Milorad Dodik, aktuelni član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne samo da gura ispred sebe svoje “stado, odnosno “srpski narod”, a kako god se ta njegova izjava pročita, jasno se vidi da je mislio na cijeli srpski narod, odnosno na sve srbe u Srbiji, na Srbe u “repubilici genocidnoj”, Srbe u Federaciji BiH, Srbe na Kosovu, Srbe u Crnoj Gori, sve Srbe u emigraciji, dakle podrazumijeva se na sve Srbe, koji se osjećaju pripadnicima svesrpskog kolektiviteta, bilo gdje da se nalaze. Koliko sam shvatio Milorad Dodik tvrdi da će srpski narod u budućnosti morati i Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih da oda određeno priznanje i da se oduži na pristojan način za njihov doprinos“,kome će pored za genocida presuđenih Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, svi Srbi, ma “gde “u budućnosti morati odati određeno priznanje i odužiti se na pristojan način za njihov doprinos“,nisam shvatio kakav doprinos i čemu? Ako je to priznanje i težnja da se srpski narod oduži Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću i plejadi mnogih za genocid (“holokaust “ nad Bošnjacima”, za masovne zločine, masovna silovanja djevojčica, djevojaka, žena, pa čak i muškaraca, spaljivanja živih ljudi, na otimačini i uništavanju sedam stotina džamija, stotina mezarja, za protjerivanje stotina i stotina hiljada Bošnjaka sa njihovih djedovina u Bosni, za osnivanje Manjače i drugih koncentracionih logor smrti utemeljenih pedesetak godina nakon oslobođenja Aušvica.

Hajde, neko bi mogao i shvatiti to Laktašenkovo zakašnjelo “uvlačenje “ u zadnji dio debelog crijeva, svom tati i strike, Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, dvojcu krvoloka koji će “pregriješne “ duše ispustiti u nekim evropskim robijašnicama. Eto na Palama je ime studentskom domu Dodik “kumovao” ime Studentski dom “Dr Radovan Karadžić”. To je za mene ko pojedinca, isto kao kad bi neko u Tela Avivu svečano otvorio studentski dom sa imenom “Doktor Alfred Ernst Rosenberg”, baš apsolutno identično.

Ne sugerira Laktašenko da će srpski narod će ubudućnosti morati odati određeno priznanje i odužiti se na pristojan način za njihov doprinos samo krvolocima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću već i plejadi mnogih.. Neko neukiji bi se možda mogao samoupitati: “Hej raja, šta li je to gojenom Dodik-paši ta naka PLEJADA? Za one manje ili slabije obaviještene, plejada je grupa od 7 slavnih ljudi (književnika, filozofa i dr.), nazvana po 7 Atlantovih kćeri (Plejade); naročito: 7 tragičnih pjesnika koji su se, u III vijeku prije n. e., javili u Aleksandriji za vrijeme Ptolomeja filozofa; grupa od 7 francuskih pjesnika, u XVI vijeku, koja je radila od vođstvom Ronsara i Di Belea, i težila da uvede u pjesništvo antički duh i antičke oblike; a danas se pod plejadom podrazumijeva : grupu najboljih ljudi u nekoj struci ili u nekom pokretu, političkoj partiji ili stranci.

 
Dioptrija Ahmeda Burića
Četvrtak, 19 Prosinac 2019 07:01

 

Bure baruta: Đon namjesto obraza Željka Komšića

Ahmed Burić, preneseno sa portala Lupiga. COM

Političke turbulencije u Kantonu Sarajevu ovih su dana došle na najvišu razinu u posljednjih nekoliko godina. I to, nakon činjenice da je Željko Komšić, član Predsjedništva BiH objavio da je postigao dogovor sa dvojicom notornih protagonista – Bakirom Izetbegovićem, predsjednikom Stranke demokratske akcije (SDA) i Fahrudinom Radončićem, vlasnikom medijskog konglomerata „Avaz“ i predsjednikom Saveza za bolju budućnost (SBB). Željko Komšić, kojeg zapadna Hercegovina smatra nelegitimnim Hrvatom, a u Predsjedništvo BiH je ušao većinom bošnjačkim (odnosno SDA) glasovima, očigledno je morao vratiti uslugu. Izaći iz lijevo-liberalne šestorke koja je činila vlast u Kantonu Sarajevo, i koju su podržavale, uglavnom, ambasade zapadnih zemalja. Odnosno, za koju se, barem mislilo, da je zapadnjaci podržavaju. 

Ispalo je da je vlast koju čini toliko subjekata, krhka da slabija ne može biti, i da Izetbegović, u ovom trenutku zapravo, apsolutno, vodi igru u bošnjačkom korpusu. Radončić, kojeg je SDA „izmislio“, da bi se on donekle izvukao iz tog krila, a onda postao meta SDA-ovih tužitelja koji su ga zatvarali, u ovoj je priči manje važan akter. On je spreman na sve da bi ostao na slobodi, a jedini način da bude na slobodi, jeste taj da bude na vlasti. U tom je smislu morao pristati da ponovo „jaše“ s Bakirom. Istim onim Bakirom o kojem je objavljivao najstrašnije stvari: da je pokrao novce dijaspore od kojih se financirala odbrana Sarajeva i BiH, da mu je majka mentalna bolesnica, da je vođa bošnjačke mafije. Ni Izetbegović nije ostajao dužan, no, uvijek bivajući jačim po broju glasova, nikada do kraja nije prekinuo veze s Radončićem, održavajući ih putem nekih od najmračnijih ljudi iz polusvijeta sarajevskog podzemlja.

Kad govore loše stvari jedan o drugom, ali samo tada, Izetbegoviću i Radončiću treba apsolutno vjerovati. Idealni su neprijatelji, prvi je zombijevski sljedbenik „ideje“ svog oca o Bosni i Hercegovini s muslimanskom dominacijom (što nedavni popis stanovništva i pokazuje), a drugi mračna, manipulativna pojava, koja i nije nužno ekskluzivitet samo jednog naroda. Tranzicijski mešetar, personifikacija zla na dvije noge, Radončić je, naprosto, praktičan. Ipak, u njegovom slučaju nije baš sve jasno. Kako prije nekoliko godina kad je pucao na mjesto ministra Vijeća sigurnosti – i nakratko ga dobio – nije mogao proći NATO provjere, zbog umiješanosti u razne kriminalne poslove, a kako je sada moguće da ga se u međuvremenu ponovo proglasi za ministra u istom resoru. Je li NATO u međuvremenu postao „mekši“ ili su nakon potpisivanja Programa za reforme, u Bruxellesu, ipak odlučili da je dovoljno to što je nedavno stavljeno na papir. Dakle, šta je tu je. Izetbegović i Radončić jedan o drugom misle najgore, ali moraju biti partneri u zločinu. To im osigurava da još uvijek, iako duboko u zločinačkim aktivnostima, u prenesenom značenju, usta drže iznad vode.

Željko Komšić, za razliku od njih dvojice, nije kriminalno fundiran, ali je pristavši da ga za ručice vode ova dvojica „igrača“ potrošio skoro sav politički kredibilitet na terenu. Nadajmo se. Ulaskom u isključivo bošnjačku koaliciju praktično je legitimizirao prigovore Dragana Čovića i HDZ-a BiH da je „Bakirov potrčko“. Jasno, što drugo? Na prošlim izborima Komšić je Hrvatima nudio obraz. Sad je svima pokazao - đon! Preći na ovakav način s, uvjetno kazano, ljevice na desnicu, objašnjavajući pritom da je dobio jako puno jer će predsjednik Vlade Kantona Sarajevo biti gradski Hrvat Mario Nenadić, te da je dosadašnja Vlada kriva jer je dijelila novce po neprihvatljivim kriterijima – to su priče za malu djecu. On je svojim pristajanjem uz SBB i SDA zacementirao etničko-kriminalnu podjelu Bosne i Hercegovine. I pritom izdao nešto od vlastitih političkih principa (podrazumijeva se da ih je nekad imao), jer na vlast nije došao samo glasovima bošnjačke desnice, nego i onog, istina manjeg broja glasača lijevih pogleda koji u njemu nisu vidjeli nacional-kriminal i čija je priča o državi Bosni, mogla donekle i držati vodu.

Sada je i s tim gotovo. Dugo vremena to je bila jedina prednost u odnosu na njegovog protukandidata, još jednog prononsiranog kadra iz kriminalne kleptokracije Dragana Čovića. Od danas, ni to nije tako, s tim da valja ne zaboraviti kako Komšić nije kriminalac u formativnom smislu. Ali, zato jeste onaj koji im je spreman dati legitimitet i ruku, kad im zatreba. Jatak.

Sve ono pozitivno što je Vlada Kantona Sarajevo krenula raditi u posljednjih godinu dana, značajni pomaci u oblasti izgradnje, suzbijanja kriminala i krađe javnih dobara, transparentnosti, normalnog života, sve to je jednim potezom porušio Željko Komšić. I bilo bi neke pravde da se svi njegovi birači i njegovo okruženje stide zbog toga. Ali neće, jer on praktično nema stranku: njegova je Demokratska fronta instrumentarij uhljebljenja njega i njegovih glavnih suradnika. On zna kako je ne biti na vlasti, njega je u političku igru i vratilo retrogradno i nerazumno ponašanje HDZ-a BiH. Da su imalo bili spremni izbalansirati svoju očiglednu krađu sa svojom isključivom retorikom – imali bi „svog“ kandidata u Predsjedništvu.

Ovako, Komšić je odradio prljav, nedostojan posao. Ali, to je današnja BiH. Nije važno kakve ideje imaš, niti kakav je tvoj društveni rejting. Važno je samo da si dovoljan „đon“, da zaštitiš eventualne partnere koji se nametnu kao većina. I da čuvajući njihove, zapravo čuvaš svoje privilegije.

Valjat će se navići na mrak. Na to da SDA insistira na Kantonu zbog toga da se prvenstveno nastavi imenovanje njihovih ljudi na važna mjesta. U tom smislu direktorici Kliničkog centra, modernoj verziji Elene Ceauşescu, nije potrebno misliti što je do tog posla došla nezakonito. Ne treba, jer zaštitit će je Željko Komšić.

Sve pozitivno što se u posljednjih godinu dana događalo u Kantonu Sarajevo, a i toga je bilo, otići će u nepovrat neodgovornim potezom tipa koji je vratio život ljudima koji su odavno trebali biti uklonjeni sa puta napretka Bosne i Hercegovine. Ali, ne. Toga neće biti. Sve dok se oko tih stvari budu pitali ljudi – đonovi.

Poput Željka Komšića.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 90

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search