LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Akija Nametak o arapskim bedelima u Bosni
Utorak, 13 Kolovoz 2019 09:38

 

Nametak AlijaPriča o arapskim bedelima u Bosni

Alija Nametak

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići.

Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar. Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od 36 srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa.

Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad je duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko zatražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: – Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima. Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: “Zatvori vrata, uteče mačka!”

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 25 Srpanj 2019 19:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18. augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiH Zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19. augusta, kupili kurbani zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno "trijeska"; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude, Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 07 Srpanj 2019 17:14

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (73)

O Edhem efendiji Foči

Prekjučer, prvi dan ramazana, umro je Edhem efendija Fočo, a jučer je zakopan nakon veličanstvene dženaze. Na ikindiju je Begova džamija bila puna kao šip. Ja sam klanjao u posljednjem safu kraj vrata i jedva sam mogao pasti na sedždu. A bilo je naroda i na sofama, što nisam video od vremena rata, osim možda što kadgod bude na Bajranu. Živio je 75 godina, a bio je do iza rata trgovac manufakturom. Imao je školsko svjetovno obrazovanje (govorio je i njemački), a i vjerski je bio obrazovan. Kažu čak da bio i hafiz, ali da mu nije nikad proučena hafiska dova niti objavljena, da tako reknem, hafiska promocija.

Vanjštine je bio uvijek uglađen, u svemu uredan, lijepe riječi i pristojan među ljudima.

Za vrijeme rata i progona muslimana iz Istočne Bosne angažirao se na sakupljanju pomoći i oko smještaja muhadžira po muslimanskim domovima, idući od kuće do kuće i moleći ljude da ih prime i ustupe im nešto prostora. Mislim da je bio i u odboru “Merhameta”.

Dvaput se ženio. Ne znam od koga se prvi put oženio, ali druga mu je žena Ata-hanuma Hrasnica, kći Abdusselam-bega.

Kad se htio ženiti i kad je zaprosio Atu od oca joj, Abdusselam-beg je išao bratu Halid-begu i plakao mu, kako se jedan “pučanin” drznuo i zaprosio od njega kćer. Slušao sam da su ga jedva nagovorili Halid-beg i Ibrahim-aga Šahinagić da se okane besposlice i begovskih predrasuda.

Danas je rijetko susresti jednu muslimansku osmrtnicu, da se nije uprskala kojim zetom ili snahom druge vjere, a eto on je bio jedan od rijetkih gdje su i zetovi bili muslimani i snahe muslimanke.

Poslije smrti Hadži-Mujage Mehremića nisam video veće dženaze u Sarajevu. Bilo je doduše u isto vrijeme i dženaza Šefike-hanume Hadžibaščaušević, udovice rahmetli Asim-age, ali svi oni koji su njoj došli, došli bi i Edhem-efendiji.

Bio je i on suđen, ali nije odmah 1945. Mislim da je to moglo biti u isto vrijeme kad je suđen Dobrača i drugovima, ili nešto kasnije. To je, vjerojatno, bilo suđenje bez materijalne osnove. Trebalo je obezglaviti sarajevsku čaršiju. Edhem – efendija je bio ugledan, upeglan i uredan, ali nije nikad bio ono što je bio jedan Uzeir – aga ili Edhem – aga Bičakčić, ili braća Hadžibaščaušević.

Rahmetullahi alejhi!

(23.10.1973.)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 04 Srpanj 2019 09:36

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (72)

O Abas-begu Firdusu

U utorak 19. oktobra umro je , a 20-tog zakopan moj komšija Abas-beg Firdus, sin Alibega, prvog predsjednika Bosanskog sabora, u 75-oj godini života. Dugo vremena je samotovao bez žene i djece. Ne znam je li djece ikad i imao. Bio je kulturan čovjek. Volio je historiju i bavio se njome kao amater. Napisao je “Kronološku historiju Livna” koju mu je otkupila livanjska općina, a vjerojatno neće nikad biti štampana. Objavio je i članak – dva u “Oslobođenju” o nastanku imena Hlivno, i jedan u Glasniku VIS-a o nekim historijskim pretpostavkama o postojanju islama u Bosni prije Turaka, a što je ustvari teorija Osman-efendije Sokolovića, pod čijom je sugestijom i na osnovu njegove hipotetičke građe napisao članak u kojem se tvrdi da je slavenska riječ “kazna” od arapske “hazina”, bosansko mjesto “Kalesija” od “halisija” (tj. halis-pravi, čisti musliman) i slično.

Bio je dobar čovjek i lijepo odgojen.

Allah rahmet ejleje!

(23.10.1973.)

 
Alijine iskrice
Petak, 21 Lipanj 2019 08:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (71)

O dr.ing. Fahrudin-begu Hrasnici

U srijedu 13. januara umro je dr.ing. Fahrudin – beg Hrasnica, a u petak 15. pokopan je u Barama.

S rahmetli Fahrudinbegom sam se poznavao od 1925. kada smo došli u Zagreb na studije. On se upisao na Umjetničku akademiju, odsjek za slikarstvo, ali je samo jednu godinu studirao i onda se upisao na Poljoprivredni fakultet. Valjda je uvidio da kao slikar ne bi mogao dati kao poljoprivredni stručnjak, pa je na vrijeme promijenio struku.

Bio je izvrsno situiran. Svakog prvog u mjesecu mu je isplaćivano na šalteru Prve hrvatske štedionice u Zagrebu po 3.000 dinara, ali niti se odao besposlenu životu ni prevelikom uživanju (kao naprimjer Sejo Čurčić i Muhamed Rašidagić). Solidno je završio studije, zaposlio se u svojoj struci i napravio sjajnu karijeru – postao je redovan professor Poljoprivrednog fakulteta, a specijalnost mu je bila konjogojstvo.

Razvio se u velikog učenjaka, a nikad nije bio ohol ni na svoje begovsko porijeklo ni na svoj društveni položaj.

Viđao sam ga često na hatma-dovama zajedničkih prijatelja i rođaka, dolazio je na dženaze, a nije bio od onih koji stoje pred džamijom dok se klanja dženaza, nego je ulazio serbez u džamiju, klanjao i ikindiju i dženazu, javno bi podigao ruke kad se dova čini na kaburu; uopće se nije stidio svoje vjere – kao što mnogi danas rade.

Njegova smrt me jako potresla jer je umro zdrav – čitav, od izljeva krvi u mozak, na radu, u dva sata iza pomoći, ustavši iza stola gdje je naučno radio i pisao. Do četiri sata je prevezen u bolnicu, ali je umro.

Dženaza mu je bila impozantna. Iako je bilo zimsko doba, dubok snijeg, velika studen, ne pamtim kad je više svijeta bilo na kojoj dženazi u Barama. Bilo je dosta bi-namaza, ali i veliki broj vjernika.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(19.1.1971)

 
Alijne iskrice
Utorak, 11 Lipanj 2019 19:26

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (70)

O brijaču i pedikeru Ahmedu Geci

27. jula je umro Ahmed Geca, brijač i pediker, a sutra je pokopan.

Otkako sam došao u Sarajevo, do njegove smrti, brijao sam se kod njega, osim u vrijeme kad sam, mimo svoje volje, morao drugdje boraviti, a rezao mi je i kurije oči. Rezanje nije nikad naplaćivao. Bio sam mu u posljednje vrijeme najstarija mušterija – od februara 1930. Bio je veliki majstor u brijanju i šišanju, a virtouz u rezanju žuljeva.

I kao čovjek je bio uredan i dobar. Pokasno se oženio, kad je već prešao četrdesetu godinu. Bio jepasionirani planinar, a, azab olamsun, i akšamlučar, osim uz ramazan.

Iz zahvalnosti za druženje i prijateljsko susretanje pručio sam mu na mezaru. Kad sam došao iz zatvora odmah me je pozvao da se brijem kod njega, besplatno, za sve vrijeme dok se ne zaposlim. Prihvatio sam, ali sam mu ipak platio prije redovnog zaposlenja, kad bih došao do kakvog horarčića. Bio sam mu u posljednje vrijeme abonent, a računao mi je posebnu tarifu za brijanje i šišanje.

Dugo je godina bolovao od astme i čira na želucu. Kad mu se sin oženio protiv njegove volje, jednom subotarkom, dobio je perforaciju čira, od čega je i umro u 73. godini života.

Dženaza mu je bila dobro posjećena.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(16.9.1970)

 
Alijne iskrice
Nedjelja, 26 Svibanj 2019 13:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (69)

O punici Esma – hanumi

U subotu 25. jula umrla mi je punica, Esma – hanuma Spaho, rođena Krzović. Iako u svojim tefterima nisam pisao o ženama, ili rijetko koju spomenuo, nju moram spomenuti ne zato što mi je bila punica, nego što je bila vanredna žena. Nikad nisam vidio onakvu ljubav i poštivanje muža kao kod nje. Čini mi se da je ostala ista dok ih smrt nije rastavila. I mene je poštovala, a sigurno i voljela, i nikad se nije dogodilo, kad sam ušao u sobu gdje ona sjedila da nije skočila na noge ispred mene, što me je u poslednje vrijeme i žalostilo znajući da joj je mučno ustajati, a nisam to nikad ni želio ni očekivao, osobito s obzirom na godine. Čak i kad je bila na smrtnoj postelji, pokušavala se uspraviti kad bih ušao u njen halvat.

Nije svu djecu jednako voljela. Čini mi se da je više voljela hairsuze nego hairlije, a možda najmanje Salihu (supruga Alije Nametka, N.F.) koja joj je u posljednjih dvadeset i pet godina bila najbliža i najveći pomagač.

Ulazak partizana u Sarajevo dočekao sam u njenoj kući. Saliha s djecom je bila u Hrvatinu. Mislio sam da se malo dulje zadržim u Očaktanumu, dok se izbistri situacija, a kad je od nekog saznala da sam tražen i da ću biti uhapšen, dala mi je posredno na znanje da treba da idem u Hrvatin, da ne bi nastradali njezini sinovi koji su bili u partizanima ili suradnici. Ja sam joj to davno halalio i nikad nisam spomenuo, ali bih volio da sam i zaboravio, kao što je to i ona zaboravila odmah kad je poručila.

Živjela je 86 godina, a posljednjih tri-četiri godine je bila pomatušila. Nove događaje je smjesta zaboravljala, a stare je vanredno pamtila. Od nje sam čuo i naslušao se starog sarajevskog govora, pa sam došao do uvjerenja da se u Sarajevu nekad govorilo čakavski, od čega je u novije vrijeme ostalo samo ponešto.

Kako je dženaza bila u nedelju popodne i kako je bilo mnogo svijeta na godišnjim odmorima, ipak je dženaza bila dosta impozantna.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

Klanjao sam joj dženazu prvi put kao imam.

(16.9.1970)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 10

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search