LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijev epitaf drugu Mimi
Petak, 24 Siječanj 2020 16:53

 

SamoubojstvoZašto??

Toni Skrbinac, raja s Bistrika ( sa Memli strane), trenutačno privremeno u Mariboru, u Deželi, ali ne može bez Sarajeva

Otkako sam čuo za tragičnu vijest, a ima od toga pet - šest godina, sve se nakanjujem da napišem ovu priču. Umjesto nekrologa i epitafa Mimi, svom drugu iz djtinjstva.

Od činjenica kojim raspolaže moje sjećanje, sa tačnošću na koju bih smio zakleti da, navodim: moj generacijski drug, nadimak mu je Mimo, potiče iz jedne uređene, ni bogate, ni siromašne, dakle, prosječne porodice koja se početkom šezdesetih doselila u našu mahalu. Otac ćutljiv i vrijedan, majka blaga i mudra, porodični gen izuzetno kvalitetan, jer će svako od četvoro djece završiti fakultete.

Svakako toj logičnoj pretpostavci o genetice treba dodati jako strog autoritarni režim u kući našeg junaka.

Ne mogu sjetiti niti jedne noći u kojoj je mahala spavala ili polazila na počinak, a da se Mimo našao među nama. Smrkavanje, spuštanje mraka ličilo je za njega na akšamsko alarmno zvono i ma kakvu igru da smo u tim momentima igrali ili zbog bilo kakvog razloga ostajali napolju ostajali, a Mimo bi smjerno znao promrsiti: “Moram kući...”, a onda je i nekako, pokunjen tiho i diskretno odlazio.

I nikada se nije dogodilo da njegovi, majka ili otac dođu mđu nas dječake (djevojčice su, nažalost, obično već sve bile otišle jer: “Brzo u kuću, šta curice ima da rade uvečer na ulici?!”) i da koje od njihove zaigrane djece opomenu: “Vidiš li koje je doba?! M'rš u kuću !” Ne! Mimo i njegove sestre i brat potpadali su podstrogi i neusmiljeni režim babinog autoritarnog kućnog odgoja. I mada su Mimi nedostajali ti nočni “časovi” ulice I večernja druženja s rajom, vladao je i ovladao takoreći svim igrama koje smo kao djeca prakticirali. I bio, ako ne najbolji i najspretniji, onda sigurno među dvojicom, trojicom najboljih između nas. Nije nam se nikada pridružio u našim “pljačkaškim” pohodima na kojima smo kao “Huni i Avari” slistilionih nekoliko voćki koje su se mogle na prste izbrojati: Mihajlova kruška i trešnja, Fehimova dunja i kruška, Rifataginicino groždđe...jedino je šljiva bilo posvuda, posebno u Ahminoj bašči pa nam stoga valjda i nisu bile nešto zanimljive. Rekoh, dakle, Mimo nije išao u te, kako smo ih zvali, “pljačke”.

Rano djetinjstvo, kratka epizoda kratkog dokumentarnog filma sa opštim nazivom “ljudski život”. Evo nas, potom, na jednoj od najljepših i najvažnijih životnih etapa- u pubertetu. Hele, Mimo je izrastao u zdravog, jakog i zaista lijepog momčića. Probudila se muškost u našim tijelima pa smo krenuli u potragu za, kako imamo običaj reći, prvim ljubavima. I evo prvih sastanaka, nemuštih riječi neugasive požude, uzdisaja, evo strasti i zanosa, evo žene kao slatkog izazova i izvora nemira i bolova.

Mimina ljubavna veza bila je ogrnuta neprozirnim plaštom nahstrožije diskrecije. Nije se, kao mi ostali, nikada hvalio, niti bilo šta pričao o svojoj izabranici. Rijetko su ih rijetki viđali zajedno, ali znalo se da je buknula ljubav između Nje , nama nepoznate zagonetke i Mime. A baš su bili par. Tek sada to neki spominju.

Kako spomenuh, čini mi se sada da je nekako previše diskrecije bilo u njihovom zabavljanju. Da se, naprimjer, bar drže za ruke kad idu ulicom ili ih vidiš zajedno u kafani, jok! Izmicali su se na samo njima znana skrivena mjesta i uporno tajili svoju ljubav.

Ode Mimo uskoro u vojsku, a ostdosmo smo svi šokirani smo bili mi kad se proču, k'o da je bomba eksplodirala, da se Mimina ljubav udala za drugog.

Vratio se Mimo kafani i društvu, ali nikada o njoj ni riječ da kaže. I drži se junački, možda se malo manje smije...a čaše i flaše se prihvatio i eto alkohola kao svakodnevnog druga u životu našeg junaka. Mimo se propio. Onako zdravom i jakom, alkohol mu u početku nije nešto naudio u smislu promjena u licu i stasu. Mlad i lijep i dalje Mimo pije li pije. Samo je u rijetkim trenucima sevdaha znao svojim dubokim sedefli-glasom zapjeva staru sevdalinku: “Malenim sokakom ne prolazim više”. Tako je lijepo i zanosno pjevao, onako baš iz duše i ranjenog srca, da su nam se svima koji smo znali za njegovu “ranu neprbolnu” znale ovlažiti oči.

Vrijeme je išaretilo da je Mimo prebolio svoju prvu ljubav, ali se alkhola se nije okanio. Uskoro se oženio, te malo - po malo i djecu dobio.

Što se pak tiče posla i karijere, nisam siguran da je bio zadovoljan. Malo je odužio studiranje, ali je ipak završio fakultet, no nije nikada radio u svom fahu. Znanje stečeno na fakultetu političkih nauka dalo mu je solidne temelje za razumijevanje društvenih procesa, međunarodnih odnosa, a svoje neosporno široko znanje i poznavanje prilika zorno i ubjedljivo je pokazivao u kafanskim diskusijama. Te, kako ih pretenciozno nazvah “diskusije” nastajale su na temama, aferama i političkim procesima oko kojih se kafanski stolovi znaju i ujediniti i oštro podijeliti. Ali, površnim analizama začinjenim psovkama Mimo je redovno davao nekakav akademski pečat unoseći u svoje analize zavidnu intelektualnu zrelost i koliko god ga kafana ponekad nije razumjela, strpljivo ga je slušala. Neki su ga kasnije čak i citirali:”K'o što je onda rek'o Mimo...”

Za razliku od drugih pijanica, koje je alkohol baš srozao pa su neki sebi čak dozvoljavali i valjanje u blatu, Mimo je uvijek i svugdje zadržao svoje gospodski držanje. Da Mimo zatraži da ga neko časti pićem ili da mu posudi kakav dinar!? Bože sačuvaj! Nikada!

Dal', dal' nesreća , ali Mimo je, valjda izgubivši nadu da će naći posao i radno mjesto koje ide uz njegovu diplomu, uspio da se zaposli u jednoj umjetničkoj kući. Radio je poslove za koje je potrebna osnovna škola, ali našao se u društvu razbarušenih umjetnika među kojima mnogima čašica nije bila strana i eto Mime i njegovih novih drugova svako malo u dvije kafane u blizini njegove umjetničke kuće.

Kad god bi me put nanio pored tih kafana, a kad sam imao slobodnog vremena, zavirio bih u te male, neuredne prostore sa šankom i par stolova i uglavnom bi našao svoga Mimu. Radoznalost smo obično iscrpljivali nad aktuelnim događajima, kako opštim, tako i onim što su obilježili naše živote. O prošlosti, čini mi se, nikada nismo pričali, a i porodični život mog druga Mime ostao je u nekakvoj tabu zoni.

Zaista ne znam kako je Mimo pregurao rat bez alkohola , ali čim je sve prošlo, odnosno kad je “prestalo da puca”on se opet redovno i svakodnevno opijao. Alkohol je polako počeo da utiskuje svoje neizbrisive pečate u Mimino lice. Najprije je i brzo osijedio, što i ne mora biti uzrokovano maliganima, ali lice...e, tu su se već pojavile one čudne boje, tamno modrikasta, te i ljubičasti veliki otromboljeni podočnjaci.

Naš zajednički drugar Memso kasnije mi je pričao: “ Znaš da je Mimo volio navratiti kod mene. I kad je zadnji put bio zvao me da odemo na piće, a ja nisam mogao, i rekoh mu, “Mimo, jarane, zaista nemam vremena...a, u tom momentu on mi se učinio nekako mračan i zabrinut, a ne znam kad sam ga takvog vidio...baš mi je bio k'o nekako zijanjen ...”

I evo završnog čina. Jednog kasnog nedjeljnog popodneva kad je grad tonuo u zimsko sivilo Mimo se objesio u svom stanu. Da li je prije toga popio? Ne zna se! Zašto mu se učinilo da njegov život više nema smisla? Zašto li mu nisu za život dovoljni razlozi bila njegova djeca?

Koliko samo tih i povučen čovjek može izgledati golemi hodajući upitnik.

Odgovori na mnoga kasnije postavljena pitanja pokopani su sa mojim drugom Mimom.

 
Tonijev epitaf drugu Mimi
Petak, 24 Siječanj 2020 16:53

 

SamoubojstvoZašto??

Toni Skrbinac, raja s Bistrika ( sa Memli strane), trenutačno privremeno u Mariboru, u Deželi, ali ne može bez Sarajeva

Otkako sam čuo za tragičnu vijest, a ima od toga pet - šest godina, sve se nakanjujem da napišem ovu priču. Umjesto nekrologa i epitafa Mimi, svom drugu iz djtinjstva.

Od činjenica kojim raspolaže moje sjećanje, sa tačnošću na koju bih smio zakleti da, navodim: moj generacijski drug, nadimak mu je Mimo, potiče iz jedne uređene, ni bogate, ni siromašne, dakle, prosječne porodice koja se početkom šezdesetih doselila u našu mahalu. Otac ćutljiv i vrijedan, majka blaga i mudra, porodični gen izuzetno kvalitetan, jer će svako od četvoro djece završiti fakultete.

Svakako toj logičnoj pretpostavci o genetice treba dodati jako strog autoritarni režim u kući našeg junaka.

Ne mogu sjetiti niti jedne noći u kojoj je mahala spavala ili polazila na počinak, a da se Mimo našao među nama. Smrkavanje, spuštanje mraka ličilo je za njega na akšamsko alarmno zvono i ma kakvu igru da smo u tim momentima igrali ili zbog bilo kakvog razloga ostajali napolju ostajali, a Mimo bi smjerno znao promrsiti: “Moram kući...”, a onda je i nekako, pokunjen tiho i diskretno odlazio.

I nikada se nije dogodilo da njegovi, majka ili otac dođu mđu nas dječake (djevojčice su, nažalost, obično već sve bile otišle jer: “Brzo u kuću, šta curice ima da rade uvečer na ulici?!”) i da koje od njihove zaigrane djece opomenu: “Vidiš li koje je doba?! M'rš u kuću !” Ne! Mimo i njegove sestre i brat potpadali su podstrogi i neusmiljeni režim babinog autoritarnog kućnog odgoja. I mada su Mimi nedostajali ti nočni “časovi” ulice I večernja druženja s rajom, vladao je i ovladao takoreći svim igrama koje smo kao djeca prakticirali. I bio, ako ne najbolji i najspretniji, onda sigurno među dvojicom, trojicom najboljih između nas. Nije nam se nikada pridružio u našim “pljačkaškim” pohodima na kojima smo kao “Huni i Avari” slistilionih nekoliko voćki koje su se mogle na prste izbrojati: Mihajlova kruška i trešnja, Fehimova dunja i kruška, Rifataginicino groždđe...jedino je šljiva bilo posvuda, posebno u Ahminoj bašči pa nam stoga valjda i nisu bile nešto zanimljive. Rekoh, dakle, Mimo nije išao u te, kako smo ih zvali, “pljačke”.

Rano djetinjstvo, kratka epizoda kratkog dokumentarnog filma sa opštim nazivom “ljudski život”. Evo nas, potom, na jednoj od najljepših i najvažnijih životnih etapa- u pubertetu. Hele, Mimo je izrastao u zdravog, jakog i zaista lijepog momčića. Probudila se muškost u našim tijelima pa smo krenuli u potragu za, kako imamo običaj reći, prvim ljubavima. I evo prvih sastanaka, nemuštih riječi neugasive požude, uzdisaja, evo strasti i zanosa, evo žene kao slatkog izazova i izvora nemira i bolova.

Mimina ljubavna veza bila je ogrnuta neprozirnim plaštom nahstrožije diskrecije. Nije se, kao mi ostali, nikada hvalio, niti bilo šta pričao o svojoj izabranici. Rijetko su ih rijetki viđali zajedno, ali znalo se da je buknula ljubav između Nje , nama nepoznate zagonetke i Mime. A baš su bili par. Tek sada to neki spominju.

Kako spomenuh, čini mi se sada da je nekako previše diskrecije bilo u njihovom zabavljanju. Da se, naprimjer, bar drže za ruke kad idu ulicom ili ih vidiš zajedno u kafani, jok! Izmicali su se na samo njima znana skrivena mjesta i uporno tajili svoju ljubav.

Ode Mimo uskoro u vojsku, a ostdosmo smo svi šokirani smo bili mi kad se proču, k'o da je bomba eksplodirala, da se Mimina ljubav udala za drugog.

Vratio se Mimo kafani i društvu, ali nikada o njoj ni riječ da kaže. I drži se junački, možda se malo manje smije...a čaše i flaše se prihvatio i eto alkohola kao svakodnevnog druga u životu našeg junaka. Mimo se propio. Onako zdravom i jakom, alkohol mu u početku nije nešto naudio u smislu promjena u licu i stasu. Mlad i lijep i dalje Mimo pije li pije. Samo je u rijetkim trenucima sevdaha znao svojim dubokim sedefli-glasom zapjeva staru sevdalinku: “Malenim sokakom ne prolazim više”. Tako je lijepo i zanosno pjevao, onako baš iz duše i ranjenog srca, da su nam se svima koji smo znali za njegovu “ranu neprbolnu” znale ovlažiti oči.

Vrijeme je išaretilo da je Mimo prebolio svoju prvu ljubav, ali se alkhola se nije okanio. Uskoro se oženio, te malo - po malo i djecu dobio.

Što se pak tiče posla i karijere, nisam siguran da je bio zadovoljan. Malo je odužio studiranje, ali je ipak završio fakultet, no nije nikada radio u svom fahu. Znanje stečeno na fakultetu političkih nauka dalo mu je solidne temelje za razumijevanje društvenih procesa, međunarodnih odnosa, a svoje neosporno široko znanje i poznavanje prilika zorno i ubjedljivo je pokazivao u kafanskim diskusijama. Te, kako ih pretenciozno nazvah “diskusije” nastajale su na temama, aferama i političkim procesima oko kojih se kafanski stolovi znaju i ujediniti i oštro podijeliti. Ali, površnim analizama začinjenim psovkama Mimo je redovno davao nekakav akademski pečat unoseći u svoje analize zavidnu intelektualnu zrelost i koliko god ga kafana ponekad nije razumjela, strpljivo ga je slušala. Neki su ga kasnije čak i citirali:”K'o što je onda rek'o Mimo...”

Za razliku od drugih pijanica, koje je alkohol baš srozao pa su neki sebi čak dozvoljavali i valjanje u blatu, Mimo je uvijek i svugdje zadržao svoje gospodski držanje. Da Mimo zatraži da ga neko časti pićem ili da mu posudi kakav dinar!? Bože sačuvaj! Nikada!

Dal', dal' nesreća , ali Mimo je, valjda izgubivši nadu da će naći posao i radno mjesto koje ide uz njegovu diplomu, uspio da se zaposli u jednoj umjetničkoj kući. Radio je poslove za koje je potrebna osnovna škola, ali našao se u društvu razbarušenih umjetnika među kojima mnogima čašica nije bila strana i eto Mime i njegovih novih drugova svako malo u dvije kafane u blizini njegove umjetničke kuće.

Kad god bi me put nanio pored tih kafana, a kad sam imao slobodnog vremena, zavirio bih u te male, neuredne prostore sa šankom i par stolova i uglavnom bi našao svoga Mimu. Radoznalost smo obično iscrpljivali nad aktuelnim događajima, kako opštim, tako i onim što su obilježili naše živote. O prošlosti, čini mi se, nikada nismo pričali, a i porodični život mog druga Mime ostao je u nekakvoj tabu zoni.

Zaista ne znam kako je Mimo pregurao rat bez alkohola , ali čim je sve prošlo, odnosno kad je “prestalo da puca”on se opet redovno i svakodnevno opijao. Alkohol je polako počeo da utiskuje svoje neizbrisive pečate u Mimino lice. Najprije je i brzo osijedio, što i ne mora biti uzrokovano maliganima, ali lice...e, tu su se već pojavile one čudne boje, tamno modrikasta, te i ljubičasti veliki otromboljeni podočnjaci.

Naš zajednički drugar Memso kasnije mi je pričao: “ Znaš da je Mimo volio navratiti kod mene. I kad je zadnji put bio zvao me da odemo na piće, a ja nisam mogao, i rekoh mu, “Mimo, jarane, zaista nemam vremena...a, u tom momentu on mi se učinio nekako mračan i zabrinut, a ne znam kad sam ga takvog vidio...baš mi je bio k'o nekako zijanjen ...”

I evo završnog čina. Jednog kasnog nedjeljnog popodneva kad je grad tonuo u zimsko sivilo Mimo se objesio u svom stanu. Da li je prije toga popio? Ne zna se! Zašto mu se učinilo da njegov život više nema smisla? Zašto li mu nisu za život dovoljni razlozi bila njegova djeca?

Koliko samo tih i povučen čovjek može izgledati golemi hodajući upitnik.

Odgovori na mnoga kasnije postavljena pitanja pokopani su sa mojim drugom Mimom.

 
Mešina sjetna priča
Petak, 24 Siječanj 2020 09:36

 

ZApustena kucaOmer i njegov unuk

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Omer ima sina, snahu i unuka koji žive u Njemačkoj, a koji zbog radnih i kojekakvih drugih obaveza ne dolaze često u zavičaj.  Ovog ljeta su se odlučili da im sin Muhamed školski raspust provede na selu kod dede Omera.  

Poraniše  i krenuše put Bosne. Vođeni navigatorom koji se udomaćio u svakom autu postajući više od sprave... pa ga neki nazvali „hanumom“ koja sve jezike zna i stalno govori i vodi vas po putu.

Umorni i iscrpljeni od napornog putovanja i dugih čekanja na graničnim prelazima kojih je sada mnogo više nego za vrijeme bivše Juge, konačno, evo ih pred Omerovom avlijom. Omerov sin se začudi jer je avlija  bila prazna. Bilo je prevruće da bi se moglo biti vani. On zaustavi auto ispred kapije i krenu da otvari kapiju i uvoze auto, pa poče traži kakvo pogodno mjesto u hladovini da parkira. Otvario je vrata automobila, da ga malo provjetri, a sve šarajući pogledom po avliji i verandi, ne bi li ugledao mjku ili babu. Dok je čekao supruga otvara zadnja vrata da Muhamed izađe, a ta su zadnja vrata posebno osigurana da ih dijete ne bi moglo  iznutra otvoriti.

Na verandi se odjednom pojaviše otac i majka, oni im nazvaju selam:

-As-Salaam-Alaikum!

-Aleikum – selam!

-Merhraba draga djeco!

-Bujrum hajd' ulazite, kako ste putovali?

Na verandi poče grljenje i ljubljenje. Muhamedu očigledno nije prijalo to cmokanje po obrazima. Sutradan Omer porani i  sa unukom polahko krenuo prema obližnjem brežuljku. Kada su se popeli na vrh mogli su vidjeti okolo poslagane brežuljke, baš kao hrumašice u tepsiji. Na tim brežuljcima je bilo manjih i većih kuća, a među njima u udolicam i dvije džamije što su dominirale okolinom svojim snježno bijelim vitim munarema. Ta, kao rukom naivnog slikar oslikana pitoma panorama odisala je mirom, blagošću i primamljivom dobročudnošću koji su plijenili oči.

Omer je imao sijede brkove koji nisu ni malo činili oštrim ili strogim njegovo blago dječije, često nasmijano lice. To se aščarile dopalo i njegovom unuku koji se u hodu stalno okretao da vidi da li njegov dedo može hoda ti brzo k'o on brzo.

Omer se jako obveselio sinu i snahi , a posebno unuku. Pravo mu je leglo što je njegov Muhamed s njim bez kolebanja kren'o u obilazak vrta i voćnjaka. U toj laganoj šetnji zaustavljali su se pored svakog stabla, pomilovali bi mu koru i onda bi dedo radoznalo ispitivao unuka, baš k'o što učitelj ispituje učenika.

-A znaš li sine koja je ovo voćka?

A Muhamed poče pogađati:

-Jabukali je, kruška li je...možda je šljiva, iči trešnja...

Mali Muhamed ništa nije pogodio, a Omer sebi u bradu ljutkasto prozgovori:

-O dijete moje drago, kako bi onda znao šta je oskoruša, mušmula, dud ili karamut?

Nakon „upoznavanja“ s stablima voćki Omer odvede unuka u vrt, a tamo mu je unuk bio još veći „duduk“ iz primjenjenog poznavanja vrtne flore.

Osim paradajza ništa nije prepoznao. A sve je tu u tom vrtu bilo, nešto je nicalo, bilo je tu budućeg graha, mrkve, paprika, krompira, luka...

To Omera malo naljuti, pa upita unuka:

-Baš te babo ništa nije naučio, a ovdje je odrast'o i iz ovog vrta se hranio i ishranio?

-Ah, dragi moj dedo, mi tamo u Njemačkoj nemamo svako svoju bašću, voćnjak i vrt, k'o vi ovd'e. Mi u Njemačko bo'me sve to kupujemo u super - marketima.

Omer je onda pokušavao unuku objasniti kako vrtu zahtijeva puno svakodnevnog rada da bi bio uredan i lijep.

- Evo, vidi sunce moje drago, kakva je razlika između uređenih i ne uređenih vrtova. Vidi, pogledaj samo kako je lijep ovaj vrt s pažljivo uređenim lejama, a vidi kako je ružen onaj drugi. A jedan do drugog su, samo ih taraba dijeli. Vidi kako je onaj tamo potpuno zapušten, vas zarast'o u ostruge i šiblje, ba podivlj'o.

-A zašto je to tako djede? Što nije i ovaj ružni vrt lijep k'o ovaj tvoj?

-Ah... dijete drago, otišli ljudi iz sela i iz Bosne, otišli da novac zarade, a ovdje im vrtovi i bašće prepušteni same sebi. Sela su opustjela. Nekada je ovdje u našem selu svaki vrt bilo sve jednom šarom bogat k'o ćilim, a sada o njima nema ko da brine, otišli bo'me ljudi vani u potragu za boljim i ugodnijim životom. Vrtovi, bašće, pa i kuće i štale opustjeli i propadaju.

U međi pored zapuštenog blistaju žbunovi procvjetale zove i bagremi što svojim miomirise mame pčele, a to se najviše dopalo unuku koji je uživao u prirodi, o kojoj nije pojma imao.

-Djede, lijepo je ovdje kod tebe u selu, jedan vrt 'vako, a drugi 'nako.

-Baš tako sinko, vrtovi su ogledalo ljudi, neki su uređeni, a druge zapušteni, ali ipak k'o da se druže, jedna na drugu se naslanjaju.

Ovaj mu izlet sa unukom otškrinu seharu razmišljanja, kako pustoš može nekada zavladati kao gusta paučina ispod koje visi čamotinja sa iskrivljenih taraba i zapuštenih memli-zidova na kojim samuje zmijoliki bršljan koji ih grli.

A ljudi?  K'o 'tice. Ljudi su se raselili, neki u gradove, drugi u daleke države, iz kojih ponekad neki urijetko i na kratko dođu kao na izlet da formalno obiđu babovine ili djedovine, a svakako treba spomenuti i one koji su silom prirodne izvjesnosti preselili na Ahiret te nemaju šanse da makar i na sahat obiđu svoje starine.

A kada se ti ljudi sretnu svaki na svom onda često kada muhabete i jedni se drugima žale da im se skoro svima čini da su prije vremena ostarili i da su ostali samo sjene onih nekadašnjih vrijednih ljudi željnih radosti stvaranja. Za mnoge je današnji život jedna prazna pustopoljina, okrunjena trnjinama, šikarom i zarasle korovom, život baš k'o zapušten vrt.

 
Bosansko-hercegovača stvarnost kao basna.
Petak, 17 Siječanj 2020 09:54

 

Hijene i lavNe diraj u džep BiH- hijena

Bh. parlamentarci sebi ne žele smanjiti otpremnine, "pao" je Arnautov prijedlog. Prijedlog zastupnika Damira Arnauta da se otpremnine parlamentarcima, ministrima i članovima Predsjedništva BiH ograniče na 10 hiljada KM nije dobio podršku u Zastupničkom domu Parlamenta BiH. Prijedlog je "pao" jer je 20 zastupnika glasalo protiv, dok je 15 bilo "za", uz četiri suzdržana. Predlagač Damir Arnaut je rekao za Klix.ba kako je degutantno da u ovoj zemlji uopće postoji 20 ljudi koji smatraju da je otpremnina od 35.000 KM u redu, a kamoli da se radi o pola Parlamenta.

NASTAVAK TEKSTA:

Basna o lavu i čoporu hijena i polukrepanoj kravici kao njihovom plijenu

Nadan Filipović

U jednoj duhovnoj i materijalnoj pustari, skoro kompletno presušenoj savani, krepavala je jedna kravica. Kako biva u prirodi, čopor lješinara – hijena se skupio oko kravice i raspravljali su između sebe što da urade. Većina je bila za to da polukrepalu kravicu odmah rastrgnu i požderu je, dok je bilo nekoliko hijena u čoporu, koje su smatrale da će vrlo brzo ogladniti ako cijelu kravicu odmah prožderu.

Te druge su smatralo da bi bilo rezonski, malo odmah pojesti, a ostatak ostaviti za poslije.

Odjednom se neposredno uz čopor stvorio srednjovječni lav, veoma iskusan za život u teškim uvjetima. Hijene su u prvi moment pomislile da lav hoće da zgrabi dio njihovog plijena. Iznanadile su se,  međutim,  kad im je taj očito lijepo odgojeni lav rekao: “Hej ba hijene! Šta vam je, bone ne bila?! Pa već ste od te jadne mršave kravice pootkidale uši i rep i vime , a sada hoćete da je kompletno raskomadate i odvučete. I šta ćete kad kravicu raskomadate, pojedete sve osim rogova, a možda ćete i rogove smrviti svojim oštrim zubima i požderati?  A šta onda?Haaa..?"

Tada jedna od starijih hijena reče: “Ima u tom tvom pitanju nake logike, hadžijo savane.  Pa šta bi ti lave uradio? Go ahead jarane, make our day?"

Lav odgovori: “Ne tražim nikakvog tala od vas. Rastalite se same izmeđuse, predlažem vam da svaka otkinete po mali komadić mesa, samo da se zasitite, a resto ćete pohalisati kasnije, kad ponovo ogladnite. Ima ba vremena, ko sudžuke u Visokom, neće vam kravica pobjeći.

-Lave, lave, baš si providan! Garant, imaš neke računice kad nas tako savjetuje?

-Nemam bone, nikakvog interesa. Jok! Uostalom, radite šta hoćete. Ima vas 39. Riješite to demokratski, hajte glasajte!

Najstarija hijena reče: “Hajde da poslušamo prijedlog ovog iskusnog lava. Ko je za to da ne poslušamo lava, odnosno ko je za za to da odmah raskomdamo i pojedemo kravicu? Oni koju su protiv prijedloga iskusnog lava neka zakevću i počnu zavijati."

Odmah se pred starom hijenom - harambašicom postrojilo 20 bijesnih hijena koje su kevtale i zavijale, sretne što je njihova demokratska većina uspjele odbiti rezonski prijedlog iskusnog lava koji je imao od njih mnogo veće i mnogo bogatije iskustvo o preživljavanju u pustari. Samo petnaest  hijena su bile za prijedlog iskusnog lava, dok su četiri hijene ostale neodlučne.  I tako demokratija odluči!

Međutim, savana je uskoro potpuno opustjela. Naime, svi savanski hajvani sitnijeg zuba, kao ovce, janjci, telići, junice i junci se zaobadaše zbog  groznog straha od uvijek gladnih hijena, skužiše "brezperspektivnost" situaciju, pa izvadiše one veterinarske hajvan-pasoše i nagariše iz te pustare negdje daleko gdje nema gladnih hijena, a ima trave za ispašu. U pustari su ostale samo hijene i neki drugi lješinari, pa počeše da se kolju i proždiru između sebe, što nije iznenađujuće jer su hijene i lješinari skloni kanibalizmu kada ih se puno nakoti na relativno malom prostoru, a više nema izvora “prihoda” , odnosno hajvana koji su im do tada bila bazični izvor hrane i garanti drušvenog statusa u savani. 

Požderaše tako gladne hijene i zadnju kravicu i tako se završila ta basna…. Poruka basne: Nema više hape lješinarima, jer nema više hajvana sitnog zuba u pustari.

 
Obiteljske sličice
Utorak, 14 Siječanj 2020 17:15

 

ToniVjerna Katarina

Toni Skrbinac, bistrička raja, na privremenom boravku u Masiboru

Gospođa Segal, zagrebačka Jevrejka i ugledna modistica koja je imala radnju u Bakačevoj ulici, skoro pa prekoputa zagrebačkog Kaptola, bila je krsna kuma mojoj majci Zlati. I ona ju je jedina zvala Kumom, a svi ostali Stara. Nije mi poznato kojom čarolijom je ne samo uspjela preživjeti Drugi svjetski rat nego i sačuvati svoju radnju i nakon Drugog svjetskog rata pripadati pravoj agramerskoj aristokraciji. Gospođe Segal nema već dugo među živima, a meni je ostala u dragoj uspomeni jer mi je uvijek davala novac. Najprije me je strogo ispitivala o školi i uspjehu pa kad bih joj ja pokazao svjedočanstvo za koje se Zlata pobrinula da bude uza me, uvijek je slijedila plava koverta sa krupnom novčanicom.

Kćerka gospođe Segal zvala se Betika, naslijedila je majčin posao i modističku radnju i bila je moja krsna kuma. Ona mi nije dala nikad ništa.

Navodno je moje krsno ime bilo Danijel, ali to nisam nikad provjerio. Zlatinu zagrebačku obitelj činili su moja baka Tereza, te sestre Dragica i Katica i ujak Stjepan. Iz rodnog Zagorja baka Tereza stigla je u Zagreb sa suprugom Slavkom i četvoro pomenute djece, a mene tada nije bilo ni na mapi. Kako je Slavko umro mlad, sa nepune 33 godine, baka je u nemogućnosti da prehrani sve četvoro djece Dragicu poslala nazad u Zagorje, a sina Stjepana dala je jednoj bogatoj porodici bez djece koja je od njega napravila urednog, disciplinovanog i na kraju uspješnog čovjeka.

Sa bakom su ostale sirotice, moja majka i mlađa sestra Katarina koju smo svi uvijek zvali Katicom. Siromaštva i drame u životu moje obitelji nije manjkalo nikada, a po tome i nisu bili neko čudo. No, ne pišem ovo zbog socijalnih i geneoloških razloga, jer to više nije ni meni, a kamoli će biti nekom drugome bitno i zanimljivo... nego iz religioznih razloga. Kako stojimo, dakle, s crkvom, biblijom i molitvom?

Činjenica da smo mama i ja primili sakrament, potvrđuje pripadnost Katoličkoj crkvi. Kad se malo izašlo iz sirotinje koju ja ne pamtim, onda je bilo božićno drvce i kod bake i kod ujaka Stjepana, ostala mi je u sjećanju i jedna ponoćka u nama najbližoj crkvi Sveti duh. Ali, odlaske u crkvu običnim danima ne pamtim da je iko prakticirao osim rijetko moje bake i češće njene sestre tetke Fanike. Religioznog odgoja u smislu upoznavanja sa kršćanskim običajima i obredima nisam imao, a zanimljivo je možda i to da je baka u poznim godinama konvertirala među adventiste. Tada sam često znao u njenim rukama vidjeti vjersku literaturu. Mladi su bili u svjetovnim životnim pričama: poslovi, karijere, kuće, auta, djeca, odmori, takoreći jedna malograđanska šema u kojoj su materijalni motivi određivali stil i način života.

Sa preseljenjem u Sarajevo, ulazim u jednu sasvim drugu priču. Očuh Hamdo prakticira vjeru, pripadnik je jedne derviške sekte, ne ide u džamije, ali ide svake godine najmanje jednom u tekiju na Kosovu, gdje živi poglavar njegovog derviškog reda, titula šejh. Mahala, ovako i onako: stariji stanovnici, a i oni su rijetki, odlaze na poziv mujezina u okolne džamije... djeca, može se reći u zavidnom procentu, upisuju se u mekteb. Ni babo ni majka ne vrše nikakav pritisak na mene, nego Zlata jednostavno kaže: “Ako idu svi, idi i ti, svaka vjera je dobra”. I tako sam se prvi put susreo sa religijom u smislu učenja molitvi i slušanja, moram priznati infantilnih priča o, recimo, Ademu i Havi. No, neko vrijeme sjeme religije izniklo je u krhku biljku u mojoj duši i ja sam se nastojao držati šerijatskih pravila, sjećam se npr. da sam znao ustajati u zoru i klanjati sabah-namaz. No, potom me život odnio zamamnim stazama svjetovnih radosti i zadovoljstava i krhka biljka je jednostavno uvenula. Radoznalost se nije nikada izgubila, čitao, slušao, upoznavao vjerske sljedbenike i božje službenike po crkvama, džamijama, samostanima i manastirima.

Milina biti i raspravljati sa bogobojaznim a učenim vjernicima, tegoba slušati fanatične primitivce koji svaku riječ i postupak mjere vjerskim kantarom. Kad god dođem u Sarajevo, svratim u Crkvu sv. Ante na Bistriku, ne zbog samog objekta, pa možda malo i grižnje savjesti, jer sam k’o mlad znao zaći u crkveni vrt, nakrasti se ruža i onda ih prodavati po uglednim sarajevskim restoranima... ne, ne, dođem, potražim i uvijek nađem oca Barišu s kojim me je povezao jedan stari doživljaj. Valjda taj bogougodni život obilježen skromnošću u jelu i piću, stalnim aktivnostima koje se ogledaju u molitvi i brizi o crkvi i potrebama objekta utiče na izgled čovjeka, pa mi Bariša danas skoro pa isti i nakon četrdeset godina kada sam kao mlad novinar došao na crkvenu portu, a tamo sjedio on - otac Bariša. Ljubazno saslušao moju molbu, proslijedio poziv nekom od svećenika, pa kad ostadosmo nakratko sami, pita me otac Bariša:

- A jeste li vi vjeran čovjek?

- Pa, kako da vam kažem... i jesam i nisam...

- A kako se zovete?

- Antun, odgovorim.

- E, brate Antune, vi nosite sveto ime... i ima vremena, bićete vjernik.

Susretao sam poslije oca Barišu dosta puta. Nedavno, nakon tih četrdeset godina, skoknem opet do Crkve sv. Ante. Nikada poslije, pa ni sada, Bariša me nije pitao o mom religioznom statusu. Pričali smo o životu, onako... o teškim vremenima i potrebitim ljudima.

No, vraćam se nakratko u svoju rodnu zagrebačku kuću. Nakon što je moja majka, odvodeći me u Sarajevo otišla iz nje i nakon što je baka Tereza umrla, u kući je ostala tetka Katarina. Udala se pa u kući ko u vrtu novo cvijeće zamirisalo. Došla djeca i sretna obitelj život živjela. Kad bih svratio, a rijedak sam gost bio, kod tetke Katarine, ona je redovno i papagajski ponavljala: “Dragi Tonček, sve, sve, ali obitelj je najvažnija”.

Jednom me je u času moćnog nadahnuća pozvala u hodnik pred ulazna vrata od kuhinje. Na desnoj strani, na zidu je bilo raspeće, minijaturni drvorez sa Isusom na križu.

- Vidiš, Tonček, ja svako jutro kad se probudim i siđem niz stepenice stanem ovdje pred križom i dragom Isuseku zahvalim. I molim za zdravlje i sreću svih, najprije mojih najbližih, a onda i svih iz cijele familije...

Ima već dosta vremena otkako je Katarina u stanju ljudskog bića koje poredimo sa biljkom. Teret i sebi i drugima. Nema šta joj od mozga pa do srca nije oštećeno. Po cijeli dan sjedi ili leži, šuti i zuri u prazno. U stanju je ljudskih bića za koje imamo običaj reći da je smrt za njih rođenje.

I sad kad bih počeo da postavljam neka pitanja – ispao bih bogohulan.

Bolje je složiti se sa izrekom koju vjerni ljudi znaju koristiti kao objašnjenje za tegobe: “Svako nosi svoj križ. Neko veći, neko manji”.

 
Sjećanje na Oskara
Subota, 11 Siječanj 2020 10:48

 

OskarSmrt Oskara – kockara

Nadan Filipović

U staroj kući pored Miljacke, na Obali 18 proživio sam djetinjstvo i veliki dio mladosti. Nekoliko “sličica” iz mojih “Haustorskih priča” posvetio sam stanarima moje kuće, komšijama i susjedima, inače, odavno zaboravljenim sasvim malim, običnim ljudima. Vidi se da ih ipak nisam zaboravio, te tako usprkos prohujalom vremenu, eto ostadoše zapisi o njima kao na nekim grobovima krajputašima.

Ovu priču sam posvetio jednom tragičnom liku, mladom inženjeru elektrotehnike, mom susjedu iz kuće ne broju 14. Bili smo komšije “kuća do kuće” kako se i danas zna kazati.

Oskar Petelin (na slovenačkom petelin je pijetao je) bio je jedinac bračnog para “hauzmajstora”, Slovenaca Avguština Barbare Petelin (dekliški – djevojački Črv, odnosno crv). Taj par je kraj rata ostavio 1945-te ostavio u Sarajevu u koje su iz okoline Kranja došli još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prvo su bili kućepazitelji, ili, kako se u Sarajevu govorilo – hauzmajstori u nekoj staroj zgradi u blizini gradske bolnice na Koševu, a odmah nakon rata su doselili na Obalu 14. Za razliku od većine stanara, uglavnom seljaka, novopečenih partizana-vojnih lica i udbaša, hauzmajstori su bili veliki čistunci, čas i pretjerani čistunci. Stubište i haustor zgrade su blistali, a u dvorištu se nije nikad mogao naći bilo kakav otpadak ili komadić papira. Bili su jako strogi prema stanarima zgrade od kojih su zahtijevali, kako su znali reći “visoki stupanj higijenske discipline”, a još strožiji su bili prema, nama, djeci iz zgrade i komšiluka, te nam uopće nisu dozvoljavali igrati se u njihovom dvorištu u kojem su Petelini imali mali prizemni hauzmajstorski stan, za koji nisu plaćali stanarinu, kao što je nisu plaćali mnogi hauzmajstori.

 
Mešina priča za vikend
Četvrtak, 09 Siječanj 2020 17:50

 

StaricaStarica sa maglajske pijace

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda, rano je i prohladno jutro pijačnog dana. Kada sam u Bosni i ja obavezno odlazim na pijacugdje mi je odredište jedan betonski stol na kome se nalaze prizvodi iz vlastitog vrta. Na tom stolu su neizostavno dva – tri mlada pileta što su do jutros dimljenih, flaša friškog mlijeka, surutke, desetak jaja od kokoški pileta, koja su slobodno hodala po avliji i pasli travu, te manji povezani svezica mrkve, peršuna, mirisnog bosiljka, mladog luka, te hrpice sezonskog voća...

Iza betonskog stola sjedi umiljata starica. Priđo bliže stolu, starica ustaje radosna, nudi mi svoju izloženu robu.

Dok mi je pomagala da stavim robu u ceker usput me upita: -Da li još radim ili sam u penziji, kako hanuma, da li imam djece, unučadi?

Dok sam spuštao novac u njenu drhtavu šaku odgovarao sam na pitanja.

-A kako vi i kako prolazite na pijaci?

-Eee, sinko moj, slabo, odgovara i podiže kapak sa drvene kutije u kojoj drži pazar.

-Gledaj, ovdje sam od ranog jutra, a samo šest maraka zaradila, više je Ciganka naprosila...

-Nemaju ovi ljudi, nemaju...

-Šta je ovo, kakav je to došo vakat, da ne vrijedi više ni plakat?

Sležem ramenima, jer kako ću starici bistriti zakone ekonomije koji nisu ni slični onima iz prošlog Titinog vremena. Za mnoge ljude pijaca je skupa, trgovački centri su jeftiniji i to je to.

A da bi staricu malo razveselio prelazim na lakša intimnija pitanja. Pitam je za zdravlje i opće stanje.

-Ooo, dobro, dobro sam hvala Bogu šta se sve prodeveralo, samo me malo u zadnje vrijeme glava boli, a slabo se i spava.

Naiđem opet jedne srijede, kratko zastanem ispred betonskog stola čujem staricu kako nudi svoju robu nekom kupcu, kojeg oslovljava sa „profesore“.

-Hajde uzmite još i ove trešnje daću vam ih jeftinije, samo da ih se riješim.

-Koliko? - pita „profesor“.

-Koliko god date biće u redu.

-Aaa, tako to ne može. Vi prodajete i recite cijenu, insistira „profesor“.

-Hajde neka bude sve za šest maraka, velikodušno će starica.

I dok je „profesor“ preturao po novčaniku i tražio siću, starica je posegnula i za buntom poljskog cvijeća koje je čuvala ispod stola.

-A, ovo vam poklanjam, obradujete vašu gospođu.

Iza „profesora“, eto jednog čičice, pita pošto je zelen za supu.

-Jedna marka, a tvoja penzija je mala i neredovna, daj pola marke...

Ta moja prisutnost i velika radoznalost me nagovoriše da napišem ovu priču o starici s pijace koja je svake srijede tu da nešto ispriča, pokloni, proda pa i u pola cijene.

Jedne srijede počeli smo da zajedno pravimo priču. Ja pitanjima, starica odgovorima. I tako je ona otvorila stranicu svog burnog života.

Šta ima važnijeg, ljepšeg i svijetlijeg od ljubavi. Skoro ništa.

Ispričala mi je kako je prije agresije i rata u Bosni bila sretna sa svojim mužem i sinom kojeg je trebala oženiti. Ali, rat, taj prokleti rat. Sina su joj zarobili i odveli u nepoznatom pravcu, a onda su dušmani došli, pretresli kuću nju i muža odveli u logor.

Starica je to nazvala logorom, jer su bili ograđeni bodljikavom žicom, a tu su dovođeni i odvajani muškarci od djece i žena, a onda odvođeni na prinudan rad i strijeljanja.

Naredne srijede starica je donijela nekoliko fotografija. Na jednoj od fotografija bila je ona, ali bez njene pomoći nisam je mogao prepoznati. Prava ljepotica, obučena u muslimansku nošnju karakterističnu za njeno mjesto u kome je rođena i odrastala. To je bila moda tog vakta.

Od kada se rat završio čekala je svog muža i svog sina, a koje nije prežalila do današnjih dana.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search