LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Bajramska čestitka i lijepa, prigodna bajramska priča Mehmeda Meše Delića
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 11:31

 

Kurban Mesa DelicBajramska čestitka

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun, najprije pravim muslimanima koji su nepokolebljivo čvrsti u islamu, a svakako i onim koji se smatraju muslimanima, ali počesto griješe i odstupaju od islamskih pravila. Doći će oni tobe!

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim našim poštenim imamima u Bosni i emigraciji koji su regularno završili teološko školovanje i studiranje, ali nikako onim koji su se dokopali kojekakvih lažnih diploma i koji se po džamiji šepure kao paunovi i pred džematlijama izigravaju da su k'o biva pravi imami.

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim muslimanima koji žive islam i za islam, ali ne i onim uvijek gladnim glavuzijama natovarenim snježno bijelim ahmedijama, simbolima islamske čistoće, a koji su od islama i visokih položaja unutar IZ u BiH napravili private “business-e” kao izvore golemog ličnog bogaćenja.

Islam je savršen i uzvišen, ali mnogi muslimani uopće ne valjaju.

Bošnjačko oko

Kurban treba biti lijep

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali.

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.

Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.

(Kur'an, sura Kevser).

Uz Moševačko polje gmizalo je stado ovaca koje je sličilo na stonogu. Na čelu stada bio je jedan stariji čoban koji je vodio natovarenog magarca. U tovaru su bile sve potrepštine za život čobana koji su mjesecima bili odsutni od svojih kuća i sela.

Poneka bi od ovaca pokušala preteći sporog magarca, a to je čobanu išlo na živce pa je puštao privezu na kojom ga je vodio, bolje reći, vukao sporog magarca, kako bi zaustavio neposlušne ovce, pogotovo onu koja je nosila zvono - zvonaru - kako su je čobani nazivali.

Na začelju stada je bio mlađi čoban, možda sin onog na pročelju koji je tjerao stado i pazio da se neka od ovaca ne odvoji i ostane u zelenom hendeku. Ako bi neka i pokušala napustiti stado i izdvojiti se, čoban bi zviždukom naredio ovčarskom psu da je vrati u stado. Čoban na začelju je u naramku nosio jedno malehno janješce prebačeno preko podlaktnice Ličilo je na mokru dronju prebačenu preka plota.

Kada sam vidio taj prizor to me plaho rastužilo i zamolih babu koji je sve to gledao da pita čobana zašto baš tako nosi to janje? Da li je bolesno pa ne može da prati svoju majku?

 
Mešina priča
Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:52

 

StazaStaza

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Život u tuđini, mansardna izbjeglička, mali “golubinjak” s jednim prozorom kroz koji se vidi komadić skoro uvijek natmurenog neba, samo ponekad sunčanog, uz panoramu mnogobrojnih ružnih, tamnih krovova poredanih do kraja pogleda.

Tako izgleda kutak spasa. Tu provodim dane, večeri, besane noći. Ah, tako je težak samački život, pa još pomisao, sve sam tamo izgubila!

Sada se nalazim daleko na sjeveru, skoro na kraju svijeta. Liježem u krevet bijeli, kao snijeg, pokraj malog prozora. Duša osjeća, tuđi je ovo svijet oko mene, tužno je moje srce, guši bol čežnje i sjećanja, previše me toga muči najednom.

Tu ležim, a kroz glavu mi prolaze razne misli. Pitam se, jesam li na kraju moje životne staze ili ima još nade da nadvladam ovu neizvjesnost.

U glavi se roje misli kao roj pčela. Nikako da u njih uvedem red, da ih se otarasim, da se smirim. Ni suze mi ne ostaju skrivene, one me odaju, muče, ali iza njih mi je ipak lakše.

Sjetim se moje Bosne, mog malog sela, žubora i mirisa Spreče, seoske dječurlije, djetinjstva...

Tamo sam provela mladost, a sudbina me otrgnu iz kandži neprijateljskih i dovede ovamo u Njemačku. Samu sebe tješim da je to dio mog životnog puta. Moja sudbina. Obuzima me jeza kada se sjetim divljanja „komšija“, kao divljih zvjeri, što napraviše čađ i pustoš u mom malom selu.

Kroz dim i maglu gledala sam svoje malo selo, u kome je prvo planula šamija na materinoj glavi, a potom očeva košulja na grudima zgnječenim, onda redom džamije, mezarje, kuće, štale, kapije...

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 27 Srpanj 2019 11:20

 

ToniSjećanje na Postire

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana) privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu među uspomenama

 

U jednoj od priča Guy de Maupassant nas upoznaje sa junakom koji ispovijeda svoj ljubavni život. Kasnije sam, nastojeći što više saznati o slavnom i tragičnom francuskom pripovjedaču kojeg su neki, sa razlogom, nazvali kraljem novele, došao do zaključka da je to zapravo piščevo iskustvo. Da, bio je sladostrasnik i pohotnik taj de Maupassant.

Elem,taj neki iz priče vodi burni život pariškog bonvivana, leti sa žene na ženu baš kao pčelica s cvijeta na cvijet. Ali, u jednom tranutku kao spoznaje da je to samo čulno zadovoljavanje koje i nema nekog smisla. Jer, gdje je tu brak, gdje su djeca, gdje je uređeni građanski život kakav uveliko vode njegovi vršnjaci-savremenici? Pa odluči i bogami i nađe ženu koju, zakljućivši da je dovoljno voli i da ona to zaslužuje, isprosi.

Adieu slatki živote i avanture!

Od sada će biti samo ona, jedna i jedina. S takvim mislima je naš junak ušao prvu noć u bračnu sobu.

No, već sutra kada se zaputio i potom sjeo u baštu svoje omiljene kafane radoznalim očima koje gledaju mimoiduće Parižanke, tim očima koje bude u njemu, za jednu noć,potisnutog i uspavanog razvratnika, gleda,uživa i ovako pomisli: “O bože, koja su ljepota sve te žene! Vidi, ona ima prekrasnu glavu, ona grudi, ona noge...i toliko mi ih se sviđaju i najviše bih volio da imam stotinu ruku pa da ih sve odjednom grlim i milujem...”

Moglo je ovo i bez navodnika jer sam citirao po sjećanju

Tako, dakle, razmišlja de Maupassant-ov junak.

A evo zašto mi se učinio kao zgodan uvod?

Te sedamdeset i treće napunio sam osamnaest i dobio posao u malom bračkom mjestu Postire. Iz užarenog Zagreba, sa posla u Pivovari na kojem su me zapadale sve tri smjene i čas trak, čas smetljarska kolica, krenem jedne večeri “Marjan ekspresom” prema Splitu. Čeka me nepoznato mjesto, more, posao konobara, smještaj, hrana...

Sasvim je logično da sam vođen slatkom nadom i a stanovitom sigurnošću ušao u kupe u kojem su sjedile jedna časna sestra i gospođa u crnini sa malim djetetom, skoro bebom. Krenuo vlak i neobavezni laki razgovor tokom kojeg mi je plavuša u crnini namijenila, ili mi se samo učinilo, nekoliko značajnih pogleda i blagonaklonih osmijeha. Sasvim dovoljne iskre da u tijelu u kojem vriju mladalački sokovi dođe do malog, a onda sve žeščeg požara. Činilo mi se da znam nešto o žensku, iako je moje dotadašnje iskustvo bilo skoro pa siromašniro. Ma šta skoro, sigurno siromašno, jer šta su značile hvalisave priče starije raje koja su mi se već tada sa svojim erotskim fantazijama činila neuvjerljiva. I šta bi trebala da znači skoro pa ilegalna novena “Čik” koja se prva u nas bavila odnosima muško-žensko, na kraju krajeva i onih nekoliko curica prije Mirjane s kojom sam savladavao uzbudljivu erotsku abecedu. Malo je to, zaista malo da bih smio tvrditi da sam poznavao ženu. A ipak, koje li drskosti i slobode te večeri u kupeu vlaka koji je jurio od Zagreba prema Splitu. Kad su se svjetla pogasila, namjestili smo se svako kako je znao i umio. Ja sam se ispružio nasuprot plavuše u crnini tako da su nam noge bile jako, jako blizu. Prvi dio “posla” odradio je sam vlak. Kako nas je truckao tako sam ja, kao slučajno, svoju nogu prislonio uz njenu. I evo dodira, evo iskre. A požara...eeee, to se dogodilo kada je ona listom svoje noge počela nježno da uzvraća penjući se ka mom koljenu. O slasti, o strasti, ljubili smo se i milovali skriveni tamom, prigušenih uzdaha i otkud ti tako brzo lijepi Splite, oooo…noći zašto si tako brzo prošla?

 
Svi smo osuđenici....
Četvrtak, 11 Srpanj 2019 09:49

 

OsudjenikOsuđenici

Prof. dr Radomir Čolaković

Čuo je nedavno jednu kratku priču. Neki radoznalac je upitao osuđenika na smrt kako se osjeća pred izvršenje kazne.

Osuđenik mu je umjesto odgovora postavio kontrapitanje: „Kako se ti osjećaš? I nastavio je: „I ti si osuđen na smrt kao i ja! Smrt je i tvoja presuda. Razlika je u tome što sam ja sebe doveo na optuženičku klupu, ne vodeći računa o vremenu. Mogao sam, kao i ti, još živjeti i čekati na kraju istu presudu. Ali, ja potroših svoje vrijeme u trenu. I ti trošiš vrijeme samo to ne primjećuješ jer je ono nevidlјivo kao vazduh. Okreni se oko sebe pa mi reci jesi li uopšte svjestan koliko si dana proćerdao?! Godina?! O djedovini da i ne pričam. Tvoje srce odbrojava li odbrojava...?“

„Ja sam samo loš primjer, ali i ti si tu negdje, samo je tvoj strah manji od mog i manje te boli. Ja stižem prije tebe, do sudnjeg dana. Da smo obojica mudri, pametni i odgovorni prema sebi, drugima i vremenu, ne bi se o ovome ishodu ni sporili. Neka ide svako putem svoje zvijezde vodilјe. Čekaću te na kraju. Brinem se jedino da li ću te prepoznati. Tamo gdje svi završavamaju, je vječnost, pa ćemo divaniti do mile volјe. Na ovom mjestu i vremenu gdje smo sada i tren je veličina, ali i prilika. Raduj se svakoj kapi rose, kiše, oluji, gromu, munji, pahulјici, zračku sunca, svakom biću, vlasi trave, cvjetiću, kamenu, potočiću i ne „kradi bogu dane“. Možeš spasti na nulu. Ja sam poruku rano otvorio ili je nisam shvatio.“

Radoznalac je, ostao bez riječi ,pogleda prikovanog za nebo.. Prosto je zanijemio pred prizorom. Jedna zvijezda je pulsirala crvenkastom i naranđastom svjetlošću. Napravila je polukrug iznad usnulog grada, otrgla se iz zemaljskog gravitacionog polja i vinula se prema udaljenoj galaksiji. Veliki bljesak vatrometa označio je da je nestala u međuzvjezdanoj prašini.

Ostao je sam. Ovome se nije nadao. Ali? Šta mu je sve ovo i trebalo?

 
Tonijeva bistrička sjećanja
Petak, 05 Srpanj 2019 15:17

 

Mahala BistrikU društvu nišana

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana), privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu, mezarju njegovih uspomenama

 

(Na fotografiji je jedon od bistričkih, mahalskih sokaka)

Refik Balićevac, zvani Rele, gazda čuvene kafane “Pjaf” koja se nalazila na vrhu Bistrika, odavno je već bio izgubio živce nagovarajući zadnje, većinom pijane goste, da idu kućama: “Ljudi moji, jestel ba normalni? Pa imal iko od vas da sutra radi ??? Viditel kolko je sati, hajmo spavat...”

I džaba je zatim Salem, zvani Mačak, po treći put tražio - “daj nam još po jenu pa čemo nagulit’ ” - jer Reletova je bila zadnja i mi smo se oko ponoći našli pred kafanom. Rale zaključa i ode kući.

Mrkla, zimska noć prostrla se niz cijeli Bistrik, a sa neba su kao svjetlice počeli dolijetali rojevi pahulja.

“Hajmo kod mene odigrat’ jednu...” predložio je Mačak. Zov kockarske partije bio je dovoljno primamljiv i Salem, zvani Mačak, Nećko, zvani Niđo, taksista Sabo i ja krenusmo do Salemove “birtijice” što je jedno vrijeme bila kao nekakva prodavnica pića, pa jedno vrijeme granap, a evo sad je Salem taj omaleni prostor pretvorio u kafanu pokušavajući da nađe pravi poslovni smisao i čar od tog nevelikog kutka koji je cijelim izlogom gledao na ulicu. Ma nije to od “Pjafa” bilo daleko…. ni stotinjak koraka.

Inače, taj nazovimo ga poslovni dio, pripadao je velikoj kući u kojoj su živjele dvije porodice. Salem je završio osnovu, u to sam siguran, a njegov kratak kriminalni put obilježila je nesreća o kojoj Salem nije nikada pričao...tek ostala mu je jedna noga ukočena i korisna samo utoliko što mu je omogućavala održavanje ravnoteže. Inače ju je vukao kao što ljudi vuku neki teret pored sebe. Možda je i ta deficitarna činjenica uticala na Salemovo svakodnevno praćenje svih novina i povremeno, za ta krugove i slojeve nezamislivo druženje sa romanima, ali uglavnom onim kupljenim po trafikama. Bilo kako bilo, Salem je bio informisan i dosta rječit. I dobro je igrao remi, puno bolje i od Sabe i od Nećka, ali mu ja nikad nisam davao pardona.

Prije negoli ćemo smjesti za jedan od dva stola koliko je brojala Salemova minijaturna kafana, samo bih još predstavio druga dva lika.

Nećko, zvani Niđo, bio je bistrička raja, tri ili četiri godine stariji od mene. U to vrijeme kada sam imao pa možda ni nepunih osamnaest to je bila velika razlika, utoliko veća i drastičnija jer je Nećko važio za pravog mangupa koji je bio posebno uspješan kod žena. Moram priznati da je taj crnokosi lafčina odigrao i kratku ulogu u mom tadašnjem ponašanju. Jer, kad bi Nečko nešto pričao znao je trzati glavom u desnu stranu, otprilike onako kako to rade konji i meni se taj pokret učinio toliko impresivnim i šarmantnim da sam neko vrijeme počeo da ga oponašam. Sve dok mi jednom Čečo nije prijateljski rekao: “Jebote Toni, što to trzaš glavom ko onaj bolesnik Nećko!?”

Nećko je dakle izgledao kao holivudski glumac, nosio je za ono vrijeme najskuplju odjeću, govorio prijatnim baršunastim baritonom i da sam slikar i sad bi ga, nakon skoro pedeset godina, umio nacrtati, toliko su mi se njegove pravilne crte lica, lijepa glava i impresivno tijelo urezali u pamćenje.

Preostaje još taksista Sabo, po godinama, statusu i ugledu glavni te večeri među nama. Vozio je “Citroena” ajkulu, za ono vrijeme čudo od auta. Bio je visok, mršav, a na koščatom i dugom prstu desne ruke uvijek je nosio ogroman prsten-pečatnjak.

Mačak je otključao svoju “kafanu” i dok smo se razmještali i namještali donio je svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare i preostalo nam je samo da dogovorimo vrijednost poena i ko će prvi dijeliti.

“Jebo majku, kako pada, ako ovako nastavi nećemo ujutro moći izaći na ulicu.” - rekao je Nećko.

Rojevi krupnih pahulja izgledali su još impresivniji jer su bili osvijetljeni uličnom svjetiljkom koja se ljuljuškao na stubu preko puta Mačkove kafane.

Ali kad su karte počele šuštati zaboravili smo svi i na snijeg i na vrijeme. Bili smo duboko u kockarskoj partiji. Uglavnom tišina i puna koncentracija prekidana ponekom psovkom i komentarom: “E jebo ti mu moju sreću”… “Ko mi je ovo presjekao karte u ruku mu se pokeham.”

 
Oproštajno pismo učitelja Izudina
Nedjelja, 30 Lipanj 2019 12:33

 

Izudin uciteljOproštajno pismo

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kada se ni peti dan penzionisani učitelj Izudin nije pojavio u „Granapu“ u običajenoj kupovini, nastala je prava zbrka u gradu na Vrbasu. Sve radnje u gradu bile su ranije zatvarane, bila je kratka subota. Ispred „Granapa“ se okupiše ljudi kako bi otišli u „Stanicu milicije“ da podnesu zahtjev da službene osobe komisijski nalože otvaranje stana učitelja Izudina.

Uvaženi sudija Balaban, vidno iznenađen i uzbuđen, ne gubeći ni trenutak, pokupi svoje razbacane stvari i stade na čelo kolone. Svi su pošli prema stanu učitelja Izudina. Sudija Balaban je smirivao okupljenu masu objašnjavajući da se moraju poštovati sve zakonske formalnosti predviđene za akciju ovakvog tipa. Nakon isprobavanja nekoliko ključeva, vrata ostadoše neotvorena. Tada sudija Balaban naredi dvojci milicionara u maskirnim uniformama da odstrane okupljenu masu, a trećem milicionaru naredi da nasilno obije vrata.                                                                    

Nakon dva pokušaja vrata popustiše.                                                                                            

Čudan vonj ustajalosti zapahnuo je sve na vratima. Prvi je u stan ušao sudija Balaban. Za njim su ušli mjesni ljekar Popović, jedan milicionar i dva opštinska službenika. Činilo se da učitelj Izudin spava. Sjedio na ćilimu oslonjen na nekoliko jastuka koje je postavio između zida i leđa. Bio je besprijekorno počešljan, obrijan i praznički odjeven. Samo je voštano bijelo lice pokazivalo beživotnost tijela. Na blago opuštenoj ruci na kojoj je imao sahat marke „Darwil“ koji se zaustavio na – pet do sedam, koji je sa rukom završio u bijelom emajliranom lavoru, vidjela se uska traka zgrušane krvi sa kojom je istekao život.                                                         

Čudesna je to bila pedantnost učitelja koji nije izgubio smisao za red ni u posljednjim trenucima. Potrudio se da umre lijep, uredan, pod abdestom, dostojanstven, kao što je uvijek i bio. I dok su milicioneri, mjesni ljekar i opštinski službenici zaprepašteni gledali u nepomično tijelo, uvaženi sudija Balaban očima je pretraživao hastal i vitrine u stanu. Ugledao je pismo. Zaklonivši hastal svojim zdepastim tijelom prišao je bliže i vješto stavio ispisanu hartiju u unutrašnji džep istrockanog šinjela.

 
Crtica o knjizi kao velikom prijatelju
Četvrtak, 27 Lipanj 2019 09:27

 

KnjigaKnjiga je čovjeku veliki prijatelј

Prof. dr Radomir Čolaković

Od davnina se govori da je knjiga čovjeku veliki prijatelј. Nikada ga neće izdati. Jednostavno u svom sklopu osobina knjiga nema tu lјudsku osobinu, zlu mogućnost. Među ove prijatelјe infiltrirali su se neki nazovi prijatelјi. Po svom izgledu liče na knjige. Tako su se vješto maskirali svojim bojama u zlatotisku da prosto mame prijatelјe originala da ih uzmu u ruku. Ali kada bacite oko na sadržaje uočite da su to, što reče jedan kritičar, „ukoričene budalaštine“ njihovih autora, duhovnih beskućnika i prognanika. Zbog svoje gramzlјivosti i opakosti ovi beskućnici i prognanici uzurpirali su u svijetu knjiga, privremeni duhovni azil. U tom skloništu od želјa, varki i nadanja ostaju tavoriće do prve racije kvazivrijednosti, jer se ne da duhovnom siromahu sitno samljeti.

Dakle, knjiga jeste prijatelј, ali nije sve knjiga, što liči na knjigu, kao što nije svako biće koje liči na čovjeka, čovjek. Samo liči, a u suštini je, ili nečista sila ili lјudska zvijer.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search