LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Ismetova priča za vikend
Subota, 02 Ožujak 2019 10:51

 

Seoska kucaBrak iz računa ili brak iz ljubavi?

Ismet Čaušević, Brisbane

Dolaskom u Njemačku sve se u familiji Mujčin počelo mijenjati. Otac Rušid se gotovo nikako nije snalazio. Sa ženom i dvoje djece spasio je živu glavu kada je izbjegao iz posavskog sela između Gradiške i Srpca. I, to je dobro. Bio je već u godinama u kojima se ništa ne započinje, jezik nije poznavao i zato je sve više prepuštao sinu Muniru i snahi da oni misle namjesto njega o svemu. Nije to njemu bilo lako ali drukčije nije išlo.
Nije se moglo ostati u Njemačkoj. Duldung viza ističe, moralo se dalje, u neku treću zemlju. Munir se prijavio za Australiju, a Rušid neće nikud već samo nazad u svoju Posavinu, u svoju kuću.
Tako je i bilo.
Munir je pomagao ocu da kuću opet opravi za život. To nikad nije bilo dovoljno. Munir radi mnogo u Australiji i kad god može, on šalje. Traži otac da se kupi jedno dvije krave, mogli bi mlijeko predavati, sira i kajmaka praviti, pa i to prodavati. Kćer opet raste i traži svoje potrebe. Treba i za nju. 
-Pošalji nam jedno pet stoja da kupimo sijena za ove krave, trebaće ih u zimu hraniti.
-Pa šta je sa našom livadom, što je nisi pokosio?
-Izgor'la trava, moj Munire, ništa od naše livade. Moraćemo od komšija Srba kupiti sijeno.
-Vama izgor'la trava, a komšijama nije?
-Eto, baš je tako. Šta ja sad mogu?

Pošalje Munir i za sijeno. Vidi on da to postaje rupa bez dna ali šta će, roditelji su mu, rodili ga, othranili.
Nakon par mjeseci, zvrknu Rušid svog sina i prekine, pa onda Munir njega zove kako oni ne bi plaćali razgovor, skuplji je otud.
-Eto, sine Munire, ne znam kako da ti ovo predstavim ali u velikom smo belaju. Bio neki skup naših, došli i neki iz inostranstva i eto, kako da ti to kažem... jedan iz Njemačke momak se zagled'o u tvoju sestru Samiru i hoće da je vodi tamo, ko biva da je ženi. Ja nisam rad' ne znam đe će mi dijete, a ni ona nešto nije baš zagrijana. Mi mislili da ti dođeš, da popričaš sa sestrom i da je uputiš šta je za nju najbolje. Hajde, Bog ti dao, ti'š to bolje od nas, a i ona tebe poštuje kao brata. Majka ti kaže da preko tebe nećemo ništa odlučiti.

Šta će, kud će, Munir dođe da ispita na licu mjesta o čemu se radi. Neće sestra da ide u nepoznato, njoj je bilo dosta Njemačke onda, oni su je oćerali otuda, a sad da opet tamo ide. Munir sredi da odu zajedno u Minhen, da upozna đuvegiju i familiju, da vidi kako i od čega žive i da li bi sestra tu bila rahat.
Sa svime što je vidio bio je više nego zadovoljan. Sestri se ne sviđa što bi živjela u centru Minhena, kao velika joj je buka, puno vozila i naroda ima. Cura sa sela voli tišinu i cvrkut ptica.
-Dragi brate, kakav mi je to život kad me ujutro neće horoz probuditi, behar zamirisati i kad neću moći više u Savu zagaziti.

Budući zet kaže da ne moraju živjeti u centru, on će kol'ko je za dva dana naći kuću na periferiji, pa će se tamo naseliti. Ona mora razmisliti još neko vrijeme. Zet se baš zaljubio i hoće sve kako treba da sprovede, sve kako bi ona bila sretna i zadovoljna.
U povratku u Bosnu, nakon Munirove priče da je sve potaman i da bi ona trebala pristati, Samira tad izgovori najvažnije riječi:
-Ali ja njega, brate, ne volim!
-Ko koga, na ovaj vakat, voli? Ko te za to pita? Allaha mi, ti nisi sva svoja. --Voliš li ti ikoga?
-Ja volim...
-Koga, Samira? Ko je taj?
-Jasmin iz Prijedora.
-Otkud sad taj Jasmin. Đe njega nađe?
-Na onom istom skupu đe me i ovaj Švabo vidio. Prišao mi i rekao da sam ljepša od zumbula, a on sav k'o upisan, glumac mu nije ravan.

Vratili su se kod babe i majke. Munir je samo kratko rekao da su njih dvoje izrodili budalu nad budalama, priča o nekoj prijedorskoj ljubavi, a nako bogatstvo u Švabe ona baca pod noge.

-Nek' radi šta hoće! Ja dižem ruke od svega.

Već ima pet-šest godina kako Munir sada šalje pare i u selo babi i u Prijedor sestri jer onaj njezin nikako da nađe neki posao i da ih izdržava.

-Kad mi neko spomene ljubav mene odmah želudac zaboli – često ponavlja brat i sin Munir.

 

 
Priča majstora Ismeta Čauševića
Četvrtak, 21 Veljača 2019 15:01

 

SlavinaNanina briga

Ismet Čaušević, Brisbane

Eh, moj Satko! To ti je bilo kad si ti im'o jal' jednu, jal' dvi godine. Znam da nisi još bio progovorio. Po tome ja znam. Tad je Šuhra napustila Džafera, vrat'la se kod svojih u Kostajnicu. Ostav'la troje djece iza sebe, troje maksuma, jedno drugom do uha. Kasnije se čulo da je ošla za Njemačku i da se tamo preudala. I sad našla da se pojavi i sve poremeti.

A što je ošla, pitaš me? Iš'o ti Džafer kući i na početku mahale vidio Zemku kako u avliji peče šljivov pekmez. Bio vakat za pekmez. Pitao je kako ide pos'o, ona ne prekidajući m'ješanje, odgovorila da ide po planu i pozvala ga da svrati da mu nešto pokaže.

E, to je bila greška! Svraćat' kod udovice kući je sumnjivo i opasno.

Džafer bio vodoinstalater k'o i sada što je. Zemka, udovica, bez svog čo'jka ima problem što joj curi česma. Zavrtala ona al' i dalje isto. U početku je kapalo, al' sad baš curi. On samo pogled'o i rek'o da će to r'ješiti kad bude halat uz njega. Svratiće kasnije.

Nikad nije svratio. Tog dana je Šuhra otišla. Neko je vidio Džafera kako svraća kod Zemke i odmah vrućim prenio Šuhri. Kad je stigao kući Džafer je ženu zatekao sa podbočenim rukama na kukovima i sa mnogo pitanja:

Zašto si ti svrać'o kod Zemke?

Šta ti imaš šnjom?

Šta sam ja to dočekala?

Šta tebe briga đe njojzi curi?

Nisam ja blentava! Ja to neću durat'.

Ne'š se ti na moje oči kurvat' po komšiluku.....

I sve tako. Jedna glava – hiljadu jezika!

E, tad ti je, moj Satko, nešta puklo u Džaferu, pa on bo'me opleti po Šuhri. Jedna pleska s jedne strane, pa druga s druge, forhen-bekend, sve tako dok ona nije pala i skupila se k'o u klupko. Džafer je zalupio vrata i o'šo u kafanu. Kad se vratio kasno uveče Šemse više nije bilo. Pokupila nekih krpica i nestala u Kostajnicu. Djecu ostavila. K'o biva, djeca su njegova, pa nek' se on boči s njima. Nije ona jedina koja je tako napravila. Tim ženama smetaju djeca da nađu novog muža.

Džafer je svakome govorio da ništa nije kriv jer ništa nije ni bilo. Uzbijao je djecu kol'ko je mog'o, bogami najviše je to komšiluk gledao. Svima je bilo žao djece bez matere.

I tako je to išlo jedno tri godine kad je Džafer doveo jednu raspuštenicu iz Krajine. Neko selo kod Krupe. Jalovica, nije mogla rađati. Pazila je tu djecu k'o da su njena. Pa, znaš i sam kako ih Hata voli. Djeca je od prvog dana prozvali Teta, pa je tako sav svit zove - teta Džaferova!

Radila sve po kući, sve za, bogme, čo'jka svoga  i njegovu djecu. Vrijedna je i uredna. Tako je ona i podigla njih troje, škole pozavršavali, osim one najmlađe, ona se još školuje. Poštovala su i ta djeca Tetu.

I sad došlo vrijeme da se Bahra udaje. Cura izrasla, zaposlila se u fabrici, upoznala momka sa Urija i odlučili da se uzmu. Sve je bilo kako treba. Dolazili njegovi u prosidbu, Džafer pristao i samo se čekalo na pir.

Kako je Šuhra saznala za sve to, boga ti pitaj. Mora da je bila s nekim u vezi od ovih naših. Cijelo ovo vrijeme ona se nije javljala i pojavljivala, sve do dana današnjeg. Evo je sad! Hoće da bude na piru i da daruje nevjestu, svoju kćerku. Došla iz Njemačke, bezbeli ima ščime.

U kući Džaferovoj bihuzur. Kao da je šejtan uš'o među njih. Niko neće da vidi Šuhru, nit' da priča s njom. Teta, jadna, samo šuti i čisti kuću, premješta stvari, priprema za sutra.

Eto, tako ti je to, moj Satko. Kako će se završiti, šta će sve biti sutra kad bude pir bog dragi zna. Samo da ne bude mrtvih glava.

-Nane, kad bi moja mama napustila nas, šta bi' ja? Iš'o šnjom ili ost'o s vama?

-Neće se to desit'. A kad bi se i desilo ti ostaješ, ne ideš nikud'. Imaš ti svoju nanu. Ona Džaferova djeca nisu imali nanu. Ti si nanina briga!

-Blago meni. Ja tebe, nane, puno volim – tiho će Satko.

 

 
Prelijepa priča Rize Popare
Petak, 25 Siječanj 2019 14:11

 

KosidbaNurka

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

Prvi je avgust, a godina nije ni važna il' se bar za sada ne mogu sjetiti tačno. Ako bih pokušavao da dokučim tu godinu, izgubio bih puno vremena i tek tada od priče ne bi bilo ništa. Kažem nije to toliko ni bitno, mnogo je bitnije šta se to događalo tih poodavnih godina. Neka to bude neka godina kad je pšenica bila dobro ponijela, a trešnje izdale. Godina ima kao kiše i nikada ih neće nestati, one samo prolaze, ne daj bože da se gomilaju. Šta bismo sa tolikim i nagomilanim godinama na nekom mjestu? Mi ni sa jednom ne znamo šta ćemo i kako ćemo. Ta nam jedna zada toliko muke i belaja, da jedva dočekamo da prođe. Kad prolaze nikom ne smetaju, nekako kao munja prođu i ne stvaraju gužvu, a gužvu čovjek ne voli, jedino ako je lopov, pa mu ona, ponekad, dobrodođe. Tragove prolaženja tek kasnije osjetimo, kad ih podosta prođe. Al' niko nikad nije vidio ni put, ni godinu da njime prolazi. Kako one to rade, posebna je priča, valjda tajno kad svako spava i kad ih niko ne gleda. Obožavaju one, sve mi se čini, tajnost i spavače.

Tog dana se oblaci, izgleda, namjerno poigraše sa svima koji su nešto radili na sakupljanju bijelog žita i suhog sijena, a koji su, istovremeno, razmišljali i o sjutrašnjem danu i vašaru. Kiša bi im bila najveći dušmanin, ako zakvasi rukovežđe i otkose. E onda bi, možda, i vašar propao, a ja bih se morao sjetiti, tačno, te godine. Nikoga tada ne bi interesovalo kakva je priča, nego je li tačna godina. Ako je ne bih pogodio, kazali bi da je moja priča lažna, skroz.

-E đe baš sat' oblaci vrak hi iz'o? Čitafo l'eto ni kap kiše, a, samćim, danas oblaci! Možda mi prijetu da ne odem na Lađevac ni ove godine. E idem valahi pa, što velu stari, ćuskije da padaju. Nek vidu kako je jedan dan brez Nurke.

Tako je govorila Nurka sebi u zanosu, dok je srpom odsijecala zadnje stabljike pšenice, a sunce bi čas progrijavalo i davalo nadu, pa opet puštalo oblake da zagospodare i uznemire taj narod na njivama i livadama. Dovedena je kao mlada djevojka, prije nekoliko godina iz jednog planinskog sela, za metiljavog Bajra, da im malo rasu popravi. Radila je uvijek i svoje marljivo i na vrijeme, a naročito je tih uočivašarskih dana bila, posebno, marljiva, da joj što ne bi zamjerili. Tražila je, samo, da je povedu na taj Lađevac, jednom kao nagradu za njen rad, ali oni se prave ludi, orijedili pa mu ni ime ne spominju. Zaboravili riječ Lađevac, ne znaju ni da je beknu. Evo i danas od pet bijelih zora je na njivi, glavu ne ispravlja, žanje beliju pšenicu. Ako treba i Bajru će pomoći da poveže u snopove to što je požnjela i da potrpa u desetke. Imala je želju da lati Bajra podruku, pa preko pôlja, da se nagleda onoga čega je bila željna godinama. Bila je naumila da ode sa ili bez Bajra, a htjela je lijepo da ih pita, pa ako se Bajru ne ide nek pošalju jednu čoricu iz komšiluka da je čuva, ako nešto sumnjaju. Lađevac je za mnoge bio izazov, a za nju ravan Ćabi. I nije čovjek na ovim prostorima u proteklom vremenu imao na raspolaganju neke zabave, bila bi to nekolika vašara, poneka svadba i ništa više. Na tom bi se Lađevcu, sjatilo naroda sa planine i iz župe, sa sela i iz gradova, došlo bi starih i mladih. Došlo bi svakakva naroda, da se pokaže na toj visoravni, to je postao neki adet, pa ako nijesi bio na tom vašaru kao da si manja rasa i manje vrijediš. Slušala je Nurka priče, kako neki Skender dolazi čak iz Stambola, carskog grada, svake godine na taj vašar. Zar taj Skendo nema šta da vidi u Stambolu? Pitali su se mnogi; znalo se i znali su da ima, ali eto nema onog što njegova duša hoće i što želi. Još bi govorkali:

-O jadu ga Bog zabavio, a šta će na Lađevac? E ima on Lađevaca i Lađevaca u Stambolu svaki dan. Što se toliko navelanio Lađevcu, Bog ga ubio, k'o što će?

A njegova duša je iz ovih krajeva, pa iako je odselio, duša mu nije htjela tamo, ostala ovdje i on dođe da vidi svoju dušu i narod uzgred. Skendera je po prvi put, dok je još bio dijete, zapljusnula ova ljepota i za drugu nije bilo mjesta. Mjesta bi on, tokom cijele godine, ostavljao samo za Lađevac. Kad bi mu se duša, ovdje osamila i ispraznila, on bi je jednom godišnje dopunjavao ljepotom sa Lađevca i vraćao se tamo gdje je morao.

Prižnje Nurka pšenicu, negdje, pred ručak, prebaci srp preko lijevog ramena i krenu prema kući. Ove godine ne baci srp preko glave, a bio je adet da se tako uradi. Kada se tako baci srp i zabode u zemlju vrhom, značilo je da će ta žena i iduće godine žnjeti u istoj njivi. Nije smislila ništa na duže staze, nego je umor i pomisao na vašar odvukoše od uobičajenog adeta. Najprije se dobro umi, podveza kosu i prionu na kućne poslove. Zakuha tijesta za dvije pite, jednu da pojedu oni, a ako im bude malo, mogu i od druge, a ono što ostane ponijeće na vašar. Svekrva odmah primijeti da se nešto vanredno sprema, ali za pravo čudo, oćuta.

-Nek se ono malo suhne! Nema kiše, razminu nas, taman dok umijesim ovo i ispečem, pa ću ti pomoj  da ono povežeš.

-Ništa mi ne pomaži ti si svoje odradila! Ima ko da veže ni'sam mrtav!

-Ne d'o Bog da nema, no rekoh prijen ćemo zajedno, pa posl'en da se spremamo.

Bajro diže glavu, naroguši se kao pijevac, malo se podiže na prste, a nije morao ima ga dosta i ovako, pa joj se obrati oštro kao što je i navikao:

-A kut si ti to naumila hanumo?!

-Mislila sam da me povedeš na vašar. Evo sve smo poradili, pa velju red je. Nikut' ne idemo nit nam ko dolazi, da se malo umiješamo u narot.

-Preskočiš li ova' prag tijem poslom, ne vrći mi se više!

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 20 Siječanj 2019 10:21

 

Pretres

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Magle su davile selo, a kiša natapala tek uzorano polje. Hučali su nabujali potoci noseći lišće i blato.

Kuca u plamenuHadži Mustafi nije smetala ni magla, ni kiša dok je skrušeno klanjao podne – namaz. Samo što je predao selam i ispružio ruku da dohvatiti tespih začu glasnu galamu i psovku u svom voćnjaku, a pas Bjelov je lajao i nasrtao na iznenadne posjetioce.

Hadži Mustafa završi molitvu i hitro skoči na noge i krenu prema vratima. Dok je otvarao vrata smirivao je Bjelova. Izašao je na verandu sa koje je vidio grupu bradonja kako dolaze kroz njegov voćnjak, valjda da izbjegnu blato na putu. Išli su u koloni po jedan okićeni redenicima i ručnim bombama.

Bjelov je bio sve nervozniji kako se smanjivao razmak između njega i bradonja.          

U jednom momentu Bjelov jurnu na vođu kolone. Pucanj, kratko cvilenje, trzanje nogu, grohotan smijeh bradonja, tupi udarac kundakom po još vrućim psećim rebrima.

-Naoružane bradonje su prijeki i zli ljudi, smeta im pas na lancu i pasiji lavež, mislio je hadži Mustafa u sebi.

Sve to ukočeno je posmatrao kao da je nišan na friškoj humci u kojoj mu leži rahmetlih hanuma kojoj je srce otkazalo kada su počeli granatirati njihovo selo, a oni moraše u bezglavo bježanje.

Svi su bježali samo hadži Mustafa je ostao kod kuće mada su ga ubjeđivali i nazor vukli da i on ode gore u šumu poviše sela.                                                                                  

Eto i danas je ostao ne želeći bježati.

-Bježali su mi preci i nikada se više nisu vratili, mislio je on.

-Zato ostajem, u svom i na svom pa neka me dušmani i ubiju, jer to im je jedini zanat koji dobro ispekoše.

Vođa bradonja, do jučer učitelj u mjesnoj školi cinički se smijao i naredio hadži Mustafi da preda novac, zlato, inače će završiti kao njegov džukela.

Hadži Mustafa prepozna Đuru učitelja, mjesnog komadanta, ali mu ne bi od koristi. Đuro ga udari kundakom u stomak, a onda po glavi i on se prelomljen sruši na verandi i tu osta nepomično ležeći.

Onaj ugodni miris i mirnoću hadži Mustafine kuće poremetiše i narušiše bradonje sa svojim smradom na znoj, rakiju i grube psovke.                                                                          

Došli su da izvrše pretres kuće.

Njihova metoda je što više izlomiti i oštetiti kako nebi trebali opet dolaziti. Pri toj raboti koristili su kundak „kalašnikova“, kratke montirne šipke urađene i iskovane za specijalne provale.

U međuvremenu hadži Mustafa dođe sebi uz bolove koji su ga savijali i brišući već zgrušanu krv oko nosa i usta, pokuša ustati ali mu ne pođe za rukom.

Ispred njega stajao je jedan od bradonja koji je pokušao staviti mu tespih oko vrata na koji je privezao poveći drveni krst, a da ceromonija bude po njegovom ćejfu psovao je ono što je za hadži Mustafu bilo sveto.

Uz smijeh bradonje odoše dalje kroz voćnjak, a hadži Mustafa smognu snage, ustade na klecave noge, uđe u sobu u kojoj je sve bilo izlomljeno I isprevrtano. Ipak se zahvali dragom Allahu što ikako živ ostade pa u tom haosu poče tražiti nešto vrijedno što se bradonjama nije dopalo kako bi ponio sa sobom.

Sve je stalo u mali uzlić koji prebaci preko savijenih leđa.

I krenu put brda i šume poviše sela.

Kada se popeo na brdo suznim očima pomilova mahalu u čijoj sredini stoji njegova kuća koja nema unutricu, razoriše je dušmani kao crv jabuku šareniku.                            

Stajao je na brdu i razmišljao kuda i kako dalje?

U tom momentu razumio je svoje pretke koji u muhadžirluk odoše kako bi spasili živote i svoju vjeru, ali nije mogao razumjeti glad i pohlepu koju u sebi nose dušmani, jučerašnje komšije, prema onima koji vole Bosnu i vjeruju u Allaha. Smrkavalo se. Sačeka da se spusti mrak po mahali. Hadži Mustafa nije tek tako mogao okrenuti leđa kući i mahali i odlučio se na jedan potez koji mu u tom trenutku bi jedino za njega ispravno rješenje. Ponovo siđe dole u mahalu, a onda pažljivo uđe u svoju kuću i od izlomljenog namještaja nasred sobe potpali vatru.                                                                         

Kad je bio siguran da se vatra rasplamsala krenu na brdo sa kojeg je mogao gledati kako plamen oblizuje krov, prozore i vrata.

U njegovim očima mogla se vidjeti kuća u plamenu kao na televizijskom ekranu. Drhtavom rukom obrisa suze i krenu na muhadžirski put, put bez povratka.

Pepeo od sagorjele kuće ne ponese sa sobom, ali ponese uspomenu na kuću koja je ko baklja gorila, kuća koju on sagradi, a on je i zapalio. Bolje da on zapali ono što je mukom gradio nego da to urade četnici-dušmani.

Za hadži Mustafu se od tada više ništa ne zna, ali se i danas zna gdje mu je bila kuća. Dugo će se crniti gomila preostala od izgorjele kuće, sve dok je šikarje i korov ne sakriju od pogleda.

 
Priča za subotu
Petak, 18 Siječanj 2019 21:01

 

Pij PijPij, pij dragane, pare šalje magare

Nadan Filipović

Ovo mi je ispričao jedan moj dobar poznanik iz Pertha, a ja ću nastojati prepričati. Priča je 100% istinita.

U okolici grada iz kojeg on potiče ima jedno selo. Kad su onih davnih sedamdesetih mnogi Jugovići krenuli “trbuhom za kruhom” na “privremeni rad u inozemstvu” nekoliko mlađih ljudi je također otišlo za Njemačku, da rade, da za nove kuće zarade, za nov auto, modern kućanske aparate i ne znam za šta drugo – pa da se vrate. Međutim, osladila se mnogima njemačka plaća, a potrebe kod kuće nikad ne prestaju.

Žene ostale sa sitnom djecom, pa, malo-malo, zatreba za školsku opremu, pa za knjige i školski materijal, pa pokvarila se mašina za veš, valja novu kupiti – dakle uvijek neki novi trošak koji valja biti pokriven.

Prošlo tako nekoliko godina, djeca u školi, ženama dosadno – šta da rade, s čim da se zabave. Helem, “sezonu kurvanja” otvorila jedna Jelica, a uskoro švalere ujagmi i još nekoliko njenih prijateljica. Mora se reći da je nekoliko žena sve to gledalo, ali se u to seosko kurvanjsko kolo nisu uhvatile.

Jelica je bila pokrupna gospoja, a ponašala se kao pravi seoski kabadahija. Cijelom selu, i žensku, a i mušku je utjerala strah u kosti i svi su znali da onom ili onoj koja se Jelici usprotivi ili kaže nešto protiv nje, ne ginu batine.

Uskoro je Jelici bilo malo kurvanja u vlastitoj kući pa je počela biti čest gost u jedinoj lokalnoj kafani. Njen primjer su uskoro slijedile i ostale “vesele” prijateljice.

Ima se – može se! Para nikad ne fali, maraka pune ko brod, u kafani uvijek ima janjećeg i prasećeg pečenja, često se tu zadese i kafanski muzikanti, pa “kom će biti ljepše nego nam, samo da je vako svaki dan”.

Kad bi se podnapila, Jelica bi obavezno sjedi u krilu svom vrlo mladom švaleru, poštaru Raši, te bi započni pjevati: “Pij, pij dragane, pare šalje magare…pij, pij dragane, pare šalje magare!!!”

Odmah bi joj se pridružile sve vesele prijateljice. Svaka bi sjedi svom švaleru u krilo, pa bi horski zaarlaukale: “Pij, pij dragane, pare šalje magare.”

Kada bi muževi dolazili na “urlaub” kafanski promet je značajno opadao. Naime, nije bilo razuzdanih noći seoskih kurvi. One bi tada sjedile kod kuća, šunjale se kao najpitomije mace oko muževa, jedva čekajući kada će im opet vidjeti leđa.

Cijelo selo je sve znalo, ali muževi nisu. Nitko se nije usudio bilo kojem od “rogonja” makar naišaretiti šta mu žena radi dok je on u Njemačkoj. Svi su se bojali da bi glavna kurva – harambaša, Jelica, kadli-tadli raskopala ko je cinkovao, a tome bi se onda crna sudbina pripremila.

Vrijeme ide, vakat vunu prodaje. Prođoše godine. Većina muževa stekoše njemačke mirovine i vratiše se. Neki su bili prilično narušenog zdravlja, pa je sada valjalo mukom zarađene novce doktorima u kuvertama nosati i lijekove kupovati.

Vratio se i Jelicin Danilo, bogu hvala, prilično zdrav. Vrijeme je odradilo svoj neumitni posao – ostarilo se. Oženiše jedinca Mitra – Miću za pravu ljepoticu Ružu. Doveli su je iz nekog sela kod Jagodine. Nije šala – snajka prava Srbijanka.

Nije puno vremena prošlo, ni jedna puna godina, svekrva Jelica sazna da Ruža ima švalera u obližnjem gradu, nekog bolničara.

Tako, jednog popodneva, Mićo, po običaju, ode u kafanu da igra tablića s prijateljima, a Ruža se dotjeruje pred ogledalom. Maže usne napadno crvenim karminom. Ispod uske suknje joj se ocrtavaju tange, a na nogama crne-seksi čarape.

Svekrva Jelica sjedi u čošku i viri u kupatilo u kojem se Ruža dotjeruje za večernji odlazak švaleru u grad.

-Ode ti Ružice malo u zraku biciklo vozat, haaaa? – obrecnu se Jelica, pa rukama pokazuje gore-dole. Podigne jednu ruku, pa je spusti podižući drugu.

Ruža ne reagira. Sada sređuje trepavice.

-Pazi da puno ne potrošiš vjevericu! Ako je to golem švaler, zna se ona – pod golemim kamenom golem gušter. Pazi da ti je gušterom ne razvali…haaaa!

Ruža izađe iz kupatila sva sriktana, sa stola pokupi ključeve od auta, pa se na vratima okrenu i, mrtva hladna, reče svekrvi: “Najo, najo, mora neko u ovoj kući od tebe preuzeti bajrak kurvanluka. Šuti, sve znam. A što se tiče vjeverice, ne boj se, ostaće i Mićku za noćas da malo odere, kad se vratim iz kina. Hajde, čao najo!”

I zalupi vratima.

 
Rizin akvarel za vikend
Subota, 22 Prosinac 2018 12:28

 

imagesKako se postaje majka?

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

(Urednikova napomena: Smatram da se radi o izvanrednoj priči koja je zbog dužine negdje na pola "puta" da bude priča ili kratki roman. Ima oko 5.500 riječi. Dugačka jeste, ali je izvanredna. Ko se "zakači" i počne čitati, pročitat će do kraja s velikim uživanjem. N.F.)

Muka na svašta natjera čovjeka, natjera da vjeruje i u ono u šta do tada nije ni pomislio da će vjerovti, ali se dešava i obrnuto, da više ne vjeruje u ono u šta je do tada vjerovao i čemu je robovao. Nekakvog Bihorca, koji je doskoro lupao goč po vašarima obdari Bog, preko noći, da liječi od svake bolesti, a naročito od neplodnosti, i to posebno žene. Njemu se sudbina, eto, na vrijeme osmjehnula. Toliko je lijepih zanata, a njemu Bog odredi baš taj. Ima li na svijetu boljeg zanata od tog? Ko god kaže da ima, laže. Svako bi se tim poslom bavio, pa makar ga imao preko glave. Uzeo mu Bog goč i udaraljku iz ruku, a napravio mu neku vijugu u glavi da pomaže ženama. Ženskih muka mnogo, a ima i onih što su zajedničke i ženama i muškarcima. To je, obično, samo jedna zajednička, kad se nema evlata.

A počelo je slučajno, sasvim slučajno, kada mu se obratila jedna žena iz susjednog katuna da joj pomogne. On, tada nije ni slutio da je toliko obdaren, ali je prihvatio da pomogne jadnoj ženi pa šta Bog da i noj i njemu. Nema većeg sevapa na ovom dunjaluku, nego pomoći ženi u nevolji. Za vrstu nevolje ne treba pitati. Čim pitaš za nevolju, kao da nijesi pomogao, jer ako ti se nevolja ne dopadne sigurno joj nećeš pomoći, a ako ti se dopadne onda ćeš pomoći objeručke. Ta mu komšinica nekoliko godina proživje sa mužem, ali bez djece. Željela je dijete više od svega na svijetu, kako bi ostala sa svojim Latifom da živi. Voljela ga je i to nije krila, nadala se svaki čas da će je Allah dželešanuhu obradovati kao i druge žene. Bilo je poprilično mlađih nevjesta, koje su kasnije došle, a već vode svoju djecu za ruku, zovu ih imenom, igraju se sa njima i broje još koliko pa da pođu u školu. Voljela bi i ona da ima dijete kao i njene komšinice, da sa njima može pričati istu priču, da može zagrliti svoje dijete, a ne da  joj bude suđeno da cijelog vijeka grli tuđu. Najteže je bilo slušati svekrvu kako je grdila krave, ovce i koze pa čak i mačke kad ostanu jalove. Svaki dan je zvocala na tu temu, nijesu nju brinule životinje toliko, koliko je željela snahi da prigovori:

-Da moš' ti bi petoro rodila do sat, no te nije d'o Bok za to.

Ona bi obično prećutala svekrvina predavanja, udaljila bi se da ne sluša ta zvrndanja, zamajala bi se oko nečeg i bilo bi joj lakše. Opet svekrva za njom leta i ponavlja priču da treba zaklati zekulju što osta ozimačna i što neće biti teleta. Ta mlada i jedra žena sumnjala je sve više u sebe. Muž joj prilazi kao što i drugima prilaze, ali njoj se ne poznaje. Stomak se sljubio sa kičmom i nimalo da krene u širinu.

-Ili je do mene ili je do njega. Biće đece ako bidnem živa. Vid'eću ja do koga je. Ni'sam hadalj, da s'edim prazne lubine. Hoću i ja svoje dijete u naruč'e.

Nevjesti dosadilo pa riješila da nešto čini, iako nije znala da li je do nje ili do muža. Riješila da sa tim komšijom proba, pa ako krene kako valja, onda ona nije kriva nego njen Latif. Komšija je gledao samo u fildžanu, čitao telvu, ali samo ženama. Ne pamti niko da je zvirnuo u mušku šolju. Što da im gleda kada ne traže i ne vjeruju njegovoj priči. Žene vjeruju u njegovu obdarenost, on rječit i nekako pitom. Ima ga i za pogledati, lijep nema tu šta da se zbori. On bi rano u proljeće izlazio na planinu sa porodicom istjerujući stoku, radi ispaše i smoka i ostajao bi do kasne jeseni. Vidio bi se veliki hair stoci, pogojila bi se, olinjala do te mjere da bi stočari na jedvite jade prepoznavali svoju stoku krajem ljeta. Vrijedne domaćice su na planini mogle cijelo ljeto da sakupljaju sir i kajmak, jer je svježi planinski vazduh to dopuštao. Ne bi ovi vrijedni ljudi ni u selu stvari prepuštali slučaju, sve bi se kontrolisalo i koristilo. Svaka bi se voćka pokupila, osušila ili stavila u bačve da se preko zime, za vrijeme dokonih dana, peče rakija. Tako jednog dana žena ovog obdarenog pokupi djecu i ode u selo da sakuplja voće, a on ostade sam kod katuna da brine o stoci. Hitrije dječije ruke, nego njegove, lakše se savijaju i ispravljaju, više će voća pokupiti od njega. A kad bi on i sišao u selo, gubio je puno vremena na šolje. Popiju žene kahvu pa ako im se šolja dobro išara, čuvaju je i po mjesec dana, zamotanu, da im je on rastumači. Zato ga njegova žena i ne povede, nego ostavi kod katuna. Znao je on oko krava i ovaca kao svaka žena i da pomuze i da procijedi, ukiseli i usiri.

Svekrva ove ucviljene žene je izbjegavala odlaske sa njom bilo gdje, jer je trebalo svakome objašnjavati što još nema djece. Sasvim je slučajno, dok je muzla ovce, vidjela kako komšija ispraća familiju u selo. Kad vidje da vode i konja natovarenog krošnjama, znala je da idu sakupljati šljive jer te godine bijahu dobro ponijele. Eto namjestila se prilika, sama po sebi, nije ona ništa namještala. Zato ona ispod neke živice saginje glavu, da sakrije svoj stas, da je ne bi neko vidio, pa poslije na sva usta telalio i što jeste i što nije. Morala je iskoristiti ovu priliku, jednom se nebo otvara svakome od nas, pa i njoj siroti. Ko zna da li će biti, ikada, više ovakve prilke? Došla je sama na svojim nogama ispod nekih međa. Našla ga je kako briše dvorište, potrošenom brezovom metlom, uklanjajući hajvanski izmet. Bio je on još u snazi i takatu da je mogao pomoći od svake ruke, pa i njoj danas. Najbolje je to ona procijenila. Kako god da je mislila, drugog nije bilo da bira. Ona će sa njim početi igru preko kahve, pa će je nastaviti, ako bude sreće, ako ne bude natrag i trpi šta te našlo čekajući novu priliku.

-Umori li komšija?

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 16 Prosinac 2018 10:36

 

PrebijenKoban dan

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Maj 92. godine. Mirsad je na godišnjem odmoru. Nije mu ni padalo na pamet da djecu i ženu povede na more. Kakvo more u karavakat! Osjećao je da se u Bosni nešto čudno događa. Čuo je šaputanja od uha do uha da se postavljaju balvani kako bi se zakrčili prolazi u neka sela i gradove.

-Dakle, počela je „balvan revolucija“! Isto k'o prošle godine u Hrvatskoj. A mi tad' ni mukajat. K'o da se to dešava na Marsu, a ne u bliskom komšiluku. Niko nije ni pomišlj'o da se tako nešto može desiti u Bosni, srcu bratstva i jedinstva. - razmišljao je.

Nije mu se izlazilo iz kuće, ali se odjednom sjetio se da je u opštini trebao podići neki važan dokument. Bi li išao, ili ne?!

-Ma, idem. Valjda neće ništa biti. Nisam nikome bilo kakvog zla napravio. Pa, što bi meni neko?!

Ii onako, kako se zadesio u trenerci i patikama, odluči se da skokne do opštine. Uđe u kuću da uzme novčanik. Reče supruzi da mora u grad po dokumente.

-Ne idi Mirso, bolan ne bio! Jesi li sl'jep? Vidiš li da gomile vojnika špartaju ulicama. Nešto se golemo iza brda valja. Sjedi đe si. Pusti sad' dokumente i opštinu.

-Neka ženo, odo' i odma' se vraćam, a da ne izvozim auto iz garaže busom ću, koji samo što nije stig'o.

Mirasad je dotrčao do autobuskog stajališta i pogledao na sat.                                                    

-Po redu vožnje autobus je treb'o stić' za desetak minuta. - mislio je.                    

Dok je čekao vrhom patika je spajao jarugice koje su se napunile od kiše koja je rominjala cijelu noć. Koliko je jarugica spojio nije ni brojao, ali jeste vrijeme nakon što autobus nije stigao po redu vožnje. Kad je vidio da autobus kasni više od pola sata bi mu čudno i sumnjivo: „Zašto toliko kasni, kada je uv'jek u minutu stiz'o? Morebit je u kvaru, il' je, ne daj Bože im'o kakav udes? Ma, ode ja bo'me kući. Nafija je u pravu. Nije vakat za cestom hodat'.” – mislio je u sebi.

I taman da krene kući stiže tako dugo očekivani autobus na kome se vrata automatski otvoriše. Autobus je bio krcat, pun kao konzerva sardina. Pomisli: „Čekao sam pogrešan autobus!“ Pođe da ustukne, ali nazad više nije mogao. Iz autobusa iskočiše do zuba naoružani rezervisti “JNA” koji mu narediše da uđe. Kad se i sam nađe u toj “konzervi sardina” i ću prijetnje i naređenja rezervista bi mu jasno zašto je autobus kasnio. Nije imao ni kvar, ni udes, ali je imao duža zaustavljanja, čak i tamo gdje nisu bila određena stajališta, rezervisti su kupili zdrave i sposobne muškarce (prisilna mobilizacija), za radne vodove, kako su zvali takve akcije.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 5 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search