LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Rizin akvarel za vikend
Subota, 22 Prosinac 2018 12:28

 

imagesKako se postaje majka?

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

(Urednikova napomena: Smatram da se radi o izvanrednoj priči koja je zbog dužine negdje na pola "puta" da bude priča ili kratki roman. Ima oko 5.500 riječi. Dugačka jeste, ali je izvanredna. Ko se "zakači" i počne čitati, pročitat će do kraja s velikim uživanjem. N.F.)

Muka na svašta natjera čovjeka, natjera da vjeruje i u ono u šta do tada nije ni pomislio da će vjerovti, ali se dešava i obrnuto, da više ne vjeruje u ono u šta je do tada vjerovao i čemu je robovao. Nekakvog Bihorca, koji je doskoro lupao goč po vašarima obdari Bog, preko noći, da liječi od svake bolesti, a naročito od neplodnosti, i to posebno žene. Njemu se sudbina, eto, na vrijeme osmjehnula. Toliko je lijepih zanata, a njemu Bog odredi baš taj. Ima li na svijetu boljeg zanata od tog? Ko god kaže da ima, laže. Svako bi se tim poslom bavio, pa makar ga imao preko glave. Uzeo mu Bog goč i udaraljku iz ruku, a napravio mu neku vijugu u glavi da pomaže ženama. Ženskih muka mnogo, a ima i onih što su zajedničke i ženama i muškarcima. To je, obično, samo jedna zajednička, kad se nema evlata.

A počelo je slučajno, sasvim slučajno, kada mu se obratila jedna žena iz susjednog katuna da joj pomogne. On, tada nije ni slutio da je toliko obdaren, ali je prihvatio da pomogne jadnoj ženi pa šta Bog da i noj i njemu. Nema većeg sevapa na ovom dunjaluku, nego pomoći ženi u nevolji. Za vrstu nevolje ne treba pitati. Čim pitaš za nevolju, kao da nijesi pomogao, jer ako ti se nevolja ne dopadne sigurno joj nećeš pomoći, a ako ti se dopadne onda ćeš pomoći objeručke. Ta mu komšinica nekoliko godina proživje sa mužem, ali bez djece. Željela je dijete više od svega na svijetu, kako bi ostala sa svojim Latifom da živi. Voljela ga je i to nije krila, nadala se svaki čas da će je Allah dželešanuhu obradovati kao i druge žene. Bilo je poprilično mlađih nevjesta, koje su kasnije došle, a već vode svoju djecu za ruku, zovu ih imenom, igraju se sa njima i broje još koliko pa da pođu u školu. Voljela bi i ona da ima dijete kao i njene komšinice, da sa njima može pričati istu priču, da može zagrliti svoje dijete, a ne da  joj bude suđeno da cijelog vijeka grli tuđu. Najteže je bilo slušati svekrvu kako je grdila krave, ovce i koze pa čak i mačke kad ostanu jalove. Svaki dan je zvocala na tu temu, nijesu nju brinule životinje toliko, koliko je željela snahi da prigovori:

-Da moš' ti bi petoro rodila do sat, no te nije d'o Bok za to.

Ona bi obično prećutala svekrvina predavanja, udaljila bi se da ne sluša ta zvrndanja, zamajala bi se oko nečeg i bilo bi joj lakše. Opet svekrva za njom leta i ponavlja priču da treba zaklati zekulju što osta ozimačna i što neće biti teleta. Ta mlada i jedra žena sumnjala je sve više u sebe. Muž joj prilazi kao što i drugima prilaze, ali njoj se ne poznaje. Stomak se sljubio sa kičmom i nimalo da krene u širinu.

-Ili je do mene ili je do njega. Biće đece ako bidnem živa. Vid'eću ja do koga je. Ni'sam hadalj, da s'edim prazne lubine. Hoću i ja svoje dijete u naruč'e.

Nevjesti dosadilo pa riješila da nešto čini, iako nije znala da li je do nje ili do muža. Riješila da sa tim komšijom proba, pa ako krene kako valja, onda ona nije kriva nego njen Latif. Komšija je gledao samo u fildžanu, čitao telvu, ali samo ženama. Ne pamti niko da je zvirnuo u mušku šolju. Što da im gleda kada ne traže i ne vjeruju njegovoj priči. Žene vjeruju u njegovu obdarenost, on rječit i nekako pitom. Ima ga i za pogledati, lijep nema tu šta da se zbori. On bi rano u proljeće izlazio na planinu sa porodicom istjerujući stoku, radi ispaše i smoka i ostajao bi do kasne jeseni. Vidio bi se veliki hair stoci, pogojila bi se, olinjala do te mjere da bi stočari na jedvite jade prepoznavali svoju stoku krajem ljeta. Vrijedne domaćice su na planini mogle cijelo ljeto da sakupljaju sir i kajmak, jer je svježi planinski vazduh to dopuštao. Ne bi ovi vrijedni ljudi ni u selu stvari prepuštali slučaju, sve bi se kontrolisalo i koristilo. Svaka bi se voćka pokupila, osušila ili stavila u bačve da se preko zime, za vrijeme dokonih dana, peče rakija. Tako jednog dana žena ovog obdarenog pokupi djecu i ode u selo da sakuplja voće, a on ostade sam kod katuna da brine o stoci. Hitrije dječije ruke, nego njegove, lakše se savijaju i ispravljaju, više će voća pokupiti od njega. A kad bi on i sišao u selo, gubio je puno vremena na šolje. Popiju žene kahvu pa ako im se šolja dobro išara, čuvaju je i po mjesec dana, zamotanu, da im je on rastumači. Zato ga njegova žena i ne povede, nego ostavi kod katuna. Znao je on oko krava i ovaca kao svaka žena i da pomuze i da procijedi, ukiseli i usiri.

Svekrva ove ucviljene žene je izbjegavala odlaske sa njom bilo gdje, jer je trebalo svakome objašnjavati što još nema djece. Sasvim je slučajno, dok je muzla ovce, vidjela kako komšija ispraća familiju u selo. Kad vidje da vode i konja natovarenog krošnjama, znala je da idu sakupljati šljive jer te godine bijahu dobro ponijele. Eto namjestila se prilika, sama po sebi, nije ona ništa namještala. Zato ona ispod neke živice saginje glavu, da sakrije svoj stas, da je ne bi neko vidio, pa poslije na sva usta telalio i što jeste i što nije. Morala je iskoristiti ovu priliku, jednom se nebo otvara svakome od nas, pa i njoj siroti. Ko zna da li će biti, ikada, više ovakve prilke? Došla je sama na svojim nogama ispod nekih međa. Našla ga je kako briše dvorište, potrošenom brezovom metlom, uklanjajući hajvanski izmet. Bio je on još u snazi i takatu da je mogao pomoći od svake ruke, pa i njoj danas. Najbolje je to ona procijenila. Kako god da je mislila, drugog nije bilo da bira. Ona će sa njim početi igru preko kahve, pa će je nastaviti, ako bude sreće, ako ne bude natrag i trpi šta te našlo čekajući novu priliku.

-Umori li komšija?

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 16 Prosinac 2018 10:36

 

PrebijenKoban dan

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Maj 92. godine. Mirsad je na godišnjem odmoru. Nije mu ni padalo na pamet da djecu i ženu povede na more. Kakvo more u karavakat! Osjećao je da se u Bosni nešto čudno događa. Čuo je šaputanja od uha do uha da se postavljaju balvani kako bi se zakrčili prolazi u neka sela i gradove.

-Dakle, počela je „balvan revolucija“! Isto k'o prošle godine u Hrvatskoj. A mi tad' ni mukajat. K'o da se to dešava na Marsu, a ne u bliskom komšiluku. Niko nije ni pomišlj'o da se tako nešto može desiti u Bosni, srcu bratstva i jedinstva. - razmišljao je.

Nije mu se izlazilo iz kuće, ali se odjednom sjetio se da je u opštini trebao podići neki važan dokument. Bi li išao, ili ne?!

-Ma, idem. Valjda neće ništa biti. Nisam nikome bilo kakvog zla napravio. Pa, što bi meni neko?!

Ii onako, kako se zadesio u trenerci i patikama, odluči se da skokne do opštine. Uđe u kuću da uzme novčanik. Reče supruzi da mora u grad po dokumente.

-Ne idi Mirso, bolan ne bio! Jesi li sl'jep? Vidiš li da gomile vojnika špartaju ulicama. Nešto se golemo iza brda valja. Sjedi đe si. Pusti sad' dokumente i opštinu.

-Neka ženo, odo' i odma' se vraćam, a da ne izvozim auto iz garaže busom ću, koji samo što nije stig'o.

Mirasad je dotrčao do autobuskog stajališta i pogledao na sat.                                                    

-Po redu vožnje autobus je treb'o stić' za desetak minuta. - mislio je.                    

Dok je čekao vrhom patika je spajao jarugice koje su se napunile od kiše koja je rominjala cijelu noć. Koliko je jarugica spojio nije ni brojao, ali jeste vrijeme nakon što autobus nije stigao po redu vožnje. Kad je vidio da autobus kasni više od pola sata bi mu čudno i sumnjivo: „Zašto toliko kasni, kada je uv'jek u minutu stiz'o? Morebit je u kvaru, il' je, ne daj Bože im'o kakav udes? Ma, ode ja bo'me kući. Nafija je u pravu. Nije vakat za cestom hodat'.” – mislio je u sebi.

I taman da krene kući stiže tako dugo očekivani autobus na kome se vrata automatski otvoriše. Autobus je bio krcat, pun kao konzerva sardina. Pomisli: „Čekao sam pogrešan autobus!“ Pođe da ustukne, ali nazad više nije mogao. Iz autobusa iskočiše do zuba naoružani rezervisti “JNA” koji mu narediše da uđe. Kad se i sam nađe u toj “konzervi sardina” i ću prijetnje i naređenja rezervista bi mu jasno zašto je autobus kasnio. Nije imao ni kvar, ni udes, ali je imao duža zaustavljanja, čak i tamo gdje nisu bila određena stajališta, rezervisti su kupili zdrave i sposobne muškarce (prisilna mobilizacija), za radne vodove, kako su zvali takve akcije.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 15 Prosinac 2018 09:47

 

Kredit iz KuvaitaKuvajtski kredit

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Neka imena ću izostaviti, neka promijeniti, ali kako je cijela priča prilično svježa, tvrdim da je tako bilo kako ću vam ispričati.

Evo, četvrta je godina od tada, vrijeme baš ovako nekako kad vjetrovi i kiše najavljuju jesen, prvi listovi lelujaju i padaju na zemlju, a iz ormara vadimo džempere i jakne.

Moj stari drug,jedan od posljednjih Mohikanaca koji krstari bjelosvjetskim štajgovima u potrazi za tuđim trenucima nepažnje i njihovim novčanicima najavio da mi dolazi u goste. I posebno je naglasio da želi da vidi mog prijatelja Ekrema Prohića. Kaže, ima za njega jedan strašan posao.

“A i ti si u talu Toni, da znaš, neće biti bez nagrade”.

Popodne smo sve trojica sjedili u bašti Restorana “Kužner” u Mariboru. Sejo je bio direktan, slatkorječiv i kratak. Od Ekrema traži da učestvuje sa 10. 000 eura u velikom poslu.

“U Sarajevu nas čeka moj ortak. On je maher za banke i kredite u arapskom sv'jetu. Treba nam za put polog od 10.000 eura, a uzećemo milion kredita. Bez kamata! Tvojih će biti, to ti garantujem 100.000 eura. Letimo iz Sarajeva za Kuvajt i tamo ćemo za par dana sve završit'.”

Ekrem je pogledao u mene: “Šta ti misliš, Toni?”

Slegnuo sam ramenima, mislim da nikad nisam čuo sličnu bajku, a svejedno sam rekao: “Ti odluči.” Miris avanture draškao mi je duh.

Malo je razmišljao a onda rekao: “Sejo, nemam trenutno tol'ko para, al' mogu uzet' na kamatu od lihvara i to onda neće bit' 10.000 neg' 12 hiljada.”

“Ama slobodno uzmi, kad ti kažem. Šta su dvije milje više kamatašu, kad ćeš imat' stotinu hiljada.”

Sejo je još malo govorio o arapskim bankama i drukčijim običajima, posebno naglašavajući kako u arapsim bankama nema kamate, te o svom ortaku koji je u stanju tamo čuda da napravi.

Ujutro smo krenuli za Sarajevo.

Bila je nedjelja i do večeri smo ne samo stigli, nego se i smjestili i lijepu večer proveli u jednom od sarajevskih restorana.

Ekrem i Sejo nisu se prvi put sreli i znali su jedan o drugome onoliko koliko su htjeli i mogli da saznaju. Iz nekoliko kafanskih susreta rodilo se, učinilio mi se, solidno prijateljstvo. Tako smo s razlogom sutradan bili gosti u Sejinoj kući u koju je Ekrem pošao, kao što je red da se ide prvi put u goste, s vrećicama punim poklona. Lijepo nas je Sejo ugostio, ispričali se o svemu i svačemu, a na kraju Ekrem pitao, pošto Sejo nije pominjao - kad se leti za Kuvajt.

“Ne sekiraj se ništa. Večeras imam dogovoren sastanak sa mojim haverom, a sutra ćemo se naći i tačno ću sve znati. Sutra ćemo se naći svi skupa” - obećao je Sejo.

Ostatak dana proveo sam sa Ekremom i mojim sarajevskim prijateljima u čistom turističkom ozračju. Čekali smo sutrašnji sastanak i Sejo se pojavio oko podne. Nismo otišli ni na kafu samo je, gledajući na sat i govoreći o žurbi rekao Ekremu: “Daj mi 4.000 eura da rezervišemo karte, ja to odoh odma' odradit', a uveče ćemo se naći kod Minje…nećemo na čaršiji da nas dušmani gledaju.”

Ekrem je uredno izbrojio novac i Sejo je otišao za svojim poslom.

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 02 Prosinac 2018 09:18

 

Rusevine u MaglajuKrvavi mrak

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Na slici: mali dio maglajskih ruševina)

Boli ga glava od rakije - mučenice, a kuk zbog gelera koji je “fasovao” prije nekoliko mjeseci. Za glavobolju je sam kriv, a geler nosi iz prvih dana borbe za „veliku Srbiju“.

Glavobolju je dobio želeći u piću uspostaviti prisnost sa ovim svijetom u kome nanosi samo zlo. Što se više trijeznio bio je bliže zaključku kako je lakše mijenjati svijet, nego s njim postati prisan.

Povremeno bi nakratko izronjavao iz teškog pijanstva kao iz duboke ozrenske šume u čijem je mraku boravio i družio se sa nejasnim nemirom i strahom.

Pogled mu je žmirav i izgubljen, a sjećanje pokidano i dok se bori sa mamurlukom pred sobom vidi kao kroz kišu i maglu „vojvodu“ Stevana, nekadašnjeg razrednog iz „Škole sa praktičnom obukom“ u Maglaju, koji je podigao „kalašnjikov“ i urlao na njega kako bi iz njega istjerao rest alkohola, ali i samrtnički strah.

Ogrnut u sivomaslinastu, već istrockanu bundu vadi iz džepa flašu sa rakijom, a bajonetom reže šarenu slaninu i te komade slaže na panj ispred sebe. Potegnuo je veći gutljaj mučenice ne mareći na urlikanje „vojvode“ Stevana. Podigao je lijevu ruku zasukao rukav kako bi vidio koliko je sati. „Seiko“ koji je strgao sa ruke jednog mladića kojeg je s provodio u dobojski zatvor pokazivao je 20 časova - vrijeme kada su trebali početi granatiranje Maglaja.

„Deder, oderi Ljubiša!“                                                                                                                    

Ljubiša priđe kanafi, a oni njegovi ubaciše stopedesetpeticu u cijev koja je zijevala u ozrenskoj noći. Resko škljocnu zatvarač, a Ljubiša malo zažmirje i mehanički poteže. U noge mu tresnu prazna čahura, a granata zapara nebo naslonjeno na stari grad Maglaj i vrh Ozrena.Ljubiša zajauka od bolova u nogama.

Dok su se oni gore smijali zbog nepažnje pijanog Ljubiše, dole u gradu tresak, dim, prašina, vatra, jauci i dozivanja.

Maglaj miriše na krv, jod i bijelo. Ono malo medicinskog osoblja žurno obilazi ranjene, naredane u hodnicima kao sardine u konzervi. Neki od ranjenih dovikuju: „Daj lijekove za umirenje bolova...!“ Jedan od ranjenika jedva sriče: „Sestro, gdje li je moja noga?“ Neka nena leži zamotana u bjelkastu plahtu i prekrivena starom vojničkom dekom koja je i sama poprimala crvenu boju krvi koja ističe. Ljekar je nakratko otkri, pogleda od glave do pete, pa sestri rukom naišareti da je gotovo.

Krvavi mrak je pokrio Maglaj. Mrak je prolamalo jaukanja i zapomaganja onih u čijim tijelima ostadoše neizvađeni geleri.

A noći nikad kraja!

 
Mešina priča za subotu
Subota, 24 Studeni 2018 09:23

 

PogacaPogača

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Noć je mirisala na barut, krv i smrt. Kroz muklu tišinu gmizala je kolona ranjenih, bolesnih i gladnih.                                                                          

Mada ranjeni i bolom parani trpili su i uzdržavali se od svakog jecaja koji bi mogao narušiti tišinu. Znali su, ako ih čuju četnici sami bi se otkrili i upali u klopku.

Još par stotina metara i kolona će preći „ničiju zemlju“ i onda uz Božiju pomoć mogu rastaviti usne i zube, pa glasno jaukati, plakati, pjevati...                                                        

I kada su mislili da su prešli „ničiju zemlju“ jedan od ranjenika koji se povratio iz besvjesnog stanja poče glasno buncati. I prije nego mu staviše šaku na usta zaštektaše rafali iz obližnjeg rova. Noć propara sijevanje metaka i pretvori se u pakao u kojem kolona bi pokošena kao tek oklasala pšenica.

Nakon nekoliko minuta vođa kolone pokuša da se podigne i osjeti bol i toplinu krvi na prsima. Ipak, pribra snage i puzeći stiže u obližnju šikaru, a onda četveronoške na proplanak koji je bio stotinjak metara udaljen od rovova na koje su naišli. I dok je pokušavao da se orjentiše gdje i kuda, iz rova ću naređenje: „Očistite srpsku zemlju od balinske pogani, a ako ima ranjenih dovedite ih, trebaće nam za zamjenu!“

Priđoše bradonje pokošenoj koloni. Džepnim lampama pažljivo su osvjetljavali tijela i kontrolisali ima li preživjelih. I kada se uvjeriše da nema preživjelih dadoše znak da može doći kamion u koji ubaciše lješeve i odvezoše ih u nepoznato.

Vođa kolone pritajen u niskon grmlju u sebi je govorio: „U nesrećama bude i trunka sreće, a koja se pružila samo meni, a ne i mojim supatnicima.“                                                              

Osvanuo je novi dan. Posmatrao je izlazak sunca. Razabirao je teren po kojem se moglo propuzati samo uz veliki oprez. U cijeloj okolici nema ništa a da nije oštećeno. Ni voćnjake ne poštediše, već ih osakatiše. Sve je ranjeno, sve je mrtvo na zemlji za koju se gine. Samo on izvuče živu glavu iz kolone koja bi pokošena, samo on kao svjedok izlaska iz pakla, izlaska iz „zaštićene zone“.

Tri duga dana se skrivao i puzao, a eto, tri dana ništa nije ni pojeo. Utroba mu se zalijepila za kičmu, a na usta navro gadan smrad suhog lišća kojim je pokušavao zavaravati tu bol. Zbog borbe s glađu zaboravi na ranu, a kad bol proklija iz rane, zaboravi na glad. Iscrpljenosti zakunja s glavom naslonjenom na gomilu suhog granja. Obraz mu se ukočio od ožiljaka koje mu utisnuše grbave grane.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 11 Studeni 2018 16:13

 

ToniUkradeno blago

Toni Skrbinac, prava sarajevska raja s Memli Strane (Bistrik), s privremenim boravkom u Mariboru

Kad smo izlazili iz Zikine kafane zora samo što nije otkrila maglovito jesenje jutro. Konobar Mačak i Zikin brat Čkalja krenuli su nesigurnim, pijanskim korakom uzbrdo prema svojim kućama, Paša i njegovi hajduci potrpali su se u kombi, a Zika i ja ostadosmo smo sami.

“Gdje ti ono stanuješ?” - upitao me Zika.

“Kod Asima, u Bakarevića ulici.”

-Pa to je sad moj komšiluk… haj ja ću te odvesti.”

Sjeli smo u njegov bijeli golf “dvojku”, Zika je upalio auto, a ja i njemu i sebi po cigaru i polako krenusmo niz Bistrik.

-Ono što sam ti počeo pričati…znaš, ima jedan frajer što sam s njim ležo u Centralnom, kaže ima neke slike…puno su, kaže, vrijedne, pa ću ga pitati hoće li da ih ti vidiš, ti ono znaš oko slika???

-Reko sam ti,nešto znam…

-Ali, opasno je nešto, moram ti reći, frajer mi kaže da su to neke crkvene slike…

Radoznalost je bila jača od straha. Istoga dana popodne krenuli smo prema Konjicu.

Zika je uspostavio telefonsku vezu sa svojim zatvorskim poznanikom.

-Evo mi smo krenuli…Dobro, dobro, znam…. kad dođemo javiću se…

-Kako ti se svidjela moja kafana? - pitao me Zika.

“Fina je” - odgovorio sam prilično neodređeno. Ali sam ipak shvatio kamo Zika cilja sa svojim pitanjem i nastavio: “Nisam znao da ti imaš toliko smisla za lijepo…”

Osmijeh mu se razvukao po licu: “Ma ja sam to radio za svoju dušu i za raju. Da se imamo gdje okupljati. Matere mi, ne zanima me lova, ti znaš da sam ja i imao i nemao…nego, važno mi je samo da možemo sjesti bez ikakvog srkleta kad nam se pije…Vidio si sinoć. Šta nam je falilo? Ništa.”

Jesenje popodne razlilo je boje po okolnim livadama i brdima. Brzo smo stigli u Konjic i Zika je organizovao sastanak u jednoj bašti gdje sam upoznao njegovog kolegu. Žestok momak na prvi pogled. Imao je crnu kapu navučenu skoro do obrva, stisnuo mi je ruku, onako muški da bi valjda posvjedočio svoju snagu koja je bila vidljiva iz širokih ramena i atletskog izgleda,uopšte.

-Auto ostavi tu, pa ćemo pješice do stana. - rekao je Ziki.

A onda se okrenu meni: “Znaš, imam neke slike koje sam dobio od jednog lopova…prebili smo tako dug, kaže mi, daću ti slike vrednije su sto puta više od dvije milje koje ti dugujem i ja uzmem. Sad me zanima da ih vidiš i da mi kažeš ako znaš može li se to i kome prodati…Ja se ne razumijem u to."

Popeli smo se ubrzo na drugi sprat u jednoj obližnjoj zgradi, “Žestoki” je otključao vrata jednog stana i uveo nas u veliku dnevnu sobu. Potom se sageo i ispod kauča izvadio bijeli čaršaf u kojem su bile zarolane slike.

 
Mešina priča za vikend
Subota, 03 Studeni 2018 21:57

 

Na mezaruDženaza umjesto svadbe

Podsjećanje na davna vremena

Jesen 1941. godine

Kolona ustaša približavala se selu. Zna se kamo su krenuli? U brdo, kod pravoslavnih komšija da ih pokolju. Muzafer, rahmetli Osmanov babo iskupi četrnaest ahbaba i na seoskom drumu oni hrabro stade pred ustaše. U rukama su imali samo lovačke puške sa po par patrona sačme i nekoliko šišana – kubura. Kad su ih ustaše pokušale ukloniti i rastjerati kućama Muzafer napadno glasno reče: “Valja vam prvo nas pobit', pa onda gore u Vlahe ić' klat'. Dok je nas živijeh nećete nam komšije dirat'.” I ustaše se bogme okrenuše i nikad više ne povratiše. Svi pravoslavci ostadoše živi zahvaljujući komšijama muslimanima. Poslije onog rata pristojno su se slagali. Muslimani su znali odpješačiti uza stranu, u brdo, u srpsko selo, kad bi oni slavili Božić i slave, da im čestitaju, a, da se duša ne griješi, o Bajramima bi Srbi slazili da muslimanima čestitaju.

Jesen 1991. godine

Otobarska noć je iznenađujuće topla, puna srebrne mjesečine i tihih uzadaha. Sjene raskošnog jorgovana drhću po duvaru Osmanove kuće. Širi se slatki opojni miris. U krošnji se oglasi bulbul. U nemirnoj sjeni se skrila Osmanova jedinica, ljepotica Enisa sa svojim ašik Hasanom. Čuteći su se predali mjesečini. Esma i Hasan su znali da je babo Osman nakraj sela, po adetu, u džamiji gdje džematile klanja jaciju sa svojim ahbabima.

Osman jer bio duboku svjestan da mu je šćer prispjela za ašikovanje, pa bi svaki put kada bi bilo kamo odlazio od kuće upozoravao svoju hanumu da puno vodi računa o šćeri i da ne skida oka s nje. Uvijek bilo i bit će - žensko k'o žensko, uvijek samo ono krivo za sramotu, uvijek dupla bruka i sramota, a muško k'o muško, može kobili rep iščupati, pa ni to nebi nikoga zanimalo.

S'vjetovala je majka Enisu da se čuva i pogleda, a kamoli dodira, da se pažljivo oblači i ne izlaže tuđim očima ništa više do lice i ruke.

Mada je Osman bio strog prema Enisi ipak je imao razumijevanja jer je proživio lijepu mladost, ašikovao i ašikovao, pravo rečeno naašikovao se, pa se svaki put nazor nakašlji prije nego bi odškrini avlijsku kapiju. Tako bi Enisi naišaretio da poleti na verandu i tu ga dočeka. A onda bi, onako kroz šalu, prozbori: „Ko li je taj zbog kog' moram nazor i kašljat'?“

Nije dugo potrajalo i čitava mahala je znala za ašike. Pričalo se po sijelima i prelima i komentarisalo o toj ljubavi. Što je ta ljubav više rasla, rasla si i kuđenja. A, kao uvijek u takvim prilikama, bilo je i onih do srži zavidnih i bolesno ljubomornih što su na sve moguće načine pokušavali zamutiti i zavaditi zaljubljene.

Osmana i njegovu hanumu je interesovalo čije je to dijete i kakvi su mu roditelji i kakvo im je imovinsko stanje. Ne daj Bože da Enisu zapadne kakav goljo ili fukara jer su bili svjesni da u njihovom kraju mnogi jedva kraj s krajem sastavljaju, pa zašto da im se šćer uda baš tamo – u sirotinju praznih naćvi?                                                                  

Enisi su posebno imponovali Hasanov stas, boja očiju, kose, a posebno joj je bilo drago što je jedan od najboljih đaka u školi. Ali, na prvom mjestu bila je obostrana strasna ljubav u koju su se kleli.

Hasan nije bio iz familije koja je imala kuću čardakliju, pune hambare, koševe, pojate pune hajvana i prepune magaze. Bio iz familije koja je živjela u neuglednoj prizemnici pored potoka na kome je bio mali mlin, vlasništvo Hasanovog babe. Pošten je to mlinar bio. Prepošten i od sviju poštovan, a to je veliko bogatstvo.

Što se drugog “imanja” tiče Hasan je visok, vitkog stasa, oči boje jutarnjeg neba, bijele puti poput alabastera, zubi su mu kao biseri, kosa kovrdžava i sjajno - crna kao pero u gavrana, srca i duše širokih kao more.                  

Ta savršena ljepota je bila ono o čemu je Enisa snila. Briga nje za kuće, blago, dulume oranice, pune hambare, itd.

Uz sve to Enisa je bila posebno ponosna na Hasana, jer je on bio jedan od najboljih učenika Učiteljske škole u Tuzli. Ali, daleko je Tuzla, daleko je učiteljska škola, daleko je njen dragi, pa su pisma često putovala, a misli još češće.

Enisa je poštu dobijala srijedom, jer je tada poštar navraćao u njeno selo. Ali, jedne srijede niti poštara, niti pošte. To je plaho rastuži.

„Da se nije, ne daj Bože, šta desilo?“

„Da se nije poštar razbolio?“

„ Il' se Hasan u drugu zagled'o?“

Bila su to zlokobna pitanja bez odgovora; pitanja koja su je počela mučiti.

Međutim, te srijede poštar nije ni imao potrebe dolaziti u selo. Naime, desilo se da je na putu sreo neke od mještana i zamolio ih da oni ponesu i uruče pisma. Među njima se zadesio i Osman kome poštar predao pismo adresirano na Enisu.

Kada je Osman stigao kući zatekao je Enisu zamišljenu i tužnu. Nije je puno ispitivao da bi saznao razloge tuge, jer je znao da o tome Enisa ne bi sa njim raspravljala. „Istjerati ljubavne jade iz njenog srca teže je neg' ljutu guju iz kamena zida“. - mislio je Osman.

„Ljepotice babina, ima da ujagmim muštuluk, pa hajde, budi malo veselija!“                                                    

„Ah, babo, kakav sad muštuluk?“                                                                                                        

„Šta ću dobit' k'o dar ako te muštuluk obraduje?“                                                                          

„Ma hajde već reci, a za dar ćemo se lahko dogovorit'!“                                                          

„Dobro, evo ti ova kuverta, ona je za muštuluk“.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 58

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search