LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva bistrička sjećanja
Petak, 05 Srpanj 2019 15:17

 

Mahala BistrikU društvu nišana

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana), privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu, mezarju njegovih uspomenama

 

(Na fotografiji je jedon od bistričkih, mahalskih sokaka)

Refik Balićevac, zvani Rele, gazda čuvene kafane “Pjaf” koja se nalazila na vrhu Bistrika, odavno je već bio izgubio živce nagovarajući zadnje, većinom pijane goste, da idu kućama: “Ljudi moji, jestel ba normalni? Pa imal iko od vas da sutra radi ??? Viditel kolko je sati, hajmo spavat...”

I džaba je zatim Salem, zvani Mačak, po treći put tražio - “daj nam još po jenu pa čemo nagulit’ ” - jer Reletova je bila zadnja i mi smo se oko ponoći našli pred kafanom. Rale zaključa i ode kući.

Mrkla, zimska noć prostrla se niz cijeli Bistrik, a sa neba su kao svjetlice počeli dolijetali rojevi pahulja.

“Hajmo kod mene odigrat’ jednu...” predložio je Mačak. Zov kockarske partije bio je dovoljno primamljiv i Salem, zvani Mačak, Nećko, zvani Niđo, taksista Sabo i ja krenusmo do Salemove “birtijice” što je jedno vrijeme bila kao nekakva prodavnica pića, pa jedno vrijeme granap, a evo sad je Salem taj omaleni prostor pretvorio u kafanu pokušavajući da nađe pravi poslovni smisao i čar od tog nevelikog kutka koji je cijelim izlogom gledao na ulicu. Ma nije to od “Pjafa” bilo daleko…. ni stotinjak koraka.

Inače, taj nazovimo ga poslovni dio, pripadao je velikoj kući u kojoj su živjele dvije porodice. Salem je završio osnovu, u to sam siguran, a njegov kratak kriminalni put obilježila je nesreća o kojoj Salem nije nikada pričao...tek ostala mu je jedna noga ukočena i korisna samo utoliko što mu je omogućavala održavanje ravnoteže. Inače ju je vukao kao što ljudi vuku neki teret pored sebe. Možda je i ta deficitarna činjenica uticala na Salemovo svakodnevno praćenje svih novina i povremeno, za ta krugove i slojeve nezamislivo druženje sa romanima, ali uglavnom onim kupljenim po trafikama. Bilo kako bilo, Salem je bio informisan i dosta rječit. I dobro je igrao remi, puno bolje i od Sabe i od Nećka, ali mu ja nikad nisam davao pardona.

Prije negoli ćemo smjesti za jedan od dva stola koliko je brojala Salemova minijaturna kafana, samo bih još predstavio druga dva lika.

Nećko, zvani Niđo, bio je bistrička raja, tri ili četiri godine stariji od mene. U to vrijeme kada sam imao pa možda ni nepunih osamnaest to je bila velika razlika, utoliko veća i drastičnija jer je Nećko važio za pravog mangupa koji je bio posebno uspješan kod žena. Moram priznati da je taj crnokosi lafčina odigrao i kratku ulogu u mom tadašnjem ponašanju. Jer, kad bi Nečko nešto pričao znao je trzati glavom u desnu stranu, otprilike onako kako to rade konji i meni se taj pokret učinio toliko impresivnim i šarmantnim da sam neko vrijeme počeo da ga oponašam. Sve dok mi jednom Čečo nije prijateljski rekao: “Jebote Toni, što to trzaš glavom ko onaj bolesnik Nećko!?”

Nećko je dakle izgledao kao holivudski glumac, nosio je za ono vrijeme najskuplju odjeću, govorio prijatnim baršunastim baritonom i da sam slikar i sad bi ga, nakon skoro pedeset godina, umio nacrtati, toliko su mi se njegove pravilne crte lica, lijepa glava i impresivno tijelo urezali u pamćenje.

Preostaje još taksista Sabo, po godinama, statusu i ugledu glavni te večeri među nama. Vozio je “Citroena” ajkulu, za ono vrijeme čudo od auta. Bio je visok, mršav, a na koščatom i dugom prstu desne ruke uvijek je nosio ogroman prsten-pečatnjak.

Mačak je otključao svoju “kafanu” i dok smo se razmještali i namještali donio je svakome po pivo, stavio na sto karte i pepeljare i preostalo nam je samo da dogovorimo vrijednost poena i ko će prvi dijeliti.

“Jebo majku, kako pada, ako ovako nastavi nećemo ujutro moći izaći na ulicu.” - rekao je Nećko.

Rojevi krupnih pahulja izgledali su još impresivniji jer su bili osvijetljeni uličnom svjetiljkom koja se ljuljuškao na stubu preko puta Mačkove kafane.

Ali kad su karte počele šuštati zaboravili smo svi i na snijeg i na vrijeme. Bili smo duboko u kockarskoj partiji. Uglavnom tišina i puna koncentracija prekidana ponekom psovkom i komentarom: “E jebo ti mu moju sreću”… “Ko mi je ovo presjekao karte u ruku mu se pokeham.”

 
Oproštajno pismo učitelja Izudina
Nedjelja, 30 Lipanj 2019 12:33

 

Izudin uciteljOproštajno pismo

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kada se ni peti dan penzionisani učitelj Izudin nije pojavio u „Granapu“ u običajenoj kupovini, nastala je prava zbrka u gradu na Vrbasu. Sve radnje u gradu bile su ranije zatvarane, bila je kratka subota. Ispred „Granapa“ se okupiše ljudi kako bi otišli u „Stanicu milicije“ da podnesu zahtjev da službene osobe komisijski nalože otvaranje stana učitelja Izudina.

Uvaženi sudija Balaban, vidno iznenađen i uzbuđen, ne gubeći ni trenutak, pokupi svoje razbacane stvari i stade na čelo kolone. Svi su pošli prema stanu učitelja Izudina. Sudija Balaban je smirivao okupljenu masu objašnjavajući da se moraju poštovati sve zakonske formalnosti predviđene za akciju ovakvog tipa. Nakon isprobavanja nekoliko ključeva, vrata ostadoše neotvorena. Tada sudija Balaban naredi dvojci milicionara u maskirnim uniformama da odstrane okupljenu masu, a trećem milicionaru naredi da nasilno obije vrata.                                                                    

Nakon dva pokušaja vrata popustiše.                                                                                            

Čudan vonj ustajalosti zapahnuo je sve na vratima. Prvi je u stan ušao sudija Balaban. Za njim su ušli mjesni ljekar Popović, jedan milicionar i dva opštinska službenika. Činilo se da učitelj Izudin spava. Sjedio na ćilimu oslonjen na nekoliko jastuka koje je postavio između zida i leđa. Bio je besprijekorno počešljan, obrijan i praznički odjeven. Samo je voštano bijelo lice pokazivalo beživotnost tijela. Na blago opuštenoj ruci na kojoj je imao sahat marke „Darwil“ koji se zaustavio na – pet do sedam, koji je sa rukom završio u bijelom emajliranom lavoru, vidjela se uska traka zgrušane krvi sa kojom je istekao život.                                                         

Čudesna je to bila pedantnost učitelja koji nije izgubio smisao za red ni u posljednjim trenucima. Potrudio se da umre lijep, uredan, pod abdestom, dostojanstven, kao što je uvijek i bio. I dok su milicioneri, mjesni ljekar i opštinski službenici zaprepašteni gledali u nepomično tijelo, uvaženi sudija Balaban očima je pretraživao hastal i vitrine u stanu. Ugledao je pismo. Zaklonivši hastal svojim zdepastim tijelom prišao je bliže i vješto stavio ispisanu hartiju u unutrašnji džep istrockanog šinjela.

 
Crtica o knjizi kao velikom prijatelju
Četvrtak, 27 Lipanj 2019 09:27

 

KnjigaKnjiga je čovjeku veliki prijatelј

Prof. dr Radomir Čolaković

Od davnina se govori da je knjiga čovjeku veliki prijatelј. Nikada ga neće izdati. Jednostavno u svom sklopu osobina knjiga nema tu lјudsku osobinu, zlu mogućnost. Među ove prijatelјe infiltrirali su se neki nazovi prijatelјi. Po svom izgledu liče na knjige. Tako su se vješto maskirali svojim bojama u zlatotisku da prosto mame prijatelјe originala da ih uzmu u ruku. Ali kada bacite oko na sadržaje uočite da su to, što reče jedan kritičar, „ukoričene budalaštine“ njihovih autora, duhovnih beskućnika i prognanika. Zbog svoje gramzlјivosti i opakosti ovi beskućnici i prognanici uzurpirali su u svijetu knjiga, privremeni duhovni azil. U tom skloništu od želјa, varki i nadanja ostaju tavoriće do prve racije kvazivrijednosti, jer se ne da duhovnom siromahu sitno samljeti.

Dakle, knjiga jeste prijatelј, ali nije sve knjiga, što liči na knjigu, kao što nije svako biće koje liči na čovjeka, čovjek. Samo liči, a u suštini je, ili nečista sila ili lјudska zvijer.

 
Tonijeva priča skicirana „Pod lipom“
Nedjelja, 23 Lipanj 2019 12:37

 

Pod LipomTajna

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru, ali s dušom u Rajvusa

Poznati sarajevski Restoran “Pod Lipom” smješten je nekako u srcu Baščaršije. Ponoć ili će doći ili je prošla, ne pratim vrijeme, nego sam se prepustio ćejfu. Etko,vlasnik restorana pije, kao i obično, crno vino, a Okuka i ja udarili po šljivi. Konobar Nećko donosi mezu, sad ovo, sad ono, pun stol dobrota iz bogate i prebogate bosanske kuhinje. Stoji Nećko u čošku i diskretno prati događanje u kafani, čim vidi da je čik u pepeljari ugašen, eto ga mijenja čistom praznom pepeljarom.

Čudne i raznovrsne su alkoholne moći: prošli smo kroz svakodnevnicu, prepričali anegdote sa zabavnim i smiješnim sadržajima, sjetili se nekih prošlih vremena, apsolvirali fudbal i politiku…a meni se čini da možemo dublje i pametnije ući u prostor gdje stanuju životne, vječne mudrosti.Kao, eto, alkohol mi izoštrio duh!?

„Bogati Etko... reci mi vjeruješ li ti?” - ne trebam precizirati pitanje, znam da će shvatiti na šta mislim.

„Da ti kažem, jedino u šta ja vjerujem jeste to da je život ping-pong. Loptica koju pošalješ – vratiće ti se. Jesi li činio dobro - eto ti ga nazad, jesi li udario po zlu – snaći će te. U to vjerujem…

E, sad, je li baš tako? Ko i kako to da zna i da potvrdi?

Mislim da imam priču koja to potvrđuje. Ali, kako je ispričati, a da pri tome izbjegnem navođenje konkretnih imena i mjesto radnje? Jedini je način poslužiti se filmskim okvirom na kojem piše, znate ono, “film je nastao prema stvarnim događajima…”

U ovom slučaju tako nastaje ova priča.

U poznatoj, tužnim i tragičnim sekvencama ispunjenoj nedavnoj ratnoj drami, pojavili su se izbjeglički valovi na kojima su stotine hiljada nevinih nevoljnika krenule u potragu za novim, sigurnijim životnim prostorom. Pa su se tako naši Bosanci, a ima i drugih, naselili kako je znao govoriti rahmetli Nijaz Duraković “od Grenlanda do Novog Zelanda.”

 
Lijep esej o sofri
Četvrtak, 20 Lipanj 2019 09:37

 

Ramiz HadzibegovicSofra - kult familije, snage i sloge

Ramiz Hadžibegović, Beograd

Nedavno u društvu čujem ispovest svog bliskog prijatelja: „Ženu i mene pozovu na nedeljni ručak zet i kćerka. Preplavi nas radost zbog toga jer duže nismo videli svoje unuke. I da ne dužim, tek što smo seli za trpezarijski sto, oglasi se dolazni signal SMS poruke za unuku, koja uz izvinjenje pođe u svoju sobu. Nedugo zatim, pozvoni telefon unuku. Da ne bi smetao, i on nas napusti. Završismo sa ručkom bez njih. Ali, samo što smo prešli u dnevni boravak, zet se prihvati laptopa, a naša kćer pozva majku da gledaju neku TV seriju.I šta dalje da vam pričam – sve je počelo i završilo se komično. Odmah smo seli u auto i vratili se u svoj dom. Eto, umesto ručka, priča o ručku, umesto života, priča o životu, o rastakanju porodice, o novim običajima i pravilima koja nagrizaju našu suštinu, razjedaju život, o glupostima kojima se više niko ozbiljno ne bavi.“

A samo pre nekoliko decenija, usledio je moj komentar, tamo gde se sofra postavljala i gde se od vakta i zemana poštuje stariji, ovakva komocija i beskraj slobode nisu mogli biti ni fikcija. Nažalost, sada svako slavi sebe i svoj doživljaj stvarnosti, bez obzira na to što time izlazi iz elementarnih okvira pristojnosti i običaja. Pomerena je granica dobrog vaspitanja, razrušena je hijerarhija unutar porodice, a tamo gde nema sloge, međusobne ljubavi, planova, saveta, dogovora, nema ni sreće ni radosti. Nema više oca kao glave porodice i autoriteta, nema majke kao čuvarkuće, koja je voljena i poštovana. Sluteći ovakvo vreme, Albert Ajnštajn je izrekao opominjuću istinu: Bojim se dana kada će tehnologija nadrasti međuljudske odnose. Svet će dobiti generacije idiota.

U našoj tradiciji, pored kućnog praga i ognjišta, sofra spada u najvažniji simbol svakog doma. Zajednička Hristu, Muhamedu, Mojsiju, Budi…, svim religijama i nacijama. Svi su je imali ispred svojih bogomolja, oko kojih su se okupljali, ali i u svojim domovima. U pokušaju da preciznije definišu sofru, pojedini antropolozi su se služili analogijama, nepriličnim metaforama, raznim stilskim figurama, drugi više slutili nego što su izrekli. Sofra se otima jeziku jer isuviše skriva, tajanstveno ćuti, podrazumeva, nagoveštava, nudi. Da li „smišljeno“ ili nehotice, tek ona je ostala spontano nedorečena iako nije visoko ni daleko od nas.

Reč sofra je arapskog porekla. U pojedinim krajevima naziva se i sovra ili sinija. Sinonimi su joj trpeza pa čak i ognjište. Sofre su okrugle, različitih veličina, najčešće visoke oko četrdeset centimetara. Ta geometrijska forma ukazuje na celinu, jedinstvo, potpunost. Kod nas su se pravile od bukovog drveta, sušenog pet-šest godina kako ne bi pucale i kako bi duže trajale. Sklapale su se bez lepka i eksera, drvenim klipovima. Takve sofre, uz adekvatnu zaštitu i održavanje, mogle su služiti i po sto godina. U pojedinim domaćinstvima postojale su i dečje sofre, na kojima su devojčice učile da razvlače jufke za pite, mesile hleb. Osim što se za njima obedovalo, na soframa su se pravile palačinke, seklo se meso za sušenje, spremala se zimnica. Bez obzira na svoju funkcionalnu običnost, ona nikada nije imala problem koji se ticao smisaonog integriteta i svetinje.

Sofra je univerzalni fenomen u kojem se očitava antropološka, karakterološka, etnološka, etimološka i filozofska dimenzija dragocene smislenosti naših običaja. U ontološkom smislu, kroz sofru se transponuje lice i naličje mikrokosmosa. Ona nije samo biološka, još manje fiziološka činjenica; nije ni potreba ni potraga za hlebom. Sofra je uvek nedovršena igra, scena na kojoj se samo menjaju akteri, govori jednim jezikom, dobro poznatim i razgovetnim svim ljudima. Ona je emanacija mira, skladnosti, poetske topline, uravnoteženosti; afirmacija vrednosti i večita pulsacija ljudske prirode. U njoj se krije suptilna esencija čovekovog emotivnog, duhovnog i telesnog bića. Ona je arhetip večnosti, prolaznosti, života i smrti. Junakinja našeg i minulog vremena. Iako bez biografije, ona ima svoju istoriju, zajedničku sa prirodom i ljudima. Najvernije svedoči o duši naroda i o njegovoj iskonskoj prirodi, o životu, kako svakodnevnom tako i onom posebno značajnom za čoveka, jer za nju se mora sesti i njoj se pokoriti. Bila je oduvek zaštitni znak kućnog gnezda, okačena na zidu kraj lampe, sa svojim borama i urezima, sa svojim pričama, koje ne bi mogli ispričati ni najmaštovitiji pisci. Sofra ne treba ništa da dokazuje, ničim da se hvali, sem da se sobom ponosi.

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 08 Lipanj 2019 09:47

 

DzeparosSarajevski džeparoši

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Govoreći o čarima Sarajeva i njegovim darovitim stanovnicima u jednom od svojih čuvenih monologa poznati glumac Josip Pejaković pominje i spretnog džeparoša koji u njegovoj umjetničkoj interpretaciji…nekom neopreznom strancu vadi iz džepa novčanik…vadi, pa mu ga vraća, pa opet vadi i vraća. Dekle, hem spretan lopov, hem džentlemen! Kako su umjetnost i umjetnički dar dati čovjeku, ne samo da oponašaju život nego i da ga čine drukčijim, nekad ljepšim, a nekad gorim nego što u stvarnosti jeste, tako i u ovom slučaju mislim da se uvaženi glumac ogriješio o istinu i realnost života.

Naime, koliko ja poznajem džeparoša iz onog njihovog zlatnog doba kada su se naoružani tom lakom lopovskom vještinom stečenom po sarajevskim tramvajima, bistričkoj stanici, vozovima i vašarima razmilili po Evropi…nema ni jednog koji bi vratio novčanik. Više je onih koji su bili simbol egoizma i škrtosti i ako bi htjeli tačno da odslikamo tu njihovu “velikodušnost” onda mi se čini istini bliže puno rečenica da bi, kako su znali naši mahalaši reći “prodali i materine ćefine” samo da dođu do koristi. Mada, ipak, čudni i raznovrsni su to bili likovi. Od desetak vrhunskih sarajevskih džeparoša koje sam upoznao i neke bolje i više upoznavao, samo trojica još žive. Da se kojim slučajem njihovo “zanimanje” ubraja u priznate poslove svi bi odavno bili u penziji, jer ta poznanstva sežu o početke sedamdesetih, kada su oni već počeli praviti internacionalne karijere.

Što se tiče džeparoškog doprinosa mitologiziranoj popularnosti lavovski doprinos dali su predstavnici Vratnika i Bistrika. Tu su uspijevali najspretniji, najpoznatiji, a sudeći prema dvojici još živih i aktivnih, najdugovječniji. Istina, bilo je tog kadra i u Švrakinom selu, jedan je dolazio sa Aneksa, ali glavnina je ipak pripadala padinskim dijelovima grada u kojima su i inače, kako je to znao reći Bregović, uspijevali tzv. žestoki momci.

Sarajevski džeparoši odlazili su na put rijetko sami. Svaki je od njih imao pomoćnog “radnika” koji se zove štucer, a kada su postali već moćni i sigurni u dobre ishode svojih avantura po stanicama, tržnicama i raznim drugi mjestima gdje se znaju stvoriti gužve…unajmili bi i auto sa šoferom. Pa su tako te trojke, šofer, štucer i dežaparoš, kao mali muzički ansambli, odlazili na turneje, najčešće i najradije po Italiji, Austriji i Njemačkoj.

 
Bajramska priča
Srijeda, 05 Lipanj 2019 09:55

 

Bajramska sofraSjećanja na bajram

Jasmina Halilović-Murić

Čula se pjesma djevojaka iz obližnje kuće hadžinice Fate. Graja i veselje tih mladih glasova nijesu se smanjivali, iako su djevojke od jutros sređivale kuću komšinice Fate koja živi sama, jer su svi njeni otišli u inostranstvo, ostavivši staricu u emanet našem komšiluku. Te mlade snage nani Fati za Bajram čiste kuću, namijesile su joj slatkih i slanih jela. A Fata je djevojke narednih dana hvalila kod komšinica, potencijalnih svekrvi. Rado je ova starica od sedamdeset godina išla u mahalu i hvalila onako uz fildžan crne kahve djevojke koje su joj čistile kuću, a buduće svekrve brzo zaboravivši vakat kada su i one nosile ”snahino ruho” i bile same snahe, na te nanine riječi prevrćale su očima i nerazgovjetno gundurile u bradu.

Na prvi izgled obična mahala sa uskim sokacima i istrošenom kaldrmom, sa strane sokaka nepravilno rasute su kuće jednospratnice, sa prozorima premazanim crnom farbom, i krovovima crvenim kao djevojačke usne. Kuće su okruživale bašče u kojima je bilo raznobojnog cvijeća. Poslije ljetnje kiše miješao se miris lipe sa mirisom cvijeća u avliji, duša se odmarala od tog mirisa. Mi djeca smo tih dana zapitkivali  djeda Bajra je li ovakav miris u Džennetu?

Ispod starog okrošnjalog drveta trešnje koje je postačima u vrelim ramazanskim danima predstavljala pravu blagodat, bila je klupa drvena, napravljena vještim rukama našeg majstora Salka. Na klupi bio je komad mehke kože od kurbana, pustećija. Moj djed Bajro često je sjedio na toj klupi. Nekada je ležao na klupi i gledao u beskrajno plavetnilo neba na kojem bi se ponekad vidio bijeli oblak koji se kretao i nestajao iza krošnje, a on bi se ponekad zanio, pa bi  hvatao oblake ljuteći se što mu tako brzo zalaze pred očima. A kada bi nas uhvatio da mu se smijemo počeo bi da nas grdi, govereći: ,,Ja u vašim godina više neću biti, a vi u mojim hoćete, pa ćete se pitati tada čemu ste se smijali! Tada bismo vješto zamakli iza kuće.

Na toj pustećiji u dugim ramazanskim danima sjedelo se i  razgovaralo do pred sam iftar, a nekada bi se znalo i iftar tu dočekati. Iftar smo nestrpljivo čekali i mi djeca. Sa našeg Brda vidio se top koji je oglašavao početak iftara. Za sofrom bi se okupili mi ukućani, a na sofri bi mirisale ukusne pite zeljanice, krompiruše, pirinač i meso, hošaf sve vrste suhog voća. Posebno mjesto imala je hurma njome se prvo moralo iftariti, i čašom hladne vode, one su prekidale naš višesatni post. Djed Bajro govorio da se naš Poslanik, alejhi selam tako iftario. Poslije malog predaha, obavezno smo išli u obližnju džamiju i klanjali teravije namaz, koji se klanja samo za vrijeme ramazana. Na kraju bi imam obavezno držao predavanja, a svi bismo slušali pažljivo kao da jedna duša u džamiji diše.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 2 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search