LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Poezija
Volio bih da nadobudni junoša Draško Stanivuković pročita ovu poemu. Mislim da bi mu pomogla u procesu sazrijevanja
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 11:41

 

JAMAIvan Goran Kovačić

Jama

I

Krv je moje svjetlo i moja tama.
   Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
   Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
   U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
   Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
   Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi -
   Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
   Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
   I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
   I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
   Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
   Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
   Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati..."

A silno svjetlo, ko stotine zvona
   Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
   Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
   Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
   Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II.

Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
   Krvnici tupim i debelim šilom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati -
"Oboce svima pred krst ćemo dati!"

I grozan smijeh, cerekanje, grohot
   Zamnije, ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
   Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.

Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
   (Od straha valjda, što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
   I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu);
Provlačili su kroz uške nam žicu.

I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
"Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako,
 Al potrebno je, da tko ne bi bježo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.

Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
 U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.

Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
"Eh, jednu malu vidio sam danas..."
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.

III.

U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: "Gori!Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!"
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.

"Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
  Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!"
  Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.

Urlik i teški topot slijepe žrtve
 (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
   I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.

Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
   Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
 (Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.

I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
 Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
 Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.

I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne
 Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.

Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
   Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
   A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.

IV.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
 Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
   Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.

Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
   Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih da račun moj se ne pomete.
   Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.

Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
 U sluh se živci, krv, meso i koža

Napregli. Zbrojih trideset i jednu
   Žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.

Na jauk iz bezdna sada nova prasne
   Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
   Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!

V.

- O vidio sam, vidio sve bolje,
 Ko da su natrag stavljene mi oči:

I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad, što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).

Bez prekidanja red se dalje mico
   - Ko da na čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
   Na žezi strašnoj tiho su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv, što iz grla pljušti).

Korak po korak pošli smo; stali opet;
   Krljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočene, ko propet,
   Stadoh: Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći,
Što jamu čeka u redu stojeći.

Strašna mi tama, od sljepoće gora,
   Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjeltost ko stotine zora:
   Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.

Drug se preda mnom natrag k meni nago,
  Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrne, uzdahnuo blago -
   I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba. Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.

Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
 Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
   A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.

VI.

U bezdnu uma jeza me okrijepi.
   Osjetih hladno truplo, gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
   Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.

Ležim na lešu: kupu hladetine,
   Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
   Svijest munjom blisne, kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.

I prvi puta sva životna snaga
   Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
   Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.

Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
 U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
  Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.

O bože moj, zagrlila me žena
   Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
  Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.

Čuo sam, kako umirući stenje,
   I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
   Oćutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.

VII.

Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
   A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
   Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.

Taj grozni teret, što na meni leži,
   Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži;
   Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlaz! - al peče, peče, peče!

Po goloj koži, po leđnome jarku,
   Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
   Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!

Puna je jama: na lešine liju
   Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
   Plamenom svoje samilosti... Tvrde

Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.

Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
   Taj čudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Učini da sam blagosiljo krivca:
   O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!

VIII.

Kada se mrtvi val života stišo,
   Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
   I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar, kad se izvlači iz groba.

Zaprepastih se: leševi se miču,
   Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
   Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.

Prestravljen stadoh. Stadoše i oni.
   Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
   Nitko me više! - Od penjanja moga
Ruše se mrtvi! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.

Prostrujo hladan zrak na moja usta
   Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
   Kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako

Il bi od straha sledio se, nijem
 Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
   Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.

I sama sebe osjećo sam krivim,
   Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
   I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče,
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.

IX.

O nikad nisam očekivo tamu
   S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
   Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,
 Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
   Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;
   Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
   A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,
 Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
   Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
 Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
   Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.

X.

Odjednom k meni miris paljevine
   Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
   Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.

Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...

Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I živiš s onim koji ti je kriv?

Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?

Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja i klupa i stol?

Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
   Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.

Planu u srcu sva ognjišta rodna,
   Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
   Sunca Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.

Tu ste me našli ležati na strani,
   Braćo rođena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
   Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?

Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
 Sladak glas začuh: "Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!"
   Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.

Zajecao sam i još i sad plačem
   Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
   Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
   Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
   Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

 
Poetski prilog doktora Ibrahimagića
Srijeda, 15 Siječanj 2020 11:32

 

indexBALKAN

Dr Omer Ibrahimagić, Tuzla

 

Opet se mute jezera,

i rijeke,

krvave prolijeću ptice,

put Meke.

Tmušti se oblaci nižu,

svod pune,

krvnici nanovo dižu,

harpune.

Svaki ubod te kida,

jal stvara,

opet pravimo kuće,

iz gara.

Tu život nije tek spleen

i voda,

pitam se,

koliko košta sloboda?

Postoje čudne minute,

i sati,

i Neko istinski Velik,

da shvati.

Postoji Neko što broji

i mjeri,

postoji Nešto što učiš,

u vjeri.

Postoje kanoni života,

slijed stvari.

Al ko o tome misli,

ko mari.

Čovjek je rođen da ništi,

i kvari.

 
Jedna prekrasna pjesma uz koju smo odrastali
Nedjelja, 12 Siječanj 2020 11:25

 

indexVjerni DingoBalada o Dingu

Žarko Roje, 1957. godine 

Vjeran do groba,

Možda za vas Ta fraza zvuči  ko prazna riječ

Al' vjernost ovu, ipak ja znam

Kaži mi pjesmo što vidjeh sam

 

Sumrak je tiho padao snen.

Kad smo  u tami grob našli njen

Nešto zacvili i u taj čas,

spazim na humki

gdje leži pas

 

Zove se Dingo 

Svako ga zna

Prošapta grobar 

Za vjernog psa

Već osam dana 

Čuva on tu 

Djevojku neku u vječnom snu

 

 Sutradan opet dođoh na grob

Nemoćno pseto  ko vjeran rob

Još uvijek leži  

Al mrtvo već 

Suze tad nijemo počeše teć'

 

Mrtav je Dingo

Taj refren sad

Odzvanja tužno kroz cijeli grad

I kao da jeca grobarev glas :

Mrtav je Dingo, njen vjerni pas.

 
Pjesma dr Omera Ibrahimagića
Petak, 03 Siječanj 2020 18:52

 

StečciDOBRI BOŠNJANI

Dr Omer Ibrahimagić, Tuzla

Zvali su ih Dobrim zbog nečeg što se moglo osjetiti bez puno riječi.

Čudili su se otkuda pa takav dobar kov, čvrst soj, odakle takvo harno jato.

Barbari su ih smatrali divljim plemenima jer nisu dali na sebe.

Ali, vrijeme mijenja dušu što se pušta...

Dobrota je postala suvišna,

od puno Dobrih su, kroz vrijeme,

postajali brojni naopaki što traže i nalaze taksirat.

Okalemljeni kako ne treba odabirali su drugu stranu,

i gdje će nego u zlo.

Ono je, otkako je dunjaluka, korov neuništiv,

prima se, gnijezdi i svija gdje ni zamisliti ne možeš.

Ma koliko dobra upilo.

Tako će biti da je, kako shvatam kad promislim, nestalo Dobrih Bošnjana.

Još ih se u pjesmama može naći, u pričama oko vatre, sasma rijetko u pogledima.

A zlo?

Ono je, poput kakve mračne šubare, odavno poklopilo dunjaluk.

Ne smiruje se.

Ko kaverna na plućima, odjednom se otvori na nemjestu.

Pa se sporo zatvara, usprkos mehlemima od dobrote.

Zato, ako danas naiđeš na Dobrog Bošnjana,

on će ti se učiniti smušen, nepripremljen za život.

Taj još nije svikao na borbu sa zvijerima skrivenim iza licemjerja.

Pitaćeš ga šta se zbilo sa cijelim narodom što se poput polena po Zemlji rasuo-

odgovora nećeš dobiti.

Umjesto toga vidjećeš izlaske Sunca,

bistre rijeke i stećke,

snažne ljude i zdravu djecu.

Omirisaćeš behar što ga miluje vjetar sa planine.

Čućeš smijeh,

tako dalek,

zaboravljen i stran.

DOBRI BOŠNJANI

Dr Omer Ibrahimagić, Tuzla

Zvali su ih Dobrim zbog nečeg što se moglo osjetiti bez puno riječi.

Čudili su se otkuda pa takav dobar kov, čvrst soj, odakle takvo harno jato.

Barbari su ih smatrali divljim plemenima jer nisu dali na sebe.

Ali, vrijeme mijenja dušu što se pušta...

Dobrota je postala suvišna,

od puno Dobrih su, kroz vrijeme,

postajali brojni naopaki što traže i nalaze taksirat.

Okalemljeni kako ne treba odabirali su drugu stranu,

i gdje će nego u zlo.

Ono je, otkako je dunjaluka, korov neuništiv,

prima se, gnijezdi i svija gdje ni zamisliti ne možeš.

Ma koliko dobra upilo.

Tako će biti da je, kako shvatam kad promislim, nestalo Dobrih Bošnjana.

Još ih se u pjesmama može naći, u pričama oko vatre, sasma rijetko u pogledima.

A zlo?

Ono je, poput kakve mračne šubare, odavno poklopilo dunjaluk.

Ne smiruje se.

Ko kaverna na plućima, odjednom se otvori na nemjestu.

Pa se sporo zatvara, usprkos mehlemima od dobrote.

Zato, ako danas naiđeš na Dobrog Bošnjana,

on će ti se učiniti smušen, nepripremljen za život.

Taj još nije svikao na borbu sa zvijerima skrivenim iza licemjerja.

Pitaćeš ga šta se zbilo sa cijelim narodom što se poput polena po Zemlji rasuo-

odgovora nećeš dobiti.

Umjesto toga vidjećeš izlaske Sunca,

bistre rijeke i stećke,

snažne ljude i zdravu djecu.

Omirisaćeš behar što ga miluje vjetar sa planine.

Čućeš smijeh,

tako dalek,

zaboravljen i stran.


 
Sjećanje na rodni grad
Srijeda, 01 Siječanj 2020 14:47

 

Begova u nociSjećanje na ćuka iz krošnje džamijskog jablana

Nadan Filipović

Uz Begovu, svjedoka bezvrijednosti vremena, smir duboke noći

očima mazim okrajak njenog odlaska,

okrajak noći što lijeno plazi ka išaretu novog' dana.

U dušu mi kaleidoskop šaptanja izbledjelih sjena,

A šapatima tercira romor džamijskog šadrvana

Podignut je poklopac na sehari uvehlih uspomena

Povremeno me na tren uzbizuhuri sa visokog jablana huk,

To se u predzorje oglasi u krošnji skriven stari džamijski ćuk

Opominje starac starca da je za  "bešu" vrijeme

Da! Shvatio sam ga, valja mi konačno kući poć',

Krenuh korakom da ostavim ovu čudnu noć.

Stvarno za rastanak od noći doš'o je vakat

Za kojom neću žalit', nit' za njom njom, ne daj Bože, plakat'.

Zastadoh, na malo, da sa svjedoka rahatluka prolaznosti, sa vječne česme

srknem makar šaku davno halaljenih hladnih suza bega Husrev-bega,

I taman da krenem,

A neka me sila uz tu česmu sveza,

K'o da mi se stope sa kaldrmom stope,

Pa stojim u čekanju išareta jutra,

I onda se k'o odčaran polahko pokrenuh

Maloprije bijah jučer, a sada sam sutra.

 
Jedna od pesama Dr Omera ibrahimagića
Četvrtak, 14 Studeni 2019 10:48

 

BOSANČICA

Dr Omer Ibrahimagić, Tuzla

Slađa od meda,

lijepa poput rose,

mirisnija od otkosa,

čišća od čista neba.

Išarala je živote kroz dugo vrijeme.

Kudret-sahat u kazivanja pretvorila,

životvorna,

ko hamajlija štitila i branila svoje.

Oči crne na licu bijelom,

zapis na kamenu uklesan,

otisak na pergameni,

od slova predanja sazdana.

Pjesme bi izrodila,

ko ham-pamuk nježne.

I sijaset besjeda i skaski,

o zemlji, i sretnoj i krvavoj!

Riječi su iznjedrene, po hartiji zasađene,

znanje i berićet u domove donosile.

Krijesile, mirisale ko zambaci.

Bez šumora zvonile biserne perle na uglačanim basamacima.

Rastapale se i stapale.

Oblivale nas širinama, daljinama i mudrošću.

Bosančica se nije nastavila ispisivati i nikada nije narasla u Bosanku.

Ne znasmo zašto.

Možda jer je već imenom bilježila tlo iz kojeg je nastala.

A puno ih je Bosnu nevoljelo i od nje glave okretalo.

Bosančici ni vrijeme nije pomoglo skršiti lokote od zavisti.

A ona bi opet da živi i da se spominje.

Možda je za početak, dovoljno da, koliko sutra,

rastvorimo dveri lijepe i tužne prošlosti.

Zagnjurimo se u nju, pokušamo je iskružiti iz rama zaborava.

Ja ću, koliko odmah, na prstima, otići do susjedne sobe i odškrinuti vrata.

Uvući se, ušuškati moje Bosančice, stvarne i žive,

uživati u očima kao surmom iscrtanim.

A potom, nad hartijom nalakćen dok čaršija spava,

probuditi pjesmom

riječi

o davno zaboravljenim slovima.

O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna doza, Zvona i Nari.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search