LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
O "sablastima" pod čaršafima

 

UtvaraSvakom se u životu nešto na groblju prikazalo

Samedin Kadić, Sarajevo

Svi smo se naslušali strahota o utvarama koje u prvi mrak lebde ponad grobova i ječe, išarete, plaču, grebu, ili, najčešće, šute – šute i prikazuju se. Zato se i ne valja u akšam oko groblja motati, ni muslimanskog ni kaurskog, ne samo što se u to vrijeme dižu spomenute sablasti ili, da upotrijebimo izraz iz naše društvene ontologije, entiteti, već i zbog umanjene vidljivosti, tipične za akšamsku polutamu, koja onda može prouzrokovati stanovite vizualne konfuzije koje u kombinaciji sa strahom, internaliziranim uglavnom putem tradicije, prouzrokuju životne traume. Jeziva svjedočenja ne jenjavaju ni u najbezbožnijim vremenima, možda su čak i u blagom porastu, u onim vremenima kad je sve duhovno protjerano s obzora, osim grobaljskih sjenki preko kojih nesretna, praznovjerna, bezbožna svijest utažuje žeđ za paranormalnim. Posebno su groblja bila strašna u onim pradavnim vremenima kad u našim selima nije bilo rasvjete. Rekosmo “pradavnim”, mada svi znamo da u našim selima nije bilo rasvjete do poslije agresije, a tada je već cijela zemlja bila jedno veliko groblje i postalo je jednako jezivo na svakom mjestu. Vratimo se mračnim davnim vremenima. Ne znaju današnje mutave generacije šta je seoska noć. Volio bih da vidim junaka koji će danas poći neosvijetljenim seoskim putem, recimo, iz Uloga do Kalinovika; ne treba ići planinom, šumom i jarugama, već isključivo drumom, može i mobitel ponijeti sa sobom. Kada bi stigao i ako bi stigao, ne bi od njega ništa više ostalo, hiljadu bi puta poludio od straha, izbezumio se zapljusnut talogom crnog pakla, došao izvrnutih očiju kao pas mog daidže kad ga je u šumi prepala mečka. Ma koliko zvučalo smiješno: svijet je bez ljudi stravično mjesto. A ljudi su se – paradoksalno, znam – uvijek trudili da ionako stravični svijet učine još stravičnijim. Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda, izluđivati jedni druge bez ikakvog razloga, navlačiti čaršafe i izluđivati čestiti svijet. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom! Sada idemo u jedno mjesto kraj Konjica, gdje pred sami rat živi i odrasta izvjesni Hido. Taj je bio razonoda cijelog mjesta; nije da je bio lud, nego tako... usporen. Recimo da je malo, ali zaista samo malo, prokišnjavao, ali u suštini dobričak. Iako krupniji rastom, nije uspio mentalno ispratiti svoju generaciju, svaki bi drugi razred propao, sve mu bilo ravno do mora. Da ne bismo gubili prostor na dalji opis: nešto poput Lennieja iz Miševa i ljudi. A takve pokvareni ljudi uvijek zafrkavaju, slože im fintu pa se u mraku smiju. A opet, Hido nikome ništa nije zamjerao. I tako se jednom tri-četiri mlada klipana dogovore da jednog akšama prepadnu Hidu. Ponesu šerpe i čaršafe i natisnu se iza žbunja u mezarju. Dan je već bio posut pepelom sumraka, nagovještavajući mračnu i beskrajnu noć. Sjene zastriješe nebo kao neke tamnoplave zavjese. Sunce je palo u zagrljaj nekog drugog dana. Slijepi miševi oblepršavaše oko drveća. Ali, još se uvijek vidjelo. Odozdo, niz prašnjavi makadam, od suprotne strane sela, približavao se Hido s rukama u džepovima i tiho zviždukao. Kada je naišao pored mezarja, oni klipani zalupaše po šerpama i zavikaše: “Buaaaaa!” Hido se zbuni, malo ubrza, ali ne pobježe. Gledao je poprijeko prema mezarju odakle dopirahu oni zvukovi, izrazom na kojem su bili pomiješani prezir, čuđenje i zaprepaštenost. Uvidješe klipani da ga nisu satrali te navukoše one čaršafe, iskočiše iza nišana i frontalno krenuše prema Hidi, urlajući mnogo jače, mnogo jezivije, mnogo odlučnije: “Buaaaaa!” Hido opet nije pobjegao glavom bez obzira, nego je opet tek malo ubrzao, i dalje s rukama u džepovima, gledajući poprijeko u istom smjeru i dalje onog izraza na kojem su pomiješani gađenje, čuđenje i zaprepaštenost. Tek je prezrivo viknuo: “Lezite dolje, j...m vas mrtve!” Šta se poslije događalo na spomenutom mezarju, nije važno. Ali, realno, zamislite da zaista ustanu iz grobova svi oni tipovi što su vam zagorčavali djetinjstvo, što su vas hinjali kad ste im brali trešnje, koji vam nisu dali da prođete putem ili su vas ružili iz čista mira. Koliko smo puta pomislili nakon smrti jednog od takvih: “E, nek je vala odapeo.” Zato je najbolje, u pravu je bio Hido, da svako ostane na svom mjestu. A svakome se jednom u životu nešto na groblju prikazalo. Ako nije, ima vremena.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
Pismo

 

Mula Mustafa BaseskijaPismo Mula Mustafe Bašeskije iz 2017. godine

Ahmed Burić

Ovo je pokušaj rekonstrukcije pisma jednog starog, za Sarajevo možda i najvažnijeg pisca u njegovoj povijesti, Mula Mustafe Bašeskije (1732-1809), čiji je Ljetopis vjerovatno ključni tekst za razumijevanje Sarajeva u vremenu turske uprave, u kojem je pisac živio.

Što li bi napisao dragi i dobri Bašeskija, janjičarski veteran, prvo kazaski pomoćnik, a nakon naukovanja u medresi imam i hatib Buzadži hadži-Hasanove džamije?

No, to nije bio posao koji ga je zadovoljio. Ostatak života je, uglavnom, proveo kao narodni pisar, i unajmio mali, pa nešto veći dućan pored Sahat-kule, pišući narodu žalbe, molbe, ugovore, potvrde i ostavinske popise.

Asli, nešto ovako:

Pred kraj vladavine Ali Izet-bega Šamčanina, njegovu Stranku i mjesto u Predsjedništvu, nakratko, bio zauzeo Sulejmen, isto iz Šamca, ali bez plemićke titule. U narodu su ga zvali Gospodar Prstenova, jer je, mučenik, rahmet mu blagoj duši, prije rata jedno vrijeme radio i kao matičar. No, njegova vladavina nije dugo trajala, ubrzo se razbolio i umro, 2014. godine.

Te godine, na izborima, koji nisu bili ništa drugo nego popis stanovništva, pobijedio je sin Ali-Bega, Bakir, i brutalno se obračunavši sa Sulejmenovim ljudima, zasjeo je na prijestolje. Te godine mogu se smatrati najgorima u poslijeratnom razdoblju: zavladalo je vrijeme neznanja, javašluka i bašibozuka, koje je izazivala vlast, stalno izluđujući i zavađajući narod. Posla nije bilo, iako se naveliko obećavalo da će se početi raditi, a u državnoj službi je zavladala neka čudna željezna disciplina, koju su provodili uglavnom neškolovani jaramazi, postavljeni od Stranke da utjeruju strah narodu.

U tim godinama, ahmačkim i kabadahijskim ponašanjem izdvojila se snaha Ali-bega Šamčanina, Sebija, koju je narod tokom njezina strelovita uspona prozvao – Sultanija. Preuzela je hastahanu, a na visokoj školi za hećime pošla zavesti strahovladu. Govorkalo se i o njezinim političkim ambicijama: nakon isteka muževljevih mandata, htjela je i u kandidaturu za Troglavu ažbahu, ali je njezin muž za to bio sačuvao posljednji adut. Poslušnog i svim bojama premazanog dvorskog spletkaroša Zla-Gumlu efendiju, kojeg su zbog svoje ljubavi prema ovozemaljskom blagu u narodu prozvali Aurel.

Izgledalo je, tako, da će zulum vječno trajati: u koševskoj hastahani nije bilo osnovnih sredstava, bolesnici su rane previjali selojtejpom, a pričalo se da pacijenti haman otvorenih glava bivaju otpušteni iz bolnice. Makine za najveće haste nisu radile zbog neodržavanja, pa su ljudi, kao od kuge, naglo počeli umirati. Sve dok 16. ramazana, 1438. oko 150 hasti nije izašlo na demonstracije. Sve stranke, osim vladajuće, zatražile su njezinu smjenu, a Sultanija je pokušala svaliti svu krivicu na prethodnu upravu. Navodno je kazala da nama treba zdrava nacija, a ne da mi ovdje leže bolesni ihtijari. "Zdravstvo nije za bolesne, zdravstvo je za zdrave.

Te je godine Sarajevom i Bosnom vladala teška suša. Trešanja i čereza jedva da je bilo kupiti, a i kad je bilo, koštale su pravo malo bogatstvo. Bostan se pojavio rano, i bio je sladak. Od Jurjeva nije bilo čestite kiše, i bilo je sparno.

Otišla su dvojica mlađih kolega u kratkom vremenu, neka im je rahmet veliki, pa me je to odvuklo od knjiških poslova koje sam imao raditi. Ako je nešto određeno, onda propadaju svi planovi.  

Tako su po božjoj volji i ljudskoj gluposti jaramazi i silnici vladali poštenim narodom. No, ako ste slučajno pomislili da je tome zulumu došao kraj, prevarili ste se. Još će dugo, kako se gleda, trajati ova bezumna, silna i dvolična vlast, a meni, Mula-Mustafi, robu božijem preostaje samo da boga molim da se to jednom prekine i da se narod dosjeti da je prevaren planom da blago i dobrobit na ovom svijetu treba uživati nekolicina porodica, i da nije ni prirodno ni božije da se ljudi dijele prema tome kako se ko zove i kako mu je neko ime nadjenuo. Ali, čini mi se, još će dugo Miljacke proteći dok se toga ne sjete.

U Sarajevu, ramazana 1438.  

(Ovaj satirički tekst gospodina Ahmeda Burića prenesen je sa sajta RADIOSARAJEVO.ba, 15.6.2017)

 
Zaslužila je da bude dekanesa. Studirala je 11 godina.

Dekanesa

 
U džamiji

 

U džamijiŠiroka vrata zabačene sarajevske periferije – kakva divna teravija!!!

Samedin Kadić, Sarajevo

Nanese me neku večer put na teraviju u jedan mesdžid sagrađen u zabačenom djelu sarajevske periferije. Upravo tako: u zabačenom djelu sarajevske periferije. Harem presijeca mesdžid dijagonalno, što je, pretpostavljam, bio optimalan odnos položaja parcele i smjera kible, pa uramljena slika ovog vjerskog objekta sadrži nešto od kubističkog poliperspektivizma. Desno je široko polje na kojem je nekad cvjetala i buktila ciganska čerga, a lijevo groblje ukradenih automobila na kojem sada bjesomučno laju psi. Kako sam kasnio, sjednem u posljednji saf i nehotice razbijem lanac pretpubertetlija koji su tu da se malo druže i zabave. Do mene klanja momčić, peti-šesti razred, ima “jež frizuru” i crve u guzici. Cijelu teraviju pravi lom oslobađajući nepojmljive količine čiste energije. Okreće se, namiguje djevojčicama, naizmjenično se kesla i mrgodi, blago se podiže sa sedžde i razgleda, kašlje, šmrče, širi noge kao vehabija, lupa prstom na sjedenju kao vehabija, gladi nepostojeću bradu, prijeti dječacima u nastavku safa jer se, po njegovom mišljenju, previše vrpolje, imitira nekog hadžiju ispred sebe koji ne prestaje zijevati. Vratio me u one volšebne ratne ramazane kada sam isto ovako išao na teravije zbog dobrih skečeva, jedine moguće zabave tih dana: na teraviju je od mlađih išao i ko zna i ko ne zna klanjati, i ko ima i ko nema abdest, nije tu bilo govora ni o kakvoj pobožnosti, preteška je to riječ za taj uzrast. U mihrabu je student koji uči ajete bez nekog posebnog reda, ali fizički dio teravije fercera kao podmazana makina, bez zastoja, bez preskoka. U suštini, jedan osrednji Brzi Gonzalez, znao sam i bržih, mnogo bržih, koji tokom teravije oslobode više kolektivnog znoja nego u pojedinim gradskim teretanama. (Jedan je moj školski u prosjeku klanjao tridesettri rekata za dvadeset i pet minuta.) Džematlije otpuhuju, koljena krckaju i jedva stižu pohvatati ruknove, ali više vole i ovako nego da efendija razvuče do ponoći, pa da zahrču u pola Ettehijjatu. Ali, već poslije sedam-osam rekata većina džematlija potpuno je pogubljena u vremenu i prostoru, samo mehanički idu gore-dolje, gore-dolje, a mislima su negdje daleko, najčešće u lisnatim djetinjstvima, misle je li sve baš moralo ići kao što je išlo, uglavnom naopako i trnovito, misle o svim putevima kojima nisu pošli, o svim ljepotama koje su ih mimoišle, misle o krevetu koji iskupljuje ovakva zamorna razmišljanja.

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča:

“Bit ću šofer i na onom svijetu,

da prevozim žene po Džennetu,

ja ne mogu živjeti bez volana,

šoferska mi sudba zapisana.”

Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz, što je po protokolu trebao uraditi i upozoriti prisutne da ugase uređaje.

 
Iz naših džemata

 

Semedin KadićLjubi te efendija tvoj

Samedin Kadić, Sarajevo

Ovo se dogodilo u Krajini prije tridesetpet-tridesetšest godina. Edhem B., sadašnji mutevelija jednog povremenog džemata (svi će džemati u ovom krajiškom gradiću, ako se nastavi iseljavanje, postati povremeni), u to je vrijeme pio – što jest-jest – kao spužva. Sada ne bi mogao objasniti zašto je tada toliko lokao, takve su to valjda godine bile, svako je saljevao, doduše, Edhem nešto više. Uh, baš je znao žestoko popiti, ne stidi se danas to priznati jer ne želi uljepšavati svoj život. Takvi smo kakvi smo.

I tako se jedne večeri bio nagrdio, i to propisno nagrdio, toliko da su ga bili izbacili iz te inače gostoprimljive kafane. Bio je počeo dobacivati konobarici i vrijeđati neke goste, a tadašnje gazde to nisu trpjele. Opsovao je i gazdu i smrdljivu mu kafanu, u obližnjem granapu kupio još flašicu “goriva” i zaputio se domu. Bavrljao je ulicom, gunđao i cuclao. Kući mu se i nije išlo, tek je noć bila počela, da se još nešto hoće desiti, da mu je negdje da se potuče s kim, niko da čestit naiđe da ga iz onako čista mira složi u facu. Kada je naišao pored mahalske džamije, privukla ga je vika. Bila je prošla jacija, ali su svjetla u džamiji još gorjela. Naslonio se na ogradu harema i tupo gledao u džamijske prozore pokušavajući razabrati šta se to tamo događa. Stajao je tu desetak minuta, a onda krenuo onakav baldisan i s onom šišom u ruci u džamiju. Uniđe u harem, pa polahko zatetura prema džamijskim vratima. Opet je prestajao desetak minuta pred samim vratima, ali i dalje nije uspio pohvatati konce onolike pometnje. Samo promrmlja: “Šta je ovo, k’o u kafani?!” Čuo je da se unutra vodi bučna rasprava, ključalo je kao u loncu, nekakva dreka, nekakva svađa, ali nije razumio oko čega. Skide cipele i uđe u džamiju. Vidio je efendiju kako sjedi kao nekakvo siroče u mihrabu, a oko njega su ovi iz džematskog odbora, kao orlovi oko janjeta, mahali rukama i bjesomučno urlali.

Jedan je vikao da se hodži ne smije povećati plata, šta ako drugovi komunisti saznaju.

Drugi se krivio kako nemaju para ni za trenutne troškove, a kamoli da pokrivaju nove.

Treći je prijetio Islamskoj zajednici; ako hoće da povise hodži platu, neka mu onda oni daju. I sva svađa oko toga, i sve nešto u tom smislu.

A efendija je sjedio u onom mihrabu k’o paučak, vidjelo se na njemu, bogami, da mu nije ni do čega, baš ga je bilo tuga gledati.

Iako, dakle, naroljan kao čep, kao lađa i kao zvijezda, Edhem je prilično tačno uspio povezati o čemu se ovdje radilo. Bacio je onu flašu, onu bombicu, o zid i prasnuo koliko je mogao: “Povećajte hodži platu, p.... vam materina svima redom!”

Nastao je tajac. Staklo se prosu po serdžadama. Ali, galamdžije se brzo sabraše. Skočiše i izbaciše ga iz džamije. (Tu je popio i tri-četiri šake u rebra.)

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (6)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo.

- Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi.

U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. –

-Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“

Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“

A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu?

 
Iz naših džemata

 

Semedin KadićČetvrti čovjek i “general” mrtve vojske

Samedin Kadić, Sarajevo

Kada je R. P., opunomoćeni zastupnik Islamske zajednice za pravna pitanja, ušao oko 09:30 u G., zabačeni i skoro zaboravljeni istočnohercegovački gradić, pomislio je – prema prvim nesređenim utiscima kako ovo nije jutro već pozni crvotočni akšam, i kako ovo nije grad, već rusvajno zgarište gdje vrebaju psi, kako sa zlokobnih murala, tako i iz rahitičnih džada, tamnih kao spaljena stabla. I naježi se od tog čistog suviška groteskne strave.

Trebao je pozavršavati dva-tri rutinska administrativna poslića: izvaditi iz katastra skicu zabačene vakufske šume, definirati kompenzaciju za dunume koje je uzurpirala lokalna termoelektrana i identificirati vjerske objekte kako bi se toliko iščekivana restitucija što spremnije dočekala. Pred obnovljenom zgradom Medžlisa, naslonjenom na harem džamije oko koje su još puzale skele kao neka skamenjena živica, dočekao ga je mladi efendija B., veseli glavni imam ovog rustikalnog, ali tužnog Medžlisa. B. se obradovao R. P. kao što se obraduje svakoj nekrštenoj duši koja ga posjeti u ovoj predivnoj pravoslavnoj kasabi, a posebno petkom, njegovom vječnom glavoboljom, kada valja organizirati ili, da upotrijebimo izraz instant-menadžerčića, iskomunicirati džumu, izmisliti ljude i osigurati neophodni kvorum od četiri čovjeka (uključujući imama), što je, čak iz perspektive nužde, izuzetno visoko postavljeni prag, posebno za povratničke okolnosti. Nekad bi iz čiste muke poželio da promijeni kruta fikhska pravila, da hutbu naglas s minbera sam sebi pročita i tako skine obavezu s drugih muslimana, kojih ovdje ima otprilike kao munara; dakle, munara po glavi stanovnika.

Ali, danas makar nije morao brinuti za džumu, tu je R. P., nije morao zivkati i moljakati seljake iz udaljenih rančeva da se spuste kroz šume i jaruge kako bi se klanjala džuma. Doduše, nekad bude i fin džemat, skupi se sedam-osam ljudi, pa milina održati hutbu. Ali, to je samo ponekad, uglavnom kuburi s tim četvrtim čovjekom...

Otišli su do zgrade Općine i tu proveli cijela dva sata, od pravnika do katastra i natrag, nisu ni primijetili kako im se izvuče toliko vrijeme, a kad napokon izađoše, R. P. ispriča vic o Muji na proputovanju kroz Srbiju, nije vrijedno prepričavanja, obična erotska digresija u čemeru pravničke svakidašnjice. Sav luk koji je R. P. sabahile pojeo u jednoj ranoranilačkoj ćevabdžinici bio mu je iščezao iz kože na oštrom zraku u G.

“Ima li se gdje ovdje šta pojesti?”, upita efendiju B. trljajući dlanove kao da želi zapaliti iskru u suhom štapiću.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 25

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search