LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
Aforizmi Nikole Šimića Tonina

 

Nikola Šimić - ToninAFORIZMI

Nikola Šimić Tonin, Zadar

U Bosni se lijepo roditi i umrijeti, teško je u njoj živjeti.

Dužan sam mnogim ljudima, više sam naučio od njih, nego oni od mene.

Guzica nam je pojela dušu.

Čovjek je mrtav kad umre ljudskost u njemu.

Pravi pjesnici nikada ne odrastaju, ostaju djeca, u jeziku svog djetinjstva.

Na Isusovoj odjeći nije bilo niti jednoga jedinoga džepa.

Od pupka gore prepotentan, od pupka dole impotentan.

Nije kardinal, ali pravi kardinalne greške.

Mišići lica išću kretnje – smijimo se.

On je svjetski čovjek, prešao je sve granice.

Kod Boga nema sudske zastare.

Mogu raditi k'o konj ali neću da itko radi konja od mene.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (5)

ŠVEJKA IZBACILI IZ LUDNICE

Kad je Švejk kasnije prikazivao život u ludnici, njegovo je prikazivanje obilovalo neobičnim pohvalama: - Ja zaista ne znam zašto se luđaci ljute što ih ondje zadržavaju. Čovjek ondje može puzati gol po podu, zavijati kao čagalj, bjesnjeti i gristi. Kad bi to čovjek uradio gdjegod na šetalištu, ljudi bi se tome čudili, ali ondje je to nešto najobičnije! Ondje vam vlada takva sloboda o kakvoj ni socijalisti nisu nikada sanjali. Ondje se možete proglašavati i za Gospodina Boga ili za Djevicu Mariju, za rimskoga papu ili za engleskoga kralja, za cara ili za svetoga Vaclava, premda je ovaj posljednji bio stalno svezan, gol i ležao je u samici.

Bio je ondje i jedan koji je vikao da je nadbiskup, ali nije ništa drugo radio, nego je samo žderao i još nešto radio, s oproštenjem, vi znate kako se to s tim rimuje, ali ondje se toga nitko ne stidi. Jedan se čak proglašavao za svetog Čirila i Metoda da bi dobio dvije porcije jela. A jedan je gospodin bio u blagoslovljenom stanju pa je svakoga zvao na krstitke. Bilo vam je ondje mnogo zatvorenih šahista, političara, ribara i skauta, filatelista i fotografa i slikara. Jedan je bio unutra zbog nekih starih lonaca koje je nazivao urnama. Jedan je bio stalno u luđačkoj košulji da ne bi mogao izračunati kada će biti kraj svijeta.

Susreo sam se ondje i s nekoliko profesora. Jedan je od njih neprestano išao za mnom i tumačio mi da je pradomovina Cigana u Krkonošima, a onaj drugi mi je objašnjavao da se u utrobi zemaljske kugle nalazi još jedna zemaljska kugla, samo mnogo veća od one izvanjske. Svatko je ondje mogao govoriti što je htio i što bi mu baš palo na jezik, kao da je u parlamentu. Kadšto bi ondje pričali bajke i potukli se ako koja princeza ne bi u bajki prošla onako kako su željeli. Najbjesniji je bio neki gospodin koji se proglašavao za šesnaesti svezak Ottove Naučne enciklopedije, pa je svakoga molio da ga otvori i nađe u njemu natuknicu „Kartonažna šivačica“, jer da je inače izgubljen. Smirio se tek onda kad su mu navukli luđačku košulju. A onda se veselio što je dospio u knjigovezačku prešu, i molio da mu naprave modemi rez.

Uopće ondje se živjelo kao u raju. Ondje možete galamiti, urlati, pjevati, plakati, meketati, vrištati, skakati, moliti se, prebacivati se, hodati četvoronoške, skakutati na jednoj nozi, trčati uokolo, plesati, hopsati, čitav dan čučati i penjati se po zidu. Nitko neće doći do vas i reći vam: „To ne smijete raditi, to se, gospodine, ne pristoji, mogli biste se stidjeti, zar ste vi obrazovan čovjek?“

 
Seksualni karavakat!!!

 

Jeben vakatJal' se smijat, jali plakat, i u seksu karavakat! - veli naš Kemo iz Njemačke.

 

 
Ogled o flatulenciji

 

Samedin KadićŠta su ljudi, nego debela crijeva

Mr sc. Samedin Kadić, Sarajevo

Neki mi dan navratio u kabinet moj dragi profesor iz medrese Mustafa ef. Sušić i donio na USB-u dvadesetak stranica na kojima je sakupio i probrao lokalne događaje iz Umoljana, sela na Bjelašnici, pa mi sad ostavlja u amanet – meni, također bjelokapiću – da nekad nešto eventualno od toga napravim.

U jednoj crtici leži izvjesni Šaban na samrtnoj postelji, i po običaju, komšije se iskupile u hastinoj sobi, sjede i pričaju o svemu i svačemu da bolesniku olakšaju rastanak s dušom, da mu koliko-toliko, kako se to već kaže, podignu duh, ili da mu, ako ništa, odvrate pažnju od njegovog trenutnog bijednog stanja smečujući s vremena na vrijeme jedan drugom – u nedostatku pametnije priče – ono čuveno, omnipotentno: “Jah, brate!”

U jednom momentu Šaban ispusti vjetar tako bučno da svi u sobi štrecnuše, nije duša ovako glasna, potom oboriše glave i začepiše nos da priguše smijeh. Šaban zaječa: “Gotovo je sa mnom.”

“Šta je gotovo, Šabane, ako Boga znadeš”, skoro uglas ga razuvjeravaše prisutni domaćini, “dobro izgledaš, a, mašala, i fino odapinješ! Ih, uskoro ćeš ti na noge – akobogda!”

Na to će Šaban, trezveno, neutješno: “Pričajte vi šta hoćete, sa mnom je sve gotovo. Ja sam imao kera koga smo zvali Zelov, pa pošto ostari i oboli, primijetih da često pušta vjetar. Ubrzo nakon toga, krepa. Tako ti je i sa mnom sada. Prn’o sam u šišu.” Ne prođe hefta, a Šaban zaista ispusti dušu.

Neko jutro razmišljam o Šabanu za doručkom, šta su ljudi, nego debela crijeva, puke svirale vjetrova: usta i prkno povezani jednom cijevi. Treba čitati Krležinu Baraku Pet B ili Bennovu Mrtvačnicu svaki dan da se ne zaboravi šta je zaista jadni insan: “grudva masti i truhlih sokova”, “i đavolja staja i Božiji dom”, “krevet uz koji navire njiva”. Nisam posebno istraživao je li ko u zapadnoj književnosti puštao vjetrove prije Leopolda Blooma, ali se ovaj baš i naprdio i narazmišljao o fenomenu.

Šta da se radi, diže ruke Joyce, čovjekova svakodnevnica jeste njegov depo smisla, čovjek jeste svoje tijelo.

I kažem ženi: “Napisat ću kolumnu o puštanju vjetrova.”

 
Vedrana je često OK, premda ponekad i pretjera!

 

VedranaKostur sa naslovne strane  

Vedrana Rudan, Rijeka

 Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske teve voditeljice već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala “normalna”. Presretno izjavljuje kako nakon tko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi. Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih kirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?

Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middleton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljica samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.

Koji život? Dođeš uvečer doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne luđakinje, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljica u gledanoj teve emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledatelji samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.

 
Iz naših džemata

 

JasenPodmukla diverzija Zuhdije Gruhonje i njegove “vlade” u sjeni

Sadam Gugan, specijalni dopisnik novinske agencije - “Džemat”

(Na slici: Krošnja jasena pod kojim obično sjedi podmukla antiislamska “vlada u sjeni” na čelu sa do srži pokvarenim Zuhdijom Gruhonjom. Kad sam bio u Zalazju htjeo sam ih slikati, ali oni su, s pivama – klipačama u nevjerničkim rukama, nagarili glavom bez obzira. Aščarile se boje publiciteta.)

Agilni muftija sela Zalazja i okolnih džemata, Luftija efendija Kukuruz, izazvao je poplavu ogovaranja kad je svog zeta Irhada Muhala postavio za gradonačelnika sela i predsjednika Islamske turističke organizacije u osnivanju. Helem, Irhad je puncu izguglao bukadar stranica o seoskom turizmu i ubijedio ga da bez seoskog turizma nema selu napretka. Začas su seljaci u “dobrovoljnoj” radnoj akciji, dok si reko keks, uz muftijinu kuću, izgradili prizemni dodatak od cirka četrdesetak metara, a u kojoj će biti biro Islamske turističke organizacije sela Zalazja. Pošto će se biro nalaziti na muftijinom gruntu, u sklopu muftijine kuće, muftija će, naravno, ubirati neku pinkicu, svakako tek onda kad turizam krene i kada se budu naplaćivale turističke boravišne takse.

Helem, zakazano je svećano otvorenje turističkog biroa i to za prvi dan hadžijskog bajrama. Muftija je pozvao dedu Hanefiju Zubana i naredio mu da napravi jednu tablu, kao firmu. Dedo Hanefija se malo gicao, pokušao se izvlačiti na sve moguće načine, ali ga je Luftija efendija u tom prenemaganju prekinuo kazavši: “Carska i muftijska se ne poriču! Evo ti pare, kupi lim, nek ne budne manji od dva kvadrata, evo ti za farbu, nek table bude, naše, zelene boje, a slova nek budu crna k o ugarak. Jesil uhaviz’o?! Hade sad za poslom.”

Dedo Hanefija, šta će, kuće, ustade, pozdravi i ode u nabavku materijala.

Približavao se Bajram. Dedo Hanefija, kojem su podosta drhtale ruke, počni bi cugat od sabaha, doduše pomalo, štamplić za štamplićem, da ruke ne drhture. Dan prije otvorenja turističkog biroa dedo javi muftiji da je tabla pri kraju, a ovaj skoči na bicikl i doleti, sav radoznao, do dedine kuća.

-Vallahi, billahi, Lufti - efendija, baš sam se potrudio, ali mi oni hajduci u Sarajvu prodali boje za koje su kazali da se odma suše, a prevarili me hairsuzi, još je sva farba na table friška i valjda će se do sutra, nadam se, osušit.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (2)

Dobri vojak Švejk u gostionici

U „Gostionici kod kaleža“ sjedio je samo jedan gost. Bio je to civilni agent Bretschneider, koji je bio u službi državne policije. Gostioničar Palivec je prao poslužavnik, a Bretschneider je uzalud nastojao zapodjeti s njim ozbiljan razgovor. Palivec je bio poznati prostak, i svaka druga riječ bila mu je stražnjica ili govno. No uz to je bio načitan čovjek, pa je svakome savjetovao da pročita što je o ovoj posljednjoj stvari napisao Victor Hugo prikazujući posljednji odgovor Napoleonove stare garde Englezima u bitki kod Waterlooa.

Lijepo je ljeto - započinjao je Bretschneider svoj ozbiljni razgovor.

- Sve to ne vrijedi ni govna - odgovori Palivec smještajući poslužavnike u stakleni ormar.

- Lijepu nam kašu zakuhaše u Sarajevu - javi se sa slabom nadom Bretschneider.

- U kakvom „Sarajevu“? - zapita Palivec. - Zar u onoj nuselskoj krčmi? Ondje se tuku svaki dan, ta poznajete Nusle.

- U bosanskom Sarajevu, gospodine gostioničaru. Ustrijelili su nam ondje gospodina nadvojvodu Ferdinanda. Šta velite na to?

- Ja se u takve stvari ne miješam, neka mi s tim svatko poljubi stražnjicu - odgovori pristojno gospodin Palivec i zapali lulu.

- Ako bi se čovjek danas u takve stvari pleo, mogao bi lako izgubiti glavu. Ja sam obrtnik; kad tko dođe i naruči pivo, ja mu natočim. Ah neko Sarajevo, politika ili pokojni nadvojvoda, to nije za nas, to može čovjeka odvesti samo u pankrački zatvor.

Bretschneider zamukne i razočarano se obazre po praznoj gostionici.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 25

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search