LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
Vedrana je često OK, premda ponekad i pretjera!

 

VedranaKostur sa naslovne strane  

Vedrana Rudan, Rijeka

 Zapanjila sam se. Jedna od tri najbolje hrvatske teve voditeljice već mjesecima ne silazi sa naslovnica ženskih časopisa jer je najzad postala “normalna”. Presretno izjavljuje kako nakon tko zna koliko godina može na sebe navući suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi. Žena u četrdeset i drugoj čuva suknjicu koju je nosila u osmogodišnjoj školi? Još je bizarnije što je sletjela na sve naslovnice tek kad je postala kostur. Zašto visokoobrazovana, pametna, lijepa žena sebe svodi na vješalicu za dizajnerske haljine koje su kreirali pederi opsjednuti guzičicama dječačića u četvrtom osnovne? Moderne žene svih godina nasjedaju manipulaciji plastičnih kirurga i zagovaratelja Dachau-looka. Privlačne smo samo kad možemo zaklepetati kostima?

Severina na svojim štapićima više ne liči na sebe. Angelina Jolie ima četrdesetak kilograma, u čizmama, Kate Middleton ima nešto sitno više od četrdeset na visinu od metar i sedamdeset i pet. Koliko ženu kad navrši tridesetu može pomladiti anoreksija? Nimalo. Naša voditeljica samo fotošopirana može izgledati kao djevojčica iz osmogodišnje škole.

Koji život? Dođeš uvečer doma, otvoriš frižider, izvučeš iz njega list salate, ubaciš ga u usta, zaliješ čašom vode i tako… Do kraja života. Jesmo li totalne luđakinje, mi žene? Definitivno. I dok naša voditeljica u gledanoj teve emisiji zbog koje je od sebe učinila to što je učinila leluja na tankim nogama, struk joj kao u ose, pokraj nje voditelj. Zadrigli muškarac u odijelu, sako mu puca, gledatelji samo čekaju kad će sa trbuha nekome iz publike lansirati dugme u oko.

 
Iz naših džemata

 

JasenPodmukla diverzija Zuhdije Gruhonje i njegove “vlade” u sjeni

Sadam Gugan, specijalni dopisnik novinske agencije - “Džemat”

(Na slici: Krošnja jasena pod kojim obično sjedi podmukla antiislamska “vlada u sjeni” na čelu sa do srži pokvarenim Zuhdijom Gruhonjom. Kad sam bio u Zalazju htjeo sam ih slikati, ali oni su, s pivama – klipačama u nevjerničkim rukama, nagarili glavom bez obzira. Aščarile se boje publiciteta.)

Agilni muftija sela Zalazja i okolnih džemata, Luftija efendija Kukuruz, izazvao je poplavu ogovaranja kad je svog zeta Irhada Muhala postavio za gradonačelnika sela i predsjednika Islamske turističke organizacije u osnivanju. Helem, Irhad je puncu izguglao bukadar stranica o seoskom turizmu i ubijedio ga da bez seoskog turizma nema selu napretka. Začas su seljaci u “dobrovoljnoj” radnoj akciji, dok si reko keks, uz muftijinu kuću, izgradili prizemni dodatak od cirka četrdesetak metara, a u kojoj će biti biro Islamske turističke organizacije sela Zalazja. Pošto će se biro nalaziti na muftijinom gruntu, u sklopu muftijine kuće, muftija će, naravno, ubirati neku pinkicu, svakako tek onda kad turizam krene i kada se budu naplaćivale turističke boravišne takse.

Helem, zakazano je svećano otvorenje turističkog biroa i to za prvi dan hadžijskog bajrama. Muftija je pozvao dedu Hanefiju Zubana i naredio mu da napravi jednu tablu, kao firmu. Dedo Hanefija se malo gicao, pokušao se izvlačiti na sve moguće načine, ali ga je Luftija efendija u tom prenemaganju prekinuo kazavši: “Carska i muftijska se ne poriču! Evo ti pare, kupi lim, nek ne budne manji od dva kvadrata, evo ti za farbu, nek table bude, naše, zelene boje, a slova nek budu crna k o ugarak. Jesil uhaviz’o?! Hade sad za poslom.”

Dedo Hanefija, šta će, kuće, ustade, pozdravi i ode u nabavku materijala.

Približavao se Bajram. Dedo Hanefija, kojem su podosta drhtale ruke, počni bi cugat od sabaha, doduše pomalo, štamplić za štamplićem, da ruke ne drhture. Dan prije otvorenja turističkog biroa dedo javi muftiji da je tabla pri kraju, a ovaj skoči na bicikl i doleti, sav radoznao, do dedine kuća.

-Vallahi, billahi, Lufti - efendija, baš sam se potrudio, ali mi oni hajduci u Sarajvu prodali boje za koje su kazali da se odma suše, a prevarili me hairsuzi, još je sva farba na table friška i valjda će se do sutra, nadam se, osušit.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (2)

Dobri vojak Švejk u gostionici

U „Gostionici kod kaleža“ sjedio je samo jedan gost. Bio je to civilni agent Bretschneider, koji je bio u službi državne policije. Gostioničar Palivec je prao poslužavnik, a Bretschneider je uzalud nastojao zapodjeti s njim ozbiljan razgovor. Palivec je bio poznati prostak, i svaka druga riječ bila mu je stražnjica ili govno. No uz to je bio načitan čovjek, pa je svakome savjetovao da pročita što je o ovoj posljednjoj stvari napisao Victor Hugo prikazujući posljednji odgovor Napoleonove stare garde Englezima u bitki kod Waterlooa.

Lijepo je ljeto - započinjao je Bretschneider svoj ozbiljni razgovor.

- Sve to ne vrijedi ni govna - odgovori Palivec smještajući poslužavnike u stakleni ormar.

- Lijepu nam kašu zakuhaše u Sarajevu - javi se sa slabom nadom Bretschneider.

- U kakvom „Sarajevu“? - zapita Palivec. - Zar u onoj nuselskoj krčmi? Ondje se tuku svaki dan, ta poznajete Nusle.

- U bosanskom Sarajevu, gospodine gostioničaru. Ustrijelili su nam ondje gospodina nadvojvodu Ferdinanda. Šta velite na to?

- Ja se u takve stvari ne miješam, neka mi s tim svatko poljubi stražnjicu - odgovori pristojno gospodin Palivec i zapali lulu.

- Ako bi se čovjek danas u takve stvari pleo, mogao bi lako izgubiti glavu. Ja sam obrtnik; kad tko dođe i naruči pivo, ja mu natočim. Ah neko Sarajevo, politika ili pokojni nadvojvoda, to nije za nas, to može čovjeka odvesti samo u pankrački zatvor.

Bretschneider zamukne i razočarano se obazre po praznoj gostionici.

 
Priča iz džemata

 

Kahva i kiseljakU muftije

Nadan Filipović

Muftija Luftija efendija Kukuruz, koji je sam sebe oslovljavao sa Luftibeg i uporno telalio da je begovska familija Kukuruza jedna od najstarijih i nekad najbogatijih u Bosni, sazvao je sastanak sa samo jednom tačkom dnevnog reda – radna akcija uređenja okolodžamijskog prostora.

Među pozvanim džematlijama je bio i Bajro Trtak, zvani Potkriža. Taman se Bajro spremio a sin mu Fudo zakamik'o: “Moremli i ja babo s tobom u muftije Kukuruza? Molim te babo? Molim te povedi me.”

Šta će Bajro, već ga povede.

Muftija Kukuruz ih je primio u prizemlju svoje goleme kuće, u jednoj velikoj sobi. Primaćoj grande! Neke od džematlija zapadoše udobna mjesta na sećiji, a ostali sjedoše oko golema hastala. Kad su svi posjedali u sobu uđe i muftija Kukuruz.

-Esselamu alejkum poštovata braćo!

-Alejkum selam! – prolomi se prostorijom.

-Zekija, Zekija, dones'der kahve i kiseljake – zapovjednički odreza muftija muftinici i ona odleti da odradi naredbu. Carska i muftijska se ne poriče.

-Draga braćo, jamda niste sl'jepi. Oko džamije i po vas c'jelom džami'skom haremu korova ima za tri pune traktorske prikolice. Nije nam se vallahi billahi sramotit. Vaka l'jepa i ganc nova džamija, a korov oko nje. Ko da smo euzubillahi šejtani radžim Vlašine-domuzine pa zapušćali ko oni oko crkve što zapušćaju. Haj'mo sad' da se precizno organizuje radna akcija. Moramo to brzo odradit', što se ono kaže – išamarat', jerbo nam sl'jedeće hefte u posjetu dolaze glavuzije iz Zajednice.

Uto uđe muftinica Zekija. Unese golemu tepsiju na kojoj su se nalazile džezve s kahvom, fildžani na tanjirićima i na svakom tanjiriću je bio po rahatlokum i po dvije kocke šečera. Fudi donijela času sa lijepim kusom povisoka kadaifa koji je potrbuške plivao u agdi, a na drugom tanjiriću pet rahatlokuma. Fudo se sav pretvori u osmjeh. Neka se maksum pravo osladi.

Ode muftinica po Kiseljake.

 
“Doktor” Pinto - vrač-pogađač

 

Marindvor - stariKako je “doktor” Moric Pinto dugo godina pogađao hoće li se roditi žensko ili muško? (7)

Nadan Filipović

Vrijeme se polako vuklo sarajevskim ulicama, Čaršijom i okolnim mahalama. Čaršija k’o Čaršija, uskoro otvori neke druge novije teme. No, trudnice su k’o po inerciji i dalje sjedile u čekaonici kod “doktora” Pinte i čekale da Ruža prozove njihov broj. Uveče je stizala hedija. I sve tako.

Negdje, 1955-te ili boga mi čak 1956-te neki jalijaši sačekaše Pintu u mračnu haustoru pa ga dobro izdegenečiše. Prije toga su su ga nekoliko puta posjećivali udbaši, al’ nisu uspjeli utvrditi ništa protivzakonito. Pozivali su ga i u centralu UDBE u ulici Boriše Kovačevića. Kao da je Pinto neka golema zvijerka? On bi se uredno odazivao i odlazio i brzo kući dolazio.

Nakon što je dobio težak degenek u haustoru odleža Pinto dva mjeseca Koševa. Malo traumatologija, malo interna – nefrologija. Kažu da je dobio toliki degenek da je krv iskašljavao i mokrio. Čaršijski sveznadari su proširili priču da je UDBA poslala famoznog drota Jažića i par njegovih jarana da ga izmarišu jer mu ovako legalno ništa nisu mogli dokazati. U Sarajevu je oduvijek bilo najteže biti zasluženo uspješan čovjek, a podmukla zavist je jedna od značajnijih karakteristika neumrlog janjičarskog i ajanskog duha, ili duhova braće Morića. Zavist i kurvanjska podmetanja nisu karakteristike Sarajeva baš onoliko koliko je Miljacka rijeka, a ne malo veći potok.

Pošto mu sarajevski doktori nisu mogli naći lijeka, Pinto će vozom, a od Banjaluke vlakom, u bijeli Zagreb grad da ga zagrebački doktori liječe. Međutim, Zagreb je oduvijek bio poznat po tome da tamo skoro svi doktori (čast rijetkim izuzecima) neće ništa uraditi bez kuferte sa parama. Čak su i bolnicu Rebro Zagrebčani, još u vakat NDH, posprdno nazivali “K plavoj kuferti.” Zagrebačkim doktorima nije dohakao ni Ante Pavelić, a boga mi, ni Tito. Baš u tu jazbinu posljeratno pregladnjelih medicinskih vukova dođe Moric Pinto, da sebi lijeka potraži. Sve je izgleda bilo po onoj: ”Vraćaj koko kolegama, što si u Saraj’vu od žena i muževa pozobala.” Bome se doktor Pinto i ne vrati iz Zagreba. I o tome se po Čarsiji svašta pričalo.

Pričalo se da je umro, pričalo se da je otiš’o u Izrael za predsjednika Izraelske akademije nauka, pričalo se da ga je satr’o tramvaj na Črnomercu, pričalo ae da je sve pare na barbutu u Zagrebu prokock’o pa ne smije Ruži na oči, al’ se i dan danasile stvarno ne zna je li išta od tog tačno. Biće da ga je degenek u mračnu haustoru naveo da zauvijek ode iz Sarajeva.

 
“Doktor” Pinto - vrač-pogađač

 

ZvekanKako je “doktor” Moric Pinto dugo godina pogađao hoće li se roditi žensko ili muško? (6)

Nadan Filipović

Velija je i tu “utjehu” stojički otrpio, pozdravio Zejnila koji ostade u birtiji, a on se pod malim gasom pojavi malo prije devet na vratima “ordinacije”.Taman je zadnja trudnica bila unutra u “doktora”. Ruža, videći da je Velija drugačiji nego što je bio oko sedam, ponudi mu da sjedne, što on sa očiglednim zadovoljstvom i prihvati. Kad i zadnja trudnica izađe, Ruža pozva Veliju da uđe. Doktor Pinto je bio već umoran, no strpljivo je saslušao supjanog Veliju koji je naširoko objašnjavao kako Sabaheta i on već šest godina “ćeraju” sina, al’ nikako da im se zalomi muško, te da su se i ona i on pravo ponadali da će ovaj put biti muško jer, k’o biva ti si doktore tako rek’o i zapis’o u debeloj “knjigi”.

Na to će doktor Pinto sasvim ležerno:” Druže moj dragi, kako ono reče da se zoveš? Velija, ja Velija. Moj dobri druže Velija, davno je tvoja žena, kako ono reče, Sabaheta jel, ja,ja… Sabaheta, bila u mene. Ima tome sedam, osam mjeseci. Moj druže Velija, hem ja ovaj pos’o radim nako… samo da ženice kompletno pripremim, posebno psihološki, za porod, hem me satra ovaj trvor, brate si moj dragi. Što li sam ovo sebi natovario? Moj Velija, moj Velija, dobar čo’jek i budala, na istoj su deređi. Jel de? De mi dušo moja reci kako je ono prezime. Ajanović, jah, jah… Ajanović. Ko će, bolan ne bio, sve popamtit. Dobro, dobro, saću ja.”

Lista li lista debelu knjigu strpljivi doktor Pinto, sve pljucne na kažiprst, pa prevrće listove goleme knjige i traži Sabahetu Ajanović koja je u njega na “testiranju” bila još prije sedam-osam mjeseci. Ko traži, bo’me i nađe.

“Ha,ha… evo je! Evo druže Velija rubrike tvoje drugarice Sabahete. Evo sve ovde na ćagetu l’jepo pise. Sabaheta Ajanović, jel to baš tvoja žena?

-Jest.

-Dobro, dobro druže Velija. Evo, l’jepi moj Velija, deder pogledaj dobro šta piše ovde u rubrici za dijete.” - ležerno će Pinto.

 
“Doktor” Pinto - vrač pogađač

 

Kafana DubravkaKako je “doktor” Moric Pinto dugo godina pogađao hoće li se roditi žensko ili muško? (5)

Nadan Filipović

(na slici desno, preko puta crkve, bila je kafana "Dubravka")

Tiho teče Miljacka. Kao da šapuće na slapovima. Vrijeme lahori, pomiluje i izmakne se. Zemlja se budi, zemlja se ponove gradi, a Pinto, radi li radi. Neka, neka, samo naprijed doktore.  

No, svaka slika ima i naličje. Po Čaršiji se počelo šuškati da “doktor” znade i napraviti mahu u svojoj prognozi pola djeteta. Na te zlurade čaršijske tračeve Pinto se samo osmjehivao i lijeno odmahivo rukom. Što je više kleveta i laži, Pinto trudnicama miliji i draži. Kada onako krakat i poguren prošeta, jal sam, jal sa Ružom po Čarsiji, svijet se sve za njim okreće:”To je on. To je taj naš doktor Pinto. Jest, jest, baš glavom i bradom naš doktor Pinto.”

Kad jednog dana puče k’o top sa Bijele Tabije glas da je Sabaheta Ajanović rodila četvrtu kćerku, a sve “ganjajući” muško – sinčinu. Dva puta je bila u doktora Pinte i on je za treću kćerku Amiru rek’o i upis’o u onu golemu i debelu knjigu “KĆERKA”, al’ ovaj put, sedam mjeseci prije neg’ što će roditi Lejlu, boga mi na Sabahetine oči doktor Pinto upisa “SIN”. I eto ne bi sin. Počeše se po Saraj’vu šunjati kojekakvi zluradi i zavidni komentari i to kao:”Ma masla Ćifo, odvali on i upiše ofrlje, pa ako jami, jami.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 5 od 26

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search