LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Utorak, 18 Travanj 2017 19:13

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (1)

Dr Husnija Kamberović

Kao zaseban nacionalni identitet Muslimani su u Bosni i Hercegovini zvanično priznati na sjednicama CK SKBiH u januaru i maju 1968, ali su se tek na popisu stanovništva 1971. mogli izjasniti kao Muslimani u nacionalnom smislu. (Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009)

Taj proces nije bio jednostavan ni lagan. To priznanje Muslimana kao nacije nije bilo stvaranje te nacije, nego prosto priznanje faktičkoga stanja. Tome je doprinijelo nekoliko faktora, a važnu ulogu u tom procesu imali su intelektualci koji su tokom 1960-ih godina u nekoliko naučnih projekata dokazivali posebnost nacionalnog identiteta Muslimana. Intelektualci koji su u tome sudjelovali bili su, zapravo, na partijskom zadatku. (Husnija Kamberović, “Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009, 165-191)

Da bi se bolje vidio odnos Tita prema nacionalnom identitetu Muslimana i jasnije sagledao način na koji su promotori muslimanskog nacionalnog identiteta argumentirali svoje stavove oslanjajući se na Tita kao važan argument, bilo bi potrebno ukratko oslikati kontekst u kojemu se od kraja Drugog svjetskog rata do sredina 1960-ih godina razvijao nacionalni identiteta Muslimana u Bosni i Hercegovini i objasniti motive komunističkog osporavanja nacionalnog identiteta te zajednice. Možda je to najbolje obja- snio Milovan Đilas kada je izjavio da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, te da ih je u razumijevanju činjenice da su Muslimani posebna nacija omela ideologija, prije svega komunistički ateizam, “koji nije mogao priznati da bi religija mogla biti neka forma kroz koju neko stvara naciju”. (Milovan Đilas i Nadežda Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zurich, 1994, 103; Širi kontekst vidjeti u: Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: Metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi br. 38, Sarajevo 2009, 11-30) Iz tog ideološkog ogrtača proizašlo je prvobitno negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta i nada da će se oni, u skladu sa komunističkim razumijevanjem nacije, nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom pravcu. Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog Milenko Filipović još uvijek je bio uvjeren da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”. (Wolfgang Hopken, “Jugoslovenski komunisti i bosanski Muslimani”, Književna revija, Sarajevo, maj 1990, 6.) Međutim, pokazalo se da je ta dijagnoza ipak bila preuranjena, a svaki popis stanovništva je pokazivao da se mali broj muslimana izjašnjava pripadnicima srpske ili hrvatske nacije. To faktičko stanje će dovesti do promjene komunističkog stava o nacionalnom identitetu Muslimana i to saznanje je bilo presudno da je 1960-ih počeo proces priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta. Taj je proces prošao kroz nekoliko faza, ali bismo mogli zaključiti kako je doba od 1961. do Ustava 1963. bilo pripremno razdoblje za priznanje Muslimana kao nacije, da se od 1963. do 1966. u Bosni i Hercegovini naučno argumentira teza o njihovom nacionalnom identitetu, a da se od 1966. do 1968. taj stav realizira i na jugoslavenskoj političkoj razini. (Husnija Kamberović, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznanja nacionalnog identiteta”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009, 60)

 
Naivno, da naivnije biti ne može!!!!
Utorak, 11 Travanj 2017 18:53

 

Dido KvaternikNevješto i uzaludno farbanje povijesti

(Na slici: Eugen Dido Kvaternik čija je mama bila Židovka i možda je zbog mame jako “volio” Židove)

Mladen Lojkić o Židovina u vrhu NDH i velikoj ljubavi ustaša prema Židovima

Autor teksta Mladen Lojkić piše: Apsolutno se može potvrditi da nije bilo nikakvog antisemitizma niti u načelima Ustaškog pokreta niti u njegovom djelovanju do Drugog svjetskog rata. Ustaški pokret je čak bio naglašeno filosemitski, ne samo zbog predsjednika Čiste stranke prava pokrštenog Židova dr. Josipa Franka od kojega potječu korijeni ustaškog pokreta, već i zbog cijele elite Židova i polužidova u samom vrhu pokreta.

Svakako su najutjecajniji Židovi u pokretu bili:

Vlado Singer koji je rođen i odgajan kao Židov, a kasnije je u NDH vodio obavještajni odjel Glavnog ustaškog stana;

Ivo Korsky, jedan od ideologa Ustaškog pokreta, a za vrijeme NDH-e bio je sudac Kotarskog suda u Osijeku i vijećnik Sudbenog stola;

prvaci ustaškog pokreta Ivan Frank, Srećko Kremzier, Krunoslav Vilček, Viktor Gutman, Stipe Mosner i mnogi drugi.

Osim toga supruga dr. Ante Pavelića, Mara, imala je židovske krvi; Eugen Dido Kvatetrnik bio je polužidov pošto je njegov otac pukovnik i slavni vojskovođa Slavko Kvaternik bio oženjen kćerkom Josipa Franka, a i sam je Dido bio oženjen Židovkom itd.

U vojsci Nezavisne Države Hrvatske među mnogim vojnicima i časnicima židovskog podrijetla bilo je i 28 generala, što Židova, što djelomično židovskog podrijetla:

 
Historijski retrovizor
Nedjelja, 26 Ožujak 2017 18:13

 

ZagrebZagreb u vrijeme približavanja kraha NDH

Pripremio: Nadan Filipović

Problemi prehrane i opskrbe gradskog stanovništva bili su manje ili više prisutni u cijelom periodu postojanja NDH. Nedostaci prehrambenih proizvoda, odjeće, obuće i osnovnih namirnica generirali su situacije da se narod počeo buniti protiv vlasti. Tako su tijekom demonstracija na tržnici u Branimirovoj ulici koje su izbile 23.3.1942. godine, zbog nedostatka krumpira, redarstvenici ubili jednog čovjeka, a njih više je ranjeno. Nakon toga, nekoliko stotina pobunjenih ljudi je došlo u sukob s redarstvenicima u siječnju 1943. godine prilikom dijeljenja doznaka za obuću na prostoru tadašnjeg Zagrebačkog zbora. (Izvori: Kartografija otpora, pristupljeno 12. januar 2017., http://www.kartografija-otpora.org/hr/; Narcisa Lengel-Krizman, “Narodnooslobodilački pokret u Zagrebu 1941-1945. godine”, Leopold Kobsa (ed.) et al., Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji: materijali sa znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 29. i 30. lipnja 1970. u povodu 25. godišnjice oslobođenja grada Zagreba, Zagreb: IHRPH, 1971) Naime, od ljeta 1943. godine Zagreb je praktički bio u partizanskom okruženju. (Ivo Goldstein, Zagreb 1941-1945, Liber, strana 171)

Narcisa Lengel-Krizman navodi podatak da su se u ljeto 1943. godine tereni koji su kontrolirale partizanske jedinice približili do desetak i manje kilometara od gradskog centra pa je tako onemogućena doprema hrane iz okolice i udaljenih područja. (Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u Globus,1980, strana 63)

Koliko je takva vojno-politička situacija dodatno zaoštrila već postojeće ekonomske problem u NDH i Zagrebu najilustrativnije govori izvještaj Juliusa Schmidlina, poslanika međunarodnog Crvenog križa u NDH, u kojem on zadnjih dana 1943. godine bilježi kako je “Zagreb danas grad koji je u okruženju i pod opsadom partizana. Kako nisu moguće dostave zbog toga nastaju veliki nedostaci živežnih namirnica.” (Citat iz Mario Kevo i Tatjana Melnik, ur., Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne države Hrvatske: dokumenti: knjiga 1 (Slavonski Brod : Zagreb: Jasenovac: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski državni arhiv; Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2009), dokumenti broj 29 i 161)

Naravno, takvo stanje je utjecalo na strašno povećava cijene živežnih namirnica. Dva mjeseca nakon, u veljači 1944. godine, Julius Schmidlin javlja u Genevu kako su uslijed inflacije dotadašnja novčana sredstva koja su slana prema njegovom uredu Crvenog križa u Zagrebu nedostatna te moli za povećanje sredstava. Iako će vojno-politička situacija u smislu obruča u okolici Zagreba varirati u intenzitetu (Ivo Goldstein navodi odlazak 13. brigade “Rade Končar” sa Žumberka u sastav 6. ličke divizije kao primjer slabljenja neposrednog pritiska na grad (Ivo Goldstein, Liber, Zagreb 1941-1945, strana 308) partizanska je prijetnja kontinuirano ostala te je manevarski prostor koji je NDH mogla koristiti u okolici Zagreba, do kraja rata potpuno reduciran. Takva situacija će samo akutnije utjecati na divljanje cijena najosnovnije robe koju je bilo teško dopremiti u Zagreb, a koja je opet bila potrebna za život građana. Nestašicom robe svake vrste bile su pogođene sve skupine stanovništva pa tako Glaise von Horstenau, njemački opunomoćeni general u NDH, početkom 1944. godine tvrdi kako već tjednima nije vidio ni komadića maslaca u svom domaćinstvu kao ni u njemačkom poslanstvu. (Edmund Glaise von Horstenau, Zapisi iz NDH, Biblioteka Srednji put, knjiga 21, Zagreb: Disput, 2013, strana 354)

 
Još jedan osvrt na bogumile
Ponedjeljak, 06 Veljača 2017 20:18

 

StećakNovi progonitelji

Ivan Berisov, Sarajlija, Olival Basto, Portugal

U sretnom dječjem dobu, neopterećenom nikakvim nacionalnim podjelama, sa trouglastim kapama na glavi koje su nam roditelji pravili od pročitanog „Oslobođenja“ marširali smo našom ulicom, razmahivali drvenim štapovima i veselo pjevali „Kulina bana, vojska je, vojska je...“.

Da, bilo je to neponovljivo vrijeme „za Kulina bana i dobrijeh dana“. Bili smo njegova vojska, a tko je on bio nismo pojma imali.

Kasnije su došle školske godine. Na časovima istorije naučili su nas ponešto o svemu i ponešto smo saznavali o bosanskom vladaru Kulinu, o bogumilima (patarenima) – krivovjercima u Bosni. Ne sjećam se da li nam je bila objašnjena suština njihovog učenja – vjerojatno nije, ali tada to nikoga nije ni zanimalo. Nismo naravno poznavali ni mnoge druge detalje, vezane za prilike u srednjovjekovnoj Bosni.

Otkuda bi na primjer znali da je najmoćnijem papi svih vremena Inocentu III, dukljanski, danas bi bilo crnogorski, knez Vukan 1199. godine uputio opširno pismo u kojem je, kao gorljivi katolik, denuncirao (cinkario) Kulina sa familijom, a uz to izblamirao i Ugarskog kralja Emerika. Evo što je doslovce napisao:

„Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika, budući zaveden, više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice."
(preuzeto iz Montenegrina.net – Istorija - Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.)

Što je drugo učinio nego zabrinuo papu i još mu jednom potvrdio da svuda vrvi od krivovjerja. Zar mu nije mu bilo dosta briga u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Dalmaciji, Slavoniji i drugim zemalja, a sada eto još i Bosna. Svuda izdanci, naizgled iskorijenjene i toliko puta proklete manihejske vjere, nastale u 3. vijeku u Perziji, koja se kao pošast stalno vraća, širi svijetom i sakati čovječje duše.   

U slučaju Bosne nije se dugo snebivao. Po savjetu Vukana „obrati se ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optužujući njegova vazala Kulina da je dao sigurno utočište i zaštitu patarenima, koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno otjerao iz Splita i Trogira«. (Hrvatska revija br.1 – 2004.)

 
Još jedan osvrt na bogumile
Ponedjeljak, 06 Veljača 2017 10:02

 

StećakNovi progonitelji

Ivan Berisov, Sarajlija, Olival Basto, Portugal

U sretnom dječjem dobu, neopterećenom nikakvim nacionalnim podjelama, sa trouglastim kapama na glavi koje su nam roditelji pravili od pročitanog „Oslobođenja“ marširali smo našom ulicom, razmahivali drvenim štapovima i veselo pjevali „Kulina bana, vojska je, vojska je...“.

Da, bilo je to neponovljivo vrijeme „za Kulina bana i dobrijeh dana“. Bili smo njegova vojska, a tko je on bio nismo pojma imali.

Kasnije su došle školske godine. Na časovima istorije naučili su nas ponešto o svemu i ponešto smo saznavali o bosanskom vladaru Kulinu, o bogumilima (patarenima) – krivovjercima u Bosni. Ne sjećam se da li nam je bila objašnjena suština njihovog učenja – vjerojatno nije, ali tada to nikoga nije ni zanimalo. Nismo naravno poznavali ni mnoge druge detalje, vezane za prilike u srednjovjekovnoj Bosni.

Otkuda bi na primjer znali da je najmoćnijem papi svih vremena Inocentu III, dukljanski, danas bi bilo crnogorski, knez Vukan 1199. godine uputio opširno pismo u kojem je, kao gorljivi katolik, denuncirao (cinkario) Kulina sa familijom, a uz to izblamirao i Ugarskog kralja Emerika. Evo što je doslovce napisao:

„Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika, budući zaveden, više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske da ih iz svoga kraljevstva istrijebi kao kukolj iz pšenice."
(preuzeto iz Montenegrina.net – Istorija - Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.)

Što je drugo učinio nego zabrinuo papu i još mu jednom potvrdio da svuda vrvi od krivovjerja. Zar mu nije mu bilo dosta briga u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Dalmaciji, Slavoniji i drugim zemalja, a sada eto još i Bosna. Svuda izdanci, naizgled iskorijenjene i toliko puta proklete manihejske vjere, nastale u 3. vijeku u Perziji, koja se kao pošast stalno vraća, širi svijetom i sakati čovječje duše. 

 
Historijski retrovizor
Četvrtak, 19 Siječanj 2017 08:38

 

Stara kartaJoš nešto o nerazmrsivom klupku našeg postanka

Ivan Berisov, Sarajlija, Olival Basto, Portugal

„Koliko Dalmatinac duguje Jeronimu toliko i tebi Vinko, zvijezdo hvarskog tla!“

Ove pohvalne riječi napisao je biskup Trogira i Skradina, svom prijatelju veoma učenom dominikanskom svešteniku, profesoru „Svete teologije“, Vinku Pribojeviću (Vincentius Priboevius), sa otoka Hvara, kada mu je ovaj poslao na čitanje svoje malo djelo, zapravo prvu teoriju o postanku balkanskih, kao i svih drugih slavenskih naroda.

Njegov mali rad napisan na latinskom jeziku na nekih pedeset stranica izašao je u javnost kada ga je osobno pročitao u crkvi Svetog Marka u mjestu Hvar istoimenog otoka, pred okupljenim lokalnim velikašima i drugim uglednicima 1525. godine. Naslovio ga je: „O podrijetlu i slavi Slavena“.

Sedam godina kasnije, kada ga već nije bilo među živima, njegovo djelo je doživjelo začuđujući uspjeh u Veneciji. Bilo je nekoliko puta preštampavano, a jedan njegov prijatelj ga je preveo na talijanski jezik.

U vrijeme kada ga je čitao, sam otok Hvar sa velikim dijelom Dalmacije i Bokom Kotorskom, ulazio je u sastav Mletačke republike (Venecije). Izuzetak su činili Dubrovačka republika i dio obale oko grada Senja, koja je pripadala Hrvatsko-Ugarskoj uniji koja je tu imala jedini izlaz na more.

Dalmaciju, koju je Hrvatska donijela u zajednicu kao svoj miraz, ova nova zemlja je prokockala, kako zbog neuspješnih ratova sa Venecijom, tako i zbog dinastičkih sukoba za krunu svetog Stefana, poslije kojih je Ladislav Napuljski iz osvete što ga u njegovoj borbi dalmatinski gradovi nisu podržali, prodao Veneciji sve svoje pogoleme dalmatinske posjede zajedno sa otocima za 100 hiljada dukata (navodno je najprije tražio 300 hiljada).

Od vremena kada je Hvar u kratkom periodu bio u sastavu Hrvatskog kraljevstva prošlo je čitavih 400 godina, a u zajednicu Hrvata i Ugara nije ni ušao, jer je u vrijeme ujedinjenja otok pripadao Bosni. Dakle, tog dalekog vremena se više nitko nije mogao sjećati.

 
Historijski retrovizor
Petak, 06 Siječanj 2017 09:14

 

Franz JosephKralj koji je nadživio sve svoje prestolonasljednike

Dragana Tomašević, Sarajevo – Graz

Prije 100 godina umro je posljednji značajni vladar iz dinastije Habsburgovaca, kralj i car Franz Joseph I. Tim povodom, u Austriji je objavljeno mnoštvo knjiga o raznim aspektima života ovog dugovječnog vladara. Neki autori svoje knjige posvetili su njegovoj majci Sophie von Bayern, naglašavajući ulogu ove jake žene u cijeloj “priči” o caru. Ambiciozna Sophie von Bayern procijenila je dobro porodičnu situaciju i odmah po rođenju prvog sina posvetila se cilju da postane majka kralja. Vijest o rođenju Franza Josepha objavljena je uz svečanu paljbu topova 18. augusta 1830. godine. Najviše razloga za slavlje imao je stari kralj jer je njegov zakonski nasljednik, najstariji sin Ferdinand, bio mentalno zaostali epileptičar koji nije mogao vladati niti imati djece, a ni drugi sin Franz Karl, iako zdrav, nije bio sposoban za kralja. Sophie je sina usmjeravala prema muškim zanimanjima. S napunjenih šest godina za budućeg kralja započinje ozbiljan život. Školski dan započinjao mu je u sedam sati i završavao najranije u sedam navečer. Na početku je učio francuski, latinski, starogrčki, mađarski, češki, italijanski i poljski. Dril kojem je bio podvrgnut “od vedrog dječaka napravio je distanciranu i zatvorenu osobu”. Najvažniji predmeti bili su, naravno, vojni, a za njih je dječak imao i najviše interesiranja. Vojno obrazovanje bilo je uspješno, ali, po mišljenju mnogih historičara i vojnih stručnjaka, ipak nedovoljno jer je brzo prekinuto iznenadnim preuzimanjem krune 1848. godine. Mladi se car tako “čitav život bavio sitnicama kojima se u vojsci bave niži časnici i nije bio u stanju vidjeti potpunu stratešku sliku kojim se bave viši časnici”. Slični problemi nastajali su i zbog njegovog nedovoljnog političkog školovanja, prekinutog zbog krunidbe.

Kragna uniforme spasila mu život

Postao je carom 2. decembra 1848. godine u jeku revolucije, nakon što je njegov stric, car Ferdinand, bio prisiljen abdicirati, a otac Franz Karl odrekao se nasljednih prava. Po majčinoj želji, izabrao je ime Franz Joseph, prema kralju reformatoru Josephu II, kojemu nije nimalo ličio. Uz pomoć ruskog cara 1849. godine ugušio je mađarsku revoluciju, a zatim je uveo centralističko-apsolutistički režim. Odgajan je u uvjerenju da je upravo njega Bog izabrao za vladara. Početak vladavine Franza Josepha obilježen je vješanjima ili osudama na dugogodišnje robije pohapšenih revolucionara ili njihovih saradnika. Niko nije mogao računati na carsku milost i mladi je kralj bio veoma omražen. Tokom careve šetnje 13. februara 1853. godine, mađarski šnajder János Libényi zaskočio je cara, izvukao nož i zario mu ga u vrat. Car je preživio jer ga je spasila visoka kruta kragna uniforme koju je uvijek nosio. Pratnja je uz pomoć prolaznika uhvatila atentatora i htjeli su ga odmah sasjeći sabljama. Spasio ga je, privremeno, sam Franz Joseph, tražeći da se čovjeku omogući pravedno suđenje. Nakon suđenja, atentator je pogubljen, a car je, čuvši kakva su sirotinja, Jánosovoj majci dodijelio doživotnu penziju. Bio je to prvi pokušaj atentata na nekog Habsburgovca.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search