LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Pismo
Četvrtak, 12 Prosinac 2013 00:48

Pismo muhadžera Husein ef. Užičanina hafizu Ibrahimu u Bijeljinu iz Burse, 1887. godine

Iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahim efendiji u Bijeljinu u Bosni, 25 godina nakon srpskog etničkog čišćenja svih muslimana iz Srbije:

“Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,

evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam.

Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem.

Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.

Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše…“

 
Historijski retrovizor
Petak, 06 Prosinac 2013 17:06

General Sauberzweig, zapovjednik 13. SS divizije, odnosno Handžar divizije, o bosanskim muslimanima, 1944. godine

Muslimani su nepouzdan elemenat. Oni uvijek traže oslonac kod jačih. Nastali pod uticajem postojanja Handžar divizije, njihov zanos i uvjerenje da ona ima snagu da svu Bosnu i Hercegovinu dovede u jednu muslimansku autonomiju - brzo su se ugasili. Oni su prvenstveno orijentirani prema koristoljubivim interesima, a ne prema zajednici cijelog naroda. Muslimanska inteligencija neće nikad naći vođu u svojim redovima. Muslimanske vođe mogu da se pojave samo iz sastava borbene zajednice jedinica SS.

(PAAA-Bonn-Inland IIG, Akten betreffend Berichte und Meldungen zur Lage in und über Jugoslawien vom 1944, B.4, sBd 5, Geheime Komandosache – Lagerbericht, Nr 1(9) für die Zeit vom 7.4.-15.6.1944.- 405524-405545.- Der kommandierende General Sauberzweig, SS Brigade-führer und General der Waffen SS.)

 
Jama Čavkarica
Četvrtak, 21 Studeni 2013 18:53

 

Od Čavkarice do Tomašice, 1941 – 1992

Jedan od dokumenata

Svjedočenje Hadžere Bijedić bačene u jamu Čavkaricu, septembar 1941.

„Kada su nas četnici uhvatili, to jest naše komšije Srbi, rekli su nam da nas vode u Stolac. Na pitanje je li vas koliko bilo, ona mi je odgovorila da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca, a među nama se nalazio i pokoji mladić koga su uhvatili nakon što je nestao i posljednji metak. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle povratiše govoreći da će nas povratiti kućama, dok su oni u stvari tražili jamu u koju će nas moći baciti. Najzad im je pošlo za rukom i našli su jamu koja im je bila po volji. Nas su malo dalje od jame zadržali, dok su nas trojica sa puškama čuvali da im ne bi pobjegli, a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brežuljka tako da mi koji smo ovamo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan od njih je dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petero. Najzad dođe red i na mene. Povedoše me sa jednom ženom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od ove partije mene su bacili prvu. Čim sam prišla jami i vidjela šta me čeka ja sam se od straha onesvijestila. Kad sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame je bilo malo šire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu da me ne bi udarali oni što će doći iza mene, što su ih bacili. Osjećala sam pored straha i velike bolove u lopatici, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je još živa i jedna žena, isto Čatuša, koja je bila noseća. Ona je mnogi jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi dan. Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili mnogi od nas. Dosta sam našla hljeba u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi čobani bacali po malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kg, dok sada imam blizu 70.“

Fond arhiv Hazi Husref-begove biblioteke u Sarajevu, A 3769, stranice 20-21)

Dodatak urednika

Jama Čavkarica je duboka nekoliko stotina metara. Nalazi se u hercegovačkom kršu, u Planoj, nedaleko od Bileće. Neki ljudi kažu da u toj jami-bezdanu čavke prave gnijezda, pa je, navodno, po tome i dobila ime. Ovaj se zločin nad hercegovačkim muslimanima, jedan od bezbrojnih, pripisuje lokalnim četnicima, ali su mnogi od njih “prešli” u partizane kad su uvidjeli da Hitler i saveznici gube rat. Zna se jako dobro da su nakon Drugog svjetskog rata neki od četničkih dželata, a kasnije partizana, koji su ubijali na Čavkarici, u komunističkoj Jugoslaviji obavljali visoke političke, vojne i policijske funkcije, a posebno u Bosni i Hercegovini. Možda je to i bio razlog što su nakon rata Čavkaricu i kosti nevinih žrtava prekrili zaborav i šutnja.  Otvor na jami Čavkarica je zabetoniran poslije Drugog svjetskog rata.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 19 Studeni 2013 08:53

 

Zaboravljena srbijanska, u to vrijeme novokomponovana, pjesma iz NOB – a

Srp i čekić

 

Srp i čekić čelični

Daju 'lebac pšenični.

 

Pšenica je klasala

Šumadija glasala.

Šumadija naša dika

Puna boljševika.

 

Poš'o Hitler na Rusa

Pa se busa u prsa:

„Pregaziću ruskog baju

Kao srpsku raju“.

 

Sluša Staljin Hitlera

Poludjelog molera,

Pa se smeje na po brka –

Švabo biće trka.

 

Šalju Rusi i Staljin

Plamen bombu na Berlin.

A Hitlera boli glava –

To je napast prava.

 

Piše Hitler Ljotiću,

Svom premilom bratiću:

„Dimitrije, moj rođeni

Sad pomozi meni.“

 

Sluša Mita pobrin plač,

Pa uzima pero – mač

I poziva Srbadiju

Da biju Rusiju.

 

Sluša narod Ljotića

Poludjelog đetića,

Pa se smeje iz sveg glasa –

Švabi nema spasa.

 

Eto tako, Mito moj,

Došao je konac tvoj.

Ne mož' svako da nas voda

Došla je sloboda.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 05 Studeni 2013 23:49

Muhamed Filipović – odgovara na pitanja slušatelja Radija “Slobodna Evropa”

Pitanje: Kako komentirate pojavu i nezamjenjivost, za mene nesumnjivo politički i intelektualno izuzetno blijede osobe, Jakoba Fincija u novoj BH stvarnosti?

Odgovor: Ne bih komentirao Jakoba Fincija. Nije mi poznato da li on išta temeljito zna, ali znam da temeljito služi one koji ga dobro plaćaju. Pa zašto i ne bi. Jednom se živi. Sve drugo u vezi s njim je smiješno do grča.

Pitanje: Gospodine Filipović, zanima me ko je više potrošio državnih para, Šačirbegović u Americi ili vi u Engleskoj u vrijeme kada se bošnjački narod borio za goli opstanak?

Odgovor: Kako se zna, i kako je bilo utvrđeno, ja nisam potrošio ni pare. Ne samo na sebe ili luksuz, nego ni na normalnu reprezentaciju. Jedini sam ambasador koji nije donio auto, kupio kuću sebi ili djeci, itd. Ako sam za potrebe Ambasade kupio frak, to je oružje diplomatske funkcije, baš kao što je puška oružje za vojnika i slično. Optužiti jednog ambasadora što je nabavio frak je, ili glupost najvećeg ranga, ili bezočnost koja teži da zaslijepi ljude koji su tada gladovali. Taj isti je plaćao iz državnog računa za jednu noć noćenja svoje ljubavnice 1.700 funti, a frak je koštao samo 1.300 funti. A mene je optuživao. Takva gadost i sramota je moguća samo kod nas muslimana. Šaćirbegović je potrošio onoliko koliko je potrošio i nije moje da to istražujem i optužujem jednog čovjeka, koji nije poznavao našu zemlju, ljude i koji je bio iskorišten i odbačen od strane prijatelja svog oca. Muhameda Šaćirbegovića smatram žrtvom nekorektnog postupanja. Prvo, niko živ ni pametan ne bi državljanina jedne velike sile (Šaćirbegović je bio državljanin Amerike i kao takav se zakleo da će svuda poštovati i štititi interese SAD), za ministra vanjskih poslova naše zemlje. Ja sam imao nesreću da sam na tu apsolutnu grešku i nelogičnost ukazao onome ko je donio takvu odluku. Drugo, kako je moguće da to bude čovjek koji nije znao ništa ili gotovo ništa o našoj zemlji, o našim odnosima s okolnim i ostalim zemljama. To je bilo moguće samo ako je neko smatrao da je ova zemlja njegova prćija i da je on gospodar zemlje i ljudi i da može da radi sve što mu padne na um i ako je želio da na mjestu ministra vanjskih poslova ima svog slugu, a ne samostalnog i mislećeg čovjeka. Sve ostalo što se dogodilo logična je posljedica te činjenice. Nemojte tražiti krivca u Muhamedu Šaćirbegoviću, nego u onima koju su jednom jadniku govorili „haj sine, haj sokole,“, da bi mu kasnije izvukli ispod nogu ono malo dare na kojoj je stajao.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 29 Listopad 2013 11:45

Ko je zaista Alija Izetbegović?

Dr. Muhamed Borogovac

(Opservacija gospodina Dr. Muhameda Borogovca od 22. septembra 2013. godine prenesena je sa portala e-Posavina.com - Glas Posavine, 2008 – 2013)

Ubrzo poslije pogibije Džemala Bijedića moćni srpski lobby u Bosni i Hercegovini pokušao se obračunati sa Hamdijom Pozdercem. Sadašnji četnički vojvoda, a tadašnji profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, dr. Vojislav Šešelj, je bio pokretač akcije rušenja "Crvenih muslimanskih nacionalista", kako je Šešelj nazivao tadašnju "Pozderčevu" garnitutu u BiH vlastima. Međutim, tada 1979. Hamdija Pozderac se uspio odbraniti, a Šešelj je morao napustiti Sarajevo.

U proljeće 1983. uhapšena je u Sarajevu takozvana "grupa muslimanskih nacionalista". Suđenje je trajalo cijelo ljeto i kazne su bile drakonske. Među optuženima su bili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić, Džemaludin Latić. Zbunjivala je tada činjenica da su se u osudi tih "Muslimana" najjače angažovali Hamdija Pozderac i Fuad Muhić, ljudi koji su od Šešelja bili okarakterisani kao perjanice muslimanskog nacionalizma i koji su očigledno bili bosanski patrioti.

Oni koji su znali da je Hamdija Pozderac bosanski patriota protumačili su "Sarajevski proces" kao njegovo uklanjanje političkih amatera koji bi mogli pokvariti proces osamostaljivanja Bosne i Hercegovine. Niko tada nije sumnjao da bi mogli postojati neki Muslimani koji bi htjeli dijeliti Bosnu i Hercegovinu i da ih Pozderčeva vlast bas zato i sudi. Znalo se da je podjela Bosne i Hercegovine u srpskom interesu i niko nije ni pomislio da bi neki Muslimani, i to vjernici, mogli toliko ići Srbima na ruku. Niko tada nije obratio pažnju na činjenicu da je "Islamska deklaracija" Alije Izetbegovića izdata od Beogradskog izdavača "Srpska reč", neskrivene četničke kuće i da je tada Šešelj organizirao peticije da se puste "muslimanski intelektualci".

 
Historijski retrovizor
Četvrtak, 24 Listopad 2013 09:34

Crtica o Sabornoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu

Nadan Filipović

Gradnja Saborne crkve u Sarajevu počela je 25. juna 1863. godine kada je postavljen kamen temeljac, a potpuno je dovršena i osvećena 1872.godine. Prvi graditelj je bio neki majstor ili neimar Andrija, meni nepoznatog prezimena. Prema crkvenim zapisima majstor Andrija je bio iz Velesa, odakle je sa sobom doveo svoju ekipu zidara. Kad je pregovarao sa sarajevskim vlastima zatražiše službenici od njega da im pokaže bilo kakav plan ili barem detaljniji nacrt buduće crkve. On im je odvratio da nema nikakva plana, ali je dodao da ako žele vidjeti kako će crkva izgledati neka lijepo odu i pogledaju crkve u Nišu i Smederevu. I zaista, kako se kasnije pokazalo, nova pravoslavna crkva u najstrožijem centru Sarajeva je sjedinila ljepotu spomenutih hramova u Nišu i Smederevu, ali je mnogo veća i ljepša od njih. Ne zapade majstora Andriju da dugo gradi crkvu, jer se te zime, odlazeći sa obiđe familiju u Velesu, razboli i više ne ustade.

Crkvu je nakon Andrijine iznenadne smrti dalje nastavio graditi neki drugi majstor čije ime ja zaista nisam uspio pronaći. Crkva je uglavnom završena 1868. godine, a dotadašnja gradnja je koštala preko 36.000 dukata. Poslije završetka gradnje valjalo je crkvu urediti. Pošto je država finansirala gradnju bogatije Sarajlije su tri puta namjenski oporezivane, a istine radi taj “crkveni porez” platiše i muslimani, i katolici, i jevreji, te svakako i bosanski pravoslavci koji se još tada nisu proglasili Srbima.

 
« Početak«11121314151617181920»Kraj »

Stranica 13 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search