LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alijine sarajevske minijature
ALIJINE ISKRICE
O jednom velikom alimu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 10:51

 

Begova dzamijaAlijine sarajevske minijature (74)

O Hafizu Esad efendiji Sabrihafizoviću -dodatak

U četvrtak 25. novembra umro je uvečer Hafiz Esad efendija Sabrihafizović, prvi imam i hatib Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, u 81. godini života.

Odmah po dolasku u Sarajevo upoznao sam se s njim. Imao je izvrstan glas (tenor) i sluh, pa ga je zaista bilo ugodno slušati kad uči Kuran i mevlude, ilahije, kaside, pa i naše narodne pjesme. Ove poslednje je samo u najužem krugu pjevao.

Pričao je da je rođen 18 augusta, ali da godinu pravo i ne zna. Naime, otac mu je bio imam i hatib Begove džamije. Kako je po vakufnami bio određen jedan srebrni dirham valiji bosanskom kao vrhovnom nadzornom organu, koji je trebao da pazi kako se troši imovina Gazijina vakufa, odnosno kako se izvršavaju odredbe vakufname, to je i za vrijeme austrougarske uprave u BiHm zemaljskom poglavaru davana jednom godišnje dotična svota od 365 dirhama. Zemaljski poglavari (valije) su tu svotu poklanjali sarajevskoj sirotinji na taj način, što bi se za taj iznos na Carski dan, 19 augusta, kupili kurbanii zaklali u dvorištu Begove džamije, a meso podijeljeno sarajevskoj – vjerojatno muslimanskoj – sirotinji. Pri tom činu prisustvovao je i imam Begove džamije. Tako je to bilo valjda godine 1890. Dok su se klali kurbani, netko je dotrčao od kuće starog hatiba i javio mu da mu se rodio sin.

Stari hatib je dosta rano umro, a Esad je učio hifz i završio ga godine 1907. Tada je postavljen za imama Duggad Sulejmanove džamije, a 1912. za imama i hatibe Begove džamije.

Pričao mi je da se čudi kako je ostao nepokvaren u mladosti, kad je bio bez očinskog nadzora, a čaršija, osobno mladež, bila je dosta pokvarena. Lumpovalo se, kurvalo, lutijalo. Malo je bio u Stambolu, ali se ubrzo vratio.

Nije bio samo hafiz. On je učio arapski i dobro razumijevao taj jezik i čitao literature na njemu.

Interesantno je da ga nisu zvali imenom. Obično bi ga zvali Hatibom, a kad se o njemu govorilo, onda se reklo: Sabrihafiz – a malo s podcjenjivanjem Sabrendar ili, sasvim posprdno trijeska; tako ga je nazvao hatib Hadžijahić, valjda što je bio mršav i suh kao trijeska.

Imao je dosta djece i vazda je bio u novčanoj oskudici. Mora da nije umio ekonomisati, jer je uvijek bio prizivan na Mevlude. Tehvide, učio je na kaburima, a bio je i, one hefte kad je bio Slobodan od službe u Begovoj džamiji, imam u mahali u svom komšiluku. Tu sam mu dolazio jednom-dvaput u 1970-oj godini, kad mi je kazivao i pjevao ostacima nekad slavnog glasa nekoliko narodnih pjesama, koje sam ja uvrstio u zbirku “Od bešike do motike”. On me je molio da ne stavim njegovo ime ispod pjesme, što sam ga i poslušao.

Kazivao bi mi kako bi ga nekada nagovarali da pjeva, a bilo je i hodža među tentatovima, pa bi on rekao da će zapjevati ako ga budu pratili makar mumljajući “zumba, zumba”.

Kad je Safvet-beg stanovao u Hrgića ulici, dolazio bi počesto Sabri-hafiz i zapjevao pokoju Safvet-begovu pjesmu, kojoj je sam da kajdu. Međutim, Safvet-beg mu je pismeno otkazao gostoprimstvo kad je Sabri-hafiz počeo hofirati Almasi, dok bi ga ispračala pri njegovu odlasku iz Safvet-begove kuće. To je bilo prije gotovo četrdeset godina, a pravo je čudo da je sebi dozvoljavao takve mladenačke bedastoće, a imao je, čini mi se osmero djece.

Jednom je u početku jula 1934. godine sazvao je rahmetli dr. Vejsil Bičakčić jedno veselo društvo u svoj ljetnikovac u Koševu (sada je to već saeajevska mahala). Bilo je negdje iz jacije, društvo je bilo u velikom raspoloženju uz rakiju i meze, kad se negdje u daljini od stotinjak metara iznad nas začu pjesma. Odmah ga društvo poznade i netko ode po nj i dovede ga. Pjevao je neumorno do ponoći, ali nije i dalje (jer sam ja zaspao), a znam da je rahmetli Salih Baljić zapisao tada jednu narodnu pjesmu, koju je odmah objavio u “Novom beharu”. Poslednji stihovi te pjesme bili su:

“Ja ću sebi boljeg dragog naći

Koji znade piti i lafiti.”

Jednom je bio kažnjen i dignut s položaja imama i hatiba Begove džamije, pa se morao zamijeniti s Hadžijahićem i prijeći u Carevu džamiju. Jednu večer nije bio u džamiji, pa je betko neuk ušao u mirhab, a upravo tu večer je došao neki stranac (Arap?) u džamiju, pa je valjda bruka puknula, da se morao i reis Fejić umiješati i kazniti ga. Mislim da je bio čitavu godinu izvan svoje džamije. Kad bi bio spriječen doći, ostavio bi nekog da ga zamijeni, ali nekad nije ni to oradio. Imao je običaj reći u takvim situacijama : “ Ako nisam bio u džamiji, nisam mirhab sa sobom odnio”. Što je imalo značiti da je uvijek netko u džematu koji je mogao proći u mihrab.

Jednom je bio i u nas u gostima u Mostaru. Mome se ocu najviče svidjelo njegovo učenje, a i pjesme.

Pričao mi je poslije da nikad nije na veći ićram u životu udario ni u ljepšu posteljinu legao.

Kad sam napisao “Otvoreno pismo” 1966, iza toga, mislim, prvog Bajrama došao mi je u kuću i sjedio kod mene više od sahata. Srećom nije bilo drugih posjetnika, a on nije ni mnogo govorio, ali se je škrtim rijećima divio mojoj hrabrosti i rekao mi: “Došlo je i meni do grla i neka znaš da ću i ja jednom odčepiti s minbera.”

Ali, koliko ja znam nije odčepio.

Sprva je bio veliki protivnik prevođene hutbe, jer je on hutbu pjevao, ali kad bi počeo prevoditi hutbe, onda je to bilo uzor kako ne treba hutbe kazivati. Govorio bi o svemu i svačemu, hutbe bi trajale i po jedan sat, pa bi se neki slušaoci, koji su morali žuriti na posao, dizali i odlazili iz džamije bez džume. Nije bilo prazno ono što je govorio, ali nikad čovjek nije mogao znati sasvim pouzdano šta je htio reći. Čule bi se polovine rečenica ili dvije trećine, a onda je konac rečenice smrskao sebi u bradu, Najviše bi citirao Džordža Zejdana, kršćanina, kulturnog historika Arapa, za razliku od drugih hatiba, koji se trude – ukoliko se ikako trude – da pored Kur'ana i hadisa citiraju i druge islamske kapacitete, pa i pjesnike – mislioce.

Nekoliko je godina u dra Mehmeda Spahe klanjao teraviju one hefte kad nije bio obavezan kao imam u Begovoj džamiji.

Nije mu bilo parvo što je otišao u penziju. Valjda bi najvolio da je umro u mihrabu. Šteta je što nisu postojali magnetofoni kad je on bio u naponu glasovne moći, da mu se sačuva glas za kasnija pokolenja.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiatet!   

(3.12.1971.)

Ažurirano: Ponedjeljak, 16 Ožujak 2020 04:40
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (78)

O Ahmedu Muradbegoviću

Prekjučer je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegović, književnik.

S njim sam se upoznao kao student III godine u Zagrebu. On je bio oko osam-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti početnik, on već priznat književnik koji je dobio Demetrovu nagradu za dramu “Bijesno pesto” i s dvije knjige novela, knjigom pjesama i romanom “Begovski ponos”, koji nije nikad štampan u knjizi.

Bio je progresivan i nije se ustručavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta kazališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu “Na božijem putu”. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio.

Bio je osuđen na pet godina zatvora od Suda časti u Sarajevu, ali je izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Gradačac gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a onda su ga kao stručnjaka uzeli u tuzlansko pozorište. Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen.

U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrovačkom časopisu Matica hrvatska, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kučanomi Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore; “Pet stoljeća hrvatske književnosti.”

Dobar je bio književnik. Između dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica.

U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naročito izrazit, ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu “Mladost”, koji je, kako kažu (jag a inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekoliko almanaha o Aleksandru.

To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereničke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Hadžić ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugotatarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Međutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora s honorarom od 2.000 kuna , što se do kraja NDH popelo na čak 3.600 kuna, a za što sam mogao 1945. kupiti četiri kutije cigareta.

Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predate Sudu časti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora ja nisam trebao biti suđen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuđen.)

Na slobodi je bio tako strašiv da nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogućnostima ponekad činio usluge.

Ažurirano: Nedjelja, 01 Rujan 2019 17:33
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 24 Veljača 2019 14:33

 

KorkutAlijine sarajevske minijature (66)

O Derviš efendiji Korkutu

(Fotografija Derviš efendije Korkuta)

U srijedu 27. augusta umro je Derviš efendija Korkut, a pokopan je jučer. Dženaza mu je bila velika, ali nije bila toliko impozantna kako je zaslužio.

Odavno sam se s njim poznavao. Bio je visoko obrazovan čovjek. Služio je dugo vremena kao vjeroučitelj učiteljske škole u Derventi, načelnik Ministarstva prosvjete i vjera u Beogradu, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kustos Muzeja u Cetinju, travnički muftija, urednik Glasnika vrhovnog starješinstva IVZ u Kraljevini Jugoslaviji, viši kustos Muzeja grada Sarajeva, na kojoj dužnosti je i umro u 81. godini života.

Perfektno je poznavao stari turski jezik, njemački i francuski, a znao je i arapski, albanski, engleski.

Naslijedio sam ga kao urednika Glasnika (između njega i mene je bio provizorij od tri mjeseca), a moram priznati, bio je daleko obrazovaniji od mene i dobro je uređivao Glasnik koji je kasnije imao još gore urednike od mene.

Koliko je mnogo znao, malo je pisao, a valjda to tako i biva u životu. Zato je mnogo govorio. Bio je neumoran pripovjedač. Mnogobrojna poznanstva, više od šezdeset godina jednog čovjeka jednog života, dobra inteligencija – sve je to činilo da je imao tema na pretek. Volio je pričati i lascinovati, a bio je dobro upućen u predratni život Beograda, i privatni i javni.

Bio je organizirani trezvenjak, a nekad je bio i predsjednik Muslimanskog trezvenjačkog društva u Sarajevu.

Nekad je bio pomalo i naivan, osobito kad bi rekao da ima “travnički nos”, koji namiriše svaku situaciju.

U mnogo čemu je naslućivao slobodno zidarstvo i za neke ljude mislio da su slobodni zidari (Hafiz Abduselam Džumhur, dr. Muhamed Spaho). A ja mislim da se u tome i varao.

Imao je neograničenu ljubav prema Arnautima, koje je veličao i kad treba i kad ne treba. Iz tih simpatija je nastala i ženidbena veza sa kćerkom Asim efendije Ljuše iz Đakovice. Kad se oženio 1941 imao je valjda 53 godine – a za ženu su govorili da joj je tek 14-15 godina i da je stariji od punca.

Kako je bio u Cetinjskom arhivu, imao je prilike da vidi i prouči stare akte iz vremena Knjaza Nikole, pa je nešto te građe objavio i u Novom Beharu.

Pomagao je savjetom tko god mu se obratio. I meni je pomogao prevesti jedan dokumenat za moju radnju o Atlagićima. Lijen je bio na pisanju, ali ne na pričanju! Ako je došao da ti šta prevede, trebao si ga slušati na sate, pa da tek preuzme posao. Nešto je i za Muzičku akademiju preveo na francuski, a i meni je preveo neke sažetke za Radove Saveza udruženja folklorista BiH.

Bili smo jedno vrijeme i u zatvoru u Zenici zajedno, i to baš u izolaciji. Bio je jedno vrijeme smršao kao Gandi, ali mu je jezik radio kao vjetrenjača. Za njega nije bilo ljudi pred kojima bi se ustručavao reči svoje mišljenje. Od toga je u životu i dosta propatio.

Bio je jedno vrijeme i počasni francuski konzul u Sarajevu pred II svjetski rat. Nevjerojatno je bio velik prijatelj Albanaca i Crnogoraca muslimana. Dirali smo ga da je albanski konzul u Sarajevu. Zaista, nije bilo dana da ga koji Šiptar nije pohodio u kancelariji. Godišnji odmor bi obično provodio na Kosovu ili u Makedoniji, gdje je bio veoma cijenjen i gdje su ga smatrali pravim prijateljem – što im je i bio.

Žao mi je što nisam od njega zabilježio mnoge stvari koje nitko drugi nije znao. A imao sam i magnetofon da snimim njegovo pričanje. Što se jednom propusti, nikad se više ne nadoknadi.

Bio je strastveni duhandžija. Čak je i ulicom pušio. Ponekad sam mu znao prigovoriti zbog toga, a on bi odmah kazao: “Tako bi mi rekao i Asim-aga Hadžišabanović.”

Da mu Allah dadne dženetsko naselje! Amin!

(30.8.1069)

Ažurirano: Nedjelja, 24 Veljača 2019 14:36
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 18 Svibanj 2017 14:22

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (40)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Omer efendiji Čohadžiću

Na prvi dan Bajrama, 3. februara navečer, umro je moj komšija Omer efendija Čohadžić. Bio je čestit čovjek, neženja, iako moj vršnjak, a stanovao je sa sestrom Zejnebom, također usidjelicom. Bio je pravnik u Narodnoj banci, a za vrijeme stare Jugoslavije bio je u političkoj službi – policija i srez. I za vrijeme NDH (kada ga nisam poznavao) lavirao je i pehlivanio, pa mu je ostala glava na ramenu i nije se, kako čujem, nikome zamjerio. Bio je praktičar musliman. Uz Ramazan bi uvijek klanjao teraviju, postio, a uz ostale mjesece bi rijetko došao u džamiju, ali je, uvjeren sam, kod kuće vršio sve vjerske obrede. I ovog Ramazana je svaku teraviju za mnom klanjao, i zikr činio, a klanjao je i jaciju uoči Bajrama i bajram-namaz sa mnom. Umro je iza jacije od srčane kapi. Bio je okratak, debeo, gurman i pušač strastven. Kad god sam na lijepu vremenu krenuo u Faletiće izjutra, zatekao bih njega za gradom u bašči Mušine kahve, kako puši, kahvu pije i seiri dolinu Miljacke.

Njegova me smrt veoma iznenadila i slučajno sam saznao za nju drugo jutro Bajrama, pa sam mu mogao biti na dženazi. A ni muezin mahalski ni nominalni imam Proho nisu znali za dženazu, pa nisu “stekli”.

Rahmetullahi alejhi!

(6.2.1965)

Ažurirano: Četvrtak, 18 Svibanj 2017 14:24
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 19 Travanj 2017 21:08

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (38)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Muhamed efendiji Kalajdžiću

Prekjučer je umro, a jučer zakopan moj dobar prijatelj Muhamed Bekir efendija Kalajdžić. (Ljutio se žestoko kad bi ga neko zovnuo Bećire ili Bećir-efendija.) Umro je naglo. Još 10.IX. sjedio je s nekim vršnjacima u kafani Ugostiteljske škole kod Careve džamije, a oko tri sata kod kuće umro. Napisao sam za Glasnik VIS-a, jučer, još dok nije bio zakopan, nekrolog, a ovdje da zapišem što se ondje ne bi moglo štampati.

Bio je hrvatski nacionalist, u politici pristaša Radićeve stranke, a Spahu nije nikako trpio. Nije nikako podnosio Pavelića, a ni Maček mu nije bio drag. Politički mu je bio najdraži Nikola Precca. Kad je Precca jedno vrijeme bio ministar građevina u Stojadinovićevoj vladi, davao je neke građevinske koncesije Bekir-efendiji, kao izgradnju čatrnja u selima oko Mostarskog blata, pri čemu je neku mrku zaradio, jer je bio dibiduz propao kao izdavač knjiga.

Bio je politikant, onaj najopasniji tip provincijskog politikanta koji zanemari sav svoj život i porodicu bistreći svjetsku politiku. On je godinama, po najgorem nevremenu, čekao svaku večer na željezničkoj stanici u Mostaru sarajevski vlak koji je dolazio u 23,30 sati i donosio beogradsku “Politiku” i “Večernju poštu”, i nosio novine kući da bi ih u dušeku čitao do dva sata ujutro.

Iako je postojala u Bosni i Hercegovini privredna depresija iza Prvog svjetskog rata, on je mogao i od knjižare i od papirnice dobro živjeti. Ali on je volio bistriti politiku, pa bi školska djeca čekala po toliko vremena da budu poslužena, a on ih nije ni primjećivao govoreći s koji subesjednikom, lokalnim političarem, o svemu i svačemu. Tako je već oko 1920. prestao raditi kao knjižar, a ako se tko sjetio da naruči koju knjigu od prijašnjih izdanja Kalajdžićevih, mogao je čekati i po mjesec-dva dok bi mu naruđba bila perfektuirana. Ja sam ga kao momčuljak gonio da bude ekspeditivniji u otpremi naručenih knjiga. Nije dao proći mimo radnju da ne svrati poznanika i prijatelja, kojemu bi odmah naručivao kahvu ili rahat-lokum. Tako je i mene častio sam Bog zna koliko puta, a da ne znam da je ikad htio dozvoliti da njega netko drugi časti.

On je bio u tako teškoj situaciji da bi dijete došlo od kuće njemu na dućan i tražilo dva dinara da kupi kukuruzno brašno za pure, a on bi jedva sabrao po džepovima dva dinara. Za novine je uvijek imao. U takvim se situacijama vrlo neugodno osjećao kad bi se on s djetetom došaptavao da ja ne bih čuo šta govore.

Ažurirano: Četvrtak, 20 Travanj 2017 08:18
 
« Početak«12345678»Kraj »

Stranica 1 od 8

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search