LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Zloguka prognoza "mahnitog"(???) hodže iz romana"Kroz karavakat" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 27 Ožujak 2020 11:29

 

Citat iz romana "Kroz karavakat" (2019) - svaka sličnost sa sadašnjom situacijom u svijetu je potpuno slučajna, uz napomenu da "pomahnitali" hodža možda i nije bio mahnit.

„Akšamsko će vr'jeme nastupit'. Uzvišeni Allah dželešanuhu će poslat' vjetar sa istoka,  iz pravca Šama, koji će uskoro tri puta obaći zemaljsku kuglu i uzeće dušu svakom' u čijem srcu bude bilo kol'ko i trun imana. Tog dana akšam-namaz niko neće ni klanjat'. Smak svijeta će nastupit' jerbo se neke ženturače i neki ljudi, poput magaraca, jebu na javnim mjestima. Svojim očima sam vidio. Da, da! Svojim očima. Allaha mi! Vjeru smo zijanili. Omladina ne zna šta je namaz, šta je post, šta je zekjat, šta su fitre, a kamo li šta je hadž. Samo rakijetinu piju, puše cigaru na cigaru, kockaju se, lutijaju i jebu se po javnim mjestima. Niko ih ne uči šehadet. Ove nove hodžice nabili drobove, gmaze i gramze po dženazama, samo da steknu, da im je još više. Svaki od se'jačkih hodžica sebe k'o reisa sanja. Narodeeee, ima podosta hodža koji piju rakiju, pa poslije opijanja u gubice metnu po šaku nanijag bonbona da se rakija iz njiha ne čuje. Da ne bazde na rakijetinu. Misle Allaha dželešanuhu nanijag bonbonama prevarit'. Sakriju se, forange navuku pa loču rak'jetinu, k'o da ih Allah dželešanuhu kroz forange viđat' neće. Ne poštuju nas stare hodže. Izgurali nas do zadnjeg safa. Uskoro će nas jamda i iz džamija isćerivat'. Kijamet nam dolazi. Mnogi Sudnjeg dana dočekat' neće. Uskoro će vam se vid od straha ukočit', mjesec će se pomračit', a  sunce i mjesec spojit'. Tog dana čo'jek će povikat'' - Kuda ćemo bježat'?” Nikuda! Nikuda! Utočišta nejma. Nejmaaaa! Džabe vam je i ovaj akšam klanjat'. I ne očekujte ništa od onih koji su od vas sve očekivali i očekivano na sahanu od vas dobili….Djeca više nisu djeca, već katili roditeljski. Samo čekaju da mater i babo heleknu pa da steknu. ”

Ažurirano: Petak, 27 Ožujak 2020 18:05
 
Davni kritički osvrt Osmana Nuri Hadžića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 23 Siječanj 2020 09:45

 

iOsman NuriadzicO ulemi drugog ranga, dekadenci i satanizaciji islamske misli

Osman Nuri Hadžić

“Pred konac I. vijeka po hidžretu, pojavile su se u islamskom duhovnom svijetu dvije jake naučne struje koje su se oštro sukobile: teološko-konzervativna i filozofsko-slobodoumna. Poslije dugih i mučnih peripetija i borbi koje su trajale nekoliko vijekova, konačno je, početkom XIII. stoljeća hrišćanske ere, pobijedio konzervativni pravac: čista i vedra naučna misao iščezla je u gustoj i zagušljivoj magli suhoparnog dogmatizma.

Teolozi-dogmatici svojom kazuistikom, metafizičkim cjepidlačenjem i do savršenosti utančanom dijalektikom ugušili su malo po malo i zadnji dah slobodne naučne misli. Duhovna despotija posljednjih abasitskih halifa i osmanskih sultana, njihova dvorska i haremska raskalašenost, vjerska isključivost i crna reakcija službenog klera, zatrovaše i uljeniše daroviti arapski narod, koji u svojim širokim masama ne bjaše još ni osjetio onaj veliki i jaki zamah duhovne i socijalne revolucije, što su je svojom pojavom izazvali Muhammed a.s. i Kur’an.

I sami neki Muhamedovi a.s. biografi i komentatori Kur’ana a nadasve sabirači apokrifskih Hadisa mnogo su doprinijeli opštoj stagnaciji islamskih naroda.

Zna se tačno kada se i gdje se Muhamed a.s. rodio, kako je živio, radio i preminuo, a uspjeh i posljedice njegova rada najbolja su njegova biografija i najvjernije ogledalo njegove duše i karaktera.

“Knjiga je ovo (Kur’an) sveta koju su tebi (Muhamede) poslali da njome izvedeš čovječanstvo iz tame na svjetlost.” To je bio njegov jedini i pravi zadatak, on je tome cilju posvetio i žrtvovao sav svoj život i dvadesetogodišnji naučni i naporni rad. U tome njegovom radu nema ničeg maglovitog i tajanstvenog; sva njegova snaga i moć leži u njegovoj pojavi i njegovoj otvorenoj i iskrenoj riječi. Nije bolesne ozdravljao, niti mrtve oživljavao, nije nikad ništa u magle govorio; sve što je govorio i radio, bilo je jednostavno i prirodno, jer je i on bio samo čovjek kako sam Kur’an za njega veli (XLI :6, XVIII :111).

Ažurirano: Ponedjeljak, 16 Ožujak 2020 04:37
 
Sjećanje na velikog čovjeke golemog srca koje je bilo otvoreno za sve male ljude PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 18:36

 

 

Razija i Dzemal - 2In memoriam  -  našem nikad zaboravljenom  druga Džemi i njegovoj supruzi Raziji (Razi) Bijedić - Ferhatbegović

Nadan Filipović

Dana 18. januara 1977. godine bio sam na poslovnom putu u Beogradu. Trebao sam se 19. januara, dakle, sutradan, sastati sa starijim kolegom, tada potpukovnikom profesorom na VMA, doktorom Bogdanom Bocom Boškovićem, s  jako dragim kolegom sa Medicinskog fakulteta u Sarajevugdje sam jedno vrijeme radio.  Naime, doktor Bogdan Bošković, poznati toksikolog je pored svoje pozicije na VMA bio stalni saradnik u Institutu za farmakologiju i toksikologiju na čijem je tada na čelu bio farmakolog i toksikolog svjetskog ugleda akademik profesor doktor Pavao Stern, po kojem se taj institute i danas zove, ako u međuvremenu nije i njegovo ime ukinuto. Doktor Bogdan Bošković je doktorirao u Sarajevu na Medicinskom fakultetu, a u Institutu za farmakologiju i toksikologiju je radio od 1956. godine do 1964. godine i kasnije, kao honorarni gostujući saradnik .

Helem, da ne duljim, odmah po dolasku sam obavio sve potrebne konsultacije i dobio određene instrukcije u vezi sa naučno-istraživačkim projektom koji je uporavo bio u toku. Kanio sam se što hitnije vratiti u Sarajevu, jer je moja supruga 14. januara rodila kćerkicu, te sam “bukirao “ avionsku kartu za 20.januar, s nadom da u Sarajevu neće biti velike magle pri slijetnju.

Ažurirano: Ponedjeljak, 16 Ožujak 2020 04:38
 
Nostalgija - podsjećanje PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 16 Siječanj 2020 09:49

 

BajaderaBajadera, autentični slatkiš detinjstva i mladosti

Bojan Tončić

“Sreća” i “nostalgija” imenice su koje proizvođač vezuje uz bajaderu. Od države je, pak, kao prvi proizvod, dobila oznaku “Izvorno hrvatsko”. U “Kraš” je ušao srpski kapital, ali je kompanija ostala hrvatska, izgubio je srpski biznismen Nebojša Šaranović, vlasnici su braća Pivac. Firmu su sačuvali radnici “Kraša”, buduću da su odbili da prodaju deonice Šaranoviću, iako je nudio više para. “Kraš” nije srušen u odbrani nenaoružanog srpskog življa, strojevi za bajadere su sačuvani, slatkiš se kupuje i u Beogradu, u po bela dana. Ko proba bajaderu biće bar na kratko srećan. Neki će se setiti detinjstva ili mladosti.

Zaboravimo na trenutak sirotinjska nastojanja i odvažnost čak i iskusnijih i talentovanih domaćica - njihovi hvale vredni pokušaji da naprave bajaderu bili su tek suočenje sa siromaštvom, a u boljim vremenima, mali, nepotrebni inat srednjeg sloja koji je neretko završavao istinskim fijaskom. Bajadera, prva domaća (u bivšoj Jugoslaviji) pralina, postala je brend čiji kvalitet traje već duže od šezdeset godina. I sve je tačno u kratkom reklamnom opisu proizvođača, tvornici keksa i vafla “Josip Kraš”: “Kremasti nougat u dvije boje, od najfinijih lješnjaka i badema, topi se u ustima i stvara čaroliju okusa!”

Ukratko, kad napravimo mali otklon od novije istorije bajadere, bila je poslastica koja se ne jede svaki dan i ne kupuje u enormnim količinama; iznosi se pred važnije goste koji su, pak, bili neobično pristojni u susretu sa bajaderom. Mali, neodoljivi upad sadašnjosti: samo je velika, neutaživa želja, mogla da natera izvesnog  Slobodana Gvozdenovića, naprednjaka ovdašnjeg, gradonačelnika Valjeva, da zagrabi iz opštinskog budžeta velike novce, ne bi li se - konačno - najeo bajadera. Gvozdenović je za 155 radnih dana u svom kabinetu popio 2500 espreso kafa i pojeo 4200 bajadera; što znači da je dnevno ispijao 16 espresso kafa i jeo 27 bajadera. Verovatno je zvao i družinu iz komšiluka, to je za pohvalu, ali potrošiti za sedam meseci (2018.) 200.000 za bajadere i nepotrebni espreso - malo je previše. Možda su, kao u starom vicu, drugovi, sećajući se siromašnog detinjstva, mazali oči (gladne).

Bajadera se, saznajemo od “Kraša”, izrađivala najpre ručno i bila je u svakoj bombonjeri. A od 1954. proizvodi se mašinski i plasira bez ostalih slatkiša. Ispravno. Kaže proizvođač: “Modernizacija proizvodnje odvijala se polaganim tempom kako se ne bi ugrozio autohtoni okus Bajadere. Fina, topiva struktura svijetlog sloja Bajadere rezultat je jedinstvene, zaštićene recepture po kojoj se bademi i lješnjaci obrađuju sa šećerom na poseban način do se u tamni dio dodaje još i čokoladna masa i tako se dobiva neodoljiva prugasta slastica. I koliko god se u kućnim radinostima pokušala izvesti nikada neće biti baš potpuno ista.”

Naziv je smislio “Krašov” propagandni tim, po indijskoj plesačici, nekad se vezivao uz žene koje su izvodile indijske obredne plesove. Jedna je bajadera inspirisala i Mariusa Petipa da 1877.  kreira jedan od najzahtjevnijih baleta klasičnog repertoara.

Vratimo se bajadera-stvarnosti, prvo je došao rat i sve “Krašove” prodavnice su opljačkane, iseljene, pa je bajadera dolazila iz inostranstva, a potom čak i iz RS. U međuvremenu, pravila se po kućama, ponajviše 1993; beše to teška sirotinja, nekakvi recepti tragičnog omjera, ništa u ništa izmutiti, preliti - ne povratilo se.

“Sreća” i “nostalgija” imenice su koje proizvođač vezuje uz bajaderu. Od države je,pak, kao prvi proizvod, dobila oznaku “Izvorno hrvatsko”. U “Kraš” je ušao srpski kapital, ali je kompanija ostala hrvatska, izgubio je srpski biznismen Nebojša Šaranović, vlasnici su braća Pivac.

Firmu su sačuvali radnici “Kraša”, buduću da su odbili da prodaju deonice Šaranoviću, iako je nudio više para.

“Kraš”, dakle, nije srušen u odbrani nenaoružanog srpskog življa, strojevi za bajadere su sačuvani, slatkiš se kupuje i u Beogradu, u po bela dana. Ko proba bajaderu biće bar na kratko srećan. Neki će se setiti detinjstva ili mladosti.

A neko, možda, postane i gradonačelnik nečega.

(Ovaj tekst je prenesen sa regionanog portala XXZ)

Ažurirano: Ponedjeljak, 16 Ožujak 2020 04:46
 
Tonijeva sjećanja PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 23 Kolovoz 2019 08:42

 

ToniOdlazak Zulića Malog

Toni Skrbinac, bistrička raja (Memli strana), privremeno u Mariboru

O sarajevskoj braći Zulić sam nekoliko puta pisao. I nisam samo ja. Kontroverzna su sjećanja, a koja nisu, kada su u pitanju ljudi i događaji, te nemam namjeru dodavati bilo kakve argumente onima koji ih hvale, niti kontrirati onima koji ih kude. Iako, moram priznati, sa svom četvoricom sam se nadružio i moji doživljaji s njima su uvijek bili, ako ne lijepi, onda zasigurno zanimljivi.

A na ovaj tekst me nisu ponukala toliko sjećanja, koliko obećanje jednom zeničkom, dozvoliću sebi da ga nazovem mangupom, koji je odavno batalio kažnjive poslove, oženio se, zaposlio i već godinama radi na minhenskom aerodromu. Pronašao me preko FB-a i prvi put se javio nakon što sam objavio priče o historijskoj sarajevskoj uličnoj tuči između braće Zulića i Todorovića – braće Todora. Pohvalio je tekst i posebno Malog, napisavši- “ja sam neko vrijeme tutnjo s njim i on je moj idol”. Pa me pitao hoće li biti još nešto o Zulićima. Odgovorio sam da hoće. I što bi rekli kafanski muzičari: “Samo za zeničkog mangupa S.” ide priča o Zulićima i Malom.

Svu četvoricu sam poznavao, dvojicu malo više, a dvojicu manje. Stoga je valjda i logično da u mom sjećanju prva dvojica žive pod punim imenom i prezimenom i nadimkom, a druga dvojica samo pod nadimcima.

Nisam svjedočio njihovoj ranoj mladosti jer gdje je njihova Gorica, a gdje moj Bistrik? U ranoj mladosti, kao dva kontinenta udaljeni jedni od drugih.

Za slavu prve dvojice pobrinuo se donekle i Emir Kustrurica - Kusta koji je najprije u filmu “Sjećaš li se Doli Bel” angažovao Mirsada Zulića, zvanog Campo, a onda u “Domu za vješanje” i najstarijeg od braće Zulić, Ibru, zvanog Pendo.

Tu negdje, možda malo prije, možda malo kasnije, pročulo se ime najjačeg među braćom. Zvali su ga Mali i Malac. Mislim da nije bilo novine i crne kronike u tadašnjoj Jugoslaviji koja je nije objavila priču o obračunu beogradske i sarajevske “mafije”

“Kakva ba mafija?! “ - objasniće mi kasnije sam Malac i zato sam tu riječ stavio u navodnike. Na do kraja neprovjerenu vijest nasjeo je moj pokojni kolega Vlado Siljanović, pa u “Svijetu” objavio priču i nakitio je, kako to već neki novinari znaju, proglašavajući, neprovjereno, Malog mrtvim. Onda je u Redakciju došao Ibro Zulić, ljut ko ris i zamalo nije prebio Siljanovića.

Ažurirano: Petak, 23 Kolovoz 2019 08:45
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 61

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search