LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 12 Veljača 2019 15:48

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (3)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu 1937. godine

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Srijeda, 13 Veljača 2019 09:50
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 12 Veljača 2019 13:58

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (2)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Utorak, 12 Veljača 2019 14:01
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Veljača 2019 20:56

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (7)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Kad religije prave državne granice

Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao crkva bizantinske tradicije takav karakter oduvijek imala, a entofiletizam joj se od ratova devedesetih samo pojačao. Ali je takav vjerski karakter odgovarao i bosanskom muslimanskom etnonacionalizmu koji nije nikad ni razumio ni mogao prihvatiti princip sekularne nacionalnosti. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“  pod jugoslavenskim komunizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom  devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome sto pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću. (Drago Bojić. Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje i portala www.tačno.net, 2016.)

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970-ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, otcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan, a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija.

Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na  dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i Istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

Ažurirano: Utorak, 05 Veljača 2019 20:58
 
Podsjećanje - prvi portret Slobodana Miloševića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 27 Siječanj 2019 13:20

 

Mirko KovacPolja smrti ili prvi portret Slobodana Miloševića

 

Pisao: Mirko Kovač (1938-2013)

Ljudi bliski srpskom predsedniku Slobodanu Miloševiću kažu da su mu u dosadašnjoj karijeri najteže pali događaji u Rumuniji. U intimnom krugu besneo je i ponavljao: "Pa ovo je kontrarevolucija, kao u Mađarskoj 1956." A kada su kao štakori umlaćeni Čaušesku i njegova Elena, bio je potresen i ojađen. (Oni zločesti u Beogradu Miloševićevu suprugu zovu Elena). Ne mislim da je tada duh Čaušeskog ušao u njega, jer je već pripadao toj sorti ljudi. On je dušom bio za Čaušeskua, kao što se potajno divio Sadamu Huseinu. Njemu su bliski tipovi koji su protiv celog sveta. Uvek će dati podršku ekspertima za proizvodnju neprijatelja. Takođe, ne mislim da je on jedini politički nekrofil na ovim prostorima, ali je činjenica da njegovi potezi izazivaju jezu i seju smrt.

Kada je uz harmonike i moravac, slavio Ustav iz 1990. godine kojim je ukinuo autonomije, ubijeno je stotinjak Albanaca. On je 1989. na Kosovu, tom mitskom polju srpske istorije i srpskog poraza, najavio nove ratne sukobe, a već je u martu 1991. godine, iz svoje jazbine, zapovedao policijskim odredima protiv studentskih demonstracija i izazvao krvoproliće na beogradskim ulicama. On je inicijator srpsko-hrvatskog rata koji ulazi u udžbenike kao najokrutniji i najprljaviji rat u istoriji Balkana. Unajmio je jugoslovensku armiju da ubija i razara. Bez njega je nezamislivo ovo razdoblje srpske politike. Otkad je došao na vlast već se broji na desetke hiljada mrtvih. Taj nesrećnik potiče iz porodice samoubica. Otac, majka i ujak izvršili su samoubistvo, ali to su podaci za psihoanalizu. Hoće li ovaj dvojnik smrti, ovaj zlohudi istoričar obnoviti repertoar svojih političkih uzora iza kojih je ostala pustoš, mržnja, krv i ruševine?

Tomas Man je pišući o Hitleru još 1933. godine rekao da se toj pojavi ne može prići bez izvesnog divljenja, ali uz gađenje. Nemam potrebe da ga vređam i ne mislim da je umesno upoređivati ga s Hitlerom. On je sasvim mali kalibar. On nije kao Hitler došao s ulice, već se u politiku ušunjao iz prikrajka, kao karijerista. U birokratskom aparatu komunističkog režima bio je samo potrčko moćnih funkcionera. Mađarski pisac Bela Hamvaš kaže da je taj birokratski aparat utočište za nikogoviće. Tu se školuje najgori kadar, tu se vežbaju epigoni diktatora.

Ne bih rekao da je Milošević fenomen, njega su samo prilike učinile kratkovečnim gospodarom jedne raspadajuće komunističke epohe. Taj tip se nije pojavio izvan društva ili izvan srpskog duha. Njega je masa htela, jer se odmah poistovetio sa Srbijom. To je bio način da prikrije vlastite nedostatke.

U vreme njegovog uspona objavio sam tekst Rađa li se naše čudovište. Tada sam pisao da tirane priziva naša beda, da je njihov uspon pad našeg duha. Srpska inteligencija prigrlila je tog socijalističkog bankara u nadi da će im on srediti zamršene račune nacije i da će isterati na čistac dugove prošlosti. Taj đetić nametnuo se kao ekstremista i nacionalista, a to su dve izrazite crte u karakternoj tipologiji balkanskog čoveka, bilo da je intelektualac ili primitivac. Istina je da deo srpske opozicije Miloševića smatra nacionalnom nesrećom, ali ga pravoslavna crkva, Srpska akademija nauka, Udruženje književnika, policija i vojska doživljavaju kao internu veličinu koja će silom nametnuti državnu moć Srbije. Njima je bio potreban jadnik koji misli da se "politika uči iz rodoljublja", a da je pravda junačka kategorija. To što je njegovo omiljeno štivo junački ep i proza o hajducima nije neka preporuka za političara. Njemu je na jednom prijemu psihijatar Jovan Rašković laskao: "Vi ste, gospodine Miloševiću, suština srpskog bića". Ako to stoji, ako je Milošević doista "suština srpskog bića", onda je to sumorna duševna slika jednog naroda. Nisam sklon etnopsihologiziranju, ali težnja da se suština dosegne kroz vođu, takođe je duhovna degradacija u kojoj se našlo srpsko društvo.

Taj čovek više ne može da obuzda ono što je sam proizveo. A proizveo je mržnju koja ga već hvata za rep. On je odmah počeo da čačka u kolektivne rane naroda, a svoj je puk ubedio da ga okružuju monstrumi. Razvio mu je osećaj ugoženosti i pokrenuo sve zalihe straha. Oslobodio ga je odgovornosti i podsticao na revanšizam. Gazio je na strasti i raspaljivao maštu o genocidu. Potomke nekadašnjih žrtava upotrebio je kao koljače. Sada taj smešni diktator blebeće o svetskom fašizmu, iako je sam već zaglibio u nacionalizam i osvajački rat. On pripaja teritorije, premešta stanovništvo, ucenjuje druge narode, ponižava manjine, a to više nije samo "minimum fašizma" već prvi stadij.

Ažurirano: Nedjelja, 27 Siječanj 2019 13:22
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 23 Siječanj 2019 20:05

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (5)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Titovi komunisti pokazali da i najgori Balkan može biti civiliziran i moderan

Nekoliko je osnovnih karakteristika formiranja nacija u zapadnoj Evropi kojih ne samo da nema u balkanskom etničkom nacionalizmu nego je tu sve suprotno. To su: integracija i modernizacija, odnosno ujedinjenje regija i provincija u nacionalnu zajedničku državu, zatim, vodeća (pijemontska) uloga najrazvijenih regija s najviše gradova i najbrojnijom građanskom klasom, i ne manje važno -- sekularna država, sekularizam i ponekad otvoreni konflikt između crkve i države u kojima država izlazi kao pobjednik. Primjeri za transregionalnu integraciju i modernizaciju mogu biti Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Engleska, Francuska i Italija onako kako se formirane od otprilike sredine 17. vijeka do Prvog svjetskog rata kad su sve ovo postale kompletne, dovršene i razvijene nacionalne države. Da Njemačka koja je poslije Vestfalskog mira sredinom 17. vijeka imala 300 država, nije do kraja devetnaestog uspjela sve to integrirati u Njemačko carstvo, i da isto tako Francuska poslije revolucionarne 1789. nije uspjela premostiti sve brojne regionalne razlike i centralizirati nacionalnu državu oko Pariza te do Prvog svjetskog rata pretvoriti francuskog seljaka u građanina Francuske, današnja bi Evropa izgledala kao Srednja Amerika gdje bi Berlin bio glavni grad nekakve europske Nikaragve, a Pariz Hondurasa. Pri tome su po uspješnoj integraciji, nacionalne države odmah krenule u modernizaciju i ekspanziju kao svjetske ekonomske i političke velesile. Slično je bilo u Engleskoj, SAD, Nizozemskoj, Italiji, Skandinavskim zemljama, itd. Glede vodeće uloge najrazvijenijih regija i gradova, u vjerojatno najstarijoj naciji na svijetu – Nizozemskoj, to je protestantski sjever predvođen Holandijom.

U Njemačkom slučaju, ujedinjenje vodi (opet protestantski) sjever s Berlinom i Prusijom a ne zaostali katolički jug. U SAD, američka nacija stvarno je rođena ne kad su Amerikanci krajem 18. vijeka u Bostonu pobacali Englezima pošiljke čaja u more, nego u drugoj polovici 19-tog vijeka kad je industrijski sjever u građanskom ratu savladao poljoprivredni jug i odredio strategiju nacionalnog razvoja. Konačno, sekularna je država prevladala vjerske fundamentalizme i klerikalne ambicije kao u slučaju Francuske revolucije, njemačkog Kulturkampfa i napose važnog primjera odnosa talijanske republike i katoličke crkve i Italije kao zemlje koja je uvijek bila i ostala katolička ali je u njoj povijest zabilježila i legendarni antiklerikalizam. (“canti anarchici Stornelli anticlericali”, https://youtu.be/WKzE-BkQHqk)

Na Balkanu, panslavenski nacionalizmi bili su napose u varijanti jugoslavenstva, integracijski, pluralistički i modernizacijski a etnički dezintegracijski, antimoderni i klerikalni. Na kraju se samo socijalistička Jugoslavija privremeno ostvarila kao moderna nacija po originalnom zapadnoevropskom modelu.

Etničke su nacije i njihove države bile sve suprotno od toga: podrivale su integraciju, modernizaciju i sekularnu državu. Konačno drastičan je primjer  regija i provincija koje su igrale pijemontsku ulogu centara nacionalnih pokreta. Na Balkanu to su često bile zaostale regije iz koji su pokrenuti ustanci protiv tuđinskog jarma, a i prva se jugoslavenska država ujedinila ne pod vodstvom svojih najrazvijenijih i najzapadnijih dijelova nego pod zaostalijom balkanskom Srbijom. Najdrastičniji primjeri pijemontske uloge zaostalih provincija su upravo post-jugoslavenske etnoklerikalne države. Tako Pijemont današnje Srbije nije bio ni Novi Sad niti Beograd gdje je pod uglavnom zapadnim utjecajem nastala moderna Srbija u 19.vijeku, nego provincijalni srbijanski balkanski jug–Kosovo i Metohija i šabačko-valjevska eparhija Srpske pravoslavne crkve te emigrantski manastir Nova Gračanica kod Chicaga. Slično se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u zapadnoj i srednjoevropskoj Hrvatskoj, to jest u najrazvijenijom dijelovima Hrvatske, u gradu Zagrebu, u Istri, Rijeci i Hrvatskom Primorju, i svaka je ova regija mogla biti hrvatski Pijemont.

Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije Hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, u zapadnoj Hercegovini, Lici, dijelovima srednje Bosne i bosanske Posavine, sjeverne Dalmacije i dalmatinske Zagore, te slično srpskom slučaju, u opskurnijim krugovima hladnoratovske hrvatske antijugoslavenske emigracije iz Kanade. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da su novim nacijama nametnuti kao „očevi utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Nikolaja Velimirovića i Alojzija Stepinca dok su Dositej i Strossmayer gurnuti u zaborav. Ukratko, današnju Srbiju i Hrvatsku definitivno nisu stvorili ni njihove najkulturnije regije ni najbolji pripadnici ta dva naroda. Rezultat se zove - primitivizam, kako se taj najnoviji „izam“  danas na zajedničkom jeziku s četiri imena neslužbeno ali općeprihvaćeno zove.

Iako je većini ovih napaćenih naroda odavno postalo jasno da su im na vlast došli najgori među njima i će oni još gore i nesposobnije postavljati oko sebe tjerajući one najbolje, najpoštenije i najpametnije u emigraciju, a ako zatreba i u logore i zatvore, ovi im nesretni narodi grade spomenike (dok najboljima ruše) i brane s istim legendarnim borbenim duhom svoje narode od „onih drugih“ u susjedstvu za koje su im ovi najgori među njima lagali da ih ugrožavaju. Pri svemu tome i dalje ne razumijevajući što je to zapravo nacija.

Paradoksalno je da skoro svaki čovjek s ovih prostora, bez obzira na školsku spremu, često posve sam svojim rukama zna sebi i svojoj obitelji sagraditi solidnu kuću da traje generacijama ali nema pojma da isto tako solidno znalački i odgovorno treba sagraditi naciju i nacionalnu državu u kojoj će biti ta njegova obiteljska kuća.

Nacija ne pada s neba, ne stvara je bog, ona se gradi, konstruira i to samo manjim dijelom u ratovima i s borbenim duhom heroja, a većim i težim dijelom u miru, znanjem i pameću. O moralnosti, znanju i pameti tih arhitekata, inženjera i graditelja nacije ovise buduće generacije. Za razliku od socijalističke Jugoslavije u kojoj je bilo i previše ideologije, vjere u teoriju i znanost, postjugoslavenske nacije na zapadnom Balkanu stvorili su neznalice bez ikakve koncepcije i osjećaja za progres i opće dobro.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

Ažurirano: Srijeda, 23 Siječanj 2019 20:10
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 60

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search