LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Eugenu Didi Kvaterniku je još davne 1952. godine postalo sve jasno, a Kolindi i Plenkoviću još i danas nije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 10:02

 

KvaternikDido Kvaternik u Argentini - 1952. godina

Eugen Dido Kvaternik, koji je po Pavelićevim usmenim nalozima organizovao masovna ubojstva, kojima je najčešće osobno prisustvovao, poslije rata u Hrvatskoj reviji (glasilu ustaške emigracije u Argentini) 1952. kaže: „Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati.“ (Citat iz knjige Slavka Goldsteina, 1941 - Godina koja se vraća, Službeni glasnik, Synopsis, Beograd – Sarajevo, 2012, 70)

Ažurirano: Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 20:55
 
Podsjećanje na balvan-revoluciju koju su mnogi Srbi zaboravili PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:01

 

Balvani i gumeSećam se oluje koja je avgusta 1990. razbacala balvane od Hrvaca do Knina

Boris Dežulović

Oluja, avgust mesec, subota, podne: topao vetar s Dinare razvija na kninskoj tvrđavi džinovsku trobojku zastavu, a tamo dole, na krajinskim drumovima, kolone prljavih automobila, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašen neki svet koji ne zna šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Dabome da se sećam. Oluja je valjda bila, šta drugo, kad su te vrele avgustovske subote polomljena popadala sva stabla i bandere pod Dinarom, a moj drugar Predrag i ja uputili se u Krajinu da vidimo to čudo neviđeno – drveće i stenje rasuto po cesti od Hrvaca do Knina.

Oluje koja je 17. avgusta 1990. po krajinskim drumovima razbacala balvane, u Srbiji se, međutim, malo ko uopšte seća. Sva su sećanja na Balkanu oštro presečena, a svaki srpski pomen na avgustovsku oluju počinje od 1995. godine. Dan će tada biti 5. avgust, a boje na zastavi s kninske tvrđave malo drugačije raspoređene, ali jednako će biti subota, i jednako će biti kolone prljavih automobila na krajinskim drumovima, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašeni neki svet koji neće znati šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Tačno pet godina i dvesta pedeset subota u to će vreme već proći od subote 17. avgusta 1990., kad smo Predrag i ja iza Hrvaca pokušavali da razgovaramo sa rabijatnim nekim tipom što nam se kalašnjikovom unosio u kola. Na poslednjoj barikadi pred Kninom – a sećam se da je bila napravljena od kamenih gromada na poslednjoj serpentini stare ceste nad gradom, neposredno pre tunela – pitali smo naoružane pobunjenike čime će se baviti, od čega će živeti kad onu orijašku zastavu Srpske autonomne oblasti Krajine sa kninske tvrđave jednog dana podignu pred staklenim tornjem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru, i ponosno zavijore kao zastavu Republike Srpske Krajine. ‘Od čega ćemo da živimo? Od drumske pljačke, kao i prije’, oholo nam je odgovorio jedan od njih, pozdravljen zadovoljnim cerekom ostalih.

Ažurirano: Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:16
 
In memoriam PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 04 Kolovoz 2018 09:57

 

OliverJa san zapravo jedan smišni tip

Zlatko Gall

Otišao je čovjek koji nam je osvajao srca svojim Galebom, Malinkolijom, Skalinadom... Iza Olivera su ostala čak 23 albuma, punio je najpoznatije svjetske dvorane i osvojio osam Porina. Split i Dalmacija ostali su bez svog najomiljenijeg tumača svega onoga što mi jesmo. Evo što je kozmički Dalmatinac govorio o svom siromašnom djetinjstvu na Korčuli, obitelji i zašto nikada nije htio otići iz Splita.

„Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole "Natko Nodilo", u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) „Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu.

Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji' se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)

VELU LUKU NE ZABORAVI

Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru... Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi'. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću.

Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu... Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonista. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonista. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon…“

PIVAČ OD KOLINA

Ažurirano: Subota, 04 Kolovoz 2018 10:00
 
Podsječanje PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 28 Srpanj 2018 21:12

 

Tito i CeBroz i Če Gevara na Brionima: Saveti starijeg revolucionara mlađem

Blažo Mandić

Službeni glasnik objavio je prošle godine knjigu “Tito – neispričano” čiji je autor Blažo Mandić. Kloneći se svake isključivosti, rukovodeći se odgovornošću prema istini, događajima kojima je lično prisustvovao, ličnim zabeleškama i dokumentacijom, Blažo Mandić, dugogodišnji savetnik za štampu predsednika republike, osvetljava sliku državnika koji je na mnoga netipična pitanja imao originalne odgovore, čoveka koji se, uz sve ostalo, interesovao za umetnost ali i u zvaničnim i nezvaničnim razgovorima i istupima brinuo o međunarodnoj poziciji svoje zemlje. Pozicija lične iskrenosti neposrednog svedoka i učesnika čini tekstove u ovoj knjizi autentičnim, bez suvišnih autorskih komentara. Mnogi tekstovi i fotografije pojavljuju se prvi put, izoštravajući pogled na vreme, događaje i ličnost o kojoj smo mislili da znamo sve. Iz knjige Blaža Mandića prenosimo nekoliko odabranih delova u vidu feljtona.

Legendarni Če Gevera!

O njemu se već mnogo zna. Najkraće: Ernesto Gevara de la Serna, zvani Če – Argentinac; pozivom – liječnik; opredjeljenjem – revolucionar. Kao Peronov protivnik napustio je Argentinu i otišao u Boliviju, gdje liječi leprozne bolesnike. Potom je u Gvatemali, u kojoj pomaže ljevičarsku Arbenzovu vladu, sve do njenog pada 1954, a već se 1955. u Meksiku upoznaje sa Fidelom Kastrom i pod njegovim uticajem učestvuje u revoluciji na Kubi. Nakon pobjede revolucije (1959) obavljao je više odgovornih funkcija, sve do 1965, kada je kao ministar industrije dao ostavku, sa namjerom da nastavi revolucionarnu borbu na drugim područjima. Krajem 1966. postaje vođa gerilaca u Boliviji, ali već slijedeće godine u novembru zarobljen je i mučki ubijen. Stekao je slavu, posebno kod mladih generacija, beskompromisnog borca za prava naroda na slobodu.

Tito je primio Če Gevaru samo pola godine nakon svrgavanja Batistine diktature. Bilješkom (od 4. avgusta 1959) Tito je upoznat da sredinom toga mjeseca u Jugoslaviju stiže kubanska Misija dobre volje, sastavljena uglavnom od predstavnika armije i privrede, sa majorom i izvanrednim ambasadorom Če Gevarom na čelu. Podsjeća se da je u posjeti nizu zemalja Afrike i Azije sa ciljem uspostavljanja bližih veza sa njima. Dok se Misija nalazila u Tokiju, Če Gevara je po instrukciji Fidela Kastra zatražio prijem kod jugoslovenskog ambasadora i zamolio posjetu Jugoslaviji. Naglasio je da „želi prenijeti Titu pozdrave Kastra, jer ga u Kubi smatraju herojem i uzorom u borbi za nezavisnost i ravnopravnost“. Na pomenutoj bilješci u kojoj Državni sekretarijat za inostrane poslove predlaže da predsjednik primi kubansku misiju, Tito je u gornjem lijevom uglu napisao: „Ako ću moći, primiću je.“ Vrijeme se našlo iako je u toku bila posjeta etiopskog cara Hajla Selasija i do susreta je došlo na Brionima 18. avgusta 1959. godine.

Razgovoru su prisustvovali državni sekretari za inostrane poslove i narodnu odbranu, Koča Popović i Ivan Gošnjak, kao i generalni sekretar predsjednika Republike Leo Mates. Bila je to interna prijateljska razmjena mišljenja. Za neke i danas može biti interesantna kao primjer korisnih sugestija starijeg revolucionara mlađem. Na samom početku Kastrove Kube.

Citati su samo dijelovi razgovora.

Tito: Pozdravljam drugove sa Kube i izražavam radost što su danas naši gosti predstavnici jedne nedavno izvršene revolucije, u zemlji koja se bori za svoju nezavisnost... Ako drugovi žele nešto da čuju od mene, rado ću im odgovoriti.

Če Gevara: Doputovali smo u Jugoslaviju da se upoznamo sa vašim iskustvom i da ga naučimo na najbolji mogući način.

Ažurirano: Subota, 28 Srpanj 2018 21:15
 
MIljenko Smoje i današnji Split PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 25 Lipanj 2018 20:54

 

SmojeSamo kurbin sin: Grad kojega je Smoje napravija velikim danas ne želi njegove knjige

Ivo Anić, Split

Vikend je na bilo kojem našem otoku festival. Jel petak, tri ure, svi su boduli već na svojin trajektima. Tako to ide i tako će to pari mi se uvik ić. 

Sad imamo velike, široke trajekte i više se niko ne mora stiskat. Na onaj moj mali, koji je iša za Šoltu ili Brač, natiskali bi se svi na šank. Pun brod bi bija borši, bagaja i kesa, a oni moj mali frižider puca bi od kokoši, mesa i ribe šta bi se kupilo za dva lipa i ugodna dana na otoku. 

Triba „provitrit“ kuću, triba „šporkat“ gradele, i često bi u tom malom trajektu zna bit i sprovod i vinčana torta. Sve u isto vrime. Ožalošćena familija natiskala bi se u jedan kraj, a mladenci, kumovi i muzika u drugi. Takav je život na našim škojima, cili taj život stane u jedan mali trajekt. I kapsel i trudnica koja će se sutra vinčat. 

Moran priznat da mi fali ta Fellinijeva kakofonija života, sav taj svit prid kojin bi otvorija šank i gleda taj festival života. I smrt i novi život, sve u isto vrime. I u istoj balanci. I u vrimenu su mi ostala ta lica, ma jedno nikad neću zaboravit. Lice moje Lepe, koja bi sa svojin Smojon išla u bungalov na Brač. 

Gleda san Smoju kako dite gleda ikonu svoga grada, čovika koji je taj mali grad stavija na kartu svita, opisa ga i uveliča ka misto buntovnih, a opet dragih ljudi, opisa ga u svoj njegovoj veličini i zauvik mu udarija timbar. Timbar za vječnost. Bilo di, i dan danas da vas put zatekne, u Beograd, u Sarajevo, u Novi Sad, Banja Luku, jel čuju da si iz Splita svi ti žele stisnit ruku. Svi platit piće. 

Taj nesritni grad nikad ustvari i nije bija velik, baš po ničemu, a velikin ga je napravija Smoje. Toliko velikin, da i dan danas ljudi misle kako smo mi iz Splita nešto posebno. Kako se uvik bunimo, dižemo revolucije, kako nas niko ne more pokorit, ubit u nama dišpet, satrat nas, i kako smo mi Splićani u svemu posebni. Najbolji. U svemu čega se uvatimo. Bilo kojen sportu, bilo kojoj umjetnosti, filmu, književnosti dajemo taj svoj timbar. I Smoje je to zna. Dite ribara zaljubljeno u svoj grad, cili život uz Matejušku, uz ribare, udice i more. Smoje je zapravo bija Split, u svim njegovim veličinama, koje su činili njegovi mali ljudi, njegov Šanto, njegov Toma, njegov Roko. Split koji je zauvik nesta.

I taj Split kojega je toliko proslavija po bivšoj Jugoslaviji, da su ulice širom te zemlje bile prazne kad bi se repriziralo Velo misto, ugriza je starog barda za srce. Više nego bolest, više nego starost. Na njegovo misto u „Gage“ konobari ga nisu tili poslužit. Rekli su mu da Jugoslavenčini neće donit kafu. Na vratima mu je osvanulo – „Lepa i Smoje, četnici“. 

Ažurirano: Ponedjeljak, 25 Lipanj 2018 20:57
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 60

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search