O jednom hotelu za koji mnoge veže nostalgija Ispis
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Veljača 2019 13:34

 

Hotel JadranUdba kao turistička sudba

Jurica Pavičić, Zagreb

U Tučepima – pred zgradom koja je tema ove priče – prvi sam se put našao godine 2013., jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo – a jugo malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u Makarskom primorju. Bilo je toplo. Posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a oblutci su pod udarima šiloka šumjeli kao vrećica franja.

Tog jutra, po jugu koje je sviralo na oblucima kao na gigantskom ksilofonu, stajao sam na obali. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo što ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine – ta zgrada.

Zgrada koja mi je pred pogledom jest – naravno – hotel. Ona i izgleda kao hotel: sastoji se od pravilnog rastera balkona, a pred njom se prema plaži proteže paviljon zatvoren staklom, široka terasa i mul. Točno po zlatnom rezu, međutim, zgrada je prorezana vertikalom koja vas iz „filma“ jadranske hotelske arhitekture premješta u drugi neki film – u Gotham City, Langov Metropolis, ili seriju Babylon Berlin. Po sredini zgrade uvis se diže kula zatvorena prema moru dupljama svjetlarnika. A na vrhu tornja koče se terasa, zidni sat i stup zastave koji izgledaju kao da će na njima taj čas Batman zalepetati krilima. I ostatak zgrade izgleda jednako gothamovski, kao da ga je tamnim tušem iscrtao Frank Miller. Ulaz u zgradu zakriven je konveksnim zidom od ispupčenog vapnenca. Unutra, u zgradi, raster svjetlarnika rasvjetljuje ovalno stepenište koje kao da je izišlo iz nekog Siodmakova horora ili s plakata za Vrtoglavicu.

A onda – u trenutku kad vam se čini da je pred vama neko ikoničko zdanje modernizma, neki klasik arhitekture Berlina, Praga ili Dessaua – pukne vam pogled na nešto što očito ukazuje na Jugoslaviju: mural bratskih naroda i narodnosti, združenih u kolu, odjevenih u folklorne odore koje tako odudaraju od stroge modernosti kuće. Hodate kroz taj živi Bauhaus, a onda – onog časa kad kroz neki otvor pukne pogled – opet spazite razglednički krajobraz: oblutke, borovinu, otoke.

Zgrada koju opisujem jest Hotel Jadran u Tučepima kod Makarske. Jednom je ta zgrada bila ponos jednog režima, prvi poratni jadranski hotel i simbol prosperiteta. U vrijeme kad sam je prvi put posjetio, zatekao sam je u stanju propasti koje je teško opisati riječima. Bila je desetljećima pusta i devastirana, inventar joj je bio opustošen, sadržaj opljačkan i oljušten do gola. Desetljećima je prelazila iz ruke u ruku, u posjedu vlasnika koji su je redom svi željeli srušiti. Konzervatori je i jesu i nisu branili, a tijekom svih tih desetljeća stajala na krajnjem obodu Tučepa kao oličenje tranzicijskog neuspjeha.

U času kad sam je prvi put vidio, zgrada je bila omeđena crvenom trakom za opasnost, koju sam bez ustručavanja preskočio. Oko nje su ležale polupane keramičke pločice, slomljene grane, konzerve, smeće. Stajala je degradirana do kraja, kao jasni znak koliko ova zajednica prezire ono najbolje što je sama proizvela. Ali čak i tada na toj se zgradi vidjelo da je čarobno lijepa. Ono što se nije moglo vidjeti jest njezina povijest – nevjerojatni niz usuda i zgoda koji kao da u sebi sadrži ekstrakt svega što se s jadranskim prostorom događalo tijekom sedamdeset godina.

Hotel Jadran u Tučepima (ili – kako lokalci vele – u Tučepih) začet je kao odbojno čedo antipatičnog totalitarizma. Sagrađen je netom poslije rata kao odmaralište za jugoslavensku tajnu policiju – UDBU. Prema usmenoj legendi, komisija tadašnje policije koju je imenovao ministar Aleksandar Ranković putovala je motornim brodom Jadranom od juga prema sjeveru, tražeći od Molunta do Kopra lokaciju za odmaralište na kojem će vrhuška represivnog sustava provoditi ferije. Proputovali su cijeli Jadran i na koncu za svoju „destinaciju“ odabrali nenaseljeno žalo bez cestovnog prilaza, smješteno između tada još majušnog sela Tučepi te obližnje Makarske.

Kad su odabrali lokaciju, jugoslavenski su „bezbednjaci“ trebali projekt. Naručili su ga od Branka Bona, arhitekta podrijetlom s Krka koji je već u međuratnom razdoblju bio istaknuti projektant, pa među ostalim i suautor beogradske Palate Albanija, glavnog repera Knez Mihajlove ulice, zdanja koje je u vrijeme nastanka bilo najviši neboder u jugoistočnoj Europi. Bon je bio istaknuti arhitekt stare države, ali i partizan i bivši logoraš, pa je u novom sustavu uživao ugled. Po narudžbi ministarstva policije, Bon će za tučepsku lokaciju nacrtati zgradu koja je po mnogo čemu bila unikum. Jer tada – četrdesetih – Europa se obnavlja. Ljudi u prnjama žive u ruševinama, a sve europske nacije (pa i Jugoslavija) grade pruge, mostove, dispanzere, kolodvore. Malo tko ili nitko ne gradi hotele – osim Jugoslavije i njezine službe sigurnosti.

Te 1948. u Jugoslaviji su još tisuće njemačkih ratnih zarobljenika koje nova država drži u zatvoreničkim kampovima, hrani i koristi kao robove. Tako 1948. komunistička vlast iz Sarajeva u Tučepe dovodi zarobljenike koji na novom hotelu rade fizičke poslove. Prije desetak godina pokojni novinar i jedan od prvih urednika „Magazina“ Jutarnjeg lista Anđelko Erceg pronašao je jednog od njih. Hans Lang bio je u tom trenutku 78-godišnji bečki liječnik, a 1948., kad stiže u Tučepe, bio je 19-godišnji momčić. Ispričao je Ercegu kako su zarobljenici imali limenu glazbu, kako su mještanima priređivali koncerte i s njima igrali prijateljske nogometne utakmice. Hans Lang dobro je igrao nogomet pa su ga lokalci „posuđivali“ i čak vodili na gostovanja lokalne lige trabakulom na otok Brač. „Bjondi Hans“ – kako su ga Tučepljani zvali – pušten je kući sredinom 1949., ali je upamtio Tučepe i stekao prijatelje među mještanima. Vođen štokholmskim sindromom koji je teško objasniti, već se 1953. vratio sa suprugom u Tučepe kao turist i potražio lokalne nogometne drugare. Cijeli će život ljetovati u hotelu koji je kao rob gradio, a lokalni partizani koji su ga puškom čuvali posluživat će ga kao konobari: ništa kao ta slika ne ilustrira apsurde 20. stoljeća na istočnom Jadranu.

Njemački zarobljenici kućama odlaze polovicom '49., no hotel se nakon toga gradi još pet godina i dovršava 1954. U kolikoj je oskudici materijala hotel građen, svjedoči i činjenica da za njega nisu nabavljene nove kanalizacijske i vodovodne cijevi, nego su iskorištene one s putničkog broda „Partizanka“ koji je izgorio u splitskom škveru. Hotel je konačno stavljen u funkciju 1954. Prve tri godine bio je to zatvoreni hotel za policijsku elitu, koji je uglavnom služio za sastanke i svojevrsni policijski team building. Pristup zdanju je ograničen, a do njega se ionako tada moglo tek lošim makadamom, pa je za potrebe transfera barkom pred hotelom sagrađen koljenasti mul.

Hotel je luksuzan, sobe su mu velike, zabavni i servisni prostori veliki, a broj soba malen. Raskošni hotel za tajnu policiju koji gradi siromašna zemlja i još k tomu ropskim radom već je tada mnogima bio odbojna zamisao, pa tako slavni zagrebački historičar umjetnosti Vladimir Prelog piše o „Jadranu“ kao o primjeru drskog zauzimanja pejzaža.

Hotel je luksuzan, sobe su mu velike, zabavni i servisni prostori veliki, a broj soba malen. Raskošni hotel za tajnu policiju koji gradi siromašna zemlja i još k tomu ropskim radom već je tada mnogima bio odbojna zamisao, pa tako slavni zagrebački historičar umjetnosti Vladimir Prelog piše o „Jadranu“ kao o primjeru drskog zauzimanja pejzaža.

Međutim, već tri godine nakon dovršenja, sudbina „štasijevskog“ odmarališta iz korijena se mijenja. Te 1957. Jugoslavija je već ušla u svoje roaring 50s. Ekonomski je rat vrtoglav, a cijelo se društvo otvara ugodi: prvim samoposlugama, hladnjacima, estradi, filmu, turizmu. Iste godine kad je održan prvi opatijski festival, i kad će Zdenka Vučković otpjevati himnu novog konzumerizma Tata, kupi mi auto, Hotel Jadran prestaje biti zatvoreni policijski, a pretvara se u otvoreni, javni hotel. Tim trenutkom otpočinje njegova pupčana veza s mjestom na čijem je rubu nastao.

U tom trenutku Tučepi su još maleno mjesto na obroncima Biokova, ljudi žive od ovaca i maslina, a na žalu uz more tek je desetak kuća, pokoji magacini za barke te dva barokna ljetnikovca bogatih osamnaestostoljetnih svećenika. Zemlja u Biokovu odviše je tvrda i škrta, a plaža odviše lijepa. Stoga se selo tih godina seli s planine na more, a bivši težaci, težaci čiji je prijeratni kuluk i bijedu sa zgražanjem opisivao prozaik Đuro Vilović, počinju raditi u turizmu, u novom hotelu. Lokalci u hotelu poslužuju, kuhaju, glačaju, a u hotelu ljetuju tisuće socijalističkih samoupravljača iz Slovenije, sjeverne Hrvatske, Bosne i Srbije, no uskoro i sve više iz Njemačke, Austrije, Čehoslovačke, Poljske.

Razgovaram sa starijom gospođom kojoj je suprug šezdesetih bio direktor hotela. U njihov dom, priča, bio je instaliran drugi telefon u mjestu. Onaj prvi, naravno, bio je instaliran u hotelu. Kad samo vi u naselju imate telefon, tada – sasvim razumljivo – nikoga ne možete nazvati. Telefon – crno čudovište koje se kočilo na stoliću – njezinu je mužu stoga služio uglavnom zato da za burnih večeri nazove noćnog recepcionara te da ga upozori da sa sjeverne strane zatvori škure.

Tih šezdesetih Makarsko se primorje okreće masovnom turizmu za koji je udbaški glamur Hotela Jadran neisplativ. Stoga 1969. lokalno hotelsko poduzeće naručuje projekt lokalne arhitektice, ugrađuje u hotel dizalo, smanjuje sobe i povećava im broj te dodaje na glavni volumen još jedan kat. Tom intervencijom je po mišljenju kasnije arhitektonske kritike dijelom i pokvaren perfektni red Bonove fasade. U međuvremenu Hotel Jadran centar je mjesnog društvenog, ekonomskog i zabavnog života. U njemu se slave Nove godine, mature i vjenčanja. Na hotelskoj terasi gostuju jugoslavenske estradne zvijezde, a po jednoj lokalnoj legendi, upravo je na terasi Jadrana dotad izbrijani, mladi Mišo Kovač prvi put nastupio sa svojim budućim zaštitnim znakom – brkovima. Hotel, međutim, s vremenom postaje malen, premalenih soba, pa koncem osamdesetih socijalistički turistički koncern Tučepi već razmišlja da ga sravni. A onda se dogodilo ono čemu u Hrvatskoj uvijek sve utječe, kao konačnoj, fatalnoj rijeci – rat.

U ratu Hotel Tučepi bit će privremeni dom hrvatskih i bosanskih izbjeglica. Izbjeglice će iz hotela izići 1994. ostavivši ga otrcanog, ali čitavog i još uvijek nedevastiranog. Hotel se privatizira u svibnju 1996. i otada prelazi iz ruke u ruku litvanskih, ruskih i hrvatskih vlasnika. Vlasnici će dolaziti i odlaziti, njihove supruge svađat će se po medijima, a ono što im je bilo svima zajedničko bilo je to da su htjeli srušiti Bonovo remek-djelo. Lokalni novinari tih će me godina uvjeravati kako su u rukama držali i po tri posve oprečna mišljenja splitske konzervatorske službe koja je potpisala ista osoba. Ipak, hotel je 2001. preventivno, a 2011. i trajno zaštićen na temelju elaborata kojem su autori arhitekti Dinko Peračić i Maroje Mrduljaš. Zaštita dopušta gradnju fizički izdvojenog aneksa, a na tom temelju nacrtan je i urbanistički plan. Lokalne će novine, međutim, 2013. objaviti kako vlasnik Jako Andabak nije zadovoljan tim rješenjem i kako se ponovo pokreće akcija da se uklone „poduzetničke prepreke“ – odnosno, Bonova ljepotica sruši.

Tijekom tih godina skupljači otpada i lokalni maroderi sljuštili su s hotela doslovno sve: keramičke pločice, elektroinstalacije, drvenariju, lustere, rukohvate, umjetnine. Bivši zaposlenici hotela iz Tučepa pričaju kako su umjetnine iz hotelskih hodnika viđali po tuđim zidovima. Jedna od mještanki koja pamti hotel iz zlatnih dana pripovijeda kako je jednom na putu za mjesno groblje u nekom dvorištu spazila ovalni šank (!) s hotelske recepcije. Interijer – koji je i sam odisao stilom pedesetih – potpuno je zbrisan.

Čak i takav – ogoljen, nagrđen, devastiran – hotel krčkog arhitekta i dalje je bio lijep. Izdizao se nad tim čudesnim komadom prirode svojom stražarskom kulom na kojoj su se kočili stup za stijeg i ura. Pred njim su i dalje bili žalo i koljenasti mul, još uvijek se vidio konkavni ulazni zid dostojan Jamesa Bonda i terasa na kojoj je mladi Mišo pjevao Čehinjama. Smrvljen i ponižen, Hotel Jadran stajao je nad tim možda najljepšim jadranskim žalom i pričao priču o barem trima epohama. Priču o zemlji koja je prošla poratni, ružni totalitarizam, prešla u neki svoj čudni bonvivanski socijalizam, a onda završila u abortiranom tranzicijskom kapitalizmu.

O Hotelu Jadran napisao sam godine 2013. tekst koji je izišao u Jutarnjem Listu. U tom trenutku Hotelu Jadran prijetila je opasnost od neumitna rušenja, a borba za njegovu zaštitu još se uvijek činila neizvjesno uzaludnom.

Četiri godine kasnije – srećom – bar je u jednom dijelu ta priča završila hepiendom. Pod pritiskom arhitekata i kulturnjaka, vlasnik Andabak odustao je od rušenja. Hotel je obnovio i uredio u nešto uvećanim gabaritima, a godine 2017. novine su objavile da je u hotel koji je zidao Hans Lang kao strateški partner ušla velika njemačka turistička agencija TUI. Nijemci – koji su hotel kao robovi gradili – u obratu će povijesnih uloga postati njegovi (su)vlasnici.

Te jeseni 2017. Hotel Jadran posjetio sam drugi i posljednji put. Dan je bio opet siv i oblačan, samo što nije bilo vjetra, a kanal pod Biokovom počivao je u tmastoj, olovnoj bonaci. Otpješačio sam nakon četiri godine istom stazom od Tučepa put Osejave i Makarske iščekujući što ću vidjeti. Nakon par minuta hoda spazio sam borov šumarak, koljenasti mul, a potom žicu hotela. Arhitektura hotela izvana je uglavnom bila sačuvana. Fasada, toranj i stražarnica izgledali su isto. Ovalni ulaz nije se izvana promijenio. Ali iznutra je hotel bio nov, hipsterski i šaren. Očito se vidjelo da je vlasnik u opremi i interijeru htio prebrisati bremenitu prošlost zgrade. Umjesto da njome maše kao posebnom i drukčijom, Hotel Jadran kao da se svoje nevjerojatne priče napola stidio. Te 2017. razgovarao sam s ponekim mještanima Tučepa. Bili su sretni što je hotel obnovljen i radi. Ali i nesretni. Jer, rekli su, terasa je hotela postala bazen, a na terasu mještani više nemaju pristupa. Hotel je za plažu pred hotelom zatražio koncesiju. U jednom trenutku hotelska je uprava da izbjegne promet u tranzitu čak pristupnu cestu – zatvorila lancem. Pristup Hotelu Jadran načas je pretvorila u zabranjenu zonu.

A dok sam slušao mještane kako se skanjujući žale, neizbježno su mi na pamet pali Aleksandar Ranković i njegovi agenti. Pali su mi na pamet ljudi iz elite jedne represivne ere koji su sredinom pedesetih Hotel Jadran napravili kao svoj privilegirani, zatvoreni prostor. Na početku svoje povijesti, Hotel Jadran bio je zatvoreni grad iza lokota i ograde u koji pristup smrtnim domorocima nije bio dopušten. Sada je – strah me je – na putu da to postane opet, drugi put.

(Ovaj tekst je prenesen sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

Ažurirano: Srijeda, 20 Veljača 2019 13:37