Zadarska priča - DAIDŽA Ispis
Autor Administrator   
Petak, 09 Siječanj 2015 23:30

 

DAIDŽA

Nadan Filipović

Uvodne riječi autora

ZadarOva zadarska priča je objavljena 2008. godine u Melbourne u skromnom tiražu od 500 primjeraka.  I sada, nakon punih šest godina zamole me ljudi da im pošaljem tu knjižicu, a ja imam samo nekoliko primjeraka koje želim sačuvati mojoj djeci i unucima. Zato sam poslušao savjet jednog dobrog poznanika koji mi je sugerirao da je postavim na OKO. Na taj način je ova priča dostupna svim onim koje ovakvo štivo interesira.

Svaki napisani i objavljeni tekst podliježe ocjeni javnosti i kritičara. To svakako vrijedi i za ovu sasvim običnu priču. Likovi i glavni elementi ove priče odista nisu fikcija. Priču sam namjerno pisao za mnoge od vas neuobičajenim, sirovim i grubim jezikom, a u nekim segmentima i jednim nekonvencionalnim stilom, što mi nisu oprostili ni recenzenti. Taj jezik i jedan tip neuobičajenog ili nesvakodnevnog stila može zasmetati nekim čitateljima. No, to je moj izbor i ja taj jezik i taj stil nisam htio mijenjati. Naime, svu tu priču sam doživjeo “oslikanu” baš tim sirovim jezikom; jezikom koji se i sada ponekad i ponegdje koristi u “Saraj’vu” i širom Bosne. U priči ima čak i nekih neprimjerenih izraza, ali oni ne trebaju povrijediti ničiji ukus jer reflektiraju samu grubost svakodnevnice nekih likova iz ove priče koju su kreirali usud i život. Biće onih kojim se ta priča neće svidjeti, a biće i onih kojim će se svidjeti, što je sasvim normalno. Zna se da se nije još onaj rodio, ko je cijelom svijetu ugodio. Tako je bilo, tako jest i tako će uvijek biti.

Posebno se zahvaljujem gospodinu Slobodanu Bodi Stefanoviću, jednom gospodinu književniku i pravom poznavatelju bosanskog „damara“, koji kao i ja životari ovdje kao emigrant, autoru knjiga koja se lako ne ispuštaju iz ruku i čitaju u jednom dahu, a to su „Čo'ek nije 'tica“ i S golubovima u Tuzli“. On mi je dao veliku podršku i nagovorio me da „Daidžu“ i vama ispričam, odnosno napišem u ovoj formi. Dao mi je i neke dobrohotne sugestije, od kojih sam neke prihvatio, a neke nisam. Zbog toga mi mi Bodo valjda neće zahatoriti.

Priča je napisana onako „za raju“, a znam da će biti predmet ocjene naših sveprisutnih kritičara opšte prakse i njihovih primjedbi. Međutim, pošto su me prvo roditelji kao dijete stalno za svašta kritikovali, pa onda isto nastavili učitelji i profesori, pa šefovi, pa neki bjelosvjetski predsjednici nekih organizacija bombastičnih naziva, pa me stalno nešto kritikuje i moja supruga, te ja bogme oguglo, naučio se i navik'o na kritike. Na jedno uho ušlo, na drugo bogme izašlo. Ja sve klimam glavom, duboko svjestan da kritičara ima više nego čitatelja. No, ja dalje radim po svome. Onako kako osjećam. Ima ih i previše koji pišu za kritičare. Ne moram valjda i ja biti među njima.

Nadan Filipović, Perth, Western Australia, (objavljeno u Melbourne, Vistoria, 2008)

Zadarski dani

Kiša je danima i noćima oplakivala posivjeli Zadar. Nikako da stane. Svi su se ti prekišoviti dani i noći stapali u jednu maglovitu melankoliju. Kiša i samo kiša. Kiša što grgolja po zatvorenim griljama, kiša što bubnja po simsovima… Ponekad predahne, kao da se malo odmara, nešto premišlja, pa opet udari po starom. Baš kao da su se nebo, i nešto poviše neba, naljutili na ovaj stari grad. Izhanđali šuplji oluci zapišavali su mlazove vodurine po olinjalim fasadama. Nakon desetak dana činilo se da u ovom filigranskom gradu sunce nije nikada ni sijalo. Zadar kao da je nedavno umro. I ima ga, i nema ga. Njegove su ulice, stare kale i kalete, posve puste. Nikoga nigdje. Samo bi ponekad pokoja umbrela brzo promakni i još brže nestani.

Kad padaju duge, danonoćne kiše, u ovom predalekom australijskom gradu, u kojem sada živimo, i koji je po svoj prilici naša zadnja životna marina, te kiše me baš uvijek podsjete na Zadar, na naše zadarske crne ratne i sive poratne godine. Kako god se osvrnem, više je ružnih nego li lijepih uspomena iz Zadra. Svaka vrsta ovozemaljskog rugla postaje još upečatljivija u dodiru sa vanvremenskom ljepotom, kakva je i ovaj stari, u arhitektonskom i estetskom smislu prelijepi grad. Zadar je nekada bio prostorno mnogo manji, ograničen samo na staru gradsku jezgru, ali je bio veći i gradskiji na neki drugi, kažimo, civilizacijski način. Kako vremena prolaze to gradsko i građansko kao da se sve bespomoćnije topi jer se grad puni malograđanskim papanima, novodošlim izbjeglicama, koji su se “privremeno”, kao većina svih balkanskih izbjeglica, dokopali urbanih sredina, panično hvatajući maglu ispred razularene četničke hordosije. Okolozadarski Hrvati su u ta posmrćena vremena bježali u stvarnosti ispred svojih dojučerašnjih susjeda, koji su njih susjede zvali komšijama, a s kojima su znali danima i noćima bezbrižno ispijati bačve vina, rezati pršute i u dugim zimskim tminama urlikati neke čudne seljačke pjesme, koje je malo i tko i ko razumio, a mislim da ih nisu potpuno razumjeli ni sami pjevači. Ti su komšijski susjedi preko noći podivljali, intoksicirani ili drogirani razbuktalom velikosrpskom idejom i snovima o Srbiji od Virovitice preko Karlovca do Karlobaga, na njenoj zapadnoj granici, a jednog lijepog i pogodnog dana do Beča i Milana. Svi Hrvati preko noći postadoše krvožedne ustaše na koje je došao red da budu poklani, opljačkani i popaljeni. Pjevalo se razdragano na Radio Kninu: "Oj Hrvati, oj Hrvati, al' ćemo vas klati..., Neka, neka, tako treba, poklaćemo po Zagreba..., Braćo, sestre, Srbin nije, ko ustašku krv ne pije..., Jooooj, veselju neće biti kraja, kad Tuđmana objesim za jaja....“.

izbjVal izbjeglica preplavio je Zadar. U nekoliko se dana izbjeglicama napuniše svi zadarski hoteli, od „Kolovara“ do „Borika“. Ti izbezumljeni nesretnici su se sakupljali, okupljali i nakupljali, a neumorno ih je snimala ažurna Hrvatska dalekovidnica, dakle, televizija, te je cijeli neokupirani ostatak Hrvatske svakodnevno bio bombardiran njihovim pričama o stotinama i tisućama poklanih, silovanih, nabijenih na kolac, pečenim na ražnju u Škabrnji, Islamu Latinskom, Crnom i drugim okolozadarskim selima. Gledajući tu medijsku zlouporabu tih nesretnih seljaka, već tada sam znao da se većina njih više neće maknuti iz Zadra. Jer, ko od seljaka, u bilo kojim okolnostima, jednom okusi "blagodeti" gradskog života, tog nikakva sila ne natjera nazad na njegovu njivu ili vinograd, a o izlasku iz cipela da ne govorimo. Uskakanje iz opanaka u cipele uvijek je bio jedan ireverzibilan proces, što se nikada ne smije smetnuti s uma. No, molim bez ljutnje, jer Zadar nije nikakva posebna iznimka! To je poslijeratna sudbina rezervirana za sve one gradove u koje su se "privremeno" slile mase nesretnih izbjeglica, tog frustriranog mentalnog implanta koji će veoma brzo izmijeniti duše i identitet skoro svih urbanih sredina koje su pretrpjele šlijeganja i šljegnuća. Nikada se seljaci nisu mogli, a nisu ni htjeli, prilagoditi urbanim sredinama, već su te nove životne sredine poseljačivali i prilagođavali mjeri svoga seljačkog života, običaja i pradjedovske psihogenetike u kojoj uglavnom dominiraju nestvarne priče o velikim i autohtonim narodnim zajednicama, predziđima kršćanstva, mitovima, izmišljenim kraljevima i krvavim epovima.

Moja supruga i ja smo imali samo nekoliko dobrih poznanika u Zadru, gradu zaista veoma čudnog mentaliteta, onog duhovnog okova koji nas je u negativnim elementima znao podsjetiti na neke značajke našeg rodnog, ali valja priznati, nerijetko autističkog Sarajeva. Preko puta naše kuće u takozvanomBagatovomneboderu, jednom natoklečenom ruglu socijalističke urbanizacije, a zapravo, prstu u zjenici oka dalmatinskom biseru srednovjekovne umjetničke arhitekture, stanovala je naša rođena Sarajka, Ajša Mrkić, djevojački Atlagić, stomatološka tehničarka, zaposlena u zadarskom Domu zdravlja. Ajša je udata za Ljubišu Mrkića, bivše civilno lice na službi u bivšoj JNA, koji je nekako nabrzaka početkom 1993. godine umirovljen. Ljubiša je kao Srbin u toku domovinskog rata provodio zadarske dane dršćući, jer bi se zaista u tim ratnim crnajama ugodnije mogao osjećati mudžahedin u Vatikanu, nego li neko od rijetkih preostalih Srba u Zadru.

Koliko god to pokušavala sakriti usiljenim i kobajagi veselim pozdravima, na Ajšinom se licu, i u njenom odsutnim pogledima, ašćarile vidjelo da je nešto debelo muči. Ova druželjubiva žena, koja je vazda bila puna prirodne, neusiljene, pozitivne energije, praćene zvonkim smijehom, zaraznim za okolinu, naglo se u nekoliko dana povukla u sebe, postala šutljiva i na trenutke posve odsutna. Ona ni kafu više ne pije kako je znala, otpijati je u minijaturnim gutljajima i po istilahu ćeifiti, već to čini nekako unezvijereno, kao progonjenik, dok se poluispušene cigarete, prelomljene na pola, gomilaju u pepeljari, i neugašene se nastavljaju dimiti pred njezinim horizontom. Gledam je i pitam se: šta li se to dešava s njom?

Jedino što mi je kod Ajše uveliko smetalo, a mojoj supruzi nije, bila je njena bolesna sklonost ka bolesnom praznovjerju. Stalno je mojoj supruzi tuširala pamet da ćemo biti siromašni ako, naprimjer, metemo kuću u toku noći, a što nikad nismo radili, ako pretjerujemo u seksu, a što takođe tada nismo bili više ni kadri, ako žvačemo žvakaču, a što takođe nismo upražnjavali, pa ako: gazimo ljuske od jaja, gasimo svijeću puhanjem u nju, naslanjamo se na dovratak, ne uđemo u zahod desnom nogom, čitamo natpise na grobovima, zapustimo paučinu u kući, gledamo u ruševine… Odveć sam zaboravio antologiju sujevjernih gluposti. Ajša ne samo da je strogo pazila da ne čini te navodne zabranjene stvari, već je toliko istrenirala i svoga muža i djecu da se pridržavaju njenih praznovjernih rituala. Uprkos ovoj grotesknoj tačnosti, opet su živjeli zaista sasvim prosječno, ne mogu reći siromašno, ali blizu tome, baš kao i mi. Kad god bi Ajša spomeni nešto strašno ili ružno, kao naprimjer, smrt ili bolest, stalno se pomicala na mjestu gdje je sjedila, i onda je stisnutim ustima kao fol pljuckala, nastojeći tako odagnati te strašne stvari da prođu pored nje, da je zaobiđu i ne dotaknu. U svemu ostalom bila je sasvim prihvatljiva komšinica, i k tomu još Sarajka sa Bjelava. Meni je samo bila smiješna ta njena opsjednutost praznovjerjem, pa sam se znao na račun toga i našaliti, ne sluteći da će me sustići vlastiti smijeh. Svakodnevno se ovdje u Australiji smijem sam sebi kada vidim da sam maltene inficiran jednim Ajšinim ritualom, iz njene pregoleme kolekcije, a to je da, ne znam ni ja otkad, kako i zašto, uvijek u WC ulazim lijevom nogom.

Danas je Ajša stalno pomicala svoju stražnjicu na kauču: “Pih-pih-pih… Sikter, sikter… Euzubilahi šejtani…”, čineći pokrete kao da sa svog lica i ramena tjera neko nevidljivo zlo koje poput dosadne muhe zunzare samo oko nje lijeta i samo se na nju lijepi.    

Uvrebah pogodnu pauzu između moja dva duhanska dima i njena dva duboka uzdaha, pa je oprezno upitah: “Bona ne bila Ajšo, šta je tebi? Sva si mi haverice draga nekakva nikakva? Što tu bez veze stalno hukčeš i pušeš baš ko da si derviš iz Kaćuna kod Fojnice?”

A ona će meni s još dubljim uzdahom: “E, moj Nadane, i ako ti kažem šta je po srijedi pogriješit ću, a opet nekako k’o da osjećam ako ti ne kažem da ću opet pogriješiti. Šta god uradila, rekla ti ili ne rekla, ti mi ne možeš pomoći u mojoj muci, ne samo ti kao prijatelj, već mi u ovoj mojoj muci zaista niko pomoći ne može, ali nekom reći moram, da sebi tako makar malo olakšam. Ne mogu više u sebi kupiti to što mi se sprema.”, odgovori mi Ajša tupo zagledana u neku tačku na zidu poviše moga lica. Brzo shvatih da je bolje da više ništa i ne pitam, a kamo li ispitujem. No, ona me iznenadi kada nakon nekoliko minuta mučne šutnje otpoče govoriti, te se tom njenom ispovješću poče otplitati ova čudna priča.

Birvaktilska priča s Bjelava

BjelavePriča je onakva kakvom sam je čuo, istinita je, nimalo uljepšana, ničim izmijenjena ili dopunjena, izuzev što sam prihvatio dobronamjerni savjet moje supruge da likovima ove priče nadijem neka druga imena, što ćete vi koji je čitate shvatiti i nećete mi zasigurno zbog toga zamjeriti. Uostalom, većina od nas zna da ženin dobronamjeran savjet ima veoma često jačinu naređenja, barem u nekim situacijama. U ovom je slučaju tako bolje, jer se radi o još nekim živim ljudima, pa što bismo od jedne obične priče sada pravili k’o biva neku reportažu i riskirali kojekakve pravne migrene. Zato naglašavam da je svaka sličnost sa nekim davno umrlim i nekim još živim ljudima koji se pojavljuju u ovoj priči sasvim slučajna i zaista bez ikakve zle namjere sa moje strane.  

Ova priča započinje 1936. godine, traje do 1945. godine, pa se, poput kakve ponornice prekida i nema je sljedećih punih pedeset godina, da bi se nastavila 1995. godine, i evo trajala do sada.. Zaista, vidjet ćete da je to jedna, pomalo nesvakidašnja, dvodjelna priča, sa najdužim prekidom od pola stoljeća.

Alija Atlagić i žena mu Munira, djevojački Hadžibaščušević, imali su sina jedinca Ahmeda koji je sa ženom Dervišom i djecom živio na gornjem katu njihove kuće na Bjelavama. Tu je kuću Munira donijela u brak kao miraz. Ahmed i Derviša su imali troje djece, sve jedno drugom do uha, Jahiju, Fethiju i najmlađu, uvijek upišanu i uplakanu Ajšu, kojoj je tada bilo tek deset mjeseci. Ahmed je bio bolešljiv, voljan raditi, ali raditi nije mogao. Bio je dobar kazandžija, pravi majstor za napraviti ili popraviti mlin za kahvu, a znao je praviti i one već zaboravljene šiševe za prženje kahve. Odavno ga nije bilo na Čaršiji, pa su ga i mušterije i ljudi odveć zaboravili. Patio je godinama, prvo od zaduha, jedva bi se pjehe popenji na Bjelave, sve mu je škripalo u prsima kad bi zaspi, a na poslijetku je počeo iskašljavati krv. Doktori iz bolnice u Koševi rekoše sušica, slegoše ramenima, dadoše mu nake hapove da ih šakama pije, posavjetovaše najkvalitetniju hranu, med, bademe, orahe i kozje mlijeko, uglavnom sve ono što familija tada i nije mogla priuštiti. Jadni je Ahmed sve više kopnio, topio se poput snijega u proljeće. Derviša i Munira bi po cijele noći lijetaj i mijenjaj mu potkošulje i košulje, jer se nesretni Ahmed u noći, baš u nevakat, strašno znojio, kašljao i hroptao, a znao bi nesretnik nakratko zaspati negdje pred zoru, i nekako otkunjaj bi po nekoliko sahata, pa kad bi se probudi sve isponova, kao i jučer, a i gore, na gore.

Sa njima je u domaćinstvu živio, a ko da i nije ni živio, u ljetnoj kuhinjici na kraju zapuštene bašče, Munirin mlađi brat Ragib Hadžibaščušević. Ni sestra Munira, a ni Alija, nisu puno marili za Ragiba, i o njemu uglavnom niko u kući nije ni pričao. Baš ko da ga nema. Doduše, nije ni Ragib na njih obraćao bogzna kakvu pažnju. Kad god bi Munira zausti štogod Aliji kazati o Ragibu, Alija bi je tako sprži pogledom, ko žarom u mašicama, da joj jadnici nije bilo po dva dana ni do kakva govora ili razgovora.

Ragib je baš naočit momak, ali nekako čudan, vrlo šutljiv i uvijek naizgled ko malo usporen. Mnogi su ga smatrali čudakom. Nikada nikom nije gledao u oči, nego je očima uvijek šarao po zemlji ispred svojih nogu. Govorio je veoma malo i to samo kad je morao. Pitanja nikada nije postavljao, a na postavljena pitanja je odgovaro kratkim nepodređenim odgovorima. Na Bjelavama, a i šire, bilo je znano da ga je Bog podario golemom snagom, koju je urijetko koristio, jer su mu se i ljuti i opaki sklanjali s puta. Sjećaju se na Bjelavama, a i po Sarajevu se o tome pričalo, kako je golim rukama udavio golemog tornjaka koji se samo jednom skin’o s lanca komšiji Halidu Malkiću, pa na svoju posljednju nesreću zalutao u Atlagića-bašću.

Mali Jahijica se igrao pred ulaznim vratima, pa poče zapomagati kad je vidio tornjaka da mu se približava. Ragib, kad vidje šta se sprema, zamota lijevu ruku u peškir i izleti iz ljetnje kuhinje. Tornjak se tada hitro okrenu na njega, a Ragib pusti da ga psina pograbi za lijevu ruku. Kad je tornjak bijesno, svom snagom, stisnuo vilicu, tresući golemom rundavom glavurdom lijevo-desno, Ragib ga uhvati pod grlo desnom rukom, pa jednim brzim trikom ostavi pobješnjeloj psini peškir u zubima, te ga u trenu prihvati i lijevom rukom, nakon čega se samo začu kratko skičanje, kao kad skiči štene, a onda se kroz taj pisak probi samo jedno, odrješito “kvrc”. Tornjak trznu zadnjim šapama i ostade ležat potrbuške, njuškom zagledanom prema nebesima. Vrat je bio okrenut tačno za stotinu i osamdeset stepeni. Upokojeni se tornjak nije uopće patio. Sa ovog je svijeta otpremljen za desetak sekundi.

Utom komšija Malkić proviri preko taraba i kad vidje otornječenog tornjaka, zavapi: “Šta to uradi katile mome psu na bigajri hak? Znaj da češ mi platit za ovo! Moja braća i ja ćemo ti još danas presuditi!”. Ragib mu, perući malo zakrvavljenu lijevu ruku na baštinskoj fiskiji, samo smrsi kroz zube: “Bujrum svi oko šest večeras, pa ću vas sve do jednog poredat ko ovog tornjaka da ćete ležat potrbuške, a lice će vam gledat prema zvjezdanim nebesima. Neg' komšija ne preseravaj se i da si ovu crkotinu u pet minuta odavlen sklonio! Jes' me čuo?!”

Ljetnja kuhinjaZaboravljeni podstanar iz ljetnje kuhinje

Ragib je radio kao parketarski kalfa, i to ne samo u Sarajevu, već i u Banjoj Luci, Visokom, Mostaru, Tešnju, kako bi posao naleti i kako bi gazda odredi. Kad je bio u Sarajevu, nedeljom bi se zaključaj sasvim sam u maloj ljetnoj kuhinjici, na čijim su lišajem prekrivenim prozorima uvijek bile navučene forange. Od ponedeljka, opet bi sve isponova bilo isto. Sabahile na posao, iza akšama kući, te ga niko nije čuo, ni kad bi otiđi, ni kad bi dođi. Baš ko duh. I nema ga, i ima ga. Svakog prvog bi pod Alijina i Munirina vrata gurni kufertu sa petobankom za kiriju, za ljetnju kuhinjicu, i to je bila jedina komunikacija između Atlagića kuće i Ragibovog doma pod kiriju na kraju zakorovljene bašće. Ajša o tim čudnim odnosima nije imala pojma, niti ih je ikada odgonetnula. Ona je tek od rahmetli matere ponešto načula.

Uglavnom se nagađalo i ispotiha pričalo da je Alija Atlagić, nekako baš kad je isprosio Muniru, taman pred vjenčanje, počeo budućoj mladoj tražiti kojekakve mahane i falinke. Munirin babo Hajrudin Hadžibaščaušević se našao baš nakrivoj nozi”, pa je Alijina zanovijetanja u tom cajtnotu bio prisiljen liječiti konkretnim lijekovima, odnosno, zadnjim familijarnim dukatima i pride jednom livadom u Faletićima, koju je u zadnji čas pred svadbu bio maltene prisiljen prepisati na Aliju. Kuća je bila već dogovorena da ide u miraz. Tako s Munirom ode i pogolema kuća, a i zadnje parče oranice nekada dosta bogate aginske porodice.

Jedni su poslije pričali kako se radilo o ucjeni u zadnji čas, baš pred svadbu, a drugi da se licitiralo o mirazu, da je Alija pravo cigančio, iako je miraz dogovoren na vakat i utvrdo, tri mjeseca prije svadbe, i obostrano potpisan i u kadije i u šerijatskog sudije. Munirin babo Hajrudin Hadžibaščaušević je bio dibidus opuhan od novopečenog zeta Alije, pa je ostao, kako bi narod reci, “liht roza”. Baš tada i Ragib ostade bez onih para koje je za njegovo školovanje Hajrudin nanijetio, a bogme i bez livade u Faletićima. Ragib zetu Aliji to nikako nije mogao, a niti htio oprostiti. Cijena udovoljenja Alijinim zahtjevima je bila da Ragib ostane kokuz. Alija ih je baš familijarno okokuzio, al’ eto, tješili su se oni, makar se Munire, koja je bila u taj vakat postarija i ne baš lijepa cura, riješiše i nakon svih peripetija je udadoše.

Alija je, ne bi malo poslije vjenčanja, zajmio izigravati velepametnog poslovnog čovjeka, pa ga po čaršiji očas izvaraše. Jedan dio miraza Alija propi po sarajevskim birtijama, a sve dok je k’o biva dogovarao buduće poslove i ulaganja sa bogatim i viđenim ljudima. Ne bi malo, a od silnih praznih priča osta samo livada u Faletićima. Kad sve propi, pa se još u sarajevskih birtaša i zaduži, bi po onoj: nesta vina, nesta razgovora. Alija se tada zatvori u kuću i nije plaho iz nje ni izlazio. Kratko je potrajao taj jalovi Alijin san o oplođivanju Munirina miraza.

Stari ZagrebRagib pod zagrebačkim suncem

Negdje početkom 1937. godine Ragib ode u Zagreb, kod svog rođaka Muhameda Hadžibaščauševića, kojeg su zvali Linga. Navodno ga je Linga pozvao da dođe, jer mu je obećao potražiti zaposlenje u nekog od zagrebačkih parketarskih obrtnika. Linga je u taj vakat bio neka čivija pri Narodnoj uzdanici, gdje je vodio jednu aščinicu za muslimanske studente i đake koji su se školovali u Zagrebu. Linga se zaista potrudio Ragibu naći posao i uspio ga je preporučiti najpoznatijem zagrebačkom parketarskom obrtniku Ivi Zobenici. Gospon Ivo se teško dao nagovoriti, ali je na kraju nevoljko pristao govoreći: “Prav za prav gospon Muhamed, ja ću vašeg rođaka primiti samo na probni rad od dva tjedna, no, znajte dobro, ako ne zadovolji, vi ćete za njega kao garant platiti upropašteni materijal, jer vi znadete jako dobro da ja radim samo sa najskupljim vrstama parketa i lakova.” Poslije toga popiše po hladnu pivu u buffetu kod Murata Rizvanbegovića na Docu, a Ragib popi himber od malina sa sodom i pojede kus baš dobra kadaifa.

Ne prođe ni jedna hefta, ili po zagrebački tjedan, a gospon obrtnik Zobenica nazva telefonom Muhameda Hadžibaščauševića i kaza mu sav oduševljen: “Svaka čast gospon Linga! Ne da je vaš rođak Ragib radnik, već će za par mjeseci, ako ovako nastavi, biti kod mene predradnik. Zlatna mu je ruka da zlatnija ne može biti! Koliko god da ga platim i ja ću dobro profitirati. Zahvaljujem vam se gospon Muhamed i bilježim se sa štovanjem.”

Tako Ragib izrovi svoje mjesto pod zagrebačkim suncem. Rođak Linga mu nađe stan na Črnomercu, kod jedne stare Čehinje, Lotike Šenoe. Ta je stara Lotika uvijek govorila da je ona najbliža rodica od Augusta Šenoe, a Ragib bi pijući na brzinu jutarnju kavu, samo klimao glavom, jer on pojma nije imao o kakvome se preduzimaču Šenoi radi. Stanarina je bila mala, a ujutro ga je čekao pripremljen fruštuk i kava, dok bi ga uvečer uvijek čekala jal topla večera, jal par sendviča i šolja mlijeka. Doduše, gazdarica Lotika je bila jako dosadna, ali je Ragib i nju podnosio, kao i svaki teret u životu.

Ahmed je umro u snu, jednog februarskog jutra 1939. godine, a da to niko Ragibu nije ni javio. Svakako da ne bi ni stigao na dženazu, ali ga je nekako zaboljelo što je on za Aliju i Muniru bio i očigledno ostao baš zadnja adresa na njihovoj duši. On je i to poniženje bez glasa stojički otrpio i očas prebolio u svome cjelodnevnom poslu.

Negdje u junu te godine obudovjela Derviša dobi poštansku uputnicu sa pet stotina dinara i sa jednostavnom porukom: ”Ovo je za tebe, Jahijicu, Fethijicu i maksuma Ajšu. Kad bude još, znaj biće i vama još. Ne brigaj se i ne laprdaj onim doli rauberima o ovome što sam s halalom posl’o. Utuvi to. Jes' čula? Ragib.” Ne bi prošla dva ili tri mjeseca, a da poštar Derviši ne donesi uputnicu sa po pet ili šest stoja, a nekada o Bajramu i sa hiljadarkom. Golema je to para u taj vakat bila. Derviša pametno šutila, a niko je nije previše ni pitao, jer jad i sirotinju svako izbjegava i pozdraviti, a kamo li još štogod zapitkivati. Samo je nekako, prije nego usni, znala samu sebe zapitati: “Odakle li mu pare? Mora da po Zagrebu hajdukuje i pljačka svijet. Al’ neka, nek mu Allah dželešanuhu podari lijepo zdravlje i dug život.”

Nema Bosne, ima Banovine

Mjeseci i godine su brzo prolazili. Dok su drugi po Zagrebu čitali dnevne i druge novine, slušali radio, sjedili po kućama ili kavanama i komentirali događaje iz 1939. godine, kada je Hitler pregazio Poljsku za petnestak dana, a Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat, dotle je Ragib radio od zvijezde do zvijezde. Izgledalo je kao da jedinog njega u Zagrebu ne interesira turbulentna i zabrzana svjetska politika, koja je svaki dan liferovala nove i zlokobnije vijesti, baš kao na tvorničkoj traci. Ali, zagrebački se štimung nije nimalo zbog tih događaja mijenjao. Zagrebčane i Hrvate nije toliko interesirala neka Poljska i neki Hitler, koliko ih je interesirao sporazum Cvetković-Maček, koji su 26. augusta 1939. godine u Božjakovini sklopili predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske, a u isto vrijeme do praktičkog nestanka Bosne kao državne jedinice u Kraljevini Jugoslaviji. Srbi i Hrvati su se dogovarali na račun Bosne i Hercegovine, a nisu ni sanjali šta se sve iza Alpa valja i šta ih sve čeka. Dok su se Hitler i Musolini vrebali Kraljevinu Jugoslaviju i polako je sa svih strana opkoljavali, dotle su Zagrebčani, opijeni svojom Banovinom, po bircuzima i restauracijama horski pjevali "Kaj nam pak moreju, moreju, moreju...".

SpahoGlavni oponent tom antibosanskom sporazumu bio je dr Mehmed Spaho. On je 29. juna 1939. godine osvanuo mrtav u apartmanu jednog beogradskog hotela u kojem je redovito odsjedao prigodom svojih odlazaka u prestonicu. S najvišeg je mjesta došla neupitna naredba da se obdukcija dr Spahe ni po koju cijenu ne odobrava, jer navodno nije bila potrebna. U Sarajevu se odmah proširio glas da je dr Spaho otrovan po naredbi kneza Pavla, a da je u svemu tome navodno imao upetljane i svoje prste njegov nasljednik na mjestu predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije dr Džaferbeg Kulenović. Saraj'vo k'o Saraj'vo. Vazda su sarajevski pametnjakovići i čaršijske mudralije imali ekspresna objašnjenja i informacije, navodno dobivene iz prve ruke, a koje su vadili iz rukava baš kao što seoski mađioničari vade bijele zeke iz svojih golemih crnih cilindara, dok seljačine kao poštovani publikum razjapljenih gubica u sva ta čuda bleje i marljivo puše takve vrste sarajevskih ubleha.

U tim turbulentnim vremenima zagrebačke novine su jednog dana objavile da se u nekoj kući na Črnomercu dogodilo strašno i veoma čudno ubojstvo. Jednog jutra je gospođa Jelisaveta Večerinac pripremala kavu očekujući da će njen suprug Stevan uskoro ustati. Noć prije on je sam smazao pečenu praseću glavu, pa je ona pobjegla u drugu sobu da izbjegne njegovo zadriglo hrkanje. Kako njen Steva još nije ustajao, a bilo je prošlo devet sati, ona je ušla na vrata i vidjela je da joj suprug još spava ležeći na leđima sa jorganom navučenim do vrata. Kada ga je pošla probuditi, i sa njega svukla poplun, ili jorgan, gospođa Jelisaveta je sa zaprepašteno konstatirala da njen suprug ustvari leži potrbuške, glave zaokrenute za stotinu i osamdeset stupnjeva, u geometrijskom smislu te riječi. Bio je već kompletno hladan. Od stvari u stanu ništa nije falilo. Zlatni sat „Longines“ koji je lično dobio od ministra policije kao dar pred mirovinu stajao je na nahtkasnu, novčanik pun novaca bio je netaknut, nije bilo ama baš nikakvih tragova, te niko nije mogao zaključiti kako je ubojica ušao u stan i iz njega nakon zločina izašao. Jelisaveta koja inače ima jako oštar sluh, nije ništa čula u toku noći, a muž joj je prema procjenama liječnika specijaliste za sudsku medicinu udavljen između dva i pola četiri tog njemu nesuđenog dana. Nije bilo tragova neke borbe ili pokojnikova otpora. Vrat mu je bio zavrnut kao pjevcu. Redarstvo je poduzelo veliku istragu, posebice iz razloga što je pokojni Steva Večerinac bio umirovljeni agent zagrebačkog redarstva. Neke su novine nagađale da bi se motiv ovog neobičnog umorstva mogao kriti u priči da je pokojni Stevan Večerinac jedan od ubojica profesora Milana Šufflaja, kojeg su agenti zagrebačkog redarstva ubili 18. veljače 1931. godine na ulazu u njegovu kuću, polomivši mu lobanju čekićem. Tada je iz njegova provaljenog stana ukraden završeni manuskript „Codexa albanicusa“ koji je bio spreman za tisak. Zagrebačko redarstvo je to ubojstvo svaljivalo na trojicu policijskih agenata, Ljubu Beloševića, Branka Zwergera i Stevu Večerinca, koji su odmah nakon ubojstva profesora Šufflaja utekli u Beograd, pa onda u Beč, pa onda u Njemačku, te su tamo u inozemstvu prosto k'o u zemlju propali. Klasika! Novine dalje pišu da je temeljita istraga u tijeku i da će počinitelj ili počinitelji ovog gnjusnog zločina uskoro biti privedeni k licu pravde. No, od te istrage nije bilo ništa i slučaj umirovljenog agenta zagrebačkog redarstva, čiji je vrat zaokrenut za stotinu i osamdeset stupnjeva, ostavljen je na čekanje.

Kaplar, kamfor, kapitulacija  

Događaji na svjetskoj sceni su se nizali jedan na drugi. Desetog maja 1940. godine Njemačka je napala Francusku, koja je praktički kapitulirala 22. juna, dok su njemački vojnici već 14. juna mirno ispijali šampanjac po pariškim restoranima, ležerno „igrali bilijar“, obilazili Luvr i ostale historijske znamenitosti, a posebno pariške kupleraje, baš kao da su došli na neku veselu školsku ekskurziju, a ne u okupaciju jedne dojučerašnje kolonijalne sile. Pored Francuske, okupirane su Belgija, Holandija, Danska i Luksemburg. Počelo je Hitlerovo "ujedinjavanje" Europe. Svi koji su mislili da će sva ta osvajanja zadovoljiti austrijskog kaplara, grdno su se prevarili.

Srpski vlastodršci Kraljevine Jugoslavije sa velikom su zabrinutošću pratili i pomno analizirali ta ubrzana ratna događanja. Kada su objavljeni kapitulacija Francuske i britansko povlačenje iz Denkerka, koje je Hitler ko zna zašto velikodušno dozvolio, pa ni današnjim historičarima to uopće nije jasno, te se i sad pitaju zašto nije na tim golim plažama potamanio cijeli engleski invazioni korpus, e, tada je moral u Srba spao na najniže grane.

Nije više bilo Francuske, velikosrpskog tradicionalnog saveznika, vjernog prijatelja i sigurnog zaštitnika, na koga su se oslanjali i komu su se uvijek mogli obratiti za podršku i pomoć. Engleska je dobila po njušci i prešla u defanzivu. Velikosrpska politička elita i vojni vrh nisu više mogli uopće računati na svoje dojučerašnje sponzore.

Knez PavleKnez Pavle je shvatio da se Kraljevina Jugoslavija nema kome okrenuti osim Sovjetskom Savezu. On je optimistički gajio tananu nadu da će sovjetski i nemački interesi na Balkanu biti dovedeni u uzajamnu ravnotežu. U junu 1940. godine, predsjednik jugoslovenske Vlade Dragiša Cvetković se obratio Sovjetima za pomoć u oružju i dodatnim potrebama. Rusi su pomoć obećali u istom trenutku, ali svoje obećanje nikad nisu ispunili. Nijemci su to sve znali, a pravili su se da ne znaju.

Tridesetog augusta 1940. godine Mađarska i Rumunija su u palači Belvedere u Beču potpisale pristupnicu silama Osovine. Bezmalo sve tadašnje jugoslovenske novine zlurado su prenijele pikanteriju koja je nekako dospjela do njemačkih novinara, o tome kako je rumunski ministar vanjskih poslova Mihail Manoilescu pao u nesvijest i udario glavom baš u golemi stol na kojem su se nalazile novoiscrtane zemljopisne karte, kada je vidio da pola Transilvanije treba pripasti Mađarskoj. Pravila se šprdnja, posebno u beogradskim novinama, a karikature su prikazivale kako jadnom Manoilescuu doktori pored stola u palači Belvedere meću pod nos bočicu sa kamforom, ne bi li ga povratili k svijesti, kako bi mogao staviti svoj potpis tamo gdje mu je Ribentrop, odnosno Hitler, naredio. Rijetke su bile novine koje su se usudile vidjeti istinu, a istina je bila da je Kraljevina Jugoslavija praktički sa svih strana opkoljena, te da je pitanje ne mjeseca, već dana kada će biti pregažena.

Bugarska je zagazila stopama Mađarske i Rumunije, te je 9. februara 1941. godine i ona potpisala svoju pristupnicu silama Osovine.

Kasno Beograd do Berlina stiže

Beogradska politička vrhuška je konačno shvatila da je vrag jamio šalu, pa se 3. marta 1941. godine iz Beograda prosto išuljao knez namjesnik Pavle i otišao na poklon Hitleru u Berghof, gdje je dva puna dana ostao u takozvanim radnim razgovorima i pregovorima. Lukavi Hitler je prvo histerično lijetao po dvorani k'o muha bez glave, i prijetio, a onda se smirio i velikodušno, kao nagradu za pristup silama Osovine, Kraljevini Jugoslaviji obećao Solun. Knez Pavle se tajno vratio u Beograd, baš onako kako je i iz Beograda otputovao, te se oko dvadesetak dana intenzivno konsultirao i dogovarao sa premijerom Dragišom Cvetkovićem i ministrom za vanjske poslove Kraljevine Jugoslavije Aleksandrom Cincar-Markovićem. Ova su dvojica u noći između 24. i 25. marta 1941. godine još tajnovitije otputovali u Beč, gdje su isti dan potpisali takozvani Tripartitni pakt. Tom prigodom ministar vanjskih poslova Njemačke Ribentrop im je dao pismene garancije da će Reich apsolutno poštivati suverenitet i teritorijalni integritet Kraljevine Jugoslavije. Nijemci su čak obećali da neće tražiti ni dozvolu za prelaz njihovih trupa preko teritorija Jugoslavije na putu za Grčku i Albaniju. Tamo se već njihov pajdaš Musolini uvalio u grdne probleme i očekivalo se da će Grci i Albanci baciti u more italijanski okupacioni korpus. Hitler je žurio pomoći svome savezniku. Svakako da Nijemci nisu zaboravili i dalje mahati Solunom kao nagradom Kraljevini Jugoslaviji za pokazanu kooperativnost, znajući dobro da je Solun, još od Dušanova carstva, ostao velikosrpski nedosanjani san i da će se Srbi, vazda lakomi i željni tuđih teritorija, još više polakomiti i lakše odlučiti da uskoče u vlak sila Osovine.

Ali, ni engleske tajne službe nisu sjedile skrštenih ruku. Engleska politička vrhuška je uvijek radila po formuli “zakuhaj, ali što dalje od Engleske". Govorkalo se da su Englezi odvojili oko 500.000 funti, što je tada bio ogroman novac, da financiraju vojni puč i da destabiliziraju Kraljevinu Jugoslaviju, s ciljem da odvrate Hitlerovu pažnju sa planova za invaziju na Englesku. Zapravo, Englezi nisu ni sanjali da Hitler u stvari diže halabuku i gromoglasno najavljuje invaziju na Englesku, a u isto vrijeme u najvećoj tajnosti sprema napad na Sovjetski Savez.

Englezi su još prije svih tih događanja uspjeli zavrbovati i debelo potplatiti jednu grupu oficira zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije, na čijem čelu je bio njihov igrač, general Bora Mirković, a koji je podlo na političku scenu isturio generala Dušana Simovića. Pučisti su od Engleza dobili sve informacije o tome da su Dragiša Cvetković i Aleksandar Cincar-Marković tajno potpisali pristupnicu Tripartitnom ugovoru i tako Kraljevinu Jugoslaviju svrstali u savez sila Osovine. Na povratku iz Beča pučisti su svrgnuli kneza Pavla i strpali ga u kućni pritvor, a uhapsili potpisnike ugovora Dragišu Cvetkovića i Aleksandra Cincar-Markovića, kao i još neke njima lojalne ministre. Trun je falio da ih sve postreljaju, još pored vlaka kojim su putovali, a koji je navodno bio od pučista zaustavljen negdje prije ulaska u Zagreb.

Sve je to, međutim, bilo dirigirano iz britanske tajne služne SOE - Služba za specijalne operacije.

Kralj PetarKralj Petar je k'o biva otišao u zahod, a onda se izvukao kroz zahodski prozor i utekao svojim čuvarima, spustivši se niz oluk s prvog kata Belog dvora, pravo u ruke generalu Dušanu Simoviću. Kažu da je bio sav upišan od straha, ali svakom djetetu, pa bilo ono i prestolonasljednik, ili baš i kralj, to se piškenje u aristokratske gaćice može nekako oprostiti.

Istu je noć novoustoličeni i administrativno punoljetnim proglašeni kralj Petar II Karađorđević na Radio Beogradu pročitao proglas narodu Kraljevine Jugoslavije, ali se dobro zna da su taj "Kraljev proglas" na brzinu pripremili generali Borivoje Mirković i Dušan Simović. Nakon toga je na radiju govorio patrijarh Gavrilo Dožić, blagosiljajući mladog Kralja i pučiste. Kralj Petar je dao generalu Simoviću mandat za sastav nove vlade, a ambasador Kraljevine Jugoslavije Ivo Andrić je u Berlinu sve pokušao da nekako dođe do ministra vanjskih poslova Reicha Joakima von Ribentropa, sa porukama generala Simovića, da on i njegova Vlada bezuslovno prihvataju potpisani pristup Trojnom paktu. Ali, bilo je suviše kasno za bilo kakvu akciju. Ivi Andriću su sva diplomatska vrata bila definitivno zatvorena, jer je Hitler strašno povilenio i brzo prelomio, te se odlučio napasti Jugoslaviju i krvavo je skršiti u što kraćem roku.

B(j)ežanija

Nemci u BGNijemci su za sedam dana potpuno razbili vojsku Kraljevine Jugoslavije. Posljednju liniju odbrane probili su 13. aprila kod Konjarnika i slavodobitno umarširali u Beograd, gdje su ispred Narodne skupštine organizirali svečani defile. Već sutradan je u Beograd stigao feldmaršal Evald von Kleist i general Maksimilijan von Vajks.

Vlada Kraljevine Jugoslavije pobjegla je na Pale kod Sarajeva i smjestila se u tamnošnji samostan časnih sestara, gdje su preostali ministri, sa predsjednikom Vlade, i istovremeno vrhovnim vojnim zapovjednikom generalom Simovićem, održali svoje posljednje zasijedanje u Jugoslaviji, u noći 13. aprila. Premda je general Dušan Simović zagovarao gerilski otpor na crti Sava-Drina, niko se s njim nije složio, već je odlučeno da se kompletna Vlada što brže dokopa Nikšića u Crnoj Gori, odakle bi avionima nastavili bjekstvo za Grčku, odatle za Egipat, pa tek onda za Englesku.

Bježanija je nastala 14. i 15. aprila sa aerodroma u Nikšiću. Neki od političara i članova Vlade nisu mogli dobiti mjesta u avionima, zato što je u prednosti bila ogromna količina državnog zlata, jer je Vlada u odlasku temeljito počistila trezor Državne banke Kraljevine Jugoslavije. Jedan dio zlata transportiran je iz Boke Kotorske bojnim brodom, ali je taj brod usljed torpedirnja potonuo negdje u Egejskom moru.

Kralj Petar II Karađorđević pobjegao je prvi, 14. aprila 1941. godine, sa malom pratnjom i najvećom količinom državnog zlata, a ostatak Vlade i zlata pridružio mu se u Atini 15. aprila. Već sutradan, engleskim su avionima odletjeli za Jeruzalem, a onda za Kairo, odakle su nakon dva dana kratkog odmora produžili u London, gdje su kao „Kralj u emigraciji i Vlada u emigraciji“ izigravali legalitet i legitimitet do kraja rata, baškareći se po skupim londonskim hotelima i trošeći državno zlato na visokoprofilirane kurve, viski, šampanjce, bezvezne prijeme i slične bedastoće kakve i priliče hronično gedžovanskim velikosrpskim gelipterima

Kao bik na crvenu krpu

Mnoge Sarajlije, prave čaršinlije jerlije, nisu bile baš plaho zainteresirane za puč u Beogradu. Njima je baška cijeli dunjaluk, a baška Saraj'vo. Svjet je govorio po čaršiji: ”Ma pustite boni ne bili, srpska su to i latinska posla, samo zbog banovine katoličke. Sada je njima udarila u glavu ta njihova banovina, a Bosna im je k’o biva jedan kroz jedan prepisana babovina. Sve se brez nas zdogovaraju, sastavljaju, podapisivaju, a nas nikad niko ni pit’o nije, hoćemo li u tu naku banovinu ili nećemo? Još nam doktora Spahu otrovaše, i šta bi? Poj’o vuk magarca. K’o biva, iznenade naš doktor na Ahiret preseli iz puna zdravlja, samo poslije jedne kahve u Beogradu. Ni pregledat’ ga ovdi u Saraj’vu mrtva nisu dali. Jeb’o hina i Mačak, i Kralj i Hitler, a i oni njiha. Nas se to sve ne briga.”

FehimMalo se uozbiljiše kada se po svim džamijama pročita proglas reis-ul-uleme Fehim efendije Spahe, a njegov se odštampani službeni tekst pojavi ne samo pred džamijama, već i pred školama i na mnogim drugim javnim mjestima. Proglas je nekoliko puta pročitan i na Radio Sarajevu.

“Ulema-medžlisima, džamatskim imamima i svim vjerskim službenicima Islamske vjerske zajednice u Kraljevini!

Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II uputio je jučer svim Srbima. Hrvatima i Slovencima ovaj proglas:

Srbi, Hrvati i Slovenci! U ovom teškom trenutku za naš narod odlučio sam da uzmem u Svoje ruke Kraljevsku vlast. Namesnici koji su razumeli opravdanost Mojih pobuda odmah su sami podneli ostavke. Moja verna vojska i mornarica stavila Mi se odmah na raspoloženje i već ispunjava Moja naređenja.

Pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence da se okupe oko Prestolja. To je najsigurniji način da se u ovim teškim prilikama održi red unutra i mir spolja. Mandat za sastav vlade poverio sam armijskom đeneralu Dušanu T. Simoviću.

S verom u Boga i budućnost Jugoslavije pozivam sve građane i sve oblasti u zemlji na vršenje svojih dužnosti prema Kralju i Otadžbini.

Kralj Petar II.

Čim sam saznao za ovaj značajan akt Njegova veličanstva našeg mladog Kralja uputio sam Mu brzojavni pozdrav i uvjerio Ga o nepokolebljivoj odanosti i ljubavi muslimana prema Previšnjem Prijestolju i dragoj nam domovini Kraljevini Jugoslaviji. Znam da sam odašiljući ovaj telegram govorio iz duše svih muslimana u prostranoj nam Kraljevini, koji do posljednjeg vole i ljube svoga mladog Kralja i ovu lijepu zemlju. Ali i pored toga, obzirom na teške prilike za naš narod u današnjim ozbiljnim trenucima preporučujem svim vjerskim službenicima i svojim dragim saradnicima da ovaj veliki i sudbonosni događaj prime k srcu onako kako je on i namijenjen dobru i veličini drage nam domovine, pa da u svakoj zgodi obavještavaju narod i upućuju ga, koliko je u današnjim sudbonosnim danima potrebno okupljanje oko Previšnjeg Prijestolja. Sav naš rad i djelovanje neka u ovom teškom času bude upućen na dobro Kralja i Otadžbine, kako bi svim svojim postupcima olakšali zadatak Kraljevske vlade, koji joj je povjerenjem Njegovog Veličanstva Kralja i oduševljenim prijemom u svim slojevima naroda postavljen.

Na kraju molim sve svoje drage saradnike neka izruče moj selam svoj braći muslimanima širom prostrane nam Kraljevine i neka im pored naprijed izloženog preporuče takođe da žive u slozi i ljubavi sa svim građanima drugih vjera, jer ćemo složnim radom i okupljanjem oko Prijestolja najbolje osigurati svoju sretnu budućnost.

Neka živi Negovo Veličanstvo Kralj Petar II! Da živi draga nam domovina Kraljevina Jugoslavija!

Sarajevo, 28. marta 1941. g.

Reis-ul-ulema Fehim efendija Spaho, v.r."

Oni koji su čuli ovaj proglas u džamijama, primili su ga sasvim ravnodušno, kao i oni koji su ga pročitali u dnevnim novinama ili sa plakata polijepljenih po cijelom Sarajevu. Čaršijski su zlobnici opšte prakse odmah počeli besramno pljuvati po čestitom Fehim-efendiji koji im mnogim nije legao na rude, te baš zlurado komentarisati: “Mora da je jope prečizio. Ja mahnitova mahnitog. Kol'ko je doktor bijo pametan, ovaj mu je brat baš has budaletina. Jamda je pravo sljep, pjano jedan? Brata mu ta bagra iz Beograda otrovala, a on him se u guzove zavlači. Jamda ne vidi pjana budaletina šta se iza brda valja!" Stotinjak dobro raspoređenih glava, milion po Saraj’vu otrovnih jezika. Sve će Čaršija oprostit’ al’ uspjeha neće. Svakom se je reisu uvijek nalazilo stotine mahana, a neće ga u Saraj’vu biti koji će čaršiji biti potaman.

Zaista je tu reis-ul-ulema Fehim efendija Spaho poletio kao bik na crvenu krpu, te uletio u ofsajd koji mu ni Nijemci, a kamo li ustaše nikako nisu mogli oprostiti.

Zloslutne su birtijske prognoze

Staro sarajevoSarajevo odjednom opustje. Kao da se pojavila kuga. Neke radnje su još radile, ali je upadalo u oči da malo svijeta hoda po ulicama. Oni koji su prolazili ulicama i čikmama, žurili su, pod sedlom nekog sve težeg i sve prisutnijeg zloduha, koji je zajahao njihove usporene živote, i zbog kojeg su vjerovali da su još jedino sigurni iza kućnih zidova. Na njihovim smežuranim i natmurenim licima očitavala se zabrinutost i neizvjesnost. Razrijeđeni prolaznici vukli su prepunjene cekere uz Kovače, Bistrik i Vratnik, pa uskoro nestade osnovnih životnih namirnica. Ulje, šećer, brašno i maslo, preseliše se ispod tezge, po višestrukim cijenama. Uveče nije bilo nikoga po ulicama i mračnim mahalama. Sarajlije su se zatvarale u svoje kuće, navlačili forange i store preko prozora, nadajući se da će u kućama i pod jorganima imati više sigurnosti. No, događaji na evropskoj pozornici sustizali su se i prestizali strelovitom brzinom. Nije bilo nikoga ko nije u zraku osjećao zadah dolazećeg rata.

Sivog kišnog jutra, 6. aprila 1941. godine, baš ružne vijesti probudiše Sarajlije. Radio je svakih petnaestak minuta prekidao program i javljao da su Njemačka i njeni saveznici napali Kraljevinu Jugoslaviju. Spikeri drhtava glasa smjenjivali su se u dramatičnim opisima sudbine Beograda: "Dok se zaspala prestonica polako budila neprijatelj ju je mučki napao…"

Sarajevske ulice su bile potpuno puste. Osmog aprila njemački avioni su nekoliko puta preletjeli grad, ali nisu djelovali. Novinar “Jugoslavenskog lista” je 9. aprila pisao da Nijemci imaju "fantastične perspektive i tehnike", u stilu: "novi automobili, željeznice, avioni i brodovi koji lete".

U kafani kod “Hasage”, poznatijoj pod nazivom “U poguzije”, kod Vijećnice, sijede su glave, pod uticajem jal mehke jal ljute, bistrile aktuelnu političku situaciju. Na kraju opijene debate, svi su se nekako potiho složili sa mišljenjem Kasima Bisera, koji je na polasku iz kafane samo rekao: “Allihemanet svima. Izgleda da smo svi prnuli u šišu. Valja nam jamda njemački pod stare dane jope’ učit’.”

Stari hafiz Muradif Okić prelistavao je novine, hukao k’o derviš i samo ponavljao: “Aman jarabi, nejma te sile na ovom dunjaluku koja mu se oduprijeti može. Austrija, pa Čehoslovačka, pa Poljska, pa Francuska, pa Belgija, pa Holandija, pa Luksemburg, pa Danska. Znate li vi boni ne bili da je to više od pole Evrope?! Gled'o ja juče u atlasu, baš po' Evrope! A i nas je prvo opkolio, a oni srpski đogati, mjesto da su sada kad su podapisali ostali kod otog šta su podapisali i polahko pošli krmku niza dlaku, pa polahko duraj i izduraj, a oni jok, pa se k'o biva pobuniše. Me đe će se oni šuti s rogatim Hitlerom bosti, hajvani dabili hajvani vlaški. Vala otim vlašinama nikad ne znaš šta će uradit'. I pišali bi i srali bi u isto vrijeme, a to nikako ne mere. Vako ćemo svi butum šnjima najebat'. K'o oni uvjek naki drukčiji od drugih bit' moraju, pa su sada dobili i još dobijaju po gujici i sve plaču i kamiču. Al' ja znadem dobro da gospon Hitler neće nas muslimana dirat'. Ja sam neđe čit'o da on plaho voli muslimane i poštuje Kur’an iako je i on vlašina”.

Niko se ne osvrnu na ovu Muradifovu mudroliju inspiriranu najvjerovatnije jal drugim, jal trećim bokalićem napolice. Šutnja, šuštanje novina, potmuli uzdasi... Naručuju se nove kahve, novi bokalići i čokanji, slabo ko mezeti, sve se zapetljalo u dever misli. Ova kafana nije upamtila težeg zraka. Postade teško i sjediti i odhukivati. Jedan krenu, a za njim, k'o po naredbi, jedan po jedan, i ostali platiše i krenuše. Zuko Mulić napravi fajrunt već oko pet popodne. Što će i on sam u birtiji sjedit' 'nako.

I procvjeta u ustaša cvijeće

Devetog aprila u gradu bi uveden policijski sat. Već u sedam uveče sve su kućne kapije morale biti zatvorene, a kretanje gradom bi ograničeno do deset sati. Po kućama, čiji su prozori morali biti potpuno zamračeni, sa zebnjom se šaputalo o bombardovanju Mostara i o padu Skoplja u njemačke ruke. No, 12. aprila (a odskora travnja) razvedri se nebo nad pokislim gradom. Oko četiri popodne sirene najaviše prvo preduzbunu, pa onda zračnu opasnost. Začuše se protivavionski topovi sa padina Trebevića, a bombe počeše padati po Sarajevu. Prvo bi pogođena Direkcija pošta Kraljevine Jugoslavije, pa onda dvije zgrade u Dobrovoljačkoj ulici, a nekoliko bombi pade i negdje gore na Koševu. Kad avioni predveče odletješe prema Ilidži i Hrasnici, u gradu nasta prava strka. Bezmalo svo stanovništvo Sarajeva izađe iz podruma i drugih skloništa, te poče panično bježati u pravcu Trebevića, Crepoljskog, Trebevića, Nahoreva i Faletića. Desetine hiljada ljudi provelo je u šumama oko grada tri do četiri dana i noći, pod vedrim hladnim nebom, uglavnom bez pokrivača, bez naložene vatre, bez ikakve tople hrane.

U slijedećem napadu njemačkih aviona bi pogođen hotel “Soko” u Kulovića ulici. Poginu četrnaest ljudi, a podosta ih bi ranjeno, što teže, što lakše. Budući da zbunjena i potpuno izgubljena policija nije obezbijedila ruševinu hotela, pljačkaši dođoše na svoje, pa opljačkaše ne samo mrtvace, već i imovinu svih hotelskih gostiju koji su uspjeli pobjeći prije bombardovanja. U gradu punom panike, straha i neizvjesnosti, koja se odslikavala na licima žurećih i podobro prorijeđenih prolaznika, zavlada teror lokalnih jalijaša, organiziranih u grupe, koji su jasno uvidjeli da su došla njihova vremena, a oni na svoju mjeru i nevjeru.

1941Nedjelja, 13. aprila 1941. godine, bila je posebno baksuzna za Sarajlije. Bombardovanje je počelo odmah iza šest sati izjutra i trajalo je cijeli dan. Mjedenica i Skenderija bile su opustošene, veliki broj bombi pao je po Hridu, oko Pivare, po željezničkoj stanici, biješe sravnjene skoro sve kuće u Pašića budžaku. Mejtaš i Džidžikovac strašno su razoreni, a na Širokači je bio veliki broj poginulih. I nova sefardska sinagoga bi pogođena sa dvije bombe. Bomba je čak pala i u dvorište Careve džamije, no, vatrogasci su brzo ugasili požar koji je prijetio da sagori sve. Ulica kod hotel “Central” bila je potpuno zakrčena ruševinama.

Za dva dana, tačnije 15. aprila 1941. godine, Sarajlije privremeno odahnuše. U grad su ušle jedinice njemačkog 46. motoriziranog korpusa, a 16. aprila sa Romanije u grad su se spustili vojnici njemačke 16. motorizirane divizije. Sutradan, 17. aprila 1941. godine, predstavnici Vojske Kraljevine Jugoslavije, potpisali su bezuslovnu kapitulaciju, nakon čega su sve borbe prestale.

Istog dana Sarajlije su saznale da je 10. travnja 1941. godine osnovana Nezavisna država Hrvatska, na čelu koje je poglavnik države i vlade dr Ante Pavelić. Širile su se glasine da će se Bosna i Hercegovina k’o biva ujediniti sa tom novom hrvatskom državom, pa svesaznajući Kasim Biser, kad je izlazio iz kafane “U poguzije”, reče: “Nejma više Allihemanit, već će biti bok’ dečki, prav za prav kak se Zagrepčanci lepo izmeđuse pozdravljaju. Kak da vam velim. Bumo svi bili Hrvateki i bumo svi bili u njemačkoj Europi. Odoh doma, a vi ostanite za svoj dom spremni. Bute bili. Do tad se bilježim sa štovanjem. Razmete me. Kaj ne?”, a birtijom se zaori smijeh i to takav smijeh kakav je zadnjih desetak ratnih dana bio potpuno ičšeznuo, i zadugo se nije nakon toga ni ponovio, tačnije, četiri pune godine.

ustase-zg-ap41Nije prošlo dugo, a 24. aprila u Sarajevo ušeta “Bosansko-hercegovački odjel”, prva domobranska jedinica, te jedna manja jedinica ustaša, što je simbolički označilo početak uspostavljanja ili, kako se govorilo, ustroja NDH-azijske vlasti u gradu. Istog dana bi objavljen proglas svim bosanskim i hercegovačkim muslimanima, u kojem im je ustaška vlast poručila: “"Vi ste braćo muslimani ustvari svi Hrvati, najkorjenitiji i najplemenitiji dio velikog junačkog Hrvatskog naroda". Poglavnikov izaslanik Petar Petković pozva sve muslimane da “džamije i domove okite zelenim barjacima i milim hrvatskim stijegovima”. Sutradan je “vojskovođa” Slavko Kvaternik na svečani prijem primio najviše predstavnike uleme i viđenijeg sarajevskog muslimanskog građanstva. Tom je prigodom za povjerenike NDH u Bosni i Hercegovini postavio profesora Hakiju Hadžića i župnika Božidara Bralu. Sarajevska čaršija već otprije nije nikako mirisala Hakiju Hadžića, jer je on bio zakleti protivnik rahmetli dr Mehmeda Spahe, pa mu čaršija po hitnom postupku nalijepi nadimak “fra Hakija”, kojeg se do kraja rata nije mogao kutarisati. Istom prigodom za gradonačelnika Sarajeva bi izabran dr Atif Hadžikadić, jedan čestit čovjek, ali čovjek bez ikakva smisla za akciju, tačnije kazano, jedan viši birokratski, podobni i poslušni miš.

Oni koji nisu bili na tim primanjima, a zanimalo ih je šta se tamo dešavalo, mogli su lijepo o svemu tome pročitati na prve dvije stranice “Sarajevskog hrvatskog lista”, od 26. travnja 1941. godine. Kada su “U poguzije” čitali o tim postavljenjima, stari Hilmija Proho, onako k’o usput i sam za sebe posprdno promrmlja: “Ja mislio da je april, a ono sad vidim nije više april, neg’ je travanj. Jamda sada u travnju trava zatravi. Valjat’ ćemo je bome pokositi. A bome more bit’ da smo mi ta trava.” To zakratko nasmija ostale, ali se ubrzo opet čulo samo šuštanje novina. Sa prvi mračkom birtija se poče prazniti, i ubrzo opusti. Stari Zuko Mulić pokupi bokaliće, štampliće, čokanje i ostatke mezeta sa hastala, pa ih metnu u jedan ceker, k’o biva za cuku, poskida stoljnake, udu’nu svjetlo, dobro zaključa prostorije društva, provjeri obje šteke dvaput, pa gegajući ode kući. U birtiji ostade da je čuva namrgođeni dr Ante Pavelić, obješen iznad šanka, odakle je onim svojim stumračenim pogledom baš nekako šicao prema vratima.

Bimbin bakar sa Sefardskog templa

U tih nekoliko dana bezvlašća, kada je uspostavljana nova vlast, zaredaše po Sarajevu pljačke bogatijih kuća, a glavom zaplati nekoliko srpskih trgovaca. Jevreje tada još niko nije dirao. Ali, kada se na krov jevrejskogTempla”, odnosno, nove sefardske sinagoge koja se nalazila na desnoj obali Miljacke, na Apelovoj obali, pope grupa najokorjelijih sarajevskih jalijaša, koji su u to doba harali gradom, mnogi razumiše da se sarajevskim Jevrejima sprema golema opasnost. Mrka kapa moje Jahudije!

Naspram novog jevrejskog hrama imali su prelijepu kuću i golemu bašču braća Ibrahim i Mehaga Muzdađija. Njih dvojica su sjedili pored pendžera, pili kahvu, pušili cigaru za cigarom i šuteći drhturili dok su iza forangi gledali kako razularena gomila jalijaša skida bakarne limene ploče kojim je bio pokriven jevrejski novi hram. Jedni su pajserima i krampama otkidali bakarne ploče jednu od druge i bacali ih sa hrama dole na ulicu, a drugi su ih sakupljali i slagali na troja zaprežna kola. Sve je to praćeno neopisivom prostačkom drekom i podcikivanjem. Flaše sa rakijom i pivom išle su po krovu sinagoge od ruke do ruke. Čudo da niko o’zgo ne poleti doli, a i ne bi jazuk golem bio.

Mehaga se okrenu Ibrahimu i prošapta: ”Najebali su Čifuti pravo. Valahi bilahi zajeba se pravo tetak Hilmaga što Čifutima ne prodade onu svoju bašču za sedam stotina hiljada. Hem je mog’o napravit’ četiri pogoleme kuće, hem bi bilesi hram u Jahudija bio još golemiji, pa bi ovim hajducima bilo malo ova troja kola za bakar odgonit’.”

Ibrahim je šutio, pa kasnije odvrati: “Bolan ne bio Meho moj, ne budni budala. Neće samo Jahudije najebati. Oni jesu prvi na redu, a ko će biti drugi vidjet ćemo. Hajmo mi brate si mi dragi s pendžera, da nas koji od onih raubera ne daj Bože ne sazenta.” On spusti do kraja forangu na pendžeru, pa othuknuvši nekoliko puta leže na sećiju i ponovo zapali ko bi ga znao koju već cigaru u ovom danu.

U jednu od tadašnjih i tamošnjih subota, taman je hadži Sulejmanaga Muhasilović noge pokiselio u velikom leđenu da se raskvase i razrahate, te nanijetio ručati, kad mu šćer Muhiba sva zadihana uleti u kuhinju, pa mu reče: “Babo, babo, eno nakih jalijaša, trojica pred vratima! Hoće unutri da tebe babo vide! Šta ću ja’na ja? Hoću l’ hina pušćat?” Dok je hadži Sulejmanaga razmišljao šta bi uradio, vrata se bez kucanja naglo otvoriše i u kuhinju upadoše Bimbo i njegova dva jalijaška pobratima. “Imal bujruma Sulejmanagaaaa?! Mi nešto kontali doli dok smo čekali, ako neće brijeg Muhamedu, valahi bilahi hoće Muhamed brijegu. Bogami nejmamo mi plaho vremena moj si mi Sulejmanaga, te nemoj šta zamjerit’ što smo ‘vako upali. A ako i zamjeriš, jebe se nas.” Ona dvojica Bimbinih pajdaša počeše se cerekati.

Sulejmanaga izvadi noge iz leđena, a Muhiba mu ih čučeći, ocrvenjena k’o paprika, poče sušiti peškirom, dok je u njoj sve tutnjalo i treperilo, a posebno ruke. U sebi je govorila: “Ja viđaj jalijaša brezobraznih šta rade! U kuće svijetske upadaju, a da ni pozvati nisu!” Hadži Sulejmanaga je išaretom otjera iz sobe. Muhiba žurno ustade i ode, a on se okrenu Bimbi pa mu odmah odreza: “Vala ste vi gazije mogli najprve selam nazvati, kako Bog zapovjeda, kad ste već ‘vako u nevakat bahnuli, a da vas niko pozv’o nije. De, pošto i ja nejmam puno vremena, recite mi što ste došli i šta hoćete?”

Bimbo podiže glavu, pogleda u drugi ćošak od kuhinje, pa reče: “Imamo hadžija poveliku količinu bakra za prodati, a znamo da si ti glavni za otkup svih metala u čaršiji, a i bakra, pa k’o velim da se tebi obratimo. Lahko ćemo se pogoditi. Imamo troja puna kola i još pride četvrta, pa bi ti ih sutra dovukli, ako Bog da.”

Stari ga hadžija Muhasilović prostrijeli pogledom. Znao je on dobro odakle je taj bakar. Baš zato je i zatvorio sve svoje radnje i mjesta za otkup, naredivši poslovođi Rešadu i svim momcima da ne smiju ni grama bakra više ni od koga otkupljivati. Lijevom rukom pogladi sijedu bradu pa reče ‘nako posprdno: “Moj Bimbo, da si mi živ i zdrav, ja bakra više ne otkupljujem. Valahi bilahi, šta sam otkupio, otkupio sam. Nije nešto vrijeme za bakar. Ratno je doba. Više je ovo olovno vrijeme il’ vrijeme od olova. De ti sine, živ bio, što se tiče tog tvog bakra, sebi selameta u koga drugog potraži. Ja ti ga otkupit’ neću.”

Bimbo nije odustajao. “Hadžija poštovani, spreman sam ja taj bakar pojeftino tebi prodati. Ako sada nisi pri parama, spremni smo mi i pričekat’, ako treba i pet, šest mjeseci, pa haman i godinu. Mi znamo da si ti hadžija pravi ćojk. Kome ćemo ga prodati, ako ne tebi, jer ti cigli moreš tol’ko bakra namah otkupit’.”

“Moj Bimbo, ja sam svoju rek’o, a kad sam šta rek’o, ja nisam nikad porek’o. Da je to baš tako, vas cijela čaršija predobro znade. U mene mi je riječ golema, ne k’o Trebević, već k’o dva Igmana i pride Bjelašnica. De ti živ bio s nekim drugim pazar tvrdi i pogađaj se, a ja ti čifutskog bakra neću da mi ga džabe dajete, pa čak i da mi uz taj bakar goleme pare doplatite. Nemamo mi više šta o tome pričati”, uporno će i odlučno strpljivi hadžija Muhasilović, čovjek kojeg je sva sarajevska čaršija posebno poštovala zbog njegova čojstva i čestitosti, i koji je u nemilosrdnoj i zavidnoj sarajevskoj čaršiji odavno bio kao neki etalon, odnosno, mjera za poštenje.

Bimbo se naljuti. Kao da će puknuti od bijesa. Lice mu pobijeli, brada zadrhta, pa prosikta: “Znaš li ti bolan ne bio hadžija da je vakat doš’o kad se ne valja plaho ljudima zamjerati! Ako mi ovoga bakra ne otkupiš i ako se k’o ljudi sad ne pogodimo, znaj dobro da ću te ja u moga teftera zatefterit’, pa ti život, kako tebi, a tako i vas cijeloj ti familiji, uskoro neće puno vrijedit’, baš k’o zapišan bob. Doš’o je vakat kad najcrnji mrak ljude guta. Znaš li to moj mudri hadžija?! Vakat je da sada uhavizaš šta ti ja poručivam i išaretim.”

“E valahi bilahi ako je tako i ako će mene tvoj vakat i tvoj crni mrak progutati, nek me namah guta i proguta, al’ ja tog čifutskog bakra u moje magaze neću, da dobro znaš! Sikter, čafire, da si mi iz kuće, i da te moje oči više ne vide! Neg’ ti ljepo sada idi kako si i doš’o i nemojte mi ni na avliju, a kamo li na kuću više ikad dolazit!”, odlučno podviknu stari Muhasilović.

Bimbo i njegova dva jarana se bez riječi okrenuše i žurnim koracima otrkaše niz basamake, te zalupiše za sobom avlijsku kapiju tako da se ona skoro pa razvali.

Poslije se po čaršiji od uha do uha pronio glas da se u Sarajevu iznenada u ustaškoj uniformi, pojavio Ragib Hadžibaščaušević, sa nekim ustašama iz Siska, i da je sav bakar sa sefardskog templa vozom oćeran za Banja Luku i tamo prodan nekom čifutu Poljokanu koji je inače trgovao svim i svačim. Jalijaši su isplaćeni koliko su isplaćeni, tako da su oni jedno kratko vrijeme trošili te haram-pare opijajući se po sarajevskim birtijama, a najviše provodeći se sa kurvama u “Stunden-hotelu” na Marindvoru.

Vrana vremena za jahudije, pravoslavce i cigane

Vrijeme se polahko provlačilo kroz utihlo Sarajevo. Mnogi muslimani su novi k’o biva oslobodilački poredak, koji je obilato slatkoriječio, dočekali salvama oduševljenja. Ali, nije prošlo ni mjesec dana od nastanka te “nove države” a mnogi su “hrvatski cvjetovi” naprasno svehnuli, pokunjili noseve, povukli se u sebe i u svoje kuće, a strašne stvari koje su se počele dešavati njihovim komšijama pravoslavcima i Jevrejima komentirane su šapatom, samo u gluhoći četiri kućna zida. Niko se nije mogao okrenuti a da mu nisu oči ubadali plakati polijepljeni ne samo po gradu, već i po svakoj mahali. Naime, 6. maja (svibnja) te 1941. godine Ustaško redarstveno ravnateljstvo u Sarajevu, Velika župa Vrhbosna, izdalo je naređenje da svi Jevreji moraju u roku od 48 sati Direkciji pošta Nezavisne Države Hrvatske predati sve radioaparate i telefone, a sve pod prijetnjom najtežih sankcija Prijekog suda. Za dva dana, pored plakata sa tom naredbom, polijepljeni su plakati na kojim je pisalo da Jevreji ne smiju ići ni u jedno sarajevsko kino. Desetog maja prolaznici su mogli vidjeti radnike kako se penju na visoke lotre i skidaju ploče sa natpisom ulice Kralja Aleksandra, glavne sarajevske ulice, a na mjesta starih postavljaju nove ploče sa natpisom “Ulica dr Ante Pavelića”. Dvije hefte kasnije, tačnije 25. maja, u “Sarajevskom novom listu” odštampana je naredba da Jevreji i Srbi ne smiju nositi fesove na glavama. Slijedile su naredbe o registriranju svih Jevreja kod ustaške redarstvene uprave.

Sarajevom se širila nevjerovatna priča da će Jevreji biti transportirani prvo u sabirne logore, a da će onda po njih doći veliki američki avioni koji će ih sve odvesti na Madagaskar, gdje će biti njihova nova država, te da će svaki od američke države dobiti po ciglih deset hiljada dolara da se anamo u toj novoj državi zakopite. Pored ove fantazije, sarajevski su čaršijaneri u to neizvjesno vrijeme širili mnoge slične priče na kojim bi im pozavidjeli i barun Munchausen i Jules Verne.

Jevreji su osjetili da se nešto opasno iz brda valja, ali, bilo je previše kasno. Počeli su budzašto prodavati stvari iz svojih kuća, osim onih najosnovnijih. Nažalost, bilo je i uglednijih čaršinlija jerlija kojima su zinule guzice, pa se polakomiše i od Jevreja skoro za ništa pokupovaše razne stvari. Taj su haram slagali po svojim kućama i magazama. Ponajbolje su išli ćilimi, lusteri, masivni namještaj, a kupovala se i zlatnina, umjetničke slike, filatelističke i numizmatičke zbirke.

Na početku tog karavakta nije bila nikakva posebno začuđujuća činjenica da je znatan broj muslimana, uglavnom čaršijskog ološa i mahalskih jalijaša, jedva dočekao da obuče ustašku uniformu. Tako je ta halaša preko noći postala neko i nešto, a od jedva uspostavljene ustaške vlasti kao da je dobila zeleno svjetlo da radi šta hoće prema sarajevskim pravoslavcima i Jevrejima.

Nasta strka za praznim jevrejskim stanovima i kućama. Kako su Jevreje iz kuća izvodili na put bez povratka, k’o biva na preseljenje na Madagaskar, tako su u njihove stanove i kuće odmah upadali novi, ustaškoj vlasti mili i dragi stanari.

Ko bi doli sad je gori

U maju se Ragib ponovo prošeta u ustaškoj uniformi po čaršiji. Pričalo se da je on sada u Zagrebu neki važna faca i da tamo ima jake zaštitnike u vrhovima nove države. Isti dan, pošto se prikazao u čaršiji, pojavi se poslije dugo vremena na Bjelavama, kod sestre i zeta. Na njemu se zategla svijetlo smeđa, ili nekako više ‘nako k’o žućkasta uniforma, jedna od mnogih polovnih odora, koje je poglavnik Pavelić dobio na poklon od svog dugogodišnjeg političkog Pigmaliona Benita Musolinija, a u kojim su se “hrabri” italijanski vojnici k’o biva borili protiv nenaoružanih abisinskih plemena u neslavno završenoj afričkoj kampanji.

Alija je sjedio na sećiji i gledao kroz pendžer, negdje kroz pramenove mraka koji se polahko počeo šuljati poviše Sarajeva. Nikako Alija nije mogao prežaliti svoga jedinca Ahmeda koji te zime tiho preseli na Ahiret, a sada mu se tu u njegovoj kući pred njim raskrečio supjani Ragib u ustaškoj uniformi i strelja ga onim svojim zakrvavljenim očima. Munira-hanuma, koja je uvijek i ponovo, ali potpuno bezuspješno pokušavala sagraditi makar lohotnu, ali kakvu takvu ćuprijicu između Alije i Ragiba, drhturila je sjedeći u čošku kraj fijaker-šporeta i pripremala kahvu. Alija nije Ragiba mirisao od početka braka, i često joj je, a posebno nakon sinovljeve smrti, u dugim noćima, pio krvu na slamku govoreći da prežaliti ne može što se sa njom ikako upoznao, što proašikovaše i što je oženi, a samo zato što ima onakvog brata. Ustvari, Alija je dobro znao da je napad najbolja odbrana i da je on pogađajući se i ciganeći oko Munirina miraza, Ragiba riješio para koje su bile nanijećene za njegovo školovanje. Dobro je Alija predosjećao da će mu to Ragib kadli tadli vratiti na bilo kakav način.

Munira drhčući prinese tacnu sa kahvom pred njih dvojicu. Fildžani su zveketali i poigravali na uzdrhtaloj tacni baš k’o da se u njih šejtan uvukao. Ona nali iz džezve, ali se svaki fildžan zali okolo. Šutke pobrisa prolivenu kahvu, misleći: “Jazuk je pravi, jer kahve više na čaršiji u radnjama nema, a para za onu u švercera bo’me nemamo”. Alija se ni ne okrenu. Nimuekajet. Ragib je, što bi se reklo, bio malo više pri kahvi, ali nije bio ni blizu da je pijan. K’o i svakom prosječnom čovjeku sada mu je uniforma davala neku novu snagu i važnost, pa još uz sve to i golemi parabelum Borchard-Luger u novoj žutoj kožnoj futroli na desnom kuku.

FaletićiOtpivši srk kahve, Ragib u stumračenu tišinu isfrca rafale zagnojenih, upaljenih riječi, i njima zakova i Muniru i Aliju, koji su se pretvorili u duvar, u strop, u pod, u sve drugo što nit’ diše, nit’ se miče: ”Eto ti sada jado jadni, fukaro fukarska, Alijo balijo jedan da bili, pogledaj se sada dobro ko si i šta si! Opuho si mi babu ucjenjujući ga za Munirin miraz, cigane dabili cigane jedan seljački! Al’ je došla maca na vratanca. Viđaj mene, ko sam i šta sam ja bome sada. Ti si meni prije tri godine rek’o da bi zadnjem prosjaku u čaršiji od srca halalio onu livadu u Faletićima, što je rahmetli Aliji nanijećena bila, a da sam ja jedini na ovom dunjaluku kojem te livade ni za kakve pare prodat’ ne’š. Ja znam da si ti stalno i jedva ček’o da mi leđa vidiš, da ti avlijom ne prolazim, k’o da sam ti ono smrada od ljetnje kuhinje pojeo, a dobro znaš da sam ti kiriju ne samo plać’o, već preplaćiv’o i to uvijek na vakat. Vala ne moreš reč’ da sam u vas zadžabe stoj’o. Ja kakav sam da sam ponosa makar zehru imam, pa sam kont’o na toj livadici u Faletićima kakva kućerka sebi napraviti i oženi’t se k’o svi ljudi, a tebi i Muniri ona ‘nako stoji, a meni je ti prodat’ nečeš. Olovčići kose sjeno, a ni Muniri ni tebi smrdane jedan nisu za ovih godina ni litre mlijeka donijeli, a kamo li sira ili kajmaka kad bi u čaršiju srijedom dolazi. Voliš ti Olovčićima ‘nako džabe livadu dati da je zirate, a livada je dio Munirina miraza. Muniru je miraz zap’o, a meni i mater i otac rahmetli od šake do lakta dadoše, a sve zbog tebe, razbojniče jedan. Ti si Munirin miraz na svoje birtijske jeboguzluke sharčio, pa je ostala samo ta livadica, al ti si upr’o prije Olovčićima džabe prepisat’, samo da je meni ne prodaš. Zadnji ostatak ostataka miraza od moje sestre ne’š prodati baš meni ni za kakve pare! E sad vidi jado jedan jadni dabili jado, gnjido jedna gnjidava, da meni od tebe ništa i ne treba! Da ti nije Munire, Derviše i maksuma, ti jutra ne bi dočeko, i sutradan ne bi niko na Bjelavama i cijelom Saraj’vu ni upitat smio đe si i jesi li uopće na ovom dunjaluku postoj’o. Dala je meni moja Nezavisna čifutski golem stan u Zagrebu i to je sada moje jedan kroz jedan. Ni po Saraj’vu ne moram pjehe hodat jerbo kad ‘vamo poslom dođem čeka me glanc nov švapski motor i to“Cindap” od 250 kubika, i to sa prikolicom. Ja se po čaršiji mogu bolan Alija ako hoću po vas cijeli dan vozikat’, dala mi je moja država džabni benzin, uzmi Šemso koliko ti drago, dala mi je bijelu kartu da uzimam iz magacina od hrane šta ja hoću i koliko ja hoću. Ne zaboravi posro posrani da ja sada mogu serbes da i ne osjetim k’o teret hranit’ ne samo samo Muniru i tebe, već i rahmetli Ahmeda ženu i maksume, jer sam ja sada taj koji može sve, ama sve, baš ovdi u Sarajvu, a ti bijedo bijedna ne možeš više ama baš ništa, a nit si ikad išta mog’o. Ti si se samo na miraz polakomio, zinula ti gujica, babu si nam ogulio, i ogolio, i u smrt oćero, pa šta si dobio? Ništa. Pogledaj se u psihu smradu jedan seljački! Ti eto sad ni priube kundura nejmaš da se njiha ne stidiš kada hina pred džamijom ostaviš. Tvoje stare kaloše i zepe neće ni zadnja fukara pred džamijom ukrasti. Sve će, al’ tvoje šuplje kaloše i isprcate zepe bilesi neće. Evo sad svojim slijepim i vavjek nezahvalnim očima vidiš da sam vam dovuk’o za tri mjeseca, imate dvije pune vreće hrane, što bijela brašna, što masla i zejtina, što suhetine, pa dva koluta sudžuke, kacu sira, više od kile kahve, a i dva čejreka junetine i bilesi pride frišak braveći but. Toliko je to toga svega da mi je moj pojak motor jedva uz Bjelave uzvuk’o. Kad fukaro budeš sav mas’an oko usta od moga nimeta halaljenog, i kad budeš sve podrigiv’o i viko: ehamdulilah!, bolan ne bio prisjeti se malo one livade u Faletićima, što mi je ti ne htjede prodat da sebi mrven kuće počnem praviti, već me baš ti bijedo sikterisa, a Munira bi dala, al’ ne smije od tebe fukaretino. Vidiš dobro, kolo sreće se okreće, cigane jedan dabili cigane!”

Munira duboko odhuknu i kao da zajeca predosjećajući kakav će biti Alijin odgovor. I nije se prevarila. Alija uze kesu sa duhanom, polahko, drhtavim rukama, zamota tanku cigaru, nemarnim pokretom uze mašicama žeravicu sa mangale i zapali. Odbivši nekoliko dimova, okrenu se na sećiji i sjede šicajući pravo Ragiba u oči. “Znaš li Ragibe šta? Da se bilesi stotinu puta rodim i umrem ja ti one livade nikad ne bi prod’o. Eto, sad je tvoje vrijeme. Otmi mi je ako možeš i hoćeš. Ti, Ragibe, treba dobro da znadeš da sila Boga ne moli, a Bog sile ne voli. Ti si obukao uniformu razbojničke države i tako si sam sebe označio kao pravog njezina predstavnika, znači pravog državnog razbojnika. Ragibe, tvoja bejagi Nezavisna neće trajati ni par godina, a poslije će se polagati računi, pa čes i ti Ragibe za sebe polagati. Ne zaboravi, nećeš polagati računa u džehenemu đe ti je mjesto posigurno, već pred drugima koji će iza vas doći, a eto njiha brzo. Kako te bolan sramota nije bilo tuđi stan, pa makar bio i čifutski, na sebe upisati, a za njega ni seksera platio nisi, nit’ si dana za njeg’ radio?! Vlasništvo je vlasništvo, to ne zaboravi. Nisu kuća ili stan ni čifutski, ni katolički, ni pravoslavni, ni muslimanski, jer vlasništvo nije vjerska stvar. Vlasništvo je samo nečije vlasništvo. Kako te nije sramota u tuđem krevetu spavati, tuđom kašikom iz tuđeg sahana kusat’. Samo te jedno molim, da tu haram hranu što si je donio, a koja je zasigurno nekome od usta oteta, odneseš na tuđem, isto od nekoga otetom motoru, baš kako si je i donio. I preklinjem te da te moje oči više nikada ne vide! Ja u čarsiju ne silazim, a ti se na Bjelave, bogati, ne penji. Pošto ja dobro znadem da ja neću još dugo, haram ti bilo ako mi na dženazu pristupiš, a kamo li još euzubilahi šejtani, da me u mezar tvoje haram ruke spuste. Kako će Munira s tobom, briga me je, a bogami, i nije me briga. Ona je pravo luda, k’o haman sve lude sestre, pa ako te i vidi, eto tebi i previše, a ti meni valahi bilahi niti trebaš, a bogami ni ja za te više ne treba da postojim, pa ti to prihvati ako u tebi ima još i zehra čojeka”.

Nastade tišina koja kao da se mogla čuti, i opipati. Prekide je Munirin jecaj iz ćoška tamne kuhinje. Alija se opet, odbijajući nervozno dimove, okrenu gledati u bjelavski mrak i žmirajuća svjetla prestrašenog i potpuno zamrlog Sarajeva. Ragib lijeno ustade, hraknu nasred ćilima i urliknu da se kuća zatrese: “E, Alija balija, budaletino jedna! Na koljenima, baš na tim tvojim kljakavim koljenima, ti ćeš doći moliti me za pomoć! Vidjet ćeš ti cigane doklem ću ja dogurati, i da ću biti prvi do Joze Zubića, ako neću i njega preskočiti! I da znaš da ja na Bjelave neću, osim ako mi ko od mojih zapovjednika naredi da koga treba voditi. A ima ovdje u mahali i biće još onih koje ću ja voditi. Koga mi odvedemo, taj se kući ne vraća, pa da i sam Pavelić za njega milost moli. Daleko je Pavelić, predaleko od Sarajva. I, da ti na kraju kažem, da će ova naša država trajati k’o ona od Hitler-efendije, baš hiljadu godina, ako ne i više, a to nama dosta i predosta. Trajaće duplo više i duže i od Turske Carevine za kojom si toliko puta uzdahno. I pravo zaveži smradu jedan o državi, jer bi i tebe mrak mogo progutati, jerbo Ragiba neće biti da te iz prdekana vadi, a kod nas se ne leži dugo, već te po kratkom postupku sljeduje kugla ili štrik, šta već koga od suca zapa’ne. Sve po pravdi i državnom zakonu. Pa sad sikter oboma, dok mi ne dođete oboje na koljenima!”

Ragib izleti napolje i iz tri puta odnese sve što je Derviši i maksumima dovukao na motoru u prikolici. Kad je natovario istovareno, vrati se, pomilova djecu, a Derviši dade smotak para i reče joj: “Pamet u glavušu, ženska glavo! Ove zelene su dolari, a ove sive su funte, a ovih najviše što hin ima tude čitava guta to su kune. Prvo troši kad ti zatreba samo ove što hin je najviše, znači kune. Još ću ti ja poslati, a ove druge zaštekaj sebi u njedra i ne odvajaj se od njiha, i pazi kad na čaršiji budneš mjenjala, kad zatreba, a zatrebat će zasigurno, samo po dolar, samo po funtu i nikad ni za živu glavu u istoga, već šaraj i pamti da na istog ne naiđeš. Jesi l’ uhavizala? Haj čuvaj maksume i sebe. Alahemanet.”

Kuća se strese kad Ragib zalupi vrata za sobom, pa se opet strese kad zalupi avlijsku kapiju. Samo stara kuja Zina zacvili, jer je na bigajri hak dobila Ragibovu čizmu u prsa. Znalo se da Zina Ragiba najviše voli, iako se on na nju nije obazirao, već joj je još slijepu, tek okoćenu štenad svake godine trp’o u vreću i odnosio ih podaviti, vičući: “Pa-pa Zina, čekaće te tvoja štenad ispod Kozije ćuprije!” Na kraju se još samo začu štektanje njegova njemačkog motora od 250 kubika marke Cindap, pa se i taj zvuk brzo izgubi, rasipajući se niz Bjelave. Tako Ragib ode u čaršiju, pa za tri dana u Zagreb, da se više nikada ne vrati u tu kuću na Bjelavama. Ko bi ga znao! O sudbinskim cestama, stazama i bogazama svakako ne odlučuju ni ljudi, ni pisci, ni čitaoci.

Preseli na Ahiret, na vakat iz karavakta

…I bi kako Alija reče. Ne prođe ni puna godina, a on poče povraćati krv, i stomak mu se strašno napuha. Kako je bio sve žutiji i slabiji, tako mu je stomak sve više rastao, i kao da je bio pun vode koja ga je u dugim besanim noćima strašno gušila. Nije mogao ništa jesti, a i da je mogao, za njega koji je vazda bio pravi poguzija, nije ni bilo baš kakva izbora. Derviša bi snesi štogod, ali on nimuekajet. Zavladala je bijeda i teška neimaština, umiješana sa otežalim, ledenim strahom. Ono jevrejske sirotinje odavno je k’o biva odvedeno na preseljenje u Palestinu ili Ameriku, a došli su samo do Save ili najdalje do Jasenovca. Po židovskim kućama i pregolemim stanovima šepurile su se ženturače novokomponiranih bosanskih ustaša. Pravoslavci su se mogli po mahalama na prste brojati. Mnogi od njih su prešli na katoličku vjeru, a podosta i na islam, a ni to im nije baš puno pomagalo. Ustaška policija, ili kako su to oni zvali Redarstvo, obično bi dolazila u mrkoj noći, ili rano ujutro, pa odvodila, trpala u zatvor u Belediji, gonila na žaljeznički kolodvor, pa naguravals u hajvan-vagone, pa dalje u ruke ponižavajućoj smrti. A niko nije smio ni pendžer, a kamo li kapiju otvoriti, da vidi šta se to sa komšijama dešava. Poneko, hrabriji, samo bi malo k’o miš proviri iza zamračenih stora, pa odmah pobjegni i pokri se po glavi jorganom, drhčući k’o smrznuto štene. Strah se svima uvukao pod kožu, i u vene, i u kosti, i otcrtavao se najčešće kao grimasa na licima koja su gledala samo u prašnjavu kaldrmu onih koji su iz bilo kojeg razloga bili primorani sletiti na brzaka u pustu čaršiju, a znalo se da je znalo biti da bi taj što bi otiđi, više se i ne vrati.

Staro SarajevoNije baš plaho Miljacke koritom proteklo, a ustaše počeše proganjati i odvoditi u nevrat i mnoge muslimane. Sudbina odvedenih muslimana čitala se je po plakatama izlijepljenim po cijelom Sarajevu. Red smrtnih kazni vješanjem, pa onda red smrtnih kazni streljanjem, pa red robija od 20 do 40 godina s prisilnim radom, i sve tako. Ko je odveden, taj se nije vraćao. To je bilo pravilo. Ustaški pokretni prijeki sud brzo je radio i nije puno griješio na štetu NDH.

Osvanulo je, a kao da i nije osvanulo, jesenje turobno jutro, 12. novembra 1942. godine, kada se Munira suočila sa Alijinom tišinom. To više nije bila utišalost, san koji je zavarao boli, već tišina, tvrda, bezosjećajna, usmrćena, kao tišina kamena ili daljine. Zgasnuo je nesretnik u toku noći, najvjerovatnije, pred jutro. Čula ga je Munira kako cijelu noć, kao obično, stenje i krklja. Pomoći mu nije mogla, izuzev da s njime dijeli nesanicu. Pred zoru, san je prekrio nju, a tišina njega. Tako Munira, u to jutro, ostade sama, a nakon dženaze, dole siđe Derviša sa djecom.

Prođe i cijela 1943. godina, u kojoj su Munira i Derviša dane i dane trkale i radili najteže poslove kod bogatih katolkinja i novopečenih ratnih muslimanskih bogatašica, da zarade tek toliko da crnim kruhom i kuruzom prehrane Jahiju, Fethiju i malu Ajšu. No, Ragib nije zaboravio Derviše ni djece. Ne bi prođi nikad više od dva mjeseca, a da neki ustaša ne donesi paket iz Zagreba i podaj smotak kuna. Tada su odmah malo bolje živjeli, pa kad bi pare isteci uzalud su pokušavale štogod iskamčiti obijajući vrata Merhameta, ali su se sa tih vrata redovno vraćale mašuć’ šaka, k’o i mnoga druga mnogobrojna sarajevska sirotinja, i hiljade stuženih muhadžira, izbjeglih ispod četničke kame iz istočne Bosne i Podrinja.

A djeca vazda gladna. Jahija im je bio velika briga, jer se izbacio haman ne samo likom, već uvelike i ponašanjem, na dajdžu Ragiba. Fethiji, a posebno slabašnoj Ajši, i ono malo što bi one dobijale, malte ne je iz usta otim’o, a usto, mali bi jalijaš znao i udarit’ sestru. Zato su Munira i Derviša morale njega odvajati dok Fethija i Ajša ono svoga tvrdog i svaki dan istog jada ne sažvaču i polugladne ne zaspu, drhtureći od zime.

Kako su sa Bjelava silazile da po cijeli dan rade, Fethiju i Ajšu su ostavljale kod njihove prve komšince, gluhonijeme Razije Ljubovićke, a Jahiju su na jedvite jade vukle kod staroga Hamde Puškara, koji je dobro znao kako ljeskovom šipkom urazumiti tog maloga jalijaša.

Mrtvaci u karakterističnoj pozi

Dok su se Munira i Derviša s djecom zlopatile u Sarajevu, dotle je Ragib, kako bi rekli, definitivno promijenio zanimanje. Zadnji parketarski posao kod obrtnika Ive Zobenice bilo je postavljanje najkvalitetnijeg parketa u jednoj vili na Tuškancu broj 28. Ragib je u tom velikom poslu bio predradnik. Svako jutro kada su dolazili na posao temeljito su ih od glave do pete pretresali agenti Ustaške nadzorne službe, a dok su radili, uvijek je bio prisutan jedan agent koji nije skidao pogleda sa njih. Kasnije, kad su završili posao, a radili su i po sedamnaest sati dnevno, saznali da su ustvari uređivali službenu rezidenciju poglavnika dr Ante Pavelića.

Ragib je kasnije otišao u Tuzlu kod svog bliskog rođaka Muhameda Hadžibaščauševića Linge, koji je postavljen za ustaškog stožernika u Velikoj župi Usora i Soli. U Tuzli je bio kao njegova desna ruka, ali je to veoma kratko trajalo. Linga je iz mnogima nepoznatih razloga krajem 1941. godine ponovo vraćen u Zagreb, te u vrhovima navodno okvalificiran kao “premekan" za funkciju ustaškog stožernika. Tu cijelu igru mu je, kako se po muslimanskim krugovima u Zagrebu šuškalo, namjestio svemoćni Eugen Dido Kvaternik. Po povratku u Zagreb, Linga se povukao iz aktivnog političkog života i na neki način distancirao od ustaša, ali je ostao uticajan, te su on i Lingina supruga Marija Hadžibaščaušević, djevojački Čordaš, Ragibu isposlovali da bude stalni pratitelj i kao neka vrsta tjelohranitelja dr Mladenu Lorkoviću. Uz to, povremeno je odlazio u Tešanj ili, kako se govorilo, Ademburg, kod doglavnika Ademage Mešića, kojeg je po potrebi automobilom dovozio u Zagreb, i vraćao natrag.

Sa Lingom i Munirom Šahinovićem često je bio nakratko i u Sarajevu, gdje je Munir uređivao više novina i publikacija, kao naprimjer „Islamski svijet“ i „Hrvatska svijest“. Inače je Munir Šahinović bio predstojnik Ureda potpredsjednika vlade NDH Osmana Kulenovića, pa su često bili i kod njega u Banja Luci, gdje su se lijepo provodili i akšamlučili po banjalučkim birtijama i gostionicama uz Vrbas.

Krajem 1942. godine u Koprivnici je mrtav nađen Juraj Matek, poznati član Hrvatske seljačke stranke. Taj je znao počesto i neoprezno laprdati protiv ustaša i ustaške politike, pogotovu kad bi prečizio s gemištima. Znao je držati birtijske govorancije u stilu: “Doktor Maček su liepo pripovedali kad su im Švabe na pladnju nudili vlast da oni budeju poglavnik da su Švabe prav za prav već rata buli izgubili, a sa njima i Pavelić. Bude mu bolje bilo da je fiškaliju u Mesničkoj zadržal i peneze pošteno k'o fiškal stical, a ne da se igral državnika koji je pol Hrvatske Talijancima poklonil i kojim se vrit uvlakival.” Govornik je nađen u "karakterističnoj uspavanoj pozi", ležeći u krevetu potrbuške sa glavom okrenutom prema plafonu. Redarstvo je sačinilo rutinski zapisnik, a da je bilo kakve istrage, vala i nije. Ko će se istragama baviti u ta crna vremena!?

Zateklo se još nekoliko takvih mrtvaca po NDH. Pravu je sreću imao Gustav Krklec koji jedne kritične noći nije bio kod kuće u Zemunu, već se napio kod prijatelja na suprotnom kraju grada, pa pošto nije mogao ni puzati, a kamo li hodati, ostao je prespavati tu gdje se i nalokao. Da je te pijane noći bio kod kuće, i on bi bio nađen u već spomenutoj "karakterističnoj pozi". Gusti nije slučajno za mjesto svoga ratnog duranja NDH baš izabrao Zemun. Što dalje od Zagreba i Dide Kvaternika, koji je na njega odavno imao pik! Gustav Krklec nije znao zašto, ali je zato razloge dobro znao krvoločni Dido, kojeg se čak i Pavelić ozbiljno pribojavao.

Ko sa šejtanima budimke sije...

U Sarajevu je Ragib odrađivao neke poslove za Jozu Zubića, šefa ustaškog redarstva. Priča se da je on Jozi Zubiću na poklon dao veliki broj ćilima koji su poticali iz opljačkanih jevrejskih kuća. Pričalo se kasnije da mu je poklonio i neke albume s filatelističkim kolekcijama od neprocjenjive vrijednosti, koje su oteli nekom starom Kabilju, a Kabilja, podrazumijeva se, niko nikad više nije našao.  

Jedne su noći, u toku policijskog sata, redarstvenici i agenti upali u kuću bogatog Safeta Mešinovića i uhapsili i odveli mu u Belediju sina jedinca, i to pod sumnjom da surađuje sa sarajevskim komunističkim ilegalcima. Takva sumnja je u to doba značila desetak dana Beledije, zloglasnog zatvora, pa onda jednosatno suđenje pred pokretnim prijekim sudom, pa jal vješanje, jal streljanje.

Takve otmice postale su praksa baraba iz sarajevskog ustaškog redarstva, gdje je bilo i nekoliko Ragibovih dobrih pajdaša. Oni su naime nemilosrdno hapsili djecu imućnijih Sarajlija, i to sve muslimana, jer više nije bilo bogatih Jevreja i Srba. Onda bi Ragib, ili iz Zagreba, ili kad je bio u Sarajevu, kobejagi intervenirao da se djeca puste iz zatvora. Ali, Ragib nikome od ucviljenih i isprepadanih roditelja nije džaba pomagao, premda im se svima šapatom zaklinjao da svo to zlato što se traži za otkup djece on daje tim katoličkim katilima i razbojnicima, a da je on tu samo da pomogne ljudima i da uhvati koliko-toliko sevapa, koji mu ucviljeni i isprepadani roditelji nikada ne bi trebali zaboraviti.

Davale su matere i očevi almasli grane, struke dukata i bisera, zlatne satove, srebrene escajge i sve vrednije uspomene, a samo da bi im se djeca njihova živa i zdrava, ali uvijek i obavezno podobro izdegenečena, vratila opet kući, dobivši napomenu da nikako više na cestu ne izlaze i po Sarajevu ne hodaju.

Po onoj narodnoj: ”Bardak ide na fiskiju, dok se ne razbije”, Ragibove su taldžije iz ustaškog redarstva, a i sam Ragib, jednom i zadnji put napravili strašnu grešku. Tu su grešku napravili baš kad su uhitili Seada, sina Safeta Mešinovića. Dva dana nakon hapšenja Ragib se najavio Safetu da bi ga posjetio. Safet ga je bez pogovora primio. Vidjelo se da je strašno zabrinut za sudbinu svoga jedinca. Ragib mu je rekao da je mali uhićen i da su kod njega nađene dvije ručne bombe i komunistički propagandni leci. To su Seadu naštimali podlaci iz ustaškog redarstva kao kompromitirajući dokazni materijal, za koji bi na pokretnom prijekom sudu mogao samo omastiti štrik, ili dobiti nekoliko kugli u prsa.

Mešinović se kao neskriveno oduševio i povratio nadu kada je vidio da i među ustašama ima dobrih muslimana, koji hoće da pomognu svojim sunarodnjacima u najtežim situacijama. No, bio je ne malo iznenađen kad mu je Ragib rekao da jedan od šefova ustaškog redarstva, i to istražitelj gospodin Krema, traži ni manje ni više već dvije kile suhoga zlata da bi ustaše pustile Seada iz zloglasne Beledije. Ipak, Mešinović je bio sabran i dovoljno hladnokrvan čovjek, pa je Ragibu rekao da on toliko zlata mora iskupiti, jer njegova žena i on toliko koliko se traži ne mogu sami od sebe dati. Pošto je u čaršiji imao dosta rođaka i nekolicinu velikih prijatelja, nadao se je da će barem neki od njih shvatiti da mu je nož pod grlom i da će odnekuda izvući pokoji dukat ili komad porodičnog nakita i dati mu da skupi za sinovljev otkup. Ragib mu je rekao da se dobro požuri u sakupljanju otkupa, jer se očekuje dolazak glavnog sudije pokretnog prijekog suda iz Zagreba, Ivana Vidnjevića, koji je samo do septembra 1942. godine izrekao preko četiri hiljade smrtnih kazni u NDH. Ragib je naglasio da ako taj katil dođe, od akcije spašavnja Mešinovićeva sina, garant neće biti ništa. Otvorena je trka s vremenom. Mešinoviću je dat rok od dva dana da pripremi zlato za sinovljev otkup.

Ali i u takvoj situaciji, hladnokrvni Mešinović je imao pravoga džokera u rukavu. Dok je on pregovarao sa Ragibom, njegov se rođak Irfan Mešinović, domobranski dočasnik, zaletio prvim vlakom u Zagreb, i to pravo kod ministra Džafer-bega Kulenovića, i sve mu je ispričao. Mešinovićev rahmetli otac je bio veoma veliki prijatelj sa ocem Džafer-bega Kulenovića, te ovaj zaista nije nikako mogao odbiti Mešinovićevu molbu da se stvari oko tog hapšenja detaljno ispitaju. U roku od dva dana glavni sudac pokretnog prijekog suda Ivan Vidnjević je zaista i došao u Sarajevo, ali sa njim su u pratnji bila dva viša redarstvena agenta iz Zagreba koje je poslao ministar Kulenović. Ta dvojica su vrlo brzo pritisnuli Ragibove taldžije u redarstvu, koji su, naravno, k’o ptičice sve propjevaili svome šefu Jozi Zubiću, te su se s njim i sa “kolegama” nekako na jedvite jade nagodili, ali, Ragibu se nije dobro pisalo. Ko drugome jamu kopa, sam u nju upadne, i tako se Ragib, a tvrdio je da nije ni kriv, ni dužan, našao u Belediji. Seada Mešinovića su na direktnu intervenciju Džafer-bega Kulenovića pustili iz Beledije, a otac ga je onako izdegenečenog odmah sklonio kod nekih rođaka u Travnik, za svaki slučaj, jer se sa sarajevskim ustašama nikad nije znalo na čemu si.

Što manje znaš duže živiš

Svima je ostala tajna kako se Ragib uspio izvući iz te veoma komplicirane situacije. Kako bilo da bilo, od dana kada su ga strpali u Belediju nije ga više niko vidio u Sarajevu. Potiho se na sijelima, i na iftarima tog ramazana, govorkalo da je Ragiba progutao ustaški mrak i to po naredbi odozgo, iz samog Zagreba, k’o biva, i Pavelića i Luburića, ali to su bila samo čaršijska naklapanja. No, niko nije za njim žalio, osim jadne mu ispaćene sestre Munire. Jadna Munira je od nekoga čula da je Ragib navodno premješten u Banju Luku. Sa pošte je telefonom nazvala jednu svoju daljnu rodicu u Banjoj Luci, a pošto je slabo čula, a i telefonske veze su bile dosta slabe, samo se jadna derala u slušalicu: “Jada ga tamo, nejma ga vamo!” Na tome se njezina bezuspješna potraga za bratom Ragibom i završila. No, istina je da su Ragiba iz Beledije izvadili i spasili Muhamed Hadžibaščaušević Linga i Munir Šahinović.

Jah, da ne zaboravim, jadna Munira nije dočekala partizana i oslobođenja Sarajeva. Ugasila se kao dogorjela svijeća trećeg aprila, tri dana prije nego što će brigade, koje su dotle stupale po šumama i gorama naše zemlje ponosne, stidljivo ući u već od Nijemaca i ustaša napušteno Sarajevo.

1945O tome koliko su bili obradovani dolaskom najnovijih osloboditelja, govorile su prestrašene oči rijetkih sarajevskih muslimana koji su najčešće iz mraka haustora vikali: “Živio drug Tito! Živila naša oslobodilačka Armija!” Malo su vikali, malo su mahali osloboditeljima, a onda su se skoro svi zatvorili u svoje kuće, pogasili svijeće, pa u prnje. Tako ih je i aprila 1941. godine oslobađala i NDH, pa im je sve to bilo nekako čudno, a Sarajlije, pogotovo sarajevski muslimani, nisu nešto plaho ni voljele da ih neko stalno oslobađa od nekog drugog ko ih je prije opet oslobodio od nekog trećeg. Stari Sakib Vatrenjak je lijepo rekao: “Neka rata, samo da ne bude brate si mi dragi više nikakva oslobođenja. Kako koji osloboditelj dođe, oslobodi me jal namještaja, jal nakita, jal para, a na kraju će me oslobodit’ i od života”.

Ragib zaista i nije bio u Banjoj Luci, već su ga uz pomoć Joze Zubića rasporedili kao čuvara u zloglasnom zatvoru Lepoglava. Pošto na kraju rata nije bilo baš puno živih svjedoka koji su izašli iz te zloglasne starojugoslavenske i NDH-zijske robijašnice, bilo bi od mene nekorektno bilo šta tovariti Ragibu, koji je i onako pretovaren svakovrsnim grijesima. Međutim, pričao mi je rahmetli Mujo Ribić da se Ragib nije nešto posebno po zlu isticao u Lepoglavi. A Mujo je bio tamo, nakon što su ga iz Jasenovca iščupali njegovi bogati roditelji, koji su izdavali silni imetak po Zagrebu kako bi iz bezizlazne jasenovačke klaonice sina barem premjestili u Lepoglavu, odakle bi ga možda nekako lakše i vadili.

Po Ribićevom kasnijem pričanju, navodno je Ragib spasio Šaćira Konjhodžića od sigurne smrti. Šaćirov mlađi brat Džemal-Alija, koji je bio prilično važan lik među ustašama, oblijetao je sve glavonje u Zagrebu da ga nekako izvadi, ali bez ikakva uspjeha. Međutim, Ragib je uspio četiri dana prije dolaska Rusa i partizana izvesti Šaćira iz robijašnice i predati ga bratu Džemal-Aliji, sa savjetom da bježe iz Lepoglave kako znaju, i to što prije. Kako je to izveo, niko nije nikad saznao, a ni Šaćir, koji je nakon oslobođenja bio sudija, pa ni Džemal-Alija, koji je prvo osuđen na smrt od partizana, pa kasnije pomilovan na dvadeset godina robije, od čega je odrapio ciglih deset. ...A možda su znali, a nisu htjeli kazati.  

Tada je u Lepoglavi robijao jedan, i za ustaše, a i za osloboditelje, odnosno partizane, veoma interesantan sužanj, a to je bio bivši ministar inozemnih poslova u NDH dr Mladen Lorković. On je sa ustaškim pukovnikom Vokićem, još početkom 1944. godine, predlagao poglavniku dr Anti Paveliću da NDH, nakon kapitulacije Italije i pada Rumunije, i sama kapitulira u korist zapadnih saveznika, dok je bio još za tako nešto vakat. Pavelić se navodno, sa ovom dvojicom vajnih predlagača kapitulacije, isprva i složio, ali ga je poslije pritisnula supruga mu Mara Lovrenčević-Pavelić, bez čijeg odobrenja Poglavnik nije smio donijeti niti jedne važnije odluke. Poglavnikovo prvotno slaganje izmijenili su i nezobilazni predstavnici najuticajnijeg hercegovačkog ustaškog klana, ministar Artuković i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić. Tako se kolebljivi, i ustvari isprepadani Pavelić, brzo predomislio, i od Vokićeva i Lorkovićeva prijedloga potpuno i definitivno odustao. Navodno ga je supruga Mara pred svjedocima priupitala: “Pa šta ćeš ti Ante biti u toj nekoj novoj Hrvatskoj?” On joj je odgovorio: ”Neću biti ništa, Maro moja.” Britko mu je odrezala: “Nema Hrvatske bez tebe, a nema ni tebe bez Hrvatske. Neka to znaš i ne zaboravljaš.”

Ante VokićPukovnika Antu Vokića je najprije stavio u kućni pritvor u Novom Marofu, a kasnije u Koprivnici. Kasnije, tokom marta 1945. godine, prebacili su ga u kaznionicu u Lepoglavi, gdje je bio strogo odvojen od sapatnika dr Mladena Lorkovića. Krajem marta ustaše su likvidirale Antu Vokića, izvan kaznionice Lepoglava, a izgledalo je da će dr Lorkovića ipak poštedjeti. Naime, dr Lorkovića su već duže vremena lobirale i zalagale se supruga ministra Janka Tortića, inače najbolja prijateljica famozne i sveodlučujuće Mare Pavelić.

Kazivao mi je rahmetli Mujo Ribić koji je tada takđer bio robijaš u zloglasnoj kaznionici Lepoglava, da je Ragib plaho ugađao Lorkoviću, donosio mu je cigare i kakvo bolje jelo iz vana iz kakve gostionice, a sve medeći i obećavajući Lorkovićevoj supruzi, kao i supruzi ministra Mehmeda Alajbegovića Nadi Ferković koja je također za Lorkovića neskriveno intervenirala, te je Ragib njima dvjema dao tvrdu riječ da će sve učiniti da spasi dr Mladena Lorkovića u metežu koji se je već u zraku osjećao.

Koliko je vjerovati pričama, Lorkovićka je Ragibu dala jedan drveni sandučić nepoznata sadržaja, a kada se zna da je Lorković navodno po Zagrebu kao siva eminencija rukovodio pljačkom bogatih Židova, ali i dvojice zagrebačkih muslimanskih bogataša, svakako samo na početku rata, o sadržaju tog sandučića ne bi se ni moralo baš puno ni nagađati. Zasigurno u njemu nisu bile tada već potpuno bezvrijedne kune, jer su se one tada malte ne nosale u kuferima da bi se cigare na trafici kupile. Neki koji malo bolje poznaju situaciju s time u vezi tvrde da je u sandučiću bila velika količina dijamanata, kao i nekoliko kolekcija veoma vrijednih filatelističkih zbirki, svakako židovskog porijekla.

Na preveliku žalost gospođe Lorković, u planiranju oslobađanja njenog muža Mladena Ragiba je preduhitrio sam glavom i bradom Maks Luburić, koji je sa svojim koljačima predvođenim Jojom Sudarom i zloglasnim Ribicom, došao par dana prije pada Lepoglave u robijašnicu, gdje su večinu zatvorenika likvidirali, a nekolicinu komunista su pustili, što je tim komunistima, a i njihovim isljednicima u kasnijim torturama kojima su podvrgnuti u UDBI poslije rata bilo i ostalo neobjašnjena zagonetka. Naime, sudbinu dr Mladena Lorkovića odredio je Glavni ustaški stan ili kako su ga oni nazivali GUS, tako da je tu poglavnik Pavelić kao oprao ruke, praveći se da poštuje naloge GUS-a, a koji je u to doba bio u potpunom raspadu.

Mladen LorkovićBivši je ministar vanjskih poslova NDH dr Mladen Lorković završio tako što su mu partizani naknadno identificirali samo truplo, dok njegova odrubljena glava navodno nije nikada nađena. Pričalo se da je glava dr Mladena Lorkovića odnesena Paveliću u Zagreb, da se poglavnik koji se već uveliko pripremao na bjekstvo osobno uvjeri da je ovaj njegov bivši ministar i dugogodišnji ljubimac zaista sto po sto mrtav. Pavelić se očigledno jako bojao da Mladen Lorković ostane živ i da ne padne partizanima i Rusima u ruke, pa ne propjeva štogod o njemu, a Lorković je o njemu i ustaškom pokretu i njihovim zajedničkim krvavim tajnama zaista i previše znao, pa je zato tako završio, kako je završio. Što manje znaš, duže živiš.




Javljeno je: koknut je… garant

Ragib je u Zagrebu zadnji put viđen 10. aprila iliti travnja 1945. godine i to baš na paradi (mimohodu) koji je Pavelić upriličio već poprilično dešperatnim građanima Zagreba, kao lažnu nadu da će njegove vjerne ustaše svim silama braniti glavni grad totalno reducirane NDH i to na famoznoj Zvonimirovoj liniji.

Vjekoslav Suton, domobranski pukovnik, koji je Ragiba znao još iz Sarajeva, prišao mu je, no ovaj ga ko fol nije uopšte prepoznao i naglo se izgubio u gomili koja je na taj sunčani dan došla u Maksimir da se divi svojoj hrabroj vojsci, čiji su zapovjednici već imali spremne kufere, servisirane automobile, rezerve benzina, podosta zlata i deviza uza se, i koji su znali da već sutradan nakon parade kreće ogromna kolona prema granici Slovenije i Austrije, samo sa jednim ciljem da uteknu ispred partizana i Rusa, jer su se svi nadali većoj milosti ako se predaju demokratskim Englezima ili Amerikancima.

Od tada za Ragiba niko više nije ništa čuo. Derviša se u Sarajevu preudala za nekog starog muhadžira Hivziju izbjeglog ispod četničke kame iz okoline Višegrada, no taj “hajirlija” je nakon nepuna dva mjeseca braka pao sa krova popravljajući oluke na njezinoj staroj kući u Sumbul-mahali i preselio na Ahiret kao čisti traumatološki slučaj. Tako je Derviša po drugi put obudovila i nije joj se više dalo razmisljati o nekoj trećoj srećnoj bračnoj budućnosti. Dobro je vidila, pa je po cijeli dan vezla i plela vunene šalove i kape, u koje je stavljala podosta naftalina, a onda je mudro sačekivala sarajevske zimske dane sa puno minusa celzijusa ispod nule, pa su ti šalovi i kape išli pojeftino ko halva. Dosta Derviši, jer kako ona reci, ko ne zna na orahu, ne zna ni na tovaru. Jahija, Fethija i Ajša nisu dajdžu Ragiba nikada više spominjali, prosto su ga zaboravili, jer im je materi javljeno da su neki ljudi rekli da je hiljadu posto sigurno da je likvidiran na Bleiburgu i da su ga mrtva nekolicina vidjela. Tako je dajdža Ragib za sviju umro i niko nije ni u snu sanjao da bi se on glavom i bradom ponovo mogao pojaviti u ovoj priči.

Derviša je preselila na Ahiret 1952. godine i to od galopirajuće tuberkuloze. Dženaza je bila mala, jer osim djece i nekoliko komšija nikom se nije dalo po studeni i kiši pješačiti do harema na Grlića brdu. Ni nišane joj nikad djeca nisu postavili. Sram da hin bude.

Nakon pedeset argentinskih godina

Još se nisu ni dobro osušili potpisi na Dejtonskom sporazumu od 21. XI 1995. godine, a pred kućom Jahije Atlagića na Bjelavama zaustavi se sprčen taksi. Iz tog malehnog taksija izađe nakav pomalehan vozač, baš spram auta. Otvori gepek i poče vaditi neke goleme torbe. Iz automobila se pomoli jedna sijeda muška glava. Onda se, nekako s mukom, izvuče i ostatak ovog krupnog i pogurenog starca. On usporeno obiđe oko auta i otvori zadnja vrata. S očiglednom mukom, ali i s puno strpljenja, poče pomagati jednoj starici da se i ona nekako izvuče iz malenog taksi vozila. Starac plati taksisti, koji još jednom pokaza rukom na Jahijinu kuću, pa stušti niz Bjelave.

Prošlo je preko pola stoljeća. Glavni junak ove priče Ragib Hadžibaščaušević stajao je opet pred kućom u kojoj ustvari nije nikad ni živio, ali je svaki dan ulazio i izlazio kroz njena avlijska vrata na putu do svoje ljetnje kuhinjice u kraju zapuštene bašče, gdje je samo običavao prespavati. Kao da je bilo jučer kad je mladi osiljeni ustaša sa ljutitim treskom zalupio vrata na avlijskoj kapiji, a danas pred tom oronulom kapijom stoji oronuli starac i njegova sporohodajuća još oronulija žena Paula. Bila su to dva đuturuma, kojima ašćarile nije preostalo još bogzna ovozemaljskog života. No, čovjek snuje, a Bog određuje.

Ta “tamna rupa” od preko pedeset godina, do kraja će ove priče, ostat će potpuna nepoznanica, i za mene, i za vas, poštovani čitatelji. Poštenije je da vam to odmah kažem. Kad god i kako god bih se pokušavao ušuljati u taj dobro zamandaljeni dio priče, Ragib ili njegov Ljubiša bi mi zahlupili vrata pred nosom i vješto se kao jegulje izvlačili, izbjegavajući bilo kakav razgovor o tom dijelu Ragibova života.

Koliko sam mogao na sunce izvući, bolje rečeno, teškom mukom iščeprkati, mladi Ragib Čaušević bio je jedan od bezbrojnih izgubljenih hrvatskih mrava u mravinjaku na Bleiburškom polju, maja 1945. godine. Svi su ti umorni i izgladnjeli mravi sa nadom i zebnjom isčekivali ishode pregovora visoke hrvatske delegacije na čelu sa prepotentnim ustaškim pukovnikom i domobranskim generalom Ivom Herenčićem, koji, među nama rečeno, veze nije imao sa engleskim jezikom i koji je tvrdoglavo i uporno odbijao usluge prevoditelja u tim za hrvatsku vojsku i civile sudbonosnim trenucima. No, da su umjesto Ive Herenčića bili pisci Oksfordskog riječnika“ ni oni ne bi mogli više pomoći.

S druge strane pregovaračkog stola sjedila je hladnokrvno usporena i potpuno opuštena engleska vojna delegacija, koja je kupujući vrijeme lagano ispijala viski i dumanjala lule i fine cigare. Sve se već znalo! Jugoslovenski partizani su se koncentrirali oko Bleiburškog polja, a s njihovim dolaskom bila je već odlučena i zapečaćena sudbina razoružanih hrvatskih bjegunaca.

Bilo je u toj pregolemoj, prevarenoj i od podmuklih Engleza preventivno razoružanoj masi i onih koji su nanjušili da će ih Englezi hinjski prodati jugoslavenskim partizanima, otvreno željnim masovne osvete i žednim potoka ustaške krvi. Kolovođa onih koji se ni po koju cijenu nisu htjeli kao ovce predati Englezima, bio je poznati ustaški pukovnik Rafael Boban, vrhovni zapovjednik Crne legije. Boban nije čekao sudbinu, već joj je krenuo u susret. Sakupio je nekoliko stotina najodanijih i krenuo u krvav proboj sa Bleiburškog polja. U tome je i uspio, jer se relaksiranim Englezima baš nije nešto ginulo na kraju rata u kojem su bili nesumnjivi pobjednici. Cijena tog proboja je plaćena mnogim životima, a nikada se nije pouzdano saznalo koliko se “crnaca” uspjelo izvući i uteći preko austrijsko-italijanske granice. Među tim sretnicima bio je i Ragib Hadžibaščaušević, koji se neokrznut našao u Italiji, gdje se u onom italijanskom postfašističkom haosu moglo lakše disati i planirati dalje bjekstvo.

Nakon jednogodišnjeg uspješnog skrivanja, Ragib se uspio dokopati lažnog identiteta i zlata vrijednog falsificiranog pasoša, te je preko Genove i Lisabona, početkom 1946. godine, brodom zauvijek otplovio u Argentinu, mirnu oazu za desetine hiljada hrvatskih bjegunaca, koji su se sklanjali pred veoma izvjesnim i brzim sudskim procesima i presudama savezničkog pravosuđa.

Gdje je i u kakvim okolnostima upoznao Paulu, kako mu je ona postala žena, šta su radili u Argentini, kako su tamo živjeli, zaista mogu samo nagađati. Ako bih bilo šta prenio u obliku pisanih pretpostavki, uveliko bih zaobišao istinu koja je u cjelini bila poznata samo glavnom junaku ove podugačke priče.

Koliko sam mogao zaključiti iz rijetkih momenata njegove otvorenosti, Ragib je u Argentini imao jednog velikog prijatelja, profesora Vinka Nikolića, koji je bio jedan od ideologa i kohezionih snaga hrvatske intelektualne emigracije u Argentini.

220px-VinkonikolicProfesor Nikolić je u velikoj mjeri svojom aktivnošću u Južnoj Americi zadužio HDZ, tadašnju zagrebačku političku vrhušku, pa i samog državnog “poglavara” dr Franju Tuđmana. Navodno je dao jako veliki promidžbeni doprinos uspostavi nove samostalne hrvatske države, svakako duboko svjestan da to neće biti više ona Neovisna Država Hrvatska iz koje je i on morao 1945. godine pobjeći. Zato i nije bila iznenađujuća činjenica što je profesor Nikolić postao važan lik u političkom životu novouspostavljene samostalne i suverene Republike Hrvatske. Profesor Nikolić nije zaboravio svoga izuzetno darežljivog prijatelja Ragiba Hadžibaščauševića, koji je od sve ustaške emigracije locirane u Buenos Airesu, jedino baš njega kao intelektualca iskreno uvažavao i zaista volio, ali i nesebično pomagao u svakom pogledu, a naročito onom novčanom. Tako je uz pomoć svoga prijatelja profesora Nikolića, Ragib Hadžibaščaušević, jedan od starih “zaslužnih hrvatskih domoljuba i ratnih veterana”, po žurnom i izvanrednom upravnom postupku dobio domovnicu, odnosno, upis u hrvatsko državljanstvo, a odmah potom i hrvatsku putovnicu.

Ragib je sve naštimao da 10. travnja/aprila 1995. godine dotakne hrvatsko „sveto” tlo, izlazeći visoko uzdignute sijede glave iz zrakoplova u zračnoj luci Pleso. Svoj je povratak tempirao na pededesetčetvrti “imendan” nezaboravljene mu NDH, čije je tanano sunce sjalo samo četiri krvave godine. Eto, tačno nakon pune pedeset i četiri godine od uspostave NDH, 10. aprila 1941. godine, dočekao je i Ragib, pod stare dane, neku vrstu lične satisfakcije. Imao je osjećaj da je i on na određeni način začetnik stvaranja jedne predugo sanjane samostalne i neovisne hrvatske države, ali sada u jednom sasvim drugom vremenu i drukčijem evropskom prostoru.

U Zagrebu je odmah sredio neke za njega i Paulu važne stvari. Kako će se kasnije iz priče doznati, kupio je jednu nimalo skromnu “dvosobnu” grobnicu na Mirogoju, i vjerovatno za goleme pare iselio iz nje dotadašnje stanare, te jedan kroz jedan definitivno riješio problem stanarskog prava i krova nad glavom za zemne ostatke svoje supruge i sebe. Nakon toga je obavio pregled kod najboljih doktora na „Rebru“. Oni su mu veoma detaljno izložili njegovu zdravstvenu situaciju, odnosno, rekli da njegovo stanje sa operiranim karcinomom bronha nije loše, da bolest miruje i da se za sada ne može utvrditi prisustvo metastaza.

To je saznanje Ragiba jako obradovalo, jer je znao da mu je ostalo valjda dovoljno vremena za obići svoju najbližu preživjelu rodbinu u Sarajevu i vidjeti kako će oni svoga starog daidžu, sa daidžincom Paulom, dočekati nakon punih pedeset godina izbivanja u Argentini. Iako nije dramaturški, ali ja vas, dragi čitatelji, ne želim držati u nekoj vrsti neizvjesnosti, te stoga smatram da priču neću pokvariti ako odmah kažem da je ta sva sarajevska rodbina dočekala svog starog starog daidžu i nepoznatu daidžinicu baš kao “keca na jedanaest”, a što je najgora vrsta trope u kartaškoj igri zvanoj “ajnc”.

Ledeni ljetni račun

Jahijina i Amirina rezervisanost i potpuna udaljenost nije bila nimalo sakrivena. Oni daidžu i daiždincu primiše veoma pristojno, ali tako da bi se i eskim u zamrzivaču prehladio od njihove rođačke topline. Prva lavina pitanja je bilo čisto finansijske naravi. Neskriveno i napadno je bilo njihovo raspitivanje o parama, eventualnoj penziji, o tome koliko namjeravaju ostati u Sarajevu, te o njihovim staračkim planovima. Ragib je odmah vidio o čemu se radi. To ga nije nimalo iznenadilo, jer njega u životu, nakon tolikih godina i preživljenih iskustava, više i nije moglo išta iznenaditi. Starca je život učinio veoma mudrim, čak i prepredenim. Zakukao je da su on i Paula mukotrpno radili u Argentini, ali da samo on ima malu penziju, i će trebati podosta vremena da se pravno regulira primanje te penzije u Bosni, te da je s Paulinom penzijom nešto zapelo, no da će se i to s vremenom srediti. Na direktno i bezobrazno pitanje sa koliko gotovine raspolaže, Ragib je odgovorio potpuno iskreno pokazavši novčanik sa oko četiri hiljade američkih dolara. Jahija i Amira su se zgledavali kao da su im umjesto glave i očiju na vratovima digitroni. Ragib je pokušao sa pet stotina američkih dolara zakupiti Jahijinu i Amirinu gostoljubivost, ali, te pare su bile dovoljne da provedu samo jednu mučnu sedmicu kod ova dva titiza. Za taj iznos on i Paula su mogli provesti k'o gospoda sedam dana u nekom sarajevskom hotelu.

Jahija i Amira su stalno kukali nad svojom ratnom sudbinom, kao i nad poratnom neizvjesnošću, kako su činili mnogobrojni stanovnici Sarajeva i Bosne poharane, a što se nikome nije moglo, ni smjelo zamjeriti. Nisu ni pokušavali sakriti želju da daidža i daidžinca nađu sebi što prije neki drugi smještaj. Mudro su izračunali da ako daidža i bude dobivao argentinsku penziju, da će to biti premalo da njega i njegovu bolesnu ženu hizmećare i hrane. S druge strane, oboje su zaključili da će daidža Ragib, koji uopće nije skrivao da je u Argentini operirao rak, uskoro preseliti na Ahiret, a Bog sami zna hoće li njegova udovica naslijediti tu crkavicu od oko 400 dolara mjesečno. Ako i naslijedi, premalo je, nema se stvarno računa za tako male pare oko nje mučiti, a ako je ne naslijedi, eto ti onda tek pravog belaja. Gdje će tada sa njom? Pametni i oprezni su bili Jahija i Amira, baš pravi uigrani tandem, koji nikad ništa nije skontavao i prekontavao bez dogovora, razmjene mišljenja i pravih rezona. Njihova međusobna komunikacija bila je prepuna samo njima dvoma poznatih išareta. Dovoljno je bilo samo da se pogledaju i znali su šta svako od njih misli. Sve je kod njih bilo rezonski, sve utvrdo skontano i proračunato.

Poslije jedne hefte, plus možda dva do tri dana, Jahija i Amira predložiše daidži Ragibu da on i Paula pokušaju sebi pronaći bolje i komfornije utočište kod mnogo bolje situirane Jahijine seste Fethije. Fethija i Jahija odavno nisu bili u prisnosti i ljubavi. Tačnije rečeno, brat i sestra nisu govorili preko trideset godina. Grdno su se pofesatili oko neke jadne zaostavštine. Pravcijata naša priča. Al’, eto, nisu oni jedini kod kojih je radi naslijeđa pukla tikva, a prosule se košpe, i to samo zbog nekih jadnih i nevrijednih imovinskih odnosa koji gube na vrijednosti i ozbiljnosti direktno proporcionalno protoku vremena od početnog fesata. Za njihovu svađu je ustvari bila kriva jedna stara mangala, koju je Jahija siledžijski prisvojio, a Fethija se zainatila da je ona opet dobije. Povuci-potegni, nije u tome uspjela, pofesatili su se na mačja preskakala, svašta jedno drugom ružnoga nagovorili, a najružnije, proklinajli jedno drugo. I eto, preko trideset godina ne govore.

Priča o Fethiji i Rasimu

Fethija je zaista sada bolje situirana od Jahije. Ona i njezin muž, Sandžaklija Rasim, kojeg su mnogi u čaršiji bolje poznavali pod nadimkom Duduk (a bogami, on je bio sve, ali nije bio duduk), ili limar sa “reka Lim”, cijeli su rat nešto folirali po Merhametu. Navodno su kao dobrovoljci pomagali vječnom direktoru “Merhameta” Edahu Edi Bečirbegoviću, te su cijeli rat merhametli davali sve od sebe da prisvoje što više za sebe. Tako su mnoga dječija i staračka usta ostala gladna upravo zbog notorne činjenice da su njihova sljedovanja volšebno završavala na pijaci kod Markala. Tamo je Duduk, “hrabro”, i po kiši i po snijegu, čak i pod prijetnjom četničkih granata i mina, krčmio hurmice, brašno, zejtin i ostalu pomoć, pretvarajući tuđu glad u marke, šilinge, dolare, almasli grane, zlatne lančiće i narukvice, prstenje i ostale žute sitne predmete, pune tuđih uspomena, nekadašnje sreće ili uzdaha. Boga mi, biće im oboma baš poteško kada dođu do mizan-terazija, ali neće biti pred tim terazijama usamljeni, već će njih dvoje biti samo dio ogromne gomile sarajevskih mušterija čiji su grijesi došli na vaganje na toj veoma preciznoj vagi.

TemplPriča svijet da su se njih dvoje, koji su inače odlično znali tablicu množenja i sabiranja, ali zato nisu pojma imali o tablici dijeljenja, veoma često muhali oko Jevrejske opštine u Aškenazijskom templu kod Drvenije mosta. Za razliku od svih Sarajlija, Jevreji su, dok nisu kolektivno pobjegli iz Sarajeva, preko takozvane „srpske oslobođene teritorije“, i mačku o rep objesili višestoljetni komšiluk, do tada bili građani prvog reda i bez problema dobivali gomile lijekova i hrane. Kamioni sa namirnicama i lijekovima, o kojima su obične Sarajlije mogle samo sanjati, prelazili su bez problema preko teritorije takozvane republike srpske. Priča se da je tu aktivnost cijeli rat koordinirao neki Jevrej, kažu, u taj vakat, nekakav univerzitetski docent. Na kraju je i on haman dolij'o, jer se ufatilo da se u jednom od tih “jevrejskih” kamiona nalazi sedam tona “Vegete”.

Docent se izvukao, a Srbin šofer koji je vozio Podravkinu “Vegetu”, završio je u zatvoru. Šofera su kasnije pustili, ali, kada se sva prašina slegla i afera legla. Šofer je poslije izlaska iz istražnog zatvora postao jako šutljiv i povučen. Za spomenutog docenta, opet, pričaju da je na zaprepaštenje mnogih Sarajlija, kao kadar jedne od političkih stranaka kojoj je na čelu naš najljepši političar, uhljebljen na visoku diplomatsku funkciju pri Evropskoj zajednici. A, možda on tamo honorarno zastupa i interese Podravke i tuši “Vegetu” na vel’ko, ko to zna? Sada je negdje u nekoj od bivših republika bivšeg SSSR-a, gdje je k'o biva nekakav promatrač. Šta li taj anamo kibicuje i mudro promatra, i zašta platu prima, niko ne zna, pa ni ja.

VegetaMislim da će se svi koji ovu priču čitaju složiti da “Vegeta” nije nikad ni bila na bilo kakvom spisku lijekova. A ako jeste, onda se ja uzvinjavam duboko, zbog tih sedam tona lijekova. Ako neko od vas drugačije misli, neka mi se javi da natenane prodiskutujemo tu problematiku.

Bezbeli vam izgleda da gubim nit priče, ali, za mene je baš prava misterija kojim je to sve cestama, putevima, drumovima, sokacima i vukojebinama putovala ta ogromna količina “Vegete”, čak iz “Podravke”, u Koprivnici, preko opijene i „neutralne“ Srbije, pa preko bosanskih blokada i barikada, pa haj-haj rabin Alkalaj daleko je priči kraj, bub pred Jevrejsku opštinu. Čak su neka sarajevska spadala odmah provalila da je tih sedam tona “Vegete” lično naručio aščija Hadžibajrić, al’ samo i ekskluzivno za začinjavanje njegove famozne škembe-čorbe. Dobra li je kad si nakon prekonoćnog prečizivanja plaho mahmuran, pa kad još u nju 'nako vruću dodaš sirćeta, mahmurluka k'o da nije ni bilo. Razbila ga škembe-čorba i oćerala k'o rukom.

Pravo da vam kažem, ne znam je li to sve tačno, ili je to još jedna od izmišljotina, čijom se količinom i kakvoćom Sarajevo moglo oduvijek pohvaliti, kao ni jedan drugi grad na ovom dunjaluku. Gdje si sada barone Munchausen? Kad bi te Sarajevo uzelo na trehu, ti bi se za par dana postidio i utekao u svoju Njemačku, glavom bez obzira. Ti si za naše sarajevske palamudere malehni maksum, da znaš! Helem neise. Hajmo mi dalje, laganice, kroz priču.

Sada, kad je rat prošao, Fethija i njezin Duduk, uživajući plodove svoga ratnog pregalaštva, “pošteno” su se dokopali jedne povelike, prilično devastirane kuće, koju su njih dvoje u ratnim danima i noćima još temeljitije devastirali i čerupali. Odnijeli su preostala vrata i prozore, kadu i klozetsku šolju, sve prekidače, slavine, lustere, sijalična mjesta, baš sve što se moglo jamiti i uskladištiti do renoviranja. Jazuk je bilo na četnikovoj kući bilo šta ostavljati. More sve to ustrebat. To su radili samo sa jednim ciljem, da toj njihovoj budućoj kući još više obore ionako smahnutu cijenu. Tu kuću im je pojeftino prodavao jedan bivši sarajevski Srbin, koji se samo za tu prigodu, sav ukehan od straha, usudio spustiti sa Pala u mudžahedinski Teheran, u kojem su čak i Davorin Popović i Mirza Delibašić gladnim lavovima u zoološkom vrtu u Pionirskoj dolini bacali viđenije sarajevske Srbe. Nije šala kad Srbin dođe lično u mudžahendinski Teheran, gdje je bilo preko sedam stotina koncentracionih logora samo za Srbe, u taj srpske krvi žedni Teheran u kojem je pobijeno preko osamdeset hiljada sarajevskih Srba, o čemu postoje maštoviti i precizni spiskovi u Banjoj Luci. Tako je taj Srbin sve vidio na televiziji Srna, a u televiziju se ne sumnja, jer po televizoru, brate si lijepi, hodaju najpametniji ljudi u Srba, kao što su pjevači Era Ojdanić i Predgrad Živković, ili Gojković, Tozovac.

Kad je Duduk konačno isplatio mizernu svoticu za pogođenu kuću, tek tada je upitao tog pravoslavca šta to njemu smeta u Sarajevu, je l' ga kogod dir'o ili nedajbože na neki drugi način maltretir'o. Ovaj mu se usudio iskreno odgovoriti da odlazi jer neće ni po koju cijenu da živi u muslimanskoj džamahiriji u kojoj će mu unučad biti prisiljena na sunećenje, u kojoj će se svaki Srbin morati poturčiti, u kojoj je lično Alija Izetbegović natjerao čak i jednu zaslužnu estradnu “umetnicu” kakva je Neda Ukraden da mora jadna i kukavna nosati dimije i zar, koji joj je tajanstveno prekrivao njeno “prelepo” lice. I njemu su srpski mediji izdinstali i veliki i mali mozak na lešo televizija SRNA. Potonji jezerski skakač i plivač Risto Džogo, Ilija Guzina i njima slični, svojim su riječima i televizijskim prilozima zaista znali izluđivati izluđivanju inače veoma podložne Srbe, a koji opet maltene da svjesno ili podsvjesno, ili na seksualnoj bazi, jedva čekaju da budu totalno izluđeni. Tako temeljito izluđeni lakše se private naoštrene kame, bratski pružene iz ruku beogradske čaršijetine, i prekodrinske majčice Srbije.

Hajde, bosanski pravoslavni paore, brani svoju starčad i svoju nejač od Turaka, opet kolji kako si to radio i u onom drugom ratu, a mi ćemo po običaju, kad se sve završi u moru krvi, sve to tretirati kao jedan sukob s kojim mi srbijanski Srbi ama baš nikad nismo ništa imali, te nemamo ni sada. Mi smo, breeee, uvek bili i bićemo za Bosnu i Hercegovinu, ali nas samo brine što su naša prekodrinska braća opet i stalno u bilo kakvoj Bosni ugrožena i osuđena na istrebljenje. Zato, braćo, bosanski Srbi, čuvajte svoju republiku srpsku kao “zenicu oka svog”! ...Ko pokvarena gramofonska ploča.

Srbin žurno potpisa sve dokumente, kod advokata mu bi izbrojana neka sumica novca, ugovor bi ovjeren, jedan primjerak njemu, koji više nikada neće doći u grad u kojem je proveo život, a jadan i kaharan nikamo više neće kao dobrodošao prispjeti. Drugi primjerak ugovora advokat predade Duduku, taze ponosnom kućevlasniku, koji će se uskoro širiti u pogolemoj kući, a ona kuća u selu kod Sjenice biće mu sada vikendica u inozemstvu.  

kućaPočela je obnova u pravo vrijeme. Dok majstori dovode još sitne detalje u potpuni red, Duduk leti u džamiju. Postao je on sada, kada je sredio egzistencijalne probleme, pravi namazlija. Klanja svih pet vakat-namaza. Barem se tako među ljudima fali. Takvih k'o Duduk puna je Bosna, a baška Sarajevo. Jadna li nam majka sa tim king-size, turbo na kurblu, muslimanima!

Ali, ima tu nešto malo i sumnjivo. Kažu da su ga prije par mjeseci neki ljudi doveli iz obližnje birtije, što bi se reklo, trogomindžoloz ili čor-čutuk pipa, pijanog k'o mejit. Sutra, kad su ga neki majstori tražili da im dadne pare za materijal, Fethija je ašćarile lagala da Duduka nema kod kuće. K'o biva, otiš’o da obiđe bolesnu staru mater u Sandžaku. Pokrila ga je dobro, al’ šta mu je sve poslije iskantala samo Duduk znade. Dotle se hairlija Duduk krio u preteškom olovnom mahmurluku, al' ipak nije propustio džuma-namaz u Carevoj džamiji, gdje se gurao i gurao, al’ nije dogurao dalje od osmoga safa. Sarajvo je to, bolan ne bio, teško se tu progurati u prve safove! ...A do pred rat, džamije su zjapile skoro prazne, baš k'o što vazda zjapi Zemaljski muzej, dole ispod Marindvora.

Čudno je to što oko njega uvijek miriše jak mentol, od onih najjačih sitnih uvoznih bombona marke „Fisherman’s friend“. Al' da ne griješim dušu, nije Duduk jedini od tih king-size ili turbo muslimana, oko kojih se spomenuti “maskirni” miris širi kao efikasna zaštita koja prekriva sve ostale kompromitirajuće mirise iz usta. Neise! Od mene mu azab olamasun! Nisam ni ja mnogo bolji bio, jesam i previše pio, al’ barem Boga ne lažem niti mu foliram da u Njega vjerujem. Mene, pretpostavljam, čeka Džehenem, i ja se na to ne žalim. No, uvijek sam najiskrenije poštivao sve prave vjernike i sve prave ateiste, a ostalima: Sikter!, daleko im kuća bila. Kad bi svi ljudi poštivali makar devet od deset Božijih zapovijesti, ne bi trebale ovolike džamije, crkve, katedrale i sinagoge, a i podosta bi popina, hodžusija i rabina ostali bez posla, pa bi im se valjalo prijaviti na biro rada.  

Dobro je pokojni Miroslav Krleža rekao: “Sačuvaj me bože hrvatske kulture i srpskog junaštva”, a ja bih dodao: “...i mnogih sarajevskih novokomponiranih muslimana i njihova islama”. Ovaj stav ne dovodi u pitanje moje duboko poštovanje prema onim pravim, iskrenim muslimanima koje, kao i sve ostale prave vjernike, najiskrenije poštujem iz dubine moje prolazne duše. Ali, brate si mi dragi, kako ću poštivati one novokomponirane, što su se gurali po komitetima i partijskim ćelijama na fakultetima, preduzećima, mjesnim zajednicama, i diljem sistema, a sada se, za jednakom strašću i jednakim interesima, guraju po džamijama. Takvi bi zasigurno sutra opet pohrlili pred komitete samo kad bi rahmetli Titaga jedan dan 'nako, iz čiste zafrkancije, napustio “Kuću cveća” i pojavio se, recimo, u petak pred džumu pred Begovom džamijom, te upitao: “Ma gdje ste to pošli drugovi?” Kakav bi li se aplauz prolomio, uz skandiranje: “Tito-partija! Narod-armija!”

S prozora te gledam, u kuću ti ne dam

Kada se Ragib sa Paulom pojavio Fethiji i Rasimu na vratima, velepametni Duduk je odmah, instiktivno i rezonski, sjeo u auto i dao gas, ostavivši mudro na prvoj crti odbrane Fethiju, da ona sama sve riješi sa svojim daidžom koji se pojavio poslije pedeset godina, baš kao duh. Neka, bome, Fathija sve to riješava sada kako zna i umije! Uostalom, što će se on i petljati u Atlagića i Hadžibaščauševića familijarne probleme, nije to njegov poso?! “Ode ja klapit koju dok se oni izmeđuse zdogovaraju, pa dvi nanijage 'Fishermen’s frienda' u gubicu, pa u džamiju, neka me i anamo, jerbo se sve gleda i pika”, rezonski će Duduk.

Energična halapača Fethija, prava mahaluška zmajica, nije Ragibu dala ni izložiti i obrazložiti svoje teške muke i probleme. Odmah je krenula đonom. Ona za razliku od Jahije i Amire nije ni pitala za pare, ali ne zbog pristojnosti, daleko od toga, već zato što joj pare sada nisu trebale, a još manje joj je trebao stari bolesni daidža kojeg je svakako odavno zaboravila.

Tako su Ragib i Paula samo izvana vidjeli Fethijinu renoviranu kućerinu što se kočoperila na početku uzbrdice za Vraca. Nije bilo šanse da se dive kućnom interijeru. Ne da nisu pozvani preko praga, već im je jasno rečeno da ulazak u kuću ne dolazi u obzir. K'o biva, majstori su tek metnuli specijalne talijanske pločice i treba bilesi dvije hefte da se to specijalno ljepilo stisne, pa zato Fethija nije mogla sići s prozora odakle se s daidžom dovikivala. Za sve su krive neosušene pločice. “Pa nećeš jamda gore na gornjem boju dvije hefte provesti zbog tih sporosušećih pločica? Kod nas u Argentini sve se pločice utvrde i osuše maksimalno za dvadeset sati, a kod vas dvije hefte!”, cinično je priupita Ragib, a ona mu munjevito odvrati: "Dabudeš tako star 'vamo iz ote svoje Argemtine 'vamo dolazijo! Šta ti bi bolan da se 'vamo vraćaš iz te zemlje đe sve štima, pa i pločice se brže suše?” Ragib se pametno povuče i uvidjevši koliko je sati odustade od dalje diskusije sa tom gornjeprozorskom alapačom na novou.

Lukava Fethija se onako s prozora sjetila spasonosnog izlaza, kako da se na što bezbolniji način riješi daidže i daidžince, a da im bejagi dobronamjerno pomogne. Ona prva spomenu Jahijinu i svoju najmlađu sestru Ajšu. Ajša joj pade nas pamet kao spasonosno celofansko rješenje, koje bi se uklopilo u onu “brigo moja pređi na drugoga”. Krenula je ubjeđivati Ragiba da je za njegovo i Paulino zdravlje najbolje da žive na moru, a Ajša je živjela u Zadru, koji je po Fethijinom stručnom mišljenju bio baš idealno mjesto za starije ljude. Ona to zna bolje nego li i profesorica za „srdačna oboljenja“, doktorica Amila, što sjedi u bolnici na Koševu. Fethija je medila kako u Zadru Ajša ima ogroman stan, odmah pored mora, a koliko ona zna, Ajša se stalno sa tugom znala pitati: ”Bože moj dragi, sanjala sam da je daidža Ragib živ. Tol’ko bih ga voljela opet jednom u životu vidjeti! Joj đe li mi je moj dragi daidža, ne znam bi li ga oplakivala ili ne bi li...”, što je bezbeli bila providna Fethijina srceparajuća izmišljotina. Na kraju je barem bila toliko pristojna da je spetljala: “Joj, daidža predragi, što mi je krivo što ne mogu doli sići! Onaj me moj hablešina još bilesi zaključ'o, a ja ključa nejmam, a sreća što ovdi na gornjem boju imam frižider i televizor, pa ću jadna ovu muku nekako prebortat', da si mi živ i zdrav i nemoj se, živ mi bijo, zaboravit javit' makar kartom od anamo, od Ajše, i poselami je, al' onog njezina domuzinu vlaha jok. Hajde nek' vam je sa srećom, ode ja daidža po kući radi't, ti znaš kako je nama muslimanskim urednim ženicama. Hajde alahemanet”, odkanta i zatvori prozor.

Kod Ajše i Ljubiše

Pošto je Ragib bez dileme, i dok si rek’o „petit beure keks“, ukapirao da ga sarajevska rodbina jednostavno neće, te da njega i Paulu prosto guraju kod Ajše i njenoga muža u Zadar, odlučio je okušati sreću i kod te treće rodice.

Dok Ragib i Paula spremaju svoje jadne putne torbe, dok taksijem kreću na autobusku stanicu i ulaze u Centrotransov autobus koji će ih voziti u Split, (po lihvarskim cijenama od 150 maraka u jednom pravcu), te se truckaju u autobusu preko dvanaest sati, predlažem da ne gubimo vrijeme, čekajući kada će dvoje staraca doći u Split, već da vas malo bolje upoznam sa Ajšom i njenim mužem. Tako ćete vi, još prije Ragiba i Paule, imati privilegiju da upoznate taj par, koji je za ovo dvoje staraca bio zadnja familijarna šansa da nađu barem privremeno utočište za svoje izjađene i ojađene đuturumske kosti.

Fethija i Jahija su složno iz Atlagića familije izopćili najmlađu sestru Ajšu, kada se ona 1968. godine malo prisnije upoznala sa Ljubišom Mrkićem, civilnim licem na službi u tadašnjoj bratstvujučoj i jedinstvujučoj JNA. U to vrijeme je bila već postarija cura. Boravila je sa ferijalom na ljetovanju u Zadru. Upoznavanje sa Ljubišom nije ostalo na kratkoj ljetnoj, plamenoj, užarenoj ljubavnoj avanturi. Ljubiša se zatreskao do ušiju, isk’o i naiskav'o, ali nije dobio ništa prije regularnog braka. Nema nikom pa ni njemu! Dolazio je nekoliko puta u Sarajevo i na kraju, na jedvite jade, privolio Ajšu da, i pored strašnih opstrukcija, kletvi i prijetnji, kojima je ona jadna bila izložena od Fethije i Jahije, svoju vezu ozakone pred zadarskim matičarem. Tako Ajša ode za “vlašinu”, a Jahija i Fethija je prekrižiše za vjeke vjekova.

Bilo je to ono vrijeme “mrskog“ bratstva i jedinstva, u kome su se posebno baš muslimanke i muslimani, tada još uvijek ponosno neopredjeljeni, bez ikakva zazora odlučivali za opredjeljene bračne partnere i „multinacionalnu i multireligijsku“ bračnu sreću. Ajša se tiho udade, bešumno dade otkaz na mjesto stomatološke tehničarke u Školskoj poliklinici, lagano pokupi svoje krpice u dvije torbe i ode svoju novu nafaku stvarati u sunčanom Zadru.

Ajšin Ljubiša je strašno zanimljiv lik. Šumadinac, naravi blage kao pamuk, prava pravcata dobričina, panja od čojeka, kako se u Bosnici kaže, skoro pravi mazlum, kako se u nas znalo, pa i sada zna reći za naivna i nerealno predobra čovjeka. Mnogi ljudi su ga stvarno voljeli, a koliko ja znam, nikada ga niko nije mrzio. Voljeli su ga svi na vojnom aerodromu Zemunik, gdje je bez dana bolovanja i bez minute zakašnjenja, vrijedno i bez greške radio. Voljele su ga sve komšije, pa čak i susjedi u Bagatovom neboderu, tom monstrumu socijalisticke novogradnje koji je, recimo to još jednom, totalno upropastio panoramu užeg centra Zadra, a koju su hiljadama godina nastojali samo do granica divljenja uljepšavati bezbrojni neimari sa svih strana svijeta.

Ajša i Ljubiša su imali kćerku Aidu i sina Zorana, a po Ajšinom prevodu Sabahudina. U vrijeme pričanja ove priče, Aida je bila student drugog semestra na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a Zoran je bio druga godina Pravnog fakulteta, takođe u Zagrebu. Ajša i Ljubiša su sve ulagali u svoju djecu. Zaista, nesebično su se žrtvovali i odvajali od svojih usta samo da djeca mogu studirati i plaćati preskupu zagrebačku garsonjeru. “Strpljen, spašen, doći će Ajša i na nas red, kada djeca steknu diplome i pronađu posao”, znao je reći uvijek optimistički raspoloženi Ljubiša. Njega, koji je bio još u punoj radnoj kondiciji, nove su vlasti poslale u mirovinu i dale mu mizeriju od oko 1100 kuna mjesečno. Sa tom mirovinom se nije mogla platiti ni kirija za garsonjeru u Zagrebu.

Ljubiša je prilično dobro prošao u čupavim vremenima, koja su započela kada je nova lokalna hadezeovska vlast došla na svoje, u ovom prelijepom, ali tradicionalno desničarskom gradu. Odmah na početku rata “spontano” su porazbijani i temeljito opljačkani svi takozvani nehrvatski dućani, kafići, kafane i ostali poslovni prostori. Srbi su se razbježali i glavom bez obzira utekli u “novokomponovanu” Srpsku Krajinu, opijeni bajnim pričama velkosrbofilnih oficira JNA, da će se za par nedelja svi vratiti svojim kućama i svojoj imovini, a da će “ustaše” biti totalno i konačno skršene. Ta obećanja bila su čista laž, ali poslovično povodljivi Srbi su rado pofafali te njihove ublehe. Srpske kuće su noćima i noćima letjele u zrak, tako da i više od deset godina nakon prestanka rata, na periferiji Zadra stoje nepregledna, dinamitom i plinskim bocama “urbanizirana” naselja onih bivših stanovnika ovoga grada, koji su u pogrešno vrijeme, i na pogrešnom mjestu, i u totalno pogrešnom gradu, imali pogrešna krvna zrnca.

Među rijetkim Srbima koji su se bez straha šetali Kalalargom i zadarskim trgovima isticala se ponosna i lijepa glava umirovljenog civilnog lica na službi u bivšoj mrskoj JNA, Ljubiše Mrkića.

Ajša je radila kao stomatološki tehničar u državnoj Stomatološkoj ambulanti. Bila je uvijek vedre i dobre naravi. Znala je sa ljudima. Nije se nikada ni sa kime zamjerila, baš kao i njen Ljubiša. Bila je veoma vrijedna i sposobna, brzo je učila, nikada nije odbila nikakvu naredbu ili novi zadatak. Ni za nju kao Muslimanku, sa otežavajućom okolnošću da joj je muž Srbin, nije bilo zime, premda je to upravo bila najnesretnija i najnepopularnija bračna kombinacija u ta nesigurna hrvatska vremena. Ajša je imala relativno dobru plaću, ali valjalo je izdržavati dva studenta u preskupom Zagrebu, pa plaćati nemale režijske troškove za stan u Zadru, a to više nisu bile socijalističke i samoupravne blagougodne tarife, te je valjalo jesti, registrovati staru „Ladu“, proizvedenu 1981., ponekad nasuti i po malo benzina, pa kada se sve sabere i oduzme, ni najbolji matematičar ne bi izašao na kraj i riješio Ajšine i Ljubišine egzistencijalne more.

Ajša je bila pravi borac. Nije dopuštala da je situacija usmjerava i pokolebava. Hrabro se hvatala u koštac sa finansijskim nedaćama. Od jedne je kolegice posudila 3.000 maraka, našla vezu Istambul – Zagreb, naručila veću količinu lažnih porculanskih zuba i nešto materijala za proteze i mostove, te krenula u posao na crno. Taj posao je pokrivao sve šupljine tananog kućnoga budžeta, a uvijek je nešto novaca, kao višak, za zlu ne trebalo, ostajalo u kući. Otežavajuća okolnost u cijeloj stvari bila je činjenica da je prefrigani stambolski trgovac poslao lažne porculanske zube, koji ne samo da su bili lošega kvaliteta, već su to bili monotono i tužno jednaki zubi.

ZUBIZnači, ako je Ajša dobila 300 zuba jedinica, sve su jedinice bile, kao ispod čekića, potpuno jednake. Nije bilo ama baš nikakve razlike niti u obliku, niti u veličini, a pogotovu u nijansama boja. Tako je bilo i sa dvicama, tricama, četvrticama, itd. Sve isto. Nakon što je nekoliko dana očajavala zbog toga što nije imala nikakva izbora, Ajša je hrabro zasukala rukave i iz njezine male tajne kućne radionice počele su serijski izlaziti kompletne i parcijalne proteze, a u manjem broju i mostovi. Počela je poslijeratna zadarska mostogradnja, mnogo prije kroničnog Jure Radića!

Ajša bi odmah nakon završetka svoga regularnog i službenog radnog vremena, sjedala u ohrdanu „Ladu“ i kretala u obilazak sela u zadarskom zaleđu, gdje se hrvatsko seosko stanovništvo postepeno vraćalo da obnovi kuće koje je opet “hrabra vojska Srpske Krajine”, potpomognuta dojučerašnjim komšijama, do temelja opljačkala i devastirala. Ajša im nije pomagala da obnove kuće, već im je pojeftino ponudila obnovu zapuštenih zuba i zubala. Njoj je bilo dovoljno da samo u jednom selu ili zaseoku napravi nekome novu protezu, da se ta proteza po selu par puta iskezi, pa bi nove narudžbe počele da pljušte.

“Ma, šta da susjed Antiša ima nove zube, a da ja hodam krezav? Me ne dam preda se! Doktorice, doktorice, 'vamo isukrsta ti, uzmi i meni mjeru. Hoću i ja da sam k'o spiker na HTV. Ma nek' košta kol'ko košta, ne brigaj se!

Posla je bilo da ga nije skoro ni stizala uraditi. Pošto sam i ja zbog nekog moga posla često znao posjećivati sela i zaseoke u zadarskom zaleđu, nisam mogao a da se dobro ne nasmijem u tim prilikama. U Murvici, Donjem i Gornjem Zemuniku, Slivnici, Islamu Latinskom, Pridrazi, Lovincu, itd., mnogobrojni seljanke i seljaci, svakako samo oni koji su se ponovili, u stomatološkom smislu, imali su ista, baš potpuno ista zubala, koja bi se zabjelasala istambulskom bjelinom, kada god su ponosni vlasnici tih novih proteza i zubala progovorili ili se nasmijali. Nema ništa bez turske logistike!

Naumpade mi pitanje, šta bi bilo da u ta sela dođe neki profesor Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 'nako samo u prolazu?! Mislim da bi bio nemalo iznenađen i još više začuđen kada bi se profesionalnije zagledao u te “gebise” koji su se kao gljive poslije kiše pojavili u zadarskom zaleđu. Možda bi tu interesantnu pojavu i znanstveno obradio i objavio znanstveni rad o tom istozubnom fenomenu, pod naslovom: “Kratki osvrt na jedinstvenu monotoniju okolozadarskih seljačkih osmjeha”.

Mene je, kao Ajšina iskrenog navijača, radovala činjenica da se iza tih nizova bijele plastike, koja je prodavana pod porculan, krilo između 300 i 600 maraka po jednom poslu, a koji su završavali u sigurnom džepu ove neumorne fajterske “doktorice”, kako su je okolozadarski seljaci, sa vidljivim strahopoštovanjem, i oslovljavali.

Džuturumi na plavom Jadranu

BUSDok sam vas ukratko upoznavao sa zadnjom šansom za Ragiba i Paulu, barem što se tiče familijarnog razumijevanja i merhameta koji su krasili patrijarhalno odgojene mirnodopske sarajevske muslimane, Centrotransov autobus iz Sarajeva doklatario se do perona broj devet na splitskom autobusnom kolodvoru. Ragibu i Pauli preostao je još malo lakši dio bosansko-hrvatske anabaze. Naime, Ismet Čengić, znani kao Čenga, vozač autobusa iz kojeg su umorni starci izašli u Splitu, pomogao im je i pogodio povratnu turu sa jednim zadarskim taksistom, koji ih je nevoljko pristao odvesti u Zadar za stotinu dolara. Ne stigavši baciti radoznale poglede na uzavrelu splitsku luku, dvoje staraca se već našlo na Jadranskoj magistrali u društvu sa šutljivim vozačem smrknute i neinteligentne face, koja je više nego očigledno pripadala dinaroidnoj antropološkoj kategoriji.

BagatTako se njih dvoje, sa jadnim putnim torbicama, uskoro nađoše pred monstruozno ružnim Bagatovim neboderom. Ogromna zgradurina kao da je simbolizirala veliku šansu da se konačno skrase na mjestu, sa pogledom na more, i sa stalnim mirisom mora u nosu. Pozvoniše na zvono pored glomaznih ulaznih vrata. Nakon nekoliko pokušaja, iz interfona se javi preglasan glas, od kojeg se oboje prepadnuto trznuše. Neko ih je pitao ko su. Ragib odgovori da je tu pred kućom, on, Ajšin daidža. Interfon zamuknu. Naime, Ajša je znala da će daidža i daidžinca danas doći, a već dva dana je proklinjala Fethiju koja joj u ruke na najlukaviji način “prebaci njen i Jahijin vrući krompir”. Taman joj sada treba to dvoje staraca da pokvare njene višenedjeljne planove, da joj smetaju po kući, da je onako zabrinutu, izrađenu i preumornu muče svojim prisustvom i svrbećim iščekivanjem kada će se ponovo pokupiti iz njenoga života u kojem joj zaista nisu bili potrebni. Ajša se ipak po mentalnom sklopu nije uveliko razlikovala od sestre i brata. Nakon što su je njih dvoje popljuvali i ocrnili u čaršiji kada se udala za “vlašinu” Ljubišu, ona ih je prekrižila u svom emotivnom prostoru, i čak im se, s nekom čudnom nasladom, svetila odbijajući ih kad god su se pokušavali sa djecom uvaliti kod nje na ljetovanje. Tako su vremenom Ajši potpuno okrenuli leđa i sa njom nisu imali nikakva kontakta.

Zamislite, dragi čitatelji, kako se sada, Jahija i Fethija, svako za sebe, pakosno cerekaju, misleći: “Eto, nisi Ajša nas hotjela, pa smo ti poslali to dvoje đuturuma da ti oni malo krv za kaznu piju!” Lukavci su to! Odavno su njih dvoje popili svu pamet koja se sakuplja po čarsiji i okolnim sokacima, a posebno po čikmama i sarajevskim mahalama. Kao da se i u Zadru čulo zlurado bratsko-sestrinsko hakatanje čak iz dalekog Sarajeva, dok su se kao kreč bijela Ajša i njen Ljubiša spustali jedinim ispravnim liftom, da se suoče sa prolaznim i kratkim, ali neplanirano gorkim susretom sa dvoje nepoznatih staraca, koji će tog dana ući u njihove živote i sudbine, i potpuno ih promijeniti, a da to njih dvoje nisu ni sanjali.

Upoznavanje i konačni efekti

Susret nije bio nimalo srdačan. Ajša je, očigledno preplašena, očima strijeljala dvoje zbunjenih staraca. Nije mogla sakriti drhtavu nervozu. Upoznavanje i kratko rukovanje. Ljubiša zgrabi sve tri torbe koje su stajale na asfaltu uz Ragibove i Pauline noge, vrata lifta se zatvoriše i oni se nađoše u sunčanom stanu na šestom spratu Bagatovog nebodera, sa zaista prekrasnim pogledom na luku i stari grad Zadar.

Ljubiša je nastojao probijati led. Skoči i pripremi tursku kafu, natoči darežljivo pune čaše hladnog soka iz frižidera, upita ih žele li nešto pojesti prije nego što se pođu odmoriti od naporna puta. Ajša kroz stisnute zube procijedi nešto kao nevoljko izvinjenje i ode u malu sobu da pravi velike i malo manje seljačke proteze, jer nestrpljivi klijenti nisu mogli dočekati prebijele niske koje će im na dugi rok, sa garancijom, ponovo vratiti jednake, al’ vedre i široke osmjehe na njihova vesela seljačka lica.

Ragib je sa neskrivenim interesovanjem sve 'nako, malo-malo, pogledavao u Ljubišu, i ne izdrža da ga odmah ne upita, je li on pravi Srbin ili bosanski pravoslavac. Ljubiša je bio takav tip da ga se nije moglo baš lako isprovocirati. Potpuno smireno odgovori da on nikada nije bio ni Srbin, a ni pravoslavac, već da je Jugosloven, obrazlažući smireno da se u Jugoslaviji rodio, da je bio građanin Jugoslavije, a da ga pokojna mati i otac nisu ni pomislili krstiti, jer su oboje bili komunistički nastrojeni. Ali, ni Ragib se nije dao lako preveslati. Odmah je zabezeknutom Ljubiši održao jedan vatren govor, kojeg se ne bi postidio ni sam Anto Džapić, king-size Hrvatina i više nego gojazni vođa HSP-a. Ljubiša je u roku desetak minuta Ragibova monologa konačno doznao da svaki Jugosloven jest jednako četnik, Jugoslavija jest jednako tamnica hrvatskog naroda, Jugoslavije više nema i nikad je više biti neće, četnik uvijek ostaje četnik, najbolji četnici su mrtvi četnici i oni što su u Ragibovo vrijeme bili leđni maratonski plivači niz Savu, i da se svi Srbi rađaju kao četnici, a onda pređu u partizane... Ljubiša shvati da tu nema dalje diskusije, da nema pogovora, pa ušuti shvativši da to Ragibovo “minsko polje” treba ubuduće što pažljivije izbjegavati.

Ragib ga definitivno i bez milosti dokusuri govoreći: “Dobro je još davne 1927. godine rahmetli Poglavnik doktor Pavelić rekao da se stanje u toj k'o biva Jugoslaviji ne može popraviti mednim srpskim lažima, jer Srbijancima ta Jugoslavija i svaka druga Jugoslavija vrijedi samo tako dugo dok je mogu pljačkati, a onog časa kad im više ne mogne služiti tim pljačkaškim ciljevima, oni će je sami uništiti. Vidiš li, bolan ne bio, da su ti tvoji četnici, kad su vidjeli da se Hrvatska ne da više pljačkati, pod hitno razvalili tu svoju Srboslaviju, pa poletili maznut više od pola Hrvatske, pa dobili po pički i bi bjež’te noge posrala vas gujica, utekli, pa sada kukaju i tule ustaše im genocida opet k'o biva napravili. Ma banda ste vi svi nepopravita, razumiješ li ti mene što ti govorim šajkačaru jedan, haaa?! I nije Poglavnik džaba govorio da je on stablo posjekao, a da mi, ustaše, nakon njega trebamo posijeći sve grane, do najmanje grančice. Eeee, nsmo posao dobro odradili!”

Ljubo se ušutio kao miš, češka se po glavi, i sve se pita šta ga ovo snađe, al', računa, valjda neće stalno tako biti i trajati. Jezik za zube, zajeban je ovaj stari da zajebaniji ne može biti! U rikverc Ljubo i začepi labrnju! Samo viči: tako je.

Dok je Ragib uzbuđeno držao miting i granatao rukama po sobi, Paula je potpuno odsutno sjedila pored prozora i praznim i odsutnim pogledima šuteći šarala preko luke i starih zadarskih krovova. Naime, ona je bila u poodmakloj fazi Alzheimerove bolesti, te je vrlo često znala potpuno izgubiti svaki osjećaj za vrijeme, prostor i okolinu. Pored toga ona nije uopće znala hrvatski ili bosanski, te se Ragibu porijetko obraćala na talijanskom, španjolskom ili portugalskom. Jadnica, nije nikako mogla kontrolisati svoje fiziološke potrebe, te Ljubišu iznenadiše čudni zvuci, a vrlo brzo i neugodni mirisi koji su se prebrzo širili iz pravca prozora pored kojeg je Paula parila oči na predivnoj zadarskoj panorami. Ragib, kojeg opomenuše spomenuti zvuci, i ostali konačni efekti koji su se mogli osjetiti i kada bi se nos potpuno začepio, samo se trznu i iznenađujuće hitro skoči, nježno prihvati svoju staru ženu pod ruku i odvede je u kupatilo. Vrati se, otvori onu veću torbu, i iz nje izvadi pelenu za odrasle, pa opet za sobom zatvori vrata od kupatila. Ljubiša se došulja do vrata, pokuca i tiho upita Ragiba da li mu treba njegova pomoć. Nakon desetak minuta, Ragib dovede Paulu do fotelje pored prozora i ona se praznim i potpuno bezizražajnim pogledom ponovo zagleda u zadarsku panoramu.

U Ljubišinom domu i Ragibovom srcu

Tako se počeše odmotavati Ragibovi i Paulini zadarski dani. Ajša je i dalje naporno radila, što na državnom regularnom poslu, što po zaseocima i selima u zadarskoj okolini. Sa njom, u njezinoj torbi, truckale su proteze, da se pretvore u jednolične i prebijele seljačke osmjehe, a kada se vraćala, iz velikih borši, odnosno, cekera, izranjale su k'o dukat žute kokoši, pa i tuke, komadi sira, i poneki komad suhoga mesa. Ajša nije puno obraćala pažnju na daidžu i daidžincu. Ona je neskriveno i željno isčekivala kada će se dva metuzalema odlučiti za odlazak. U noćima prije odlaska u san, pila je krv na slamku Ljubiši, koji se nekako stavio u zaštitu staraca, poprilično brzo odomaćenih i razbaškarenih u njihovome stanu.

Koliko god Ajša inzistirala na radikalnoj akciji, da se pod hitno starci počnu uvjeravati da im je mjesto u nekom staračkom domu u Hrvatskoj, ili u Argentini, toliko je Ljubiša dobročudno i strpljivo igrao ulogu njihova advokata. Kako je Ajša cijeli dan provodila u trci za parama, Ljubiša je mogao posvetiti više pažnje Ragibu i Pauli. Dobričina, kakav je cijeli život bio i ostao, nije žalio truda, pa ih je nekoliko puta poveo i u avanturističke šetnje preko pješačkog mosta u stari grad, ali pošto se Paula znala na tim izletima unerediti, više su vremena provodili šetkajući se oko Bagatova nebodera, kako bi bili blizu kuće i kupatila.

slasticarnaJedna od omiljenih destinacija bila im je slastičarna “Sport”, čiji je vlasnik Albanac Servet Junuzi. Tu su se isjeđavali, gledajući besposleno kako svijet prolazi ulicom gore-dole. Slastičarna je imala čist toalet, u kome je Ragib mogao presvući Paulu i promijeniti joj pelenu kad god je to nezgodacija zahtijevala. U toj slastičarni imao sam priliku upoznati se sa Ragibom i Paulom. Sa Ljubišom sam se odveć poznavao, dok smo sa Ajšom moja supruga i ja bili dobri prijatelji, a posebno moja supruga.

Zato vas, poštovani čitatelji, i ne trebaju čuditi Ajšina iskrena i potpuno otvorena povjeravanja mojoj supruzi i meni, kao prijateljima, komšijama, i ako je to ikakav kompliment, rođenim Sarajlijama. Pošto je Ajša sa mučninom ulazila u svoj stan, otkad je okupiran od Ragiba i Paule, počesto je znala bahnuti kod nas, na kafu, nakon povratka iz obilazaka svojih zlatnokokih okolozadarskih klijenata. Moja žena i ja smo znali, po prepoznatljivom zvuku stare „Lade“, da se Ajša parkira pod našim prozorima. Mi smo bili i prve Ajšine komšije. Njen i naš stan dijelila je zračna distanca od možda samo stotinjak metara, odnosno samo mali dio ulice Frane Alfirevića.

Ajša je znala kod nas sjediti do kasno. Razlog za to njeno večernje dugo ostajanje nije bilo teško naslutiti. Ona je kod nas isčekivala da ono dvoje staraca odu spavati, da Ljubiša za njima sve temeljito počisti, i tek tada se je osjećala malo bolje. Svoju je kuću podnosila tek kad je znala da neće morati gledati one đuturumske likove i kada je bila sigurna da između nje i daidže neće biti nikakve verbalne komunikacije. Bivalo je joj je veoma neprijatno kada bi vidjela kako nas oboje ne možemo sakriti znakove pospanosti i zijevanje, pa se izvinjavala i nastavljala sjediti, do momenta kada je bila govotovo sigurna da joj je stan prohodan.

Ljutnula bi se na nas dvoje kada god smo je, više reda radi, tješili da će to sve proći, da će Ragib i Paula svakako negdje otići, da treba biti strpljivija... Njena reakcija je bila histerična, popraćena i pokojom suzicom, a par puta čak nam je ponudila da mi uzmemo Ragiba i Paulu na nekoliko dana, pa ćemo vidjeti kako je njoj.

Ljubiša je dalje tjerao po svome. Toliko je pazio dvoje staraca, a posebno Paulu, da je Ragib počeo prema Ljubiši osjećati nešto čudno, al’ njegovu srcu strano, toplo i lijepo, premda nije ni sanjao da će se ikada u njegovu životu desiti da on nešto lijepo misli o nekom pravoslavcu – grkoistočnjaku, kratko rečeno, četničini. Od toga novog osjećaja ga je obuzimao neki nejasan strah, ali je taj osjećaj svakim danom bivao sve jači, ma koliko ga on potiskivao i ignorirao.

Dan kad se Ljubiši prekolobatio svijet

Jedan dan Ragib započe diskusiju o automobilima. Ustvari, on je svaki dan dosađivao Ljubiši sa kojekakvim provokativnim pitanjima, te ga lukavo uvlačio u različite diskusije, po sistemu, nek' se nešto priča. Dobroćudni Ljubiša je pred kraj svake takve rasprave, u kojoj praktično nije ni sudjelovao, nježno i bezuslovno kapitulirao, velikodušno dopuštajući starom daidži da svaki dan osjeti slast verbalne pobjede.

Tako je i taj dan Ragib pitao Ljubišu zašto ne vozi neki drugi auto. Optužio ga je da je rusofil, kao što su to svi Srbi, te da sa svojom ruskom „Ladom“ namjerno provocira Hrvate oko sebe. Ljubiša se nije puno branio. On je odgovarao da bi volio voziti naprimjer „Renault Lagunu“, pa bi tada vjerovatno za Ragiba bio frankofil, ili voziti „Golfa“ dizela, pa bi tada bio germanofil. Ragib se nije puno razumio u auto-moto svijet, ali ga očigledno interesiralo koji je auto bolji, njemački „Golf“ ili francuski „Reno“. Za Ljubišu, koji je bio remontni aviomehaničar i aviotehničar, takve teme su bile voda u kojoj je najbolje plivao. Sa neskrivenim zanosom, temperamentno je objašnjavao starom Ragibu sve prednosti prvo jednog, pa onda drugog automobila, pa onda sve mane i slabosti. Na kraju, zaključak je bio da je „Ranault“ komforniji, ali da je zato „Golf“ ekonomičniji, robusniji i trajniji, pogotovo za Hrvatsku koja se tada nije baš mogla posebno pohvaliti kvalitetom cestovne mreže. Kada bi automobili, ili neka tehnička tema, bili predmet njihove diskusije, tada je Ljubiša vodio glavnu riječ, a Ragib je uglavnom pažljivo slušao “svoga privatnog četnika”, kako ga je iz zafrkancije ponekad oslovljavao. Ljubiša je završio polusatni monolog o njemačkim i francuskim automobilima, a Ragib mu je kao dijete oduševljeno zapljeskao, pohvalivši ga: “E moj Ljubo, ja sam do ovog trenutka bio uvjeren da Srbi znaju napraviti samo pušku, ako imaju u rukama bilo kakav komad željezne cijevi, ili znaju sklepati rakijski kotao za onu svoju brlju, svakako samo ako od Cigana ukradu ili otmu bakra. Ti si Ljubo izuzetak i da sam neka vlast dao bih ti napismeno da si pravo pametan za sve vrste mehanike i avijatike.”

Prošao je prvi mjesec njihova boravka u Zadru. Ragib i Paula skoro da nisu ni viđali Ajšu, jer je ona rano ustajala i tiho odlazila, a kasno se vraćala. Boravak u stanu joj se svodio na večernji i jutarnji odlazak u kupatilo, i na spavanje. Nekako tih dana Ragib zamoli Ljubišu da ga odvede da iz pošte nazove nekog čovjeka u Zagrebu. Ljubiša mu dobroćudno reče da nazove iz kuće, jer to nije previše skupo, a još napomenu da će, ako ih Ajša uhvati, reći da je zvao djecu. Ragib nevoljko pristade i nazva obrtnika kojem je ostavio pare za uređenje grobnice na Mirogoju. Razgovor je, po svemu što je Ragib izgovorio u telefonsku slušlicu, ubrzo poprimio oblik prave svađe. Ragib je onom s druge strane veze čak počeo prijetiti, ne samo svojim političkim vezama, već i potencijalnim gubitkom života, da bi ga u krajnjem momentu sočno opsovao. Tek tada je Ljubiša imao prilike vidjeti kakva je znala biti dobro skrivana Ragibova rabijatna narav. Ljubiša je mudro odšutio da ovoga prođe huja, a Ragib mu narednički odrješito odredi sudbinu jednog od dolazećih dana: “Ljubiša, spremi se da idemo u Zagreb slijedeće hefte! Hoću da me ti voziš autom, a Paulu ćemo ostaviti Ajši da je ona par dana pazi.” Ljubiša rezolutno uzvrati da on pouzdano zna da Ajša neće htjeti čuvati Paulu, a takođe mu naglasi da se on ne usuđuje kretati na tako dalek put u svojoj ohrdanoj „Ladi“. Pored toga je naglasio da Ajši svaki dan treba „Lada“ za obilazak njenih seoskih pacijenata.

“Ma ko te pita, bolan Ljubo, srpska trubo!? Ti ćeš voziti mene u autu, i to ne u boljševičkoj „Ladi“, a Ajša će, bogami, drage volje pričuvati Paulu. Ima ona narađenih slobodnih dana da je može čuvati i dva mjeseca, ako zatreba”, odbrusi Ragib. Ljubiša se zbuni i poče se češati po glavi. Nije mu uopće bilo jasno na šta starac cilja, ali mu je sve počelo bivati jasnije kada ga ovaj na najležerniji način upita da li se u Zadru može kupiti automobil marke „Golf“ dizel.

Ljubiša je zablehno, misleći da je stari sto po sto prolupao pred kraj života, no vrlo tiho i pristojno reče da u Zadru zaista postoji predstavništvo „Volks-Wagena“, ali naglasi i činjenicu da je „Golf“ dizel veoma skup auto. Ragib ga prostrijeli svojim ledeno plavim očima i reče mu da to nije njegova briga. Naredi Ljubiši da pozove taksi, koji se učas stvori i zatrubi ispod prozora. Pokupiše Paulu u lift, sjedoše u taksi i zapucaše do izlaza magistrale iz Zadra, kod dvije benzinske pumpe. Baš je tu neki Hercegovac, a ko će drugi, taman prije nekoliko mjeseci, otvorio predstavništvo, salon i servis za „Volks-Wagenova“ vozila. Ragib odredi da Ljubiša i Paula ostanu sa taksistom u autu. Uze od Ljubiše njegovu osobnu iskaznicu i nestade iza zatamnjenih staklenih vrata luksuznog autosalona. Nakon dvadesetak minuta čekanja otamo izađe neki mlađi čovjek i upita ko je Ljubiša Mrkić? Ljubiša potvrdi da je Ljubiša, a ovaj ga upita da li mu odgovara antracit metalik boja auta i da li ima nekih posebnih zahtjeva u vezi sa nekom specijalnom dodatnom opremom. Ljubiša samo što se ne onesvijesti. Dobro je da je sjedio u taksiju. Da je stajao, bilo bi guravo. Srce mu je lupalo u grlu. Šta li se to zaboga sada dešava? Šta sada odjednom radi taj ludi starac? Kao da se ništa nije ni desilo, Ragib se vrati, dade mu ležerno njegovu osobnu iskaznicu i odreza taksisti da vozi nazad do Bagatova nebodera. Taj su dio puta odšutjeli, a taman kada su trebali pristići na odredište, jadna Paula se uneredi. To žalosno stanje potvrdiše oni već poznati zvuci i hitro otvaranje svih prozora na automobilu. Ljubiša izvede Paulu, a Ragib ostade da se porefena sa taksistom, koji je unezvijereno kontrolirao zadnje sjedište gdje je Paula sjedila, ali ništa ne nađe. Ipak su na njoj bile najkvalitetnije njemačke pelene! Na kraju se taksista nakloni Ragibu skoro do zemlje, baš k'o da nema kičme, očigledno zadovoljan količinom novca koji je dobio za ovu turu i polusatno čekanje. Ponovo liftom gore, Paula i Ragib u kupatilo, Ljubiša za špaher, tanjuri sa toplom čorbom od pilećih krila i svježe pripremljenom paradajz salatom čekaju na stolu. Izvolite i dobar tek, a što bi se na bosanskom reklo, bujrum i prijatno. Poslije leže kafa, a Pauli kamilica, pa njima dvojici po jedna Servetova tulumba od jučer.

Nakon tog laganog ručka, starci se odoše prepustiti svom redovnom popodnevnom kunjanju. Prije odlaska u sobu Ragib mu se okrenu i reče: ”Da nisi ništa zucn'o onoj svojoj Atlagićkoj rospijetini, jes’čuo, četniče početniče?” Ljubiša potvdi klimanjem glave, pa sav zbunjen i nekao zguren skupi i opra suđe, te ode na terasu i pruži se u ligeštul. Oblaci su žurili preplavim nebom, a Ljubišine misli odlutaše među te oblake. Osjetio je Ljubiša da se nešto grdno sprema. Popodne prođe kao i sva dotadašnja. Starci pojedoše nešto kruha i kokošije paštete, popiše standardno nezašećeren čaj i po šaku svojih lijekova, te odbazaše ponovo u krpe. Ljubiša sačeka Ajšu, ležeći u krevetu i prelistavajući prekjučerašnju “Slobodnu Dalmaciju”. Ona ništa ne primijeti, a on joj ne reče šta je taj dan doživio, jer je tako Ragibu obećao.

Il' će san u javu, il' će java u san???

Ajša se ujutro izvuče iz kreveta i učas nestade iz kuće. Ljubiša pristavi kafu, kada je čuo Ragiba kako kašlje, a Paulu kako nešto drobi malo na raznoraznim jezicima. Kafa se popi, redovno, kao da se ništa posebno ne događa. Starci su upravo doručkovali kad oko devet sati zazvoni telefon. Ljubiša se javi, a neki prijatan ženski glas mu saopći da štovanog gospodina Ljubišu Mrkića čeka novi „Golf“ dizel sa svom dodatnom opremom, te da je auto spreman za tehnički pregled i ragistriranje. Ljubiša se ponovo potpuno zazijani. Očajničkim pogledom naišareti Ragibu da preuzme telefonsku slušalicu. Ovaj to i uradi, pa osu paljbu, po modelu “jedna glava, tisuću jezika”: „Ma, šta da mi dolazimo po auto?!! Ima da ga registrirate i dogonite na parking pred Bagatov neboder! Kakvi ste vi poslovni ljudi!? Vi ste seljački škutorski biznismeni! Za novce koje dajem, imat ću uslugu kakvu želim, kod vas, ili u nekoj drugoj firmi! - sasu Ragib i zalupi slušalicu ne čekajući odgovora.

Tog popodneva, negdje oko tri, dobiše novi, veoma umilni, cvrkućući telefonski poziv, da će osobno vlasnik salona dovesti novog registriranog „Golfa“ pred Bagatov neboder, te da vlasnik gospodin Ljubiša Mrkić izvoli biti na parkingu. Spustiše se liftom i ugledaše „Golfa“. Iz ganjc novog auta izađe ganjc nasmijani Hercegovac, ali s pravim porculanskim zubima. Priđe Ljubiši, grubo mu stisnu ruku, dade mu da potpiše papire od registracije i kasko osiguranja. Ragib tutnu Hercegovcu nešto u ruku, ovaj zraknu, pa se podobro strese i pokloni do zemlje “sultanu” Ragibu. ”Ma niste trebali gospodine, ovo je više nego previše“, govorio je Hercegovac idući unazad, kao da napušta Međugorje, a ne parking. Ragib odmahnu nehajno rukom, baš manirom kakva padišahova sudskog birokrate, koji velikodušno oprašta bogzna kakvo krivično djelo nekom jadnu i sakatu čovjeku.

GOLFLjubiša potpuno izgubljen zasjede u svoj novi automobil, koji kao da je kroz indigo preslikan iz njegovih čestih putujućih snova. Najlon na sjedištu ispod njega kao da mu nešto mazno šapuće, dok mu se u nozdrve uvlači karakterističan miris potpuno novog auta. Ragib ga je gledao sa zatajnim osmijehom koji je lagano titrao negdje na kraju staračkih drhtavih usana. Natjerao je Ljubišu da novog „Golfa“ parkira baš na ono mjesto gdje su Ajša i on parkirali njihovu staru ohrdanu „Ladu“. Naime, stanari Bagatovog nebodera su se na nekom davnom kućnom savjetu dogovorili gdje će ko parkirati i taj se dogovor uglavnom poštovao sve do početka turističke sezone. Pošto su u ratno, ali i u ovo poratno doba, jedini turisti bili rijetki avanturisti i unproforci, nije bilo nikakvih značajnijih problema sa parkiranjem ispred zgrade.

Gdje će jezik, nego u šupalj zub! Baš taj dan kada je na Ljubišu Mrkića sreća bacila svoj velikodušan osmijeh, namrgođena Ajša bahnu na vrata kada je niko nije očekivao. Paula se instiktivno odvuče u sobu. Izraz njezina lica nedvosmisleno je pokazivao da joj se Ajša nimalo ne sviđa. S druge strane, Ljubiša je na Paulinu licu izmamljivao neku grimasu koja bi se jedino mogla razumjeti kao neka vrsta zgrčena osmijeha.

“Koji li je ono kretenoidni papak parkirao na naše mjesto?! Dođe mi da noćas u gluho doba siđem, pa ukoliko još bude tamo, da mu kacavidom izgrebem cijelu karoseriju!?”, sasu Ajša još na vratima. Ragib i Ljubiša su meditativno blejali u šahovsku ploču, završavajući četvrtu partiju toga dana. Ragib je vodio dva jedan, uz jedan remi. Nakon desetak minuta šutnje Ragib reče: “Ajša, Ljubo i ja moramo za par dana, možda čak i prekosutra, jednim važnim poslom u Zagreb. Ja ne mogu da se lomatam po autobusima, pa idemo kolima. Ti bi trebala biti pripravna uzeti dva slobodna dana da pripaziš Paulu”, u isti mah i autoritativno i ležerno reče daidža, kao da se takav ton podrazumijeva u njegovoj i Ajšinoj komunikaciji.

Ajša, koja je stajala pored sudopera, zaljulja se puno u lijevo, pa onda malo manje u desno, prvo pocrveni, pa onda pobijeli, kao najbjelji papir, samo što se ne onesvijesti. Polako se okrenu prema starom smežuranom licu iz kojeg su na nju, s neskrivenom dozom zlurade radoznalosti, žmirkala dva plava oka.

“Šta to lupetaš Ragibe, bogati? Kako se bolan usuđuješ tak'e budalaštine izvaljivat' i to usred moje kuće? Haman si komplet pobudalio? Ma ne dolazi u obzir! Dosta mi je što vas ovdje trpim, a valjda neću još zadugo. Da nije ovog mog tukca koji ne da na vas, davno bi vi odavdje izletjeli. A što se tiče auta, ne dam! Meni auto svaki dan treba. A što se tiče hizmećarenja, stalnog pranja i presvlačenja pelena na ovoj tvojoj prikolici, nema daižda tih para na svijetu za koje bih se ja ponizila i to radila. Nema tih para, zapamti. Kakav Zagreb i kakvi bakrači!, ošinu Ajša rafalom i žestoko zalupi vrata od spavaće sobe. Ljubiša je problijedio. Znao je da će on bar nekoliko sati plaćati ceh, ako se usudi i primirisat’ u spavaću sobu. Kada je i Ragib odgegao kod Paule, Ljubo se onako u trenerci pruži na uski terpezarijski trosjed i ubrzo utonu u san pravednika.

Sanjao je da je probni vozač „Volks-Wagena“. Vozi „Golfa“ dizela na čelu kolone, a za njim, u savršenom germanskom redu, otegla se kolona „Golfova“, čak od Wolfsburga, pa sve do Zadra. Nijemci horski pjevaju „Hajli-Hajlo“. Vozi Ljubo, ulazi baš preko pješačkog mosta u stari grad Zadar, policajci mu mašu, egzaltirana gomila s obje strane baca cvijeće, a na vrh Kalalarge stoje župan Zadarsko-kninske županije Šime Prtenjača i njegova svita. Čekaju raširenih ruku svoga dobrog Ljubišu Mrkića i sve njemačke turiste koji voze „Golfa“ i koji su za Ljubišom i samo zbog Ljubiše došli k'o ovce ljetovati u Zadru. Cijele noći Ljubi nije silazio osmijeh sa okruglog dobroćudnog lica.

Paulu ostaviti Luci, a u Zagreb se u Golfu privuci

Nije bilo ni šest sati kad je Ajša otperljala na posao. Ragib i Ljubiša su pili prvu kafu, a Paula drhtavim rukama nesigurno pridržavala svoju veliku šolju sa čajem od kamilice, kojeg je više od pola završavalo u njezinu krilu. Najednom je Ljubiši sinula zavjerenička ideja i pretočila se u ingeniozan plan. Naumpala mu je Lucija sa četvrtog sprata, koju je od dragosti zvao „Luce moja“. Ona bi im mogla pomoći! I, nije se prevario. „Luce moja“ prihvati ponudu da u svom stanu pripazi na Paulu dva do tri dana, uz sve rizike koje takva hrabra odluka nosi. Luce je bila više nego sretna. Mirovina bijedna, ona sama, djeca se razišla, šunjaju se oko nje kao prepredene mace koje joj predu samo kada su na tapetu priče o privatizacijskom otkupu stana, a o čemu se u Zadru i cijeloj Hrvatskoj stalno šuškalo i što su svi s nestrpljenjem iščekivali. Luce je nekoliko puta zagledavala u dvije novčanice od po 100 američkih dolara, ili, kako bi ona reci, dolura. To je bio novac koji ona odavno nije vidjela. Jedino, malo je grizla sumnja da nisu dolari falši.

...Ma, Paula je baš dobra, ma nije ju teško oprati, ma nije Paula zahtjevna, može Luce sa njom... Iz radioaparata po cijeli dan trešti šund sa “Narodnog radija”, tako da čak i skoro potpuno dementna Paula pocupkuje na fotelji. Lijepo ju je Luce počešljala i okrenula prema balkonskim vratima da gleda brodove, krišteće galebove, ili pak ljude koji idu tamo-vamo preko pješačkog mosta. Ma, kako lijep dan, zar ne, Luce moja? Plaćen ogrijev i još će preostati. Pivaj Luce, pivaj! Baš imaš i razloga. Kad si kupin mali motorin, joj ća ću letit' s njim...

Kad se Ajša vratila kući oko osam uvečer, onog prokletog „Golfa“ nije bilo na njenome parking-mjestu. Hvala dragom Bogu, bar da je taj kreten više ne izluđuje! Ajša poprti dvije torbe iz „Ladinog“ gepeka, pa svom snagom udari po njemu i jedva ga zatvori. Smeće od auta!, podvriskivala je u sebi. Ali nije vrijeme za prohtjeve. Otključa kućna vrata i bi odmah iznenađena. U stanu polumrak! Jedino svjetlo davala je mala noćna lampa na komodi. Upali svjetlo u dnevnom boravku. Nevjerovatno! Gdje li su u ovo doba one dvije stare budale i onaj njezin mazlum?! Jest da ih voda i ugađa im, kao da su mu pokojna baba Smiljana i deda Vukajlo iz Šumadije došli u goste, ali, previše je budalasto da u ovo doba dana odu negdje.

Pored lampe na komodi ugledala je povelik papir. Prepoznala je drhtavi Ragibov rukopis: ”Ajša, mi smo u Zagrebu. Paula je u Luce dole. Vraćamo se brzo. Ženska glavo, pamet u glavušu dok je vakta. Prekontaj se malo. Boga mi, ima se računa opametniti, da znaš. Ragib.”

Dok su se Ajši po njenoj nepopravljivoj glavi rojile bezbrojne, brze, haotične misli, dotle su naša dva putnika udobno prešli Liku, te hapnuli po lijep komad vruće janjetine kod “Macole”, negdje baš pred Titovom Korenicom, („Ma kakvom Titovom, pazi Ljubo, nema Tite više, ne boj se bolan, nema više ni Titove Korenice, te sa istim znakom ni Užica, Velesa, Drvara...“), dakle, baš pred Korenicom, pa haj-haj, pa klaj-klaj, dokopaše se bijelog Zagreba grada.

Ragib-paša otvara sva vrata

PalaceKad su prošli naplatne kućice, Ljubo iskreno prizna Ragibu da se strašno boji vožnje po Zagrebu, po kojem odavno nije vozio. Kako će se provući do Hotela „Palace“, koji je k'o zainad bio baš u centru grada, naslonjen na hladovinu zrinjevačkih platana?! Ragib izađe iz auta smijuljeći se. „Ma, kakav četnik, kakav ustaša, gori si, Ljubo, neg' najgori domobran, ustvari si ti, Ljubo, pravi original usraša!“ Diže ruku, stade prvi taksi, on nešto reče vozaču, vrati se u „Golfa“, nježno udari Ljubu po glavi i s cerekanjem reče: “Kako se vi Srbi bojite Zagreba, to vam je u četničkim genima! Vozi Ljubo, srpska trubo, pravi si usraša jedan kroz jedan. Imaš lagan zadatak da samo pratiš ovaj taksi, a taksi će samo zbog tebe do hotela voziti k'o baja i to ti je to, papane šumadijski dabili!” Nije prošlo ni desetak minuta vožnje, uz povremeno trubljenje izbezumljenih i užurbanih vozača koji su se motali iza njih, a oni se nađoše pred starim gospodskim hotelom. Kad su parkirali, neki livrejisani momak otvori vrata prvo Ragibu, kako je to bio red još od dobrih austrijskih vremena, pa onda Ljubi pruži otvorenu šaku. Lubiša je mislio da mu treba dati par kuna napojnice, pa poče preturati po džepovima, no, Ragib ga curiknu: “Ključe mu od auta podaj, ključe, papak jedan! Njegovo je da auto uparkira. Podaj mu ih, ne boj se bolan ne bio!” Ljubiša se nerado i očigledno nepovjerljivo rastade od ključeva. Dok su oni bili na recepciji, isti momak im uredno vrati ključeve. Pošten neki momak, pomisli ozareni Ljubiša, kojega su već počele opsjedati crne misli. Starac ovom nešto tutnu u šaku, a ovaj se dobro strese k'o da ga je jamila trofazna struja, pa se nekoliko puta nakloni skoro do Ragibovih cipela, gotov' što ih ne poljubi.

Svi su se putevi pred Ragibom otvarali. Trojica sa recepcije su se utrkivali dok su ih uvodili u veliki luksuzni apartman na prvom katu. Kada su ih smjestili, svoj trojici starac je ponešto tutnuo u šake, a oni, k'o da su na dvoru, toliko se pokloniše pred Ragib-pašom, da su im se zbunjena lica mazno osmjehivala u sjaju njegovih crnih cipela. A sve nešto kulturno po zagrebački, predu i zahvaljuju se.

“Ne zjevaj Ljubo srpska trubo! Vakat je ići. Hajmo na Mirogoj do onog majstora, da mu ja vidim njegov majstorluk”, požurivao ga je Ragib. Spustiše se liftom, sjedoše u taksi koji je čekao pred ulaznim vratima, i pravo na Mirogoj. Blizu groblja bila je velika radionica za izradu nadgrobnih spomenika, uređenje grobova, i svih ostalih aktivnosti koje su imale ikakve veze sa posljednjim počivalištima bogatije zagrebačke pokojne, ali i rahmetli klijentele, no, i onih na listi čekanja.

U majstorskoj jazbini na Mirogoju

Majstor Stjepan Štef Vargek bio je jedan od najboljih u Zagrebu, ali, pored majstorluka za mramor i spomenike, mnogima je bio poznat po tome što je preuzimao više poslova nego što ih je njegova malobrojna ekipa mogla odraditi. Uz sve to, bio je bezobrazno skup, a klijenti su morali dati pola novca unaprijed, pa onda k'o majmuni čekati kada ce se Štef smilovati i završiti posao. Ta je kemija Štefu dobro palila, ali, po svoj prilici danas neće, jer se na vratima pojavio veoma nezgodan izuzetak koji zasigurno ne namjerava popušiti Štefova ustaljena poslovna pravila i medena obećanja u stilu “bumo mi to zriktali”.

kamenorezackajganic02Kad su Ragib i Ljubo ušli u radionu, imali su šta vidjeti. Stari Štef i njegovih šest radnika, što bi se na hrvatski kazalo djelatnika, sjedili su za stolom na kojem je dominantno mjesto zauzimala već do dna osiromašena boca „Stocka“. Mogao se steći utisak da je Štefova klesarska ekipa, upravo prije dolaska našeg tandema, već prešla na “Ožujsko”, kojim su gasili ostatke švargle.

“Bok, bok! Baj bugosponi želeli, prosimo lepo?”, zacvrkuta standardno Štef, ne udostojivši se ni ustati da dočeka iznenadne posjetitelje. Ili je taj nesretnik zaboravio Ragibovo lice, ili se ono slabo vidjelo u polumračnoj radionici. Ragib mu priđe. Ništa nije slutilo da će baš tako kriknuti, kao teško ranjeni lav iz pustinje Kalahari: ”Nemoj purgerčino odmah prositi! Prosit ćeš ti na Jelačića placu, kad ti ja te majstorske rukice malo polomim, rauberu jedan gulanferski!”

Prije nego što su se Štef i njegova ekipa snašli da išta pomisle, a kamo li da prozbore, ili poduzmu, Ragib je nastavio rafalnu grmljavinu: “Znaš li ti uopće bjelosvjetski rauberu i lažni zanaćijo, koga sam ti ja u radnju doveo?! Ovo je najskuplji profesionalni ubojica kojeg sam hitno čak iz Frankfurta za tvoju likvidaciju naručio! Njemu je lakše takvog majmunerosa liknuti, nego meni popit kafu.” Ragib gurnu Ljubišu pred sto prekriven ostacima jegera, švargle, kruha i piva. U njega su, kao u čudovište, gledale raskrebačene i sleđene oči, prvo Štefove, a onda i njegovih ništa manje prepadnutih radnika. Ljubiša s nelagodom ukapira koja se igra zaigrava. Ali, nije mogao natrag, jer bi natrag mogao fasovati, što od Ragiba, što od ove robusne grupe. Namrači se i važno se popipa ispod lijevog pazuha. U radionici je odzvanjala mukla tišina.

“Kojeg ćemo prvo gospodine?”, posve nehajno Ljubiša upita Ragiba. Štef pođe da ustane, no Ragib ga gurnu nazad u stolicu i riknu: ”Hoćeš li ti, kretenu, napraviti onu grobnicu kako Bog zapovijeda, ili ćeš se pomoliti i popiti to malo konjaka, da ne ideš Bogu na ispovjed baš suha grla?!” Ljubo utom upade sa sugestijom da treba odraditi cijeli projekat sa prigušivačem i da se treba po kratkom postupku riješiti svih svjedoka. Štef samo što se nije onesvijestio! I Štefu i ostalima počeše cvokotati zubi kao andaluzijske kastenjete. Štef sklopi ruke, kao da se nalazi u zagrebačkoj prvostolnici pred olatarom na misi i okrenu svoje mučenički isprepadane i napaćene oči prema Ragibovom licu. Ragib shvati išaret i dreknu: “Govori banditu purgerski, ali kratko i pametno! Nemoj da mi opet nešto palamudiš, jer bi ti to mogle biti zadnje riječi na ovom svijetu!” Ljubo se primaknu Štefu iza leđa sa uvjerljivo zavučenom desnom rukom ispod lijevog pazuha pod sakoom. “Bumo sve zriktali u tri tjedna gospon. Prosim lepo, nemojte se srditi. Budem bio brz i bit ćete fajn presretni veleštovani. No, no, prosim vas, nemojte se srditi. Bude sve zrigtano kak urica, vjerujte mi”, skoro plačući izdeklamova Štef.

Ragib ga značajno prostrijeli očima i šapnu mu na izblijedjelo uho: ”Maksimum maksimuma je dva tjedna, ništa više. Nemoj me tjerati da ponovo dovodim ovakvog profesionalca zbog amatera k'o što si ti, ukakani majstor Štef. Znaš li ti, bolan, kako se u našoj Bosnici kaže, kuj kovaču il’ ne mrči gača?! Pamet u glavu, il’ te nema. Zasereš li opet, puhat će ti vjetar kroz glavu, da znaš. Eto mene za dva tjedna.”

Kad su svi pomislili da je drama okončana, da se nema šta više i gore dogoditi, Ragib iz džepa izvadi onu svoju švicarsku čakijicu sa bijelim križičem na sredini. Neće valjda zameziti švarglu?, pomisli Ljubiša. Ragib otvori neki nastavak što je bio oštar kao iglica. Šta li će nabosti? Ali, Ragib dobro bocnu Štefa u desno uho, pa mu ga još katilski zavrnu. Štef je zajmio da urliče, više od straha, nego od bola, ali, Ragib ga tako prostrijeli pogledom da ovaj zamuknu drhtureći. "Tiho, tiše, najtiše, krme moje klesarsko. Nema plača kod Apača. Ovo je samo da ti vidim krvnu grupu, velemajstore. Sljedeći put ti prvo sljeduje otkidanje oba uha, koja ćeš prije kugle u glavu onako naživo pojesti, bez zaljevanja pivom. Jes' čuo?! A vi bando, ništa čuli, ništa vidjeli. Jasno dečki?!“, presiječe Ragib svaku moguću diskusiju sa Štefom i njegovom ekipom. Potom, značajno namignu Ljubiši koji sa desnom rukom na pupa-hava-pištolju otvori gazdi vrata, a starac izađe iz radionice baš kao da je „capo di tuti capi“ cijele Sicilije, pa i šire. Ljubiša ponovo otvori vrata radionice, te sve prisutne koji su poput mumija ukočeno sjedili oko stola, pozdravi prijetećim kažiprstom.

„Nisi loš Ljubo Trubo, šteta samo što si ipak trofazni“, reče mu Ragib kada su, nakon šetnje niz Mirogojske padine, taksijem stigli u „Palace“. Ljubiša mu je ipak nekako leg'o na muhanatu dušu. Osjetio je tvrdosrci Ragib Ljubišinu dobrotu otkad ga je prvi put vidio. Svakim se danom uvjeravao u njegovu k'o Šumadija široku dobroćudnost, u bezrezervnu poletnost da bez kalkulacija priskoči i pomogne. Bog ga takvog poslao na ovaj svijet, napravljen sit, da se ničem ne začudi, zaključi Ragib.

Otvarajte starom daidži!

Večera je bila prekrasna. Ragib je natjerao Ljubišu da pije neko preskupo vino, dok je on cijedio svoje redovno večernje mlijeko. “Znaš li ti Ljubo, četnička trubo, zašto smo mi baš u ovom hotelu? E, normalno da ne znaš, jer si ti šumadijski izdanak, rođen si iz onih opanaka što imaju pipke prema gore, a što vam služe kad oko kuće serete da se za njih pridržavate”, do granica neukusa zadirkivao ga je raspoloženi Ragib. „Helem neise, da tebi daidža Ragib opriča kako je ovdje 1943. i 1944. više puta bio na plandovanju onaj partizansko-četnički general Petar Velebit, i to sa čitavom crvendačkom delegacijom. Danima sam znao biti jedan od članova njihova obezbjeđenja, jer se dala naša tvrda ustaška riječ da im, dok su kod nas u Zagrebu, ne smije faliti ni dlaka s glave, a kamo li da im zafale glave. Na žalost. Ovdje u „Palasu“ su se bez ikakvih problema pravili ustaško-partizanski dogovori i pregovori o tome ko će biti pušten iz Jasenovca, Gradiške, Siska i ostalih naših komfornih hotelskih ustanova u zamjenu za neke naše ljude koje je crvena banda na prevaru i mučki zarobila. Tih godina su i oni došli pameti, pa nisu naše odmah po kratkom postupku likvidirali i klali, već su ih lijepo gojili k'o prasce za razmjene. A tako smo i mi neke njihove. Ovdje ti je, moj Ljubo, bila kao neka burza za razmjene. Tu se danima i noćima pilo, kurvalo, cjenkalo, dogovaralo i pregovaralo. Upravo ovdje je dogovoreno da se iz Jasenovca velikodušno pusti ona čifutka Herta Kohn, k'o biva žena onog vašeg maršala Tite. Šta'š moj Ljubo, kad šloser ufati vlast, odmah se proglasi za maršala. Ovdje su se general Velebit i njegova banda kurvali sa odabranim zagrebačkim pucama i frajlicama i napijali su se ko’ zemlja, čur-čutuk, sve u šesnaes'. U dva ili tri ujutro zaori se partizanska pjesma, onda jedna ustaška, i sve tako, nasmjenu. Ali, strogo su poštovana pravila igre. Išli su i naši i kod njih u Topusko na razmjene. I oni bi naše pravo lijepo dočekaj. Šta si zin'o u mene?! Pa za to i malo starije ptice po Zrinjevcu znaju. Kol’ko ih je puta konobar Ivo Škegro, moj jaran, služio!? Ako ne vjeruješ, da ti ga sada zovnem da dođe? Tu je on negdje oko Jelačić placa.”, uvjerljivo će Ragib, baš kao da se sve to odigralo jučer, a ne prije više od pedeset godina. Ljubiša dobroćudno reče da se ničemu više ne čudi i zamoli Ragiba da ga pusti da ode do recepcije nazvati djecu. Ragib i on su se dogovorili da sutra ujutro, nakon doručka, posjete Aidu i Zorana, pa da stari daidža Ragib upozna predstavnike treće generacije. Kad to obave, sjeli bi u „Golfa“ i nazad u Zadar.

Tako i bi. Ljubišu je probudilo Ragibovo škripavo kašljucanje. Bilo je još mračno napolju. Na doručku su bili prvi. Dok su doručkovali, već se razdanilo. Na recepciji, dok je Ragib plaćao račune, i slijedilo je beskrajno ogledanje recepcionarskih preljubaznih lica u sjaju njegovih crnih cipela. Taksi je čekao. Za tridesetak minuta se nađoše pred jednom stambenom kućerinom u Selčini, nekom vrstom predgrađa od predgrađa, u prigradskim Sesvetama. Pošto je bila subota, Aida i Zoran su još spavali. Uporno zvonjenje je dalo relativno brz rezultat. Iz interfona se začu pospani Zoranov glas: ”Tko je to, tko zvoni?”. S druge strane zagrmi: “Ustaj bando! Otvarajte starom daidži!” Ne prođe ni minuta, a pojavi se Zoranova čupava glava sa krmeljivim očima. Zoran otvori masivnu željeznu haustorsku kapiju. Nije bilo lifta, pa se Ragib s mukom pope na drugi sprat i uđe u studentsku garsonjeru koja nije imala više od 18-19, možda makismalno 20 kvadrata, zajedno sa minijaturnim kupatilom i WC-šoljom. U to kupatilo zasigurno nisu mogle u isto vrijeme ući ni dvije omanje i otanje osobe. Aida je začas pokupila spužvaste ležaje i posteljinu i strpala sve to u jedan povisok i tanak drveni sanduk. Ona priđe prva, pa stidljivo i nećkajući se pruži ruku Ragibu. On je nježno zagrli, a ona ga poljubi u oba obraza. To ohrabri i Zorana, pa i on nekako trapavo učini isto. Omladinci su malo šutjeli, malo se zgledali, a Ragib je začuđenim pogledom šarao po minijaturnoj garsonjeri. Upitao ih je kako uče, a njih oboje k'o otpete puške skočiše, donesoše indekse i pofališe se daidži. On se uhvati šlajpeka, i bogami, Aida i Zoran u času ispeglaše brigu za sljedeće dvije mjesečne kirije. Priskočiše opet starom daidži, ovaj ga put oboje zajedno zagrliše, jedno s jedne, drugo s druge strane, i pade još nekoliko poljubaca po grubom i izboranom staračkom licu. “Neka djeco, neka...”, zamagljenih plavih očiju Ragib nekako grubo prekide te izljeve mladenačke nježnosti, potaknute srećom zbog financijskog iznenađenja. On ih oboje pogleda, pa u Zoranovom nasmijanom licu k'o da vidje svoje lice, il’ mu se to samo za trenutak učini.

“E, sad, djeco, mi odosmo polahko, a vi, pamet u glavu. Čitajte te vaše debele knjige, jamite te diplome, pa frciklu i negdje se kancelarije fatajte. Samo, dobro zapamtite, i ne ljutite se kada vam kažem da se ugledate na ovog vašeg babu Ljubu, a bogami manje na mater, jer ona je Atlagićka, a oni nisu baš neka sojta. I, ostanite djeco u Zagrebu, man'te Zadra. Šta ćete anamo? Anamo samo ljeti na kupanje. A na Sarajevo i ne pomišljajte, ono nije ni za primirisat', a kamo li živjet', jeste l' čuli? A ako u taj papanluk i slučajno zalutate, kod Atlagića da vas noge ne nanesu! To bi vam bila prava katastrofa, da znate!”, na rastanku ih misteriozno i uz osmjeh posavjetova Ragib. Omladina samo zbunjeno zaklima glavama.

Lucin san o pečenju

JanjePut za Zadar prođe u najboljem redu. Ragib i njegov Ljuba Truba opet svratiše na janjetinu kod „Macole“ iz Korenice. Po porciju zamotaše bogme i Pauli i Ajši, a starac ne zaboravi ni Lucu, pa se i za nju spremi i zamota lijep komad pečenja. Koliko će staru Lucu sa četvrtog kata Bagatovog nebodera obradovati pečenje, teško je i opričati. Nija ga Luca imala prilike okusiti od onih mrskih čupavih vremena Titova terora, kada je bila sita drugarica, a sada je polugladna gospođa, iz općepoznatog razloga, što svakom gladnom patriotu opće prakse crijeva krče. Bogme, puna teško krče, a prazna redovno, pa ko god da je na vlasti.

Ragib natjera Ljubu Trubu da zafrkancije radi opet parkira „Golfa“ na Ajšinom mjestu. Stari munafik je sve činio da je bocne i nasekira. Bezbeli, i to su sve elementi psihološkog rata, efektnih provokacija i dobre taktike.

Popeše se prvo do Luce. Ona otvori vrata sva nasmijana, a kao da joj se lik rahmetli predsjednika Benjamina Franklina sa stodolarske novčanice odslikavao u oba oka. Iza nje se na vratima pojavi zbunjeno lice stare Paule. Sasu tirada, prvo na španjolskom, pa na italijanskom, pa rafal na portugalskom. Ragib se okrenu Ljubiši: “Ljubo, srbijanska sa Gučeva trubo, Bog te tvoj, neće Paula sa nama gore. Sviđa joj se kod Luce. Šta ćemo sad, grdne rane moje?” Ljubo smjesta ispali: “Neka je u Luce. Šta smeta daidža?”

Ragib nije stigao ni upitati Lucu šta su ta dva dana njih dvije radile, a Luca je s pika, očas, sve izreferirala: “Igrale smo se žmurke, pa sam joj dala da crta, pa sam je učila da pjeva dalmatinske pjesme, pa je učila na karte žandara. Ima vam gospodine supruga smisla, a i nije mi bila uopće teška. Malo njoj treba. Pelena je ostalo, pa hajde je ostavite još u mene, ne trebate mi ništa plaćati za to što će ovdje biti.”, procvrkuta Luce.

“Evo, Luce moja dobra, male nagrade, pa se ti i Paula lagano založite”, namignu Ljubiša Ragibu, te mu pokaza ona dva paketića janjetine umotana u staniol. “Veći podaj”, izusti Ragib, te Lucu i Paulu tako zapade ono što je trebala pojesti Ajša. Bi po onoj: “Nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno”. Luca pomirisa zamotuljak, pa ozareno uzviknu: ”Janjetino, janjetino pečena, o isukrsta ti, nakon toliko godina sam te odmah prepoznala po mirisu, prelipa moja janjetino! Nema boje ribe od janjetine! Hvala lipa barba daidža, a niste tribali, niste tribali, a baš ste mi moje bonkulovićke snove pogodili. Toliko sam puta sanjala baš janjetinu. Bog vam dao zdravlja, a što više da vam rečem.”, baš se srdačno zahvali presretna Luce, koja je odmah krenula da pošteno podijeli toliko željenu deliciju sa Paulom. Budući da Paula nije mogla sve pojesti, kad je zaspala, Luce je još dugo na terasi k'o lopov glockala i Paulin ostatak pečenja. Odavno Luce nije bila sretnija. Usnila je kako se negdje vrti janješce na ražnju, pa se sve crveni i cijedi. Svi se oko njega uzvrtili, a jedan ga, lijep k'o glumac, poliva „Nikšićkim pivom“. Luce nikako da dočeka kada će ga skinuti. Zamljacka, uzdahnu i uroni u još dublji san.

Jezik glavu siječe

Ragib i Ljubo nisu ni cipela stigli skinuti, a Ajša za njima uleti u stan i povika: ”Ljubo, dajder mi onu golemu kacavidu (poprimila Bosanka dalmatinski pa išće šarafciger, kako se na austrijskom bosanskom lijepo kaže), da onom pederu što je opet na naše mjesto parkir’o „Golfa“ oderem svu šminkersku metalik farbu, crk'o dabogda!” Sikće li, Ajša, sikće, a boje na licu joj se smjenjuju baš k’o na semaforu.

Lubiša zausti da nešto kaže, a Ragib ga blago prekide: ”Hajde Ljubo Trubo, nije to tvoj posao, nego daj onu janjetinu i natoči nam po jedan štamplić one tvoje loze, da malo zamezetimo i da odigramo jednu partiju šaha. Dajem ti opet bijele, ali strogi pjesto šeh.” Ljubo veselo odvrati: “Taknuto maknuto, je l' tako daidža?”. Ragib ga prostrijeli i odreza: “U vakat one moje prve države, bilo je pravilo 'taknuto po kratkom postupku smaknuto', a ovo je sada sve pitoma zajebancija.” Utom započe hitro lupkanje figura pri otvaranju na šahovskoj ploči.

Ajša ne izdrža pa reče: “Ma šta se ti stari razbojniče tu utrpavaš?! Dosta si se već utrp'o u nas! Tako mi svega, jedva čekam da i tebi i onoj tvojoj ličnoj mumiji leđa vidim nizbrdo!”, urliknu Ajša, pa poleti tražiti tu kacavidu odnosno, šarafciger, odnosno, na modernom hrvatskom odvijač.

„Pazi, pazi Ajša, jer jezik glavu siječe!”, pripomenu joj Ragib, koji poput starog i iskusnog vuka, osjeti da je došao pravi čas za lokalizirani familijarni obračun. Ima da bude goleme kolateralne štete, mislio je. Dobro je da Paule nema, prepala bi se.

“Ma šta ti, rospijo neodgojena, tu budalašeš!? Gdje ćeš, mahnituro je'na, svome čojku auto upropastit'?! Je li to Ljubiša zaslužio? Uzmi šarafciger pa deri svoju „Ladu“! Ionako ni nju nisi zaslužila. Atlagićko bjelavska, jezikaro i mahalušo napopravljiva, dabili!”, izdera se Ragib bez ikakve rođačke nježnosti.

Ragib kao da posvjedoči da smo svi mi u globalu takvi. Kada se pofesatimo izmeđuse, u familiji, padaju tako teške riječi da to ne bi pas s’ maslom poj'o, a kada se treba svađati sa nekim stranim, pa bio on i dugogodišnji komšija, nekako smo merhametli, defanzivni i kulturni, nema te katilske britkosti i bezosjećajnosti kakva se manifestira u užoj familiji prilikom raznih fesata i sličnih obračuna.

Ajša se ukoči, zakoluta zakrvavljenim očima k'o fildžanima, pa reče: “Ma čije auto Ragibe? Baš si pobudalio jedan kroz jedan! Nemoj me ti, ohrdani starče, što ti se noću oko usta Azrail muha, handriti u zdrav mozak!”

“Ljubo Trubo, daj 'vamo prometnu knjižicu i policu od kaska, i ne misli se k'o filozof za potez.”, mirno će Ragib, otpivši malo loze i zamezivši komadićem bubrežnjaka.

Ljubiša izvadi tražene dokumente, malo isprepadan i izgubljen, k’o da je u najmanju ruku u policijskoj stanici, a ne u rođenoj kuci. Ajša skoči poput divlje mačke, ote papire i knjižicu iz Ljubinih ruku, i pođe čitati... Nije išlo, pa uze naočale iz tašne. Opet peh. Bile su to one za na daljinu. Onda uze one za na blizinu i poče tabiriti po dokumentima. Kako je čitala, sve je više blijedjela, brada joj je uzdrhtavala, a ruke se tresle k’o Skoplje i Agadir zajedno. Nemoćno se skljoka u fotelju i poče isprekidano ridati.

“Dede Ljubo, s Ravne Gore trubo, ako ti nije zahmetli, natoči der mi još jednu lozu.”, Ragib će kao da se zaista ništa ne dešava. Ljubo prinese, Ragib otpi, čakijicom znalački otkide komadić od najboljeg dijela bubrežnjaka, izbjegavajući loj. Njih dvojica su se prepustili uživanju, ne obazirući se na to što je Ajša ronila suze, kao da roni zimske zadarske kiše, praćene dosadnim jugom.

Ta situacija kao da razdraži Ragiba i on napade ponovo: “Znaš, Ajša, dijete moje, da ti tvoj daidža kaže nešta pametno, i naučno dokazano... Doktori su dokazali da što insan više plače, mnogo manje mokri, pa ti, živa bila, povedi o tome mrven računa.”

“Napolje stari razbojniče! Sikter! Gubi dole kod Lucije, kod svoje smrdare, i ne penji se više na moj šesti kat!“,urliknu Ajša, a Ragib pođe da se diže, kao da će ići, krenu u sobu, poče skupljati torbe koje je vukao čak iz Argentine, pa Njemačke, pa Hrvatske, pa Sarajeva, pa Splita, pa konačno do Zadra. Šta je njemu prenijeti te torbe na četvrti kat u Luce!? Taman kad je pošao navlačiti mokasine, ustade Ljubiša i otresito reče: ”Po svaku cijenu koju ću platiti, nedam da daidžu istjeruješ. Ja sam ovaj tvoj i moj stan dobio od vojske. Nemoj ženo huje. Hajde, umij se, večeraj, pa lezi. Pametnije je jutro od svake večeri. Nije zbog auta. Ja nisam to od daidže tražio, ali nije red da ih sada tjeraš. Sutra ćemo se dogovarati. A ti daidža, živ ti meni bio, dede popi sa mnom još jednu lozu i zamezi. Kako vi ono u Bosni kažete, novi dan, nova nafaka.”

“Bezbeli, Ljubo Trubo. Jašta, haveru. Jamda će ova tvoja Atlagićka u svojoj glavi nešto do ujutro skontati”, veselo će Ragib, kojeg su dvije loze već malo jamile, ali nije htio odustati od trećeg štamplića. Znao je starac da je Ajša već napukla i da će sutra leći na rudu, a on će joj odbrojati do deset, k'o nokautiranom bokseru u ringu.

“Laku noć”, malo pomirljivije istisnu Ajša na vratima spavaće sobe. “Hajde razguli, Ajša, na pišanje, pa na spavanje. Dobro si se ti udala, al’ se Ljubo baš vehdo oženio. Nije kasno Ajša da dođeš tobe!”, isprati je podrugljivo Ragib i prihvati se čakijice i bubrežnjaka koji je već sasvim otanjio. Nakon pola sata ugodne šutnje, Ragib zaželi Ljubiši laku noć, pa i on ode odmoriti svoje stare i bolesne kosti.

„Dragi bože, otkud ovom starcu takva živost i bistrina? Takav materijal, ili ga je život skles'o?“, premišljao je Ljubiša dok je sam sjedio na trosjedu ne usuđujući se da krene u spavaću sobu na počinak. Znao je da bi ulazak kod Ajše u spavaću sobu, bio sličan očajničkom ulasku neuhranjenog gladijatora u kafez kod ljutog i namjerno izgladnjelog namibijskog lava, visokotrofejnog specijalca za koloseumske obračune. Ljubiša rezonski odjenu trenerku i pruži se na kauč. Nesvakidašnje dinamičan i stresan dan u njemu je nakupio hrpu umora, te on očas zaspa i usni... ...On i Ragib, al’ Ragib mlad, nasmijan i ubrzan, voze se u nekom velikom, velikom crnom autu, ulaze kroz špalir oduševljenih ljudi u Titovu Korenicu, a tamo, na tribini, jest da nema Tite, al’ sva je prilika da ih kroz one svoje debele đozluke gledi glavom i bradom metuzalem Moša Pijade. Pioniri maleni svi su vojska prava, mašu zastavama na kojima je grb sa šest buktinja, a Moša Pijade viče: ”Dobro došli drugovi udarnici! Ne zamjerite! Prvo kratki govor, pa odosmo na janjetinu...”

Novi dan, nova nafaka

Kao što je lijepo pjevao rahmetli Davorin Popović, zvani Pimpek: ”Jutro će promijeniti sve….”, tako je osvanula lijepa sunčana nedelja. Ljubiša vojnički porani i u kupatilu i WC-u zbrzi sve svoje potrebe, kako bi spriječio da se barem ne guraju na tim mjestima. Ustade i daidža i prstom šeretski k’o da zaprijeti: ”Ljubo Trubo, ma mora da je ona brlja što si mi je onako velikodušno naljev'o ipak srpskog porijekla. Da mi nisi nesretniče izvršio neku diverziju? Baš sam mahmuran, a odavno to nisam bio, jer dugo nisam ni pio. Dede nam kahvu Ljubo. Onu tvoju tursku majstorsku. Jamda ste se od Turaka za pet stotina godina makar tursku kahvu naučili praviti.”

Ragib se vrati iz kupatila i sjede da čeka kafu. Ljubo sa smiješkom donese za sto njihovu standardnu džezvicu, dva fildžana i malo mlijeka.

KahvaDaidža srknu: ”Jah, jah... Dobraaa Ljubo, dobraaaa! Šta ćemo danas? Haj’ reci, lijep je dan.” I dok su njih dvojica nešto kontali, planirali i domunđavali, vrata se na spavaćoj sobi stidljivo otvoriše i na njima se ukaza nekao smanjena, reklo bi se, portabl Ajša. Jutros je baš drugačija nego inače. ”Dobro jutro daidža, dobro jutro Ljubo. Ima l’ za me jedan fildžan”, Potiho reče, ne da se topi, već pravo mehka, mehka k'o kamelhar vuna, cvrkuće k'o kanarinac u pubertetu. Ljubiša je začuđeno gleda. Dvadeset pet godina su u braku i više, zna on nju dobro. Ma, koliko se sjeća znala je biti fina dok su pred brak gugutali, dok su furali, ali u braku je bila pravi zmaj. Sve se nje pitalo, sve je ona odlučivala, a njemu potaman. On i nije nešto volio imati incijativu ili išta odlučivati. Bila je to kao neka bračna demokratija, standardnog tipa. Uvijek su se kao nešto dogovarali, ali uvijek je na kraju bilo po Ajšinom. Nije to jedini brak sa takvim tipom demokratije sa pet zvjezdica.

“Ima ljubavi za tebe kafica, a pristavio sam ja vodu i za drugu džezvu.”, sretno zaguguta Ljubo, koji je ovoga jutra očekivao erupciju Vezuva ili Krakataua u svojoj kući. No, vulkan je noćas imao dosta vremena da u svojoj pametnoj i nadasve pragmatičnoj matematski profiliranoj glavici poslaže neke stvari, činjenice i slatke realnosti.

“Pa kako si dajdža spav'o?”, mazno će Ajša Ragibu. Eeee, sad Ragib mudro šuti, pa će nekako sam za sebe, pomalo odsutno: ”Znaš, Ljubo, kad sam ja bio mali sluš'o sam samo materinu mater, moju nenu Rabiju. Zapamtio sam ja mnoge njezine riječi. Mudra je ta nepismena žena bila, baš mudra, moj Ljubo Trubo. Al’ baš otkad’ sam doš’o u Sarajevo, gdje sam poljubio vrata na materinoj i babinoj mi kući, pa poslije ovdje kod vas u Zadar kad smo došli da me ova najmlađa Atlagićka vrijeđa na pasja preskakala, sjetih se jedne nenine pouke. Znala mi je rahmetli nena reći da sam mali, mali, al’ kad narastem da se puno čuvam, da izvineš Ljubo, pravoslavnog primitivluka, pa onda katoličkog fitmiluka, a najviše da se čuvam bosanskoga ili muslimanskog baliluka. A kol'ko se meni čini, baliluka najviše i ima u mnogim našim bošnjačkim familijama, i tu se on najčešće i pokazuje u svoj svojoj nakaznosti. Mi se, Ljubo, falimo našim merhametom. I jesmo mi merhametli, al’ uvijek prema pogrešnim. Mi svoj merhamet i zaboravnost jedino darežljivo trošimo k'o pijani milijarderi, opraštajući stalno i ponovo onima koji nam svakih pedesetak godina masovno puste rijeke krvi, pokolju nas, siluju, opljačkaju do gole kože i po bijelom dunjaluku na buljuke rastjeraju. Pa hajde ope' bosanski Feniksu sprženijeh krila, ponovo se diži iz još vruća pepela. Al’ kad treba merhamet u familiji pokazati, tu počesto zakažemo. Kol'ko sam ja zla mojoj rahmetli materi i rahmetli ocu napravio, baš sam i zaslužio da su me i Jahija i Fethija 'nako sikterisali, a izgleda da sam zaslužio da i Ajša po meni i Pauli 'nako pljuje. Što jes', jes'. Neka Ljubo, ti se ne sekiraj, iako si vlašina, ti me jedini nisi ni malo uvrijedio, jer si se prema meni odnosio bez ikakva interesa. A što ćemo Paula i ja? Vidim ja da je nama bolje, fatat se ili Buenos Airesa ili kakva boljeg staračkog doma u Zagrebu. Šućur Allahu, ima se makar za boljeg staračkog doma. Sutra, najkasnije prekosutra, mi odosmo. Ja se nadam Ljubo da ćes nas odvesti do Zagreba, ako te baš lijepo zamolim.”

Šutnja, i još malo šutnje, pa Ljubina noga progovori, jer maznu Ajšu u cjevanicu ispod stola. Ona se trgnu, ljutito ga pogleda i brzo ukapira. Mazno će: ”Nemoj daidža tako. Bolan, zar ne vidiš da se ja jedva gombam sa životom mojim. Ljubina mirovina mala, moja plaća nije vele, djeca traže svoje, a to puno košta. Zato sam ja daidža, bolan ne bio, ponekad nervozna. Vidiš i sam u šta mi život prođe. Svaki dan pretežak, a jednak. Ne tjeram ja vas, neka vas kol'ko hoćete u nas. Izvini, molim te.”

Ragib se zagonetno osmjehnu: ”Eeee, ti bi Ajša sada od čimbura ponovo jaje pravila. Bojim se da je malo prekasno. Eto, razmislit ću šta da radimo Paula i ja. Znat ćete sutra, ili prekosutra, ako Bog da. Idemo nas dvojica u Serveta, da gledamo kako svijet po Zadru hoda gore dole.“

Smanji se Ajša, usitni se, utiša, pa se nasmija, razleti, samo da ugodi daidži i Pauli. Nije tu trebalo puno pameti da se shvate nove okolnosti. Nešto se golemo iza brda valja. Golemost toga golemog što se iza brda valja nije još bila dokučiva, a enigmatički Ragib nije ništa govorio. Čula je od jedne kolegice sa posla da je Ljubišu vidjela u banci sa jednim starijim gospodinom. Svi im se do nogu klanjaju, baš svi, veli ona. E, k'o da je teško pogoditi što bi se svi konobari, trgovci, hercegovački prodavači novih i skupih automobila, bankarski namještenici, odvjetnici, javni bilježnici, i razni drugi, klanjali jednom starcu što mu je duša u vrhu nosa.

Pripreme za zadnje putovanje

Ragib je sve više vremena provodio obavljajući telefonske razgovore, što na španjolskom, što na pristojnom njemačkom, koji je i Ljubiša pomalo znao, i prepoznavao, ali se nije interesirao, a ni božesačuvaj da bi Ragiba išta pitao u vezi sa tim njegovim svjetskim eglenima.

Paula je najveći dio vremena provodila kod svoje nove haverice Luce, a Luce je cvjetala i cvjetala, u neočekivanoj i svakovrsnoj ispunjenosti svoga ispražnjenog života. Znao je Ragib cijeniti to što se Paula kod nje baš dobro osjećala i što je jasno pokazivala da joj je na četvrtom katu mnogo, mnogo ljepše nego li na šestom.

RebroLjubiša i Ragib opet odoše na tri dana u Zagreb. Ragib je zakazao kontrolu na „Rebru“. Doktori su napravili CT, magnetnu rezonancu i sve ostale preglede. Svi doktori su se do zemlje klanjali i Ragiba u koloni ispraćali do izlaza iz bolnice, utrkujući se koji će mu više ugoditi. No, ipak su mu, na prilično uljepšan način, morali reći da su se na dva mjesta pojavile metastaze. U Buenos Airesu uspješno operirani karcinom se očigledno ponovo probudio. Ragib je znao da su mu sada dani odbrojani. Predlagali su mu zračenja, kemoterapije, spominjali neke doktore u Parizu, našeg veoma uspješnog doktora, onkološkog kirurga, Emira Selaka u Njemačkoj, a Ragib ih je kratko i jasno odbio pitanjem: ”Jok, gospodo, jok, bez umotavanja i daljih čačkanja, koliko mi je još ostalo? Nemojte mi tvrdoseriti, već pucajte u glavu. Hajde šta tu šutite, jesam li rek'o pucajte direkt u glavu!” Doktori su se malo snebivali, pa konsultirali akademika Ivu Padovana, i naposlijetku izustili da je raspon preostalog vremena od tri do maksimum osam ili devet mjeseci.

Onaj majstor Štef završio je sve poslove na grobnici u Mirogoju. Ragiba i Paulu je, znači, barem tamo čekalo sigurno mjesto, odakle ih niko neće potjerati s vrata. ...Jer su sva vrata bespovratno zatvorena. Jeste da je Štef, opet samoubilački, hrabro zakasnio desetak dana, ali napravio je posao baš majstorski. Da ga Ragib nije onako grubo isprepadao, ko zna dokle bi se izgradnja grobnice otegla. Posao je i plaćen, i pored sveg majstorskog bezobrazluka, preplaćen, ali, bitno je da je u Ragibovom tefteru prekrižen.

Vodao je Ljubiša Ragiba cijeli jedan dan po zagrebačkim agencijama za promet nekretnina. Ljubiši se već zamantalo, od agencija, pregledanja stanova, Ragibovog domunđavanja i došaptavanja sa raznim prevarantskim odvjetničkim i javnobilježničkim facama. Vozi Ljubo Trubo, daj gas, jebogati, šta ga štediš, ima još „Golfova“ u autosalonima. Krhaj ovog, kupiću ti boljeg. Ne žali ga, razradio se je, što si se stisk'o...“

Leleputanje i leleputanci

Dogodi se golemo iznenađenje, da je golemije bilo teško zamisliti. Zoran se ponovi sa stanom tik do Pravnog fakulteta, da je mogao u papučama otići na ispit, a Aidin stan bilesi se zagleda u Arhitektonski fakultet. Jest da su jednosobni stanovi, al’ su dobri, ne treba u njima ništa dofatiti. Što je najvažnije, jedan kroz jedan su dječiji, bez ikakva imovinsko-pravnog tereta. Kad se mislilo da se ne može ništa krupnije dogoditi, jer se sve nevjerovatno već izdogađalo, dogodi se da Ragib Aidi i Zoranu dadne po kuvertu. ”A sada, djeco, letite i sami sebi uredite unutra, neću vam ja valjda još stanove uređivat'! Ali, ne letite brzo sa udajom il’ ženidbom, dobro promislite, jer je bolje ništa, nego svašta.” A iz kuverti, bogami, ostade i da se kupi po jedan manji autić. Daidža je leleputao k'o na sedmom nebu, omekšao i raznježio se od nekog čudnog zadovoljstva, kakvo nikad u životu nije osjetio. Aida i Zoran se slikaju s njim kod međeda u Zoološkom vrtu u Maksimiru, a on se smije, i govori: ”Ma to je pravo! Slikajte se sa starim međedom, kod međeda u kafezu, a nek' nas slika međed iz Šumadije.”

I pripitomljena Ajša dobi utješnu nagradu. Sanjala je godinama o otkupu vojnog stana. Otkup u Zadru je počeo, ali lukavci iz gradske uprave rastezali su k'o žvakaću gumu otkup stanova na koje su tzv. stanarska prava imali Srbi ili pravoslavci, Bošnjaci ili muslimani, ali i Hrvati ili katolici, uglavnom oni koji su bili snimljeni kao nepopravljivi crvendaći, dakle, komunisti i zaljubljenici u mrsko i prohujalo bratstvo i jedinstvo. O otkupu takozvanih vojnih stanova nije bilo ni govora, koji su, pričalo se, već unaprijed obećani i na papiru podijeljeni hrvatskim bojovnicima svih fela, pa čak i onim koji su za Hrvatsku ratovali kao logističari u Munchenu ili Milanu. Postavljene su veoma lukave papirološke administrativne zamke da su ljudi ludili trčeći od šaltera do šaltera, od odvjetnika do javnih bilježnika, pa od javnih bilježnika opet do odvjetnika, pa opet juriš na šaltere u strpljive redove. Trebalo je sakupiti kilograme papira, pa kad bi se sve sakupilo, na šalteru bi vas sačekao ljubazan bingo-osmijeh sitnih službenika, koji bi slavobitno saopćili: "Ovi i ovi dokumenti su vam već zastarjeli i trebate izvaditi nove.“ Hajde trči ponovo u preduge šutljive redove, da opet nešto zastari. Kafkin “Proces” je dječija slikovnica u odnosu na ove totalitarne muke i zapreke.

Mnoge od tih šalterskih djelatnika krasili su osmijesi u kojima su dominirali Ajšinom vrijednom rukicom ugrađeni carigradski zubi. Naime, većina okolozadarskih papaka, hitro je i nepovratno uskočila iz opanaka u cipele, a pošto je svako od njih imao barem po jednog domoljubnog hrvatskog novopečenog prvoborca u domaćinstvu, nije im se bilo teško dokopati radnih mijesta u državnoj administraciji, tačnije pravoj hladovini.

Kome daidža dohaka

Ajša i Ljubiša su davno ovlastili izvikani “najbolji odvjetnički tandem” u Zadru, Šimu Smoljana i Natašu Tašu Pavlović, da im oni kao iskusni pravnički vukovi i ljudi s najboljim vezama u Zadru poguraju to sređivanje dokumentacije za otkup stana. No, Ajša i Ljubiša su samo davali i davali pare u tu razbojničko-odvjetničku rupu bez dna, a ova dva odvjetnička desperadosa su ih uvijek sačekivali sa bogzna kakvim lijepim osmijesima i pričama, ali i sa redovnom rečenicom: “Samo se još malo strpite i bit će sve uskoro sređeno.” To odvjetničko "uskoro" je trajalo već preko dvije godine. Ne krepaj magarče dok trava naraste! Ajša je čak zamolila jedan hohštaplerski tandem sa jakim vezama u Zadru, Senku Carić i njenog muža Ivu Carića, da sa svoje strane poguraju tu stvar oko otkupa stana, jer je taj bračni muljatorski duet Carića preko svojih kompanjona Šime Smoljana i Nataše Taše Pavlović, ostvarivao ne male pare varajući naivne stanokupce navodno im pomažući, a pare su onda svi zajedno dijelili na jednake časti. Koliko je samo tuka, ribe, pršuta i drugih delicija, koje je dobijala od svojih seljačkih klijenata, Ajša odnosila Senki i Ivi, da bi joj oni samo obećavali i stalno izmišljali nove laži i medna obećanja.

O tome su, sve potanko, ispričali Ragibu, on ih je pažljivo saslušao, pa je odmah nazvao svog prijatelja Vinka Nikolića u Zagreb, a ovaj mu je dao broj nekih faca iz Odvjetničke komore Republike Hrvatske, gdje je Ragiba odmah preporučio kao svog jako dobrog prijatelja, a nadasve Hrvata koji je već davno za vrijeme NDH zadužio domovinu, a sada pogotovu ovu novu Hrvatsku. Ragib je nazvao Komoru, dugo razgovarao i nešto vrijedno zapisivao u svoj tefterčić, a nakon svega je samo rekao: "Idemo Ljubo Trubo ti i ja do tih geliptera da raščistimo situaciju. Previše ste, djeco, vremena potrošili, i para u more bacili, jer kako stvari prema zagrebačkim izvorima stoje, nikada vi stana uz pomoć ovih gulanfera otkupiti nećete."

Lopovi odvjetniciIstog su se dana njih dvojica pojavila u zajedničkom odvjetničkom uredu Šime Smoljana i Nataše Taše Pavlović, koji se nalazio na poluotoku u staroj jezgri Zadra. Ovo dvoje počeše mediti Ragibu onu istu pjesmu koja je palila kod Ajše i Ljubiše: te ovo, te ono, najbolje će biti ovako, ma mi ćemo to sve srediti... Ragib ih je gledao i gledao, te im sve k'o biva odobravao, klimajući sijedom glavom. Kada je izvadio svoj debeli buđelar, kao ofrlje mu ispadoše dva snopića od po stotinu američkih dolara. Odvjetnički se par samo pogleda, pa udari u još finije žice. Kada su se ovo dvoje dobro izmedili Ragib se okrenu Šimi Smoljanu i reče mu: “Ma koga to ti papak jedan muntaš?! Ta muda pod bubrege možeš prodavat' ovim zadarskim naivnim seljacima. Tebe, bolan ne bio, znaju bolje u Zagrebu, nego što te znaju ovdje u tvojoj čaršiji! Sazn'o sam ja da si ti bio općinski državni tužitelj, da si proganj'o hrvatske patriote k'o inkvizitor, a sada si se prebacio u našu demokratsku ekipu. Sazn'o sam da ste vas dvoje razbojnika u talu sa tom Senkom i Ivom Carićem iskoristili punomoć neke Senkine najbliže rodice iz Sarajeva i da ste joj maznuli pola kuće u okolici Zadra, te da ste nekom Edi iz Norveške, koji vam je takođe poslao svoju pismenu punomoć, maznuli drugu polovicu kuće. Ma vi ste dva razbojnika, a ne odvjetnika, i to udruženi sa dva sitna kriminalna kokošara, tom Senkom i Ivom Carićem u kriminalnu mafiju koja vara ljude. Dede sada lijepo vratite sve pare koje ste uzeli Ajši i Ljubi, i to sa zateznim kamatama! Inače, ja odoh u Zagreb da slučaj zakotrljam u Odvjetničkoj komori, pa ćete za dva mjeseca tu vašu butigu zaključati i potražiti kakav drugi, valjda malo pošteniji izvor prihoda.”

Odvjetnik Šime Smoljan pođe kao nešto da se buni, ali mu Ragib odreza: “Kuš' banditu banditski! Kuš' skote jedan skotski! U banku leti, pare diži! Imaš pola sata da ovdje sve lijepo izbrojiš u devizama, kako si i dobio. Kol’ko je ono Ljubo bilo? Oko tri hiljade i tristo. E to ti je moj gospodine Smoljan točno pet tisuća. Ho'š vratit ili ne? Haaaa?!"

Taša priđe svom taldžiji i nešto mu šapnu, a ovaj ode i za pet minuta donese kuvertu sa novcem. “Prebrojte, i idite s milim Bogom. Ovo je prava pljačka.", usudi se kroz stisnute zube tiho prosiktati. Naletjela vila na Halila, pomisli Ragib.

"Ovaj put ti vjerujem druže komunistički javni tužitelju.", odreza hladno Ragib i samo zraknu sadržaj kuverte. "Da vam reknem samo kako se u Bosni veli za ovakve situacije. Vraćaj koko što si pozobala! Hajmo Ljubo. Baj-baj gospođo razbojnice i gospodine razbojniče! Čujem li da ste šta zujali, ide pismo u Komoru da se anamo kamen zakotrlja. A ako se zakotrlja, vi ste ga najebali k'o niko. Bilježim se sa štovanjem gelipteri!", ledenim glasom Ragib zakova svaku diskusiju. Polahko ustade, baci sto dolara na pod i doda: "Ovo vam je moja sadaka za današnje izgubljeno vrijeme, da kupite malo apaurina i da ih odmah popijete." Dok su Ragib i Ljubo izlazili iz zajedničkog odvjetničkog ureda, čuli su samo unezvijerene krikove odvjetnice Nataše Taše Pavlović, koju je izgleda kolega Šime Smoljan počeo odmah degenečiti. Vjerovatno će taj degenek uveče ispeglati u horizontali, u nekom od zadarskih hotela u kojima su bili javna tajna. Samo Šimina žena i Tašin muž nisu znali dosege te odvjetničke saradnje, iako je Tašin mali bio isti Šime, kao kroz indigo da je preslikan.

Zaleže, al' se davranisa

Ragib i Ljubo se vratiše kući, obiđoše Lucu i Paulu, te odoše na šesti kat igrati šaha. Ajša dođe, pojede nešto i leže, a da prvi put nije postavila ni jedno pitanje. Krotko janje daidžino, pomisli Ragib.

U roku pet do šest dana, Ajša i Ljubiša, iako sudionici najukletije bračne etnonacionalne kombinacije u tadašnjoj Hrvatskoj, dobiše crno na bijelo papir da se odu upisati u gruntovnicu i na sud kao vlasnici jedan kroz dva. Čak se i čvrsto zabarikadirana vrata zadarske gruntovnice bez problema otvoriše pred njima. Bijeli osmijesi, kao Ajšinih ruku djelo, pratili su ih po svim kancelarijama. „Kako ste doktoriceeee? Kada ćete malo u nas navratiti?“ Stan je iskeširan. Ajši i Ljubiši su za otkup stana najednom imali više od 18.000 DM, pretvoreno u kune po bankovnom tečaju na dan uplate. Tom iznosu treba dodati onih pet hiljada maraka koje je Ragib položio kao osnovački ulog u Ljubišin crni fond, na koji ga je starac, kao najrođenijeg, nagovorio.

Dođe zima. Pušu bure. Kada bura zazviždi ni galebova nema. Negdje se i oni posakrivaju, čini se k'o i svi ljudi po Zadru. Nikoga nema na ulicama. Možda se u nekoj od malih kala i kaleta pojavi neki pjanac izbačen iz kafića, ili se neko brzo vraća svojoj kući od susjeda, preko puta. Malo po malo, olovno se nebo spusti na cijeli Zadar i bura polako popusti. Ragib i Ljubiša budu malo u kući, malo u Serveta u slastičarni, i sve tako. U Zagreb kolima ne mogu, jer se sada po Lici samo međedi skijaju i sankaju. Paški most zatvoren, novi Maslenički, onaj od Jure Radića, takođe, kao i obično, danima, nedjeljama, a nekada i tjednima, pa čak i duže.

Paula uglavnom sve vrijeme provodi kod Luce. Njih dvije po cijeli dan igraju karti i pričaju. Luce je Paulu naučila igrati tača i žandara, pa i table k'o više, al' ne ide table k'o manje, pa Luca po bodulski, a Paula po poliglotski. Ne razumije Luce Paulu, ne razumije Paula Lucu, al’ su legle jedna drugoj, pa uspijevaju nekako rukama i crtanjem da se oko svega bez problema usaglase. Kad se ljudi razumiju, i bez jezika mogu komunicirati.

Početkom tog prosinca daidža se dobro prehladi. Sastavi ga visoka temperatura, drhtavica, vrućina, pa hladnoća, toliko da nije mogao ni sam na noge. Ljubo ga čak vodi i na WC. Toliko je daidža vehad. Kuha Ljubiša pileće čorbe, meće mu sirćetli čarape na noge, meći jedne, pa skidaj, meći druge, pa skidaj... Trudi se Ljubiša, al' zalud, Ragib je grohn'o, pa grohn'o. Vidio je stari borac da se neumitni kraj hitro približava.

Ajša se sva ustrkala. Dovodi doktore iz Hitne pomoći, svi se trude, a Ragibu sve gore. Jednog dana kada se vrijeme proljepotalo, nakon jednog dugog juga, Ragib se sam pridiže i ode nekako do WC-a. Kao da mu je postajalo bolje. Eto, počeo je i pomalo jesti, al’ malo pa malo. No, svako bi malo naišaretio Ljubi kažiprstom prema dole. Tako bi pokazivali rimski imperatori kada bi se odlučivalo da gladijator pobjednik ne poštedi život pobijeđenom kolegi s posla, gladijatoru, koji bi jadan lezi i čekaj odluku dole na pijesku rimskog Coloseuma, gdje je nastupala gladijatorska NBA liga. A kod Ragiba je to bio znak da mu Ljubo utoči pola štamplića viskija. Nije se više na šestom katu Bagatovog nebodera pila neka brljava loza sumnjivog kvaliteta, od još sumnjivijih proizvođača po selima oko Zadra. Ajša je te seljake hitro naučila da ona više ne prima lozu, već samo „Stock“ i druga pića nobles kategorije.

ChivasMalo, malo, ode Ljubo i nabrzaka kupi Chivas“, jer i Ragib i on su taj viski najviše konzumirali. Ni jedan od njih nije bio levat ili papak. Ragib je "Chivas“ pio u Argentini, a Ljubiša za vrijeme crnih vremena Titove diktature, jer je običavao uvijek kad bi primi plaću kupiti jedan "Chivas regal“ u onoj kartonskoj sjajnoj kutiji, pa bi ga sakri u ćoše od regala. Kad nema Ajše, slijedila bi čašica, pa na balkon, cigareta u jednoj ruci, "Chivas regal“ iz regala u drugoj, a pred njim cijela zadarska luka i vreva malehnih ljudi preko pješačkog mosta.

Popije Ragib svaki dan i po desetak štamplića, pa i pokoji još, zaspe oko šest-sedam uveče, ali ga bolovi u grudima i lijevoj nozi probude iza ponoći. Ko će mu u tim trenucima muke praviti društvo, nego njegov Ljuba Truba?! Satima i satima daidža priča, kao da na kraju želi barem nekome reći sve o svom čudnom životu. Ljubo otvorenih usta sluša, nekada problijedi, nekada počne drhtati, pa strusi jedan viski da se oporavi, al’ sluša li sluša.

Zakatančene Ljubine tajne

Kasnije sam pokušavao Ljubu na sve moguće načine izraditi, isfintirati, navući na što tanji led, prevariti, obraditi, nagovoriti, premuntati, ne bi li mi ispričao bar mali dio tih Ragibovih priča, no, sav moj trud je bio bez uspjeha. On se Ragibu zakleo da će ostati pouzdani čuvar njegovih tajni, koje je starac od sviju drugih ljubomorno čuvao, a eto, desilo se da baš povjeruje jednom jednostavnom Ljubiši.

Ljubo mi je samo jednom malo odškrinuo vrata tih tajanstvenih tajni i rekao: ”Bog te maz'o, moglo bi se napisati deset knjiga i snimiti sto filmova! Bolje da mi nije ni pričao, al’ ga mrtvog izdati neću, nema tog Boga da me nagovori. A ti sarajevski nosonjo dobro da znaš da ti neću ništa reći, makar mi glavu stavio u šrafštok i bezdušno zavrtao do kraja.”

Samo jednom, kada se podobro nalilao, Lubiša opriča Ragibove globalizacijske vizije: ”Imao je pokojni Ragib pravu teoriju o Evropskoj zajednici. On je žalio što Hitler nije pobijedio, barem ovdje na Balkanu. Ne bi on ovo naše višenacionalno blago pobio, jer mu se ne bi isplatilo. Ko će raditi? Neće valjda samo Nijemci šljakati. On bi to sve višenacionalno jednim šamarom pretvorio u jednonacionalno ili beznacionalno i potjerao na zanate i u fabrike. Dobro i Hitleru, dobro i nama. Plaća svakog prvog u mjesecu, u markama. Voza se prvo „folcika“, a ko je bolji majstor i „Golfa“, dok oni koji se kvalitetom baš pokažu po njemačkim standardima imaju pravo i na „merđu“, al' samo oni što bi bili prva Bundes liga, k'o Salihamidžić. Svi bismo govorili svjetski njemački jezik i bili dobre sluge u pravog gospodara u ujedinjenoj Europi. Bolje bi ovoj našoj bandi bilo biti dobar sluga u dobra gospodara, kad nikada nisu znali biti svoji gospodari na svom.”

Ljubi se sviđala Ragibova teorija da osim Slovenaca, koji su po Ragibu bili samo malo sposobniji austrijski konjušari, balkanska bagra i nije ništa drugo zaslužila već da bude dobar sluga u još boljeg gospodara koji im sve naređuje i određuje, a oni ne moraju misliti, jer to ne znaju, a i ne vole. Uostalom, kroz historiju, ali i kroz povijest, pokazala je ta naša bagaža kakvi su gospodari. Samo krvi da je do koljena, da jači tlači, rabijatnim tijesno, da se širit' kako, da je pravit’ kak’ih vel'kih država, po mjeri malih iskompleksiranih balkanskih naroda. Da nije prekrvavo i tragično, bilo bi komično. Gdje si Krleža da iz groba ustaneš pa da vidiš ono što si naslućivao!? Nema te Krleža više u hrvatskoj lektiri, nema te ni po knjižarskim izlozima, jer ti si uklonjen, budući da si posvjedočio kako Hrvati nikad neće moći lagati da nisu sa Balkana! O onim prekodrinskim manijacima i psihopatama uopće da i ne govorimo. To je kolektivni psihijatrijski slučaj, ali zasigurno neizlječiv. Vječiti kronični recidivisti. Metastazirani, pa šta ćemo!

Posebno je Ljubo citirao Ragibovu izreku: ”Vidjet ćeš ti, Ljubo, a ako nećeš ti, vidjet će zasigurno Aida i Zoran, da će po bivšem svom Jadranskom moretu dalmatinska djeca za 50-60 godina, a jamda kako je krenulo i prije, plaćati po nekoliko eura stranim novim vlasnicima da se mogu okupati u ovom divnom moru.” Često je Ljubiša samo na tu temu dolazio, a o ostalom je k'o kamen cjelac šutio.

Posljednji put u Zagreb

Iza Nove godine Ragib odjednom lakonski naredi Ljubi: ”Za Zagreb!”

Zimske gume, lička cesta očišćena, grijanje radi, Hanka Paldum pjeva, pa malo, Halid, pa malo Haris, pa malo onaj što za njega Vajta znadli kazat', kad je pri kahvi, da ima američko ime i veterinarsko prezime, a radi se o Sherifu Horseviću, pa haj haj, malo priče, malo šutnje, više pjesme, i eto ti ih u Zagrebu. „Rebro“, doktori i doktori, vojska doktora, bijele se mantili više nego li galebovi u zadarskoj luci. Ne vidi se krupni Ragib od doktora, toliko su ga bijelim opkolili. Eto ih komada pet, ni manje ni više, idu prema Ljubiši. Priopćiše mu da Ragib treba ostati u bolnici. Dobit će najbolji apartman, onaj u kojeg smještaju starog Bobetka kada ga hercika jače ufati ili kad mu kakva potjernica iz Haga na kuću mu dođe, pa ga to strašno jadna narezili. Dotrča profesor Vinko Nikolić, k'o bez duše, i glasno ponavlja: ”Ragib, Ragib, ne daj se stari moj!” Njih su se dvojica preko tri sata domunđavali. Uskoro sestre donesoše još jedan krevet, jer je Ragib naredio da Ljubo mora ostati s njim.

Prvu noć Ragib zaspa, odspava do jedan ili pola dva, pa Ljubo iz mraka zaću: ”Ljubo. Viski!” “Daidža, dragi, gdje ti sada pade na pamet viski? Gdje ću ga u ovo doba nabaviti?”, tiho će Ljubo.

“Bar!”, reče Ragib, ne misleći zasigurno na crnogorsku luku Bar, već na neki noćni bar. Zna on da u mrtvom Zagrebu u ovo doba noći mora postojati kakav bar. U njegov vakat, njemu su u „Ritzu“ na uho pjevali Meha Sefić i mlađani Ivek Robić. A on ih je kunama na kamare dolmio. Davno je to bilo.

Ljubo ustade, nabaci kaput preko trenerke, tiho siđe, noćna faca sa bolničke recepcije mu nazva taksi, sjede, vozi, stani, čekaj, 1600 kuna, skup viski u to doba, vozi nazad, 250 kuna, skup taksi u to doba, prođe noćnu stražu bez problema, ušulja se u bijelu sobu... Ragib spava. Ne zadugo. “Je si li? Vamo ga!” Ljubo otvori bocu. Klo, klo, klo... „Hoćeš ti?“ „Neću.“ „Onda spavaj, al' na jednom uhu.“ „Hoću.“

Ujutro je soba ašćare mirisala na viski. Vizita je. Ljubo u hodniku. Unutra neki doktor ruži Ragiba i traži da prizna gdje je alkoholno piće. Dođe i neki stari doktor, primarijus, šta li je, uglavnom vidi se da se ostalim noge tresu pred njim. Taj je starac imao crven nos k'o babura, a i crevene obraščiće, ašćare ljubitelj čašice ili 'nako diferencijalno dijagnostiči ima kroničnu mitralnu stenozu. Prije će biti da je ovo prvo. On odvede u ćošak doktore bjelane, gdje su se nešto par minuta konzultirali, bezbeli stručno i naučno, nakon čega više viski niko ne spomenu. Otada je viski stajao na nahtkasni sa desne strane, da Ragibu bude naruku. Za njega ni na „Rebru“ nisu važila pravila kao za obične smrtnike. A Ragib je bio obični smrtnik, baš k'o mi svi, hvala Bogu, koji, što vjernici kažu, sjedi na visinama i sve, dvakog časa, vidi.

K čekanju kraja

Kada su bolovi bili neizdrživi i kada je starac počeo škrgutati zubima, unesoše neku bocu obješenu na visoko, staviše mu iglu u ruku i Ragib se brzo smiri. Pored te igle on je imao kao neko dugme, pa kad počne škrgutati zubima, on pritisne to dugme i bolovi odmah prestanu. Čuda radi taj morfijum. Nije lijek, k'o što bol nije bolest, al’ je čudo.

Paula je dane provodila u Luce. Ona je bila toliko dementna da nije ni primijetila da Ragiba nema. Ko zna? Možda je i primijetila, a pravila se da nije. Otkako je zima, Ajša je malo digla nogu sa gasa. Aida i Zoran svaki su dan kod Ragiba. Njihove kratke posjete najviše ga obraduju. Kako god pogleda Zorana, sve mu je pred očima njegova vlastita slika iz mladosti. Dok sa njima priča, ne skida suznog oka sa svog Sabahudina, kako je on od milja zvao Zorana. Mislio je: “Odlazim, al' genetika i sjeme ostaju. Što sam im'o, nemam svom djetetu ostaviti, jer me Bog kaznio zato što sam i ja tuđu djecu otim'o, likvidir'o, prebij'o i razna im čuda radio. Kad bi se ponovilo, nikada to više ne bih napravio, ali život nije film, ili videokaseta, pa da ga možeš vratit’ na ispočetka. Neka mi ove djece, da makar znam da će neko uživati kad ja nisam znao. Stalno sam bjež'o svake noći od bivših dana i raznih sjena, pa nisam ni stigao u tom odahnuti, a kamo li uživati.”

Sanjao je neku noć mater i oca, k'o biva ruže ga nešto, a on im grubo odgovara, ružno, baš 'nako jalijaški. Probudio se u goloj vodi. Dugme, gdje je dugme?! Dobro je, dobro je sada! Ljubo hrče i mljacka u snu. Neka ga, neka ga, neka neko ko mu postade jedino drag, diše s njime, sada, dok se smrt približava i već šulja oko vrata ove bijele sobe, samo što ih nije otvorila i to bez kucanja. Smrt nikada ne kuca na vrata. Znao je da će se bojati noći, jer noći su bile njegova uobičajena muka, a ni sanjao nije da će neki Srbin Ljubo biti s njime, da mu k'o vjerni pas čini društvo na tom kraju.

Jedan period januarskog poboljšanja Ragib iskoristi da pozove nekolicinu odvjetnika koji počeše defilovati kroz njegovu bolničku sobu i klanjati mu se do zemlje. Kada je ponestalo keša, radila je čekovna knjižica, ali od takve banke da su se ti čekovi unovčavali bez čekanja, dok su se tresle službeničke rukice na bankovnim šalterima, a oči kolutale pune strahopoštovanja.

Za vrijeme tih seansi sa odvjetnicima Ljubiša je znao sjediti na klupi u hodniku. Čitao je sportske rubrike novina, a ostalo ga nikada, pa ni za vrijeme „mrskog“ komunizma, uopće nije interesiralo.

Odvjetnici i javni bilježnici su ulazili visoko uzdignutih glavurdi, puni i prepuni sebe, prepuni paragrafa i pravničke veleumnosti, ali su na odlasku stražnjicama otvarali vrata i klanjali se, napuštajući Ragibovu pretposljednju sobu na ovom svijetu.

KnjižicaDva dana prije smrti Ragib šapatom zovnu Ljubu koji se primače tom posivjelom i nekako smanjenom licu, na kojem su još slabašno svjetlucale plave čelične oči, baš kao dvije svijeće koje će se uskoro dogorjeti. Prošapta nešto Ljubiši na uho i dade mu kuvertu. U kuverti je bila bankovna Reiffeisen banke, čija se ispostava za svaki slučaj, vragu ne trebalo, nalazila baš nekako preko puta policijske uprave u Petrinjskoj.

U knjižici ime... Ljubo Mrkić! Na drugoj stranici neki pečati. Na trećoj stranici, broj sedam i puno, puno nula. Sedam stotina tisuća maraka pripalo je Ljubi. Ljubiša Mrkić postade za hrvatske prilike pravo bogat čovjek. No, Ljubišu ta knjižica nije baš ni malo obeselila. Nije njemu nikad u životu bilo posebno nešto stalo do love. Im'o-nem'o, njemu je ravno do mora. Gleda Ljubiša kako se pred njim topi ostatak od čovjeka koji nije tako davno sasvim slučajno došao u njegov obični život, da ga za uvijek iz temelja izmijeni.

“Sve ostalo Ljubo Trubo je na ćagetu, kod advokata. Ja znam Ljubo da ćeš ti Paulu pripaziti bolje nego iko. Ljubo, moje priče ne pričaj, one su samo za tebe. Ne izdaj me za Paulu i ništa mi ne obećavaj. Ja znam da ti znaš da ja opet sve znam.”, reče Ragib, pritisnu dva puta dugme, i zaspa.

Noć bez svitanja

Prikrade se i zadnja noć. Ragib se na tren probudi, pritisnu dugme i pozva Ljubu. Objasni mu kako će pritiskati ono dugme i kad on spava, jer, veli, da i u tom polusnu kojim putuje osjeća strašnu bol. Veze Ljubo nema šta se dešava kada se to dugme pritišće, ali on će Ragiba kao najvjerniji pas sve poslušati, ma šta da ovaj od njega zatraži. Ragib spava, pa jekne... A Ljubiša, bržebolje, pritisne dugme.

Uđe jedna debela sestra. „Trebaju li gospoda što?“ „Ne, hvala lijepa, ako zatrebamo ima zvono.“ Ragib jeknu, Ljubiša pritisnu, Ragib se smiri... Oko tri izjutra, mrkli je mrak još, Ragib bunca... ”Nemoj Joja, zašto baš njega, pustite, bolanebio, doktora. Nemaš ništa od toga. Kraj je. Jeb'o te Maks da te jeb'o. Rusi, Rusi, eno Rusa. Martine, zalegni, Dolores ovamo...” Smjenjuje se buncanje, kao neka jezička salata, malo na bosanskom, malo španskom, malo talijanskom, pa jaukanje, a Ljubiša dugme ne žali, već pritišće li, pritišće.

Morfijumska tečnost u boci počela se približavati dnu, kad Ragib poče tiho, pa blago glasnije: ”Eberečke, eber tute... Eber koga ćete...” Pa opet isto. Osmjehivao se, poput radosnog djeteta, dok je izgovarao staru brojalicu. Odjednom se zakašlja i umiri. Ljubiša pritisnu dugme još nekoliko puta. Ragib miran, ne bunca, ne jauče. Ljubiši sumnjivo. Nešto nije regularno. Metne ruku na lijevu stranu Ragibovih prsa, a ono ništa. Proba za puls, opet ništa. Zora zarudi, dan dođe, starac ode. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

Ljubiša sjede na rub kreveta pored mejita. Oči poluotvorene i pod njima samo dvije male suze, ili graške predsamrtnog znoja. Ljubiša mu sklopi oči i pruži ruke niz tijelo. I utom zaplaka k’o dijete. Suza suzu stiže. Pritisnu ga nešto grdno u prsima. Davi ga. Baš k’o da mu je umro neko njegov najbliži, k’o da je umro neko sa kim je proživio cijeli zivot, a ne samo ovih nekoliko mjeseci punih pravih čuda i doživljaja.

Ustade i pritisnu zvono, da nekoga dozove. Uđe ona debela i prcvrkuta: “Kaj gospon želi, prosim lepo?” “Ništa.”, reče Ljubiša i pokaza rukom na krevet.Ustrakaše se doktori. Odmah Ragiba metnuše na neka nosila i odvezoše negdje. Kad su počeli sklanjati posteljinu, nađoše jednu najlon kesu. Pogledaše, a unutra kuverta. Na kuverti piše Ljubiša Mrkić. „Jeste li vi Ljubiša Mrkić?“ „Jesam.“ „Ovo je za vas.“ „Znam.“

Posljednje (o)poruke

SatOtvori Ljubiša kuvertu, u njoj papir. Piše: ”Ljubo Trubo, nije ni ovim vjerovati. Schafhausen sat profesoru Vinku Nikoliću (pazi da mi ga ne “maznu”s ruke), prsten sa “U” tebi, al ga nemoj nosati, nije za tvog prsta. Vera vjenčana tebi, al sakri od Paule. Ne javljaj njojzi ništa. Evo ti broj advokata. Zovi i reci gospodin Ragib Hadžibaščaušević preselio na Ahiret. Dobar si mi bio Ljubo Trubo. Rakija ti nije valjala. Boli glava ujutro. Bolji viski. Jel tako? Advokat će ti donijeti pisma sa uputama šta ćes dalje raditi. Kupi mobitel, i ne boj se, papane moj. Kupi najbolji, nemoj kupovat furdu. Ragib.”

Ljubo sa telefonske govornice nazva advokata. Javi mu se odvjetnik. Ljubo reče da se Ragib preselio na Ahiret. Ovaj ništa ne razumije. “Kaj pričate, kak’ se može onako bolestan seliti. Pa gdje je taj Arihet, kak’ se to kaže?”, zatrtlja odvjetnik.

“Umro, otputovao, otišao, nema ga više. Donosi pismene upute, majmune jedan! Tako je Ragib rekao!”, izdera se Ljubo. Ne prođe ni dvadesetak minuta a odvjetnik Horvat iz odvjetničkog društva “Martinović&Plisek”, Smičiklasova 16, dojuri k'o bez duše na „Rebro“. Bez pozdrava, uspuhano, vadi nekoliko kuverata. Daje mu kuvertu na kojoj opet piše Ljubiša Mrkić i na njoj veliki broj jedan. Ljubo otvori kuvertu. Piše mu Ragib... Ljubo poče čitati, a imao je osjećaj k'o da mu živ govori: ”Sahrana. Ljubo Trubo, sahrani me ti sam. Nikakvih smrtovnica, nikavih obavijesti u novinama. Nazovi profesora Vinka Nikolića da dođe ako može. Samo ako može, ne goni ga. Nikakvih hodža. Nikakvih govora. Ništa. Nikakvih vjenaca. Nikakvog cvijeća. Neka bude što kraće i sjedi u auto, pa u Zadar. Sve je plaćeno. Nemoj da te izrade. Ni kunu nisi dužan. Ako budu iskali, štosem u glavušu među oči čarne direkt odma bez pardona. Onim momcima što me spuste podaj štogod. Nek' se napiju, jerbo su oni svi profesionalno pijanci i filozofi, čim svaki dan mrtvace ukopavaju. Ragib.”

Kuverta broj dva izroni iz velike odvjetničke aktovke, koja bi se na bosanskom zvala čanta. Opet piše Ljubiša Mrkić, i veliko broj dva. “Zadar-Sarajevo. Ljubo Trubo, samo se ti vrati i Pauli ni riječi, a i da kažeš ne bi te jadna razumjela. Ovaj komadić papira što piše na njemu nešto na španjolskom, podaj staroj. Ja sam bejagi morao zbog posla hitno u Argentinu. Ako neki čojek bude zvao na španjolskom ili talijanskom kod Luce ili u vas, dajte Pauli telefon. To sam bejagi ja, a to je taj čojek koji je dobio pare da svaki mjesec dva puta zove, a to k'o biva ja zovem, da onako dementna jadnica moja stara ne počne što dumati, pa da joj se stanje ne pogorša. Onoj Atlagićkoj bandi u Sarajevu ni riječi. Ajši začepi usta. Maši joj tom tvojom čarobnom knjižicom ispred nosa i podaj joj para samo na kapaljku. Više će te cijeniti. Haram ti Ljubo bilo ako joj daš punomoć da i ona može, nedajbože, podizati pare. Dadneš li, budala si. Okokuzićeš brzo na toj knjižici, znam ja Atlagićke. Strašno bi me razočaralo ako joj daš punomoć. Izdrži sva iskušenja. Dok imaš knjižicu, ti si gazda u kući. Pamet u glavu. Ragib.“

Slijedila je nova veća i deblja kuverta. Opet Ljubo Mrkić i broj tri. Unutra šesnaest otvorenih kuverata, a u svakoj zeleno uokvirena smrtovnica. Na slici Ragib. Piše: “Dragi prijatelju, obavještavam te da sam (pa prazno mjesto da se upisati datum smrti) smireno napustio ovaj svijet, k'o što ćemo svi. Za nadati se je da ćemo se kad-tad vidjeti na onom svijetu. K'o uvijek, za uvijek, za dom spremni!”

Kuverte su bile adresirane na neke ljude u Argentini, Paragvaju, Americi, Njemačkoj i Austriji. Što je veoma interesantno, na svakoj kuverti su bile zalijepljene poštanske marke. Na svakoj kuverti na mjestu pošiljaoca bilo je napisano: ”Ragib Hadžibaščaušević, Bolnica “Rebro”, Zagreb, Republika Hrvatska.” Starac je i na to mislio. Ljubiši je ostalo samo da upiše današnji datum, da ih sve zalijepi i odnese do najbližeg poštanskog ureda i tamo ih preda da otputuju do Ragibovih starih prijatelja.

Slijedila je zadnja kuverta iz odvjetničke aktovke. Na njoj je opet pisalo Ljubiša Mrkić i broj četiri. “Ljubo Trubo, testament je kod dvojice drugih advokata. Nije kod ovoga što ti je dao kuverte. Testament je napisan u dva dijela. Jedan dio je kod jednog advokata, drugi dio je kod drugog, a cijeli testament se nalazi u Općinskom sudu u Zagrebu u njihovom sefu. Ukoliko, ne daj bože štogoderce zapne, još jedan primjerak istog testamenta je u Grazu, u sefu javnog bilježnika notara Markusa Franka, 16 Herbertstrasse, i glasi samo na tvoje ime iz pasoša-putovnice. To je samo ako nešto zapne, al’ valjda neće. Taj će se testament otvoriti tek nakon Pauline smrti. Neću da ti govorim ništa šta ti sve ostaje, a ako budeš i dalje u pola dobar kakav jesi, ni Aida ni Zoran (isti rahmetli ja po čehri), ni njihova djeca, a boga mi dragog’, ni njihova unučad neće stići baš lahko potrošit’, svakako ako žive normalan život. Ja sam Ljubo Trubo ostavio dvojicu pouzdanih ljudi da diskretno nadziru šta je sa Paulom. Jebi ga, za svaki slučaj, stari moj Trubo. Ako Paula ne bude dobro pažena, ako bude u kakvom staračkom domu, ako bude zapuštena i uneređena, od testamenta neće biti ništa, ode sve za dobrotvorne svrhe. Znam ja Ljubo Trubo da je ovo što ti pišem suvišno, ali neka. Znam ja dobro da ćeš ti odraditi najbolje. Ja bih volio da je Paula blizu vas, ali da nije u vas. Nije zbog tebe, već zbog Ajše. Prokužio sam ja nju dobro, a k'o da je to bilo teško. Vučica dlaku mijenja, al ćud nikada. Sada si ti Ljubane moj šef parade i njojzi si k'o Tito onoj njegovoj ličkoj debelguzi Jovanki što je bio. Ne daj više uzda iz ruka. Pamet u glavu. I pazi Srbijanac da ti pare ne udare u tu tvoju seljačku glavušu. Ragib.”

Poslije Mirogoja

MirogojI bi sve kako Ragib reče. Već sutradan na Mirogoju kovčeg je brzinski smješten u grobnicu predviđenu za Ragiba, a kasnije i za Paulu. Četvorica grobara, koja su opasno vonjala na „Badelov“ konjak, zvani „Mirogojček“, polako skupiše svoj visoko sofisticirani alat. Ljubiša ih dobrano nagradi, po Ragibovoj preporuci, a oni izvedoše pijanu tačku klaćenja i klanjanja u znak zahvalnosti prema pokojniku i njegovom zastupniku. Tu nije bilo više nikoga osim Ljubiše i profesora Vinka Nikolića. Nikolić upita: ”Tko ste mu vi?” Ljubiša po zagrebački i misterizno skrati: ”Nitko.” Profesor Nikolić pruži ruku tom „nikom“, ne pitajući dalje ništa. Ljubiša iz džepa izvadi onaj stari zlatni „Schafhausen“ i pruži ga profesoru Nikoliću. “Poznajete li ovaj časovnik?” “Kak ne! To je Ragibova ura.”, odvrati rumeni sjedokosi profesor. “To je za vas.” “Odista?” “Da, zaista.” Profesor uze sat, skide svoj, i u znak sjećanja na svoju lijevu ruku metnu darovani sat. Pozdraviše se i Nikolić polako ode. Ljubiša je gledao za njim. Ne okrenu se, već zamače za arkade i nestade. Padala je sitna kiša. Kada se počelo smrkavati i Ljubiša krenu. Odjednom zastade, kao da će poći nazad, pa se predomisli i pored mirogojskih arkada uputi prema izlazu sa već usnula groblja, te najveće zagrebačke spavaonice.

Prespavao je u „Palasu“. Ujutro ga ispratiše sa naklonom do zemlje. Taj je dan Ljubiša Mrkić kupio naskuplji mobitel. Sada može i iz auta i sa bilo kojeg mjesta na ovom dunjaluku nazvati koga on hoće. Jedino, mislio je, ne može više nazvati Ragiba Hadžibaščauševića.

Bez ikakvih poblema vrati se u Zadar. Kod „Macole“ nije svraćao. “Šta je bilo? Što se ne javljaš? Izludjela sam čekajući te. Gdje je stari? Je li bolje?”, upita s vrata Ajša. “Bolje je.”, odvrati Ljubiša. “Toliko je bolje da razmišlja pokupiti Paulu i otići nazad u Argentinu.” Ljubo obuče trenerku i spusti se na četvrti kat kod Luce. “E moj Ljubo, lipo je da si doša'. 'Oćes vidit' tetku? Paula, ostavi lutkice, Ljubo je tu.” Pojavi se Paula, gegajući se. Počešljana, vedra, priča nešto standardno, malo na španjolskom, malo na portugalskom, malo na talijanskom, pa odjednom reče: 'As ti gospe!”, i ode da dadne večeru čitavom razredu manjih i većih lutkica, koje je Luce odnekle iz naftalina izvadila da ugodi Pauli. “Trebate li što, Luce moja?” “Ne triba sine moj ništa, stvarno ne triba.” Ljubiša joj tutnu u ruku tri tisuće kuna. Svejedno. Luce se trznu, pa reče nešto, kao da ima ona još dovoljno, da je njoj barba Ragib dao i previše novaca. Ljubo nehajno odmahnu rukom, baš k'o što je to znao uraditi Ragib, nasmija se i ode gore na šesti kat.

Sjede za sto. Gladan, iza puta. Ajša istovari pred njega neku ovlaš podgrijanu paštu-fažol, a što bi u Bosni bili makaroni ili špageti pomiješani sa grahom, i priroda mu još paradajz salatu, bit će, od jučer.

Pašta“Šta ti je ženo ovo?”, začuđeno će Ljubiša. “Ho'š-ne'š, to je tvoj izbor. Ako ti se ne sviđa, eno ti Ušljebrke, pa idi tamo!”, zmijski će ljutito nepopravljiva Atlagićka, misleći na Ušljebrku, vlasnik restorana „Nijagara“ u Zadru, gdje se jela u to doba dobra, ali bezobrazno preskupa janjetina. “Boga mi ženo“, uzvrati joj Ljubo istom mjerom, „dat ću ti napismeno da si veoma pametna. I hoću baš tamo na večeru, a ti se s ovim tvojim splačinama sama zabavljaj!” „Joj, daidža, gdje si da ovo vidiš?“, pomisli Lubo u ushićenju što konačno može parirati svojoj zjalavoj ženi.

Utom Ljubiša samouvjereno izvadi sjajni mobitel, a Ajša iskolači oči k'o fildžane, samo što joj ne ispadoše. Ljubiša, kao da se s mobitelom rodio, poče birati brojeve, i nakon jedne minute krenu diktirati: ”Ljubiša Mrkić ovdje. Ostavite mi sto za jednu osobu. Rezervirajte mi vrat i plećku. Kad je skinuto? Kažete prije dvadesetak minuta. Može, samo nemojte da bude neke zabune. Obavezno da me čeka boca hladne „Vrbničke žlahtine“. Hvala lijepa.” Nehajno ustade, obuče šuškavu vindjaknu i ode bez pozdrava.
Ajša ostade blehnuti u pretovareni tanjur ohlađene pašta-šute.

Epilog (ne)završene priče

Ljubiša Mrkić šeta lijepo po Zadru. Nikad nije sam za stolom. Postao je veoma poželjan i viđen gost u najskupljim zadarskim kafićima i boljim restoranima. Oko njega uvijek pokoji grebator. “Može l’ gospar Ljube viski maći? Može kako da ne može, al’ ne maći, već dupli. Čoviće, ne hodaš na jednoj, već na dvi noge.” “Bog si Ljube.”

Paula provodi dane u Luce. Luce ima mobitel. Kupio joj iz zafrkancije Ljubiša. Kad god dobije crkavicu od svoje mirovine, dužnost joj je da to rekne Ljubi, a on odmah, puta tri, dadne i zabrani se zahvaljivati. Ragib svakog mjeseca po dva puta Paulu naziva iz Buenos Airesa i ona sva sretna zapleše sa svojom jaranicom Lucom. Njih dvije pjevaju, igraju na karte i domine, pa onda dođu na red lutke, pa sve tako, ukrug. Pauli je, uglavnom, bilo dobro. Živnula je, raduje se, ne pravi probleme. Ljubiša, svako malo, Paulu i Lucu provoza u Diklo ili do Borika, pa čak ih je jednom vozio i do Plitvica. Pauli su se jako svidjela Plitvička jezera. Zamalo nije upala u vodu. Ljubo, od straha, samo što se nije ukeho.  

Nakon dva mjeseca Ljubiša je angažirao jednog bolničara fizioterapeuta da svaki dan obiđe Paulu. Doktor Grdović je svake nedelje dva puta kod Luce u stanu. Kontrolira Pauli i njoj srce, krvni tlak, šećer, punom parom rade slušalice i ostali doktorski alati. Ne desi se da doktor Grdović promaši. Otkad ga je Ljubiša Mrkić angažirao da se brine o ove dvije starice, kao da je doktoru-pokućarcu sjekira pala u dubok med. Ne žali Ljubiša novac, redovan je i uvijek galantan platiša, pa je doktoru dobro, da ne može bolje biti.

Aida i Zoran studiraju. Otkada svako od njih ima svoj stan, rjeđe se i pojavljuju u Zadru. Šta će tamo? Mladi ljudi. Sada im je u svim smislovima mnogo lakše. Uz to, Zagreb izaziva svojim ponudama.

Ajša pravi proteze i mostove. Prava zubna mostogradnja. Posao se uhodao. S Ljubišom se i dalje dobro slaže, baš kao u stara vremena. Ne vozi više staru „Ladu“. Kupio joj Ljubiša nov „Fiat Punto“, pa je sav sretan. Htjela je Ajša „Peugeota 406“, ali joj Ljubiša ne dade ispred sebe. I garderoba je pravo obnovljena. Planiraju kraći odmor u Italiji, ako Paula i dalje bude dobro, kao do sada.

Jahija i Fathija su nešto načuli da su se Ajša i njezin vlašina Ljubiša dobro oparili, pa se pojedoše od muke. Ali, sada je kasno. Imali su njih dvoje veliku šansu da im daidža i daidžinca potpuno promijene život. Sreća im je kucala na vrata, ali je nisu uspjeli prepoznati i zadržati. Otjerali su je s vrata. Normalno je da su oni koji su im servirali priče o Ajši i Ljubiši mnogo toga i dodali. Pa, to i jeste Sarajevo. Neki su im mudri ljudi govorili da se ne jedu, jer to sve što se priča nikako ne može biti istina. Jedna im je starija, daljna rodica rekla: ”Hajte, boni, to što vam svijet priča, to more bit samo u bajkama.” I jeste tako. Život zaista ponekad zna napisati lijepu bajku, mada su ovakve zaista rijetke.

Jahija je pokušao nazvati Ajšu, ali je uspio samo ostaviti poruku na telefonskoj sekretarici. Ajša mu nije nikada odgovorila. Teško da će mu se javiti nekada u budućnosti.

Vidjeli smo i kroz ovu priču da se budućnost ne događa sama od sebe, već se ispisuje danas, u detaljima koji najčešće djeluju neugledno, i nebitno, a znaju nositi težinu sudbine.

 

 

 

 

 

 

Ažurirano: Subota, 10 Siječanj 2015 14:20