Tamno
0

Još jedan Tonijev nostalgični akvarel

Ugostitelj A kategorije

Toni Skrbinac, bistrička raja, maestro akvarelnih sarajevskih priča  

Jednom, neposredno poslije rata, Safet Čizmić mi predloži: »Toni, vala bih volio da odemo do Ahmeda Zagorice, da vidiš kakvu je kafanu otvorio.« 

Penjali smo se, zatim, jednim od brdovitih dijelova Sarajeva, i nikako da se sjetim da li prema Bjelavama, Sedreniku ili možda Gorici, ali smatrajmo to nevažnom činjenicom. Dakle, Ahmed Zagorica vjeran svojoj ugostiteljskoj ljubavi, a inače čovjek izuzetno bogate biografije, odlučio je pod stare dane nastaviti sa svojim poslom i otvorio kafanu.Na jednoj, kako rekoh, brdovitoj sarajevskoj lokaciji. 

Nije bilo ni jednog gosta kad smo ušli, ali kakva je to bila kafana! Ko bombonjera! 

»Pogledaj ti samo kako je on ovo sredio, vidi onih zarčića, vidi cvijeća, stolnjaka…« oduševljavao se Safet pokazujući nam detalje koje smo i sami gledali. I zaista, imao je Zagorica stila i šlifa, tog kafanskog prostora u jednom od padinskih sarajevskih dijelova ne bi se postidili ni najeminentniji kvartovi većih i poznatijih evropskih prijestonica.

 Ali,Ahmedova kafana bila je nova i nepoznata, vremena svježe poslijeratna i za većinu kokuzna,a uz sve to Ahmed je već duboko zagazio u osmu deceniju života, tako da mi se budućnost tog ugostiteljskog objekta, bez obzira na već opisanu ljepotu, nije činila nimalo svijetla. Moja slutnja se ubrzo pokazalo tačnom, Zagorica je, uprkos širokom poznanstvu s rajom, na čije je posjete računao, nikako nije uspio učiniti rentabilnom, a kamo li da mu donosi lovu kao što je cijeli niz objekata koje je nekada vodio,pa je uskoro s tom kafanom bilo kao da je i nije bilo. A nekoliko godina kasnije umro je i Ahmed Zagorica o kome sam već pisao, a moglo si još mnogo toga zanimljivog napisati jer, rekoh, bio je to čovjek izuzetno bogate biografije.

A s kafanama, bar onim sarajevskim koje sam dobro poznavao i koje pamtim, bivalo je nekako kao s mladošću. Pojave se,zablistaju,okupljaju se gosti kao na hodočašću, misliš nema im kraja, kad ono, jok, ne potraju ni koliko životi vlasnika koji su ih proslavili. 

Bez obzira na burni život Ahmeda Zagorice, a šta sve nije bio i radio vratnički ilegalac, pa bokser i bokserski selektor, pa vlasnik kafana i elitnih restorana, pa stanovnik zatvorskih jedinica u Foči i Zenici…za mene je još značajniji lik s početka priče Safet Čizmić,u užem krugu prijatelja iz mladosti poznat i pod nadimkom Liz. On je nešto mlađi od Ahmeda Zagorice, kao čovjek apsolutno različit po svemu ,osim po ugostiteljskoj umješnosti i talentu.

Ne znam šta ih je i da li ih je u mladosti moglo povezati, ali u vrijeme Ahmedovog mračnog perioda, kad se vratio s odsluženja prve zatvorske kazne, Safet ga je, kobajagi, zaposlio da mu teče penzijski staž. I tako se jedno vrijeme Ahmed Zagorica pojavljivao u Safetovoj kafani, ma šta kafani, čudu od kafane- »Vatrogasna« na Bistriku. Neuglednijeg položaja i prostora,a istovremeno popularnijeg u Sarajevu niti je bilo niti će,mislim stoposto, ikada biti.

Kuća Čizmića nalazila se na samom vrhu Bistrika,mjesto ispod te stare kuće, a iz tog vremena je ovaj dio priče,nazivali smo Brijeg i bilo je jedno od najomiljenijih na kojem se okupljala naša mladost,a godine su bile pozne šezdesete,stolječe, naravno, prošlo. 

Nisam mogao svjedočiti mladosti okretnog, ljepuškastog, crnog mladića koji je završio gimnaziju nekoliko godina prije negoli sam se i sam upisao u istu,samo se pričalo da je pripadao mangupskom redu mladića sposobnih i spremnih za svakakve ludosti i podvige koje prate većinu mladosti. E,a kada sam upisao gimnaziju Safet Čizmić se već bio i oženio lijepom trgovkom Fazilom i doveo je u svoju kuću. I živio begovskim životom. Uveče bi sjeo na minder, nasuo sebi bokalić šljive, Fazila baš ko u pjesmi mezetluke pripremila, a Safet bi sjeo pored prozora s kojeg puca pogled na stario dio grada i seirion. Meni je bio,onako mlad, lijep i razgovorljiv nekako kao uzor. Zato sam uvijek rado ostajao ispod njegovog prozora, pričali smo o mnogočemu, ali ne znam da li mi je tada ili nakon tolikih godina pričao kako mu je stari Pekić ponudio jednu prostoriju, koja se nalazila tik do prostorija Dobrovoljačkog vatrogasnog društva »Bistrik«.

»Posudio sam nešto malo para od Reše, kupio stolove, stolice, frižider i opremu za kuhinju i…otvorio kafanu…« 

Pisao sam ranije i opisivao više puta taj neuglednu kutak koji je, mislim, nosio službeni naziv »Bife«, a ispod kojeg je pisalo »Vl. Safet Čizmić« i koji je ličio više na ratni rov jer se nalazio ispod nivoa ceste što se spuštala od bistričke željezničke stanice i onda kao rukavac ulijevala u današnju Ulicu Bistrik. Safet Čizmić posjedovao je raznovrsne talente, za kafanu je bio najbitniji njegovo kulinarstvo. Doduše, nakon kratkog vremena ,čim je posao krenuo, zaposlio je oficijelnu kuharicu, ali grah naprimjer nije znao niko spremiti kao Safet. Doduše,imao je gdje i naučiti jer je kao vojnik služio u intendantskoj jedinici, a zna se da je najopaznatiji specijalitet u Armiji bio baš vojnički grah. Šta je to ljude privuklo u Safetovu kafanu, i to u takoreći sve socijalne strukture, pa su se iste noći u tom omanjem prostoru znali naći univerzitetski profesor, čaršijski gazda, estradni umjetnik, radnik-fizikaner, šibicar i džeparoš??? 

»Vjeruj da to ni meni nikada nije bilo jasno.« priznao je i sam Safet. 

Kad bi uveče taj brod, pobrojani razni gostii, usljed potoka šljive, vina i piva,podobro zaljuljali, kormilar Safet znao ga je privesti mirno do obale… 

»Hajmo, ima i sutra dan…pa valja se i meni odmoriti…hajde, može još jedna ali ako ćeš je drmnut s nogu…« 

Brzo se, dakle, pročulo ime Safeta Čizmića i »Vatrogasna« postala prava mala, zlatna koka. Nije prošlo mnogo vremena i naš gazda krene sa, u ta vremena, golemom investicijom. Sruši staru i počne da pravi novu kuću. Veeeeliku. U tom dijelu priče treba pomenuti i njegovog brata Mehmeda, zvanog Meše, koji je vodio jedan sasvim drugačiji život. Uredan službenik, uzoran otac i suprug, odmjeren i umjeren kako u riječi tako i u jelu i pilu. Kuću će graditi po pola,bratski. A Safet? Jeste, i on je i otac i suprug, ali svugdje ga ima, i na moru i na planini i hoće svašta. I popiti i kockati i u rizične trgovačko-švercerske avanture, čas u Trst,čas u Istanbul, čas i u Budimpeštu se znao uputiti. Takva vremena bila kad se znalo isplatiti putovanje u razne evropske centre. 

I mogu ja sad nabrajati mane i vrline Safetove, ali jedno je neosporno: znao je i htio raditi. Mogo je zaglaviti dal zbog pića dal zbog do u nedogled produžavanih partija remija koja se zavukla do nekih sitnih sati, ali ujutro sa zorom Safet je bio i na pijaci i u mesari, trebalo je, a on je u tom bio ekspert nabaviti pravu robu od koje će se istog dana gotoviti jela i mezetluci u »Vatrogasnoj« i ugađati svim felama probirljivih gostiju-gurmana koji su slavu »Vatrogasne« pronosili i tako što su falili Safetove kulinarične čarolije. 

»Joj što sam sinoć pojo sitni kod Safeta…« 

»A tek kakve su klepe bile!!!« !« 

O grahu smo već rekli svoje. Eto, bila su to zlatna vremena »Vatrogasne«, a mnogi koji pamte to doba reći će, ma na samo u »Vatrogasnoj« bila su to i inače zlatna vremena.

Svašta će se još u toj »Vatrogasnoj« događati, a neke doživljaje po meni vrijedne pomena ostavljam za sljedeću priču. Kojoj je ustvari cilj pratiti život našeg junaka Safeta Čizmića,zvanog Liz.