Tamno
0

Priča za vikend

Dvostruka enigma bivše Jugoslavije 1952 – 1959

Nadan Filipović

Moja nena Asifa, koji smo svi zvali baba Asifa, živjela je poslije Drugog svjetskog rata ulici Radojke Lakić (sada se ta ulica zove Kaptol). U tom posljeratnom vremenu dijelila je sustanarski stan sa nekom starom Čehinjom, gospođom Blažek. Babi Asifi je pripadala na korištenje jedna velika soba, a ostatak stanbenog prostora koristila je gospođa Blaže sa kćerkom Zdenkom i unukom Bačkom, mojim vršnjakom. Veliko kupatilo i klozet su bili zajednički i u tu prostoriju se ulazilo iz velikog zajedničkog hodnika

Zdenka, Bačkina mama, nikad je neću zaboraviti, bila je rasna ljepotica, kao gar crne kose, puti bijele kao alabaster i kao nebo plavih očiju. Pri susret oslovljavao sam je sa: „Ljubim ruke, teta Zdenka!“ kakav je tada bio uobičajeni red. Bio sam mali i nisam znao da je Bačko bio teta Zdenkin vanbračni sin, a to sam tek kasnije saznao.

Mama i tata su me često vodili kod babe Asife na konak, a i subote i nedelje sam skoro redovito provodio kod babe. Bio sam jako sretan jer su to bile prilike da se igram s Bačkom ili u njihovoj prostranoj kuhinji ,ili smo se igrali u hodniku. Gospođa Blažek je bila veoma brižna baka i nije dozvoljavala da se Bačko i ja odemo igrati u velikom dvorište iza kuće koje je bilo puno djece. Gospođi Blažek je Bačko bio kao oko u glavi.

Kod babe Asife su dolazile u goste njene kone, a posebno dvije nene, Tulićka i Spahićka, njene dugogodišnje komšinice sa Bjelava. Bilo je i drugih posjeta, ali kod Blažekovih skoro da niko nije dolazio. Negdje 1952. godine, sjećam se, baš nekako kad sam krenuo u školu, kod Blažekovih je počeo dolaziti neki mlad, lijepo obučen čovjek. Uvijek je bio u odijelu, a ako je bilo oblačno nosio je tamno sivi kišni mantil.

Tek kasnije sam saznao da je to bio doktor koji se prezivao Popadić i koji je radio u bolnici na Koševu.

Kad je nakon obično kratkih posjeta odlazio, obično pred večer, teta Zdenka ga je znala ispratiti do dugačkog hodnika tamnog haustora te sive austrougarske zgrade. Vrebao sam da provirim između ruba heklane store i krajička prozora da ih vidim kako dugim hodnikom polako odlaze do velike haustorske kapije. Tu su se znali dugo grliti i grčevito ljubiti, što je mene, malog pritajenog voajera, ispunjavalo nekim čudnim uzbuđenjen koje do tada nisam upoznao. Međutim, moje drhtavo uzbuđenje je skoro redovito prekidala gospođe Blažek koja je u svom preglomaznom šlafruku silazila niz stepenice, odlazila do zagrljenih ljubavnika i nemilosrdno prekidala njihova milovanja i nježnosti.

Doktor Popadić je dolazio nekoliko sljedećih mjeseci, a prilikom njegovih posjeta Bačko i ja smo igrajući se u hodniku sve češće znali slušati povišene, tada meni na njemačkom jezikom neobične kričave uzvike gospođe Blažek nakon kojih je doktor Popadić vrlo tiho napuštao njihov dio stana i odlazio, a da ga teta Zdenka više nije pratila do izlaza iz zgrade.

Bačko još nije krenuo u školu jer je bio godinu mlađi od mene. Iako mi je škola bila dosta interesantna, ni učenje, a ni različite domaće zadaće nisu me sprječavale da se redovito poigram sa svojm drugom Bačkom. Tako sam, igrajući se uspio izbliza vidjeti tog meni do tada neznanog čovjeka koji je ponekad dolazio u goste Blažekovim. Nisam znao šta se dešava kod Blažekovih sve dok mi Bačko nije povjerio da doktor hoće da bude njegov pravi novi tata i da namjerava njega i tetu Zdenku povesti u Bograd, jedan veliki, veliki grad daleko od Sarajeva,ali da baka neće ni da čuje. Tek kasnije sam saznao da je to bio zaista doktor koji se prezivao Popadić koji je radio na nekoj od klinika u bolnici na Koševu.

Sjećam se jedne kišne jesenje večeri. Doktor je došao pred vrate i kratko pozvonio, kao obično, tri puta na zvonce na kojem je pisalo „Blažek“. Otvorila mu je gospođe Blažek i nekako ga nevoljko u njihovu kuhinju. Tada je za ručicu uzela Bačku koji se neuspješno otimao i odvukla ga odrešito rekavši da mu je vrijeme za spavanje.

Ni slutio nisam da sam se taj dan zadnji put poigrao sa Bačkom. Ušao sam kod moje babe Asife koja mi je rekla: „Saće se Česi početi fesatiti i galamiti. Nije me bogme briga, to su njihova češka posla, a meni valja s njima kao sa partajama životariti.“

Baba mi je dala nešto za večeru i legao sam na sećiju i zakunjao uz zvuke nekih narodnih pjesama koje su me nježno uspavljivale iz onog starog babinog radija sa okruglim prozorom u kojem je bila dugačka dvostrijelica za biranje stanica, pola crvena i pola plava.

Probudio nas je glasni krik gospođe Blažek: „ Upomoć ljudi, ljudi upomoć, dijete mi je u krvi! Pomagajte! Dolazite!!!!“

Neko je lupao i lupao na vrata stana. Moja baba Asifa je oprezno izvirila iz svoje sobe. Stara Blažekovica, kako ju je baba obično zvala stajala je na vratima svoje kuhinje čupajući kose. Baba je otvorila i u hodnik je ušao čika Smajo sa trećeg sprata. Gospođa Blažek ga je šćepala za prsa i povukla prema kuhinji. I ja sam izvirio i vidio kao kreč bijelog Bačku kako se rukicom drži za rub šlafroka gospođe Blažek i leluja kao da ga njiše neki vjetar.

Čika Smajo je ušao, ali se na kuhinjskim vratima okrenuo i počeo povraćati kao otrovana lasica. Istrčao je i otrčao niz stepenice. Uskoro je došla milicija. Dvojica u uniformama i dvojica u civilu. Baba Asifi i mene su naredili da se iznutra zaključamo i ne otvaramo vrata i ne izlazimo u hodnik. Uskoro su došli još neki ljudi , sjećam se, vidio sam neki sjaj na mutnom staklu naših ulaznih vrata. Kasnije mi je bilo jasno da je to bio bljesak blica službenog aparata fotografa koji je snimao lice mjesta uviđaja.

Nakon otprilike pola sata došli su još neki ljudi i vireći kroz prorez između store i ruba prozora vidjeh da dvojica nose neka nosila prekrivena bijelim čaršafom . Polako su odlazili dugačkim hodnikom osvjetljenim slabom žaruljom. Iako je svjetlost mliječno-žute žarulje bila veoma slaba, uspjeo sam vidjeti kako ispod bijelog čaršafa visi duga crna kosa. Zgrozio sam se ali u tim momentima još nisam pojma imao šta se dogodilo, ali sam slutio da se desilo nešto strašno.

Slutnje su se obistinile. Nakon par dana agenti u civilu su više od dva sata ispitivali babu Asifu tražeći da im rekne koliko je puta vidjela doktora Popadića, te koliko je on često dolazi, te je li čula ikakvu svađu iz drugog dijela stana, na što je baba Asifa rekla da nikad u životu nije gledala ko kome i koliko puta dolazi, a pitanje je li čula ikakve svađu baba je eskivirala rekavši da nije ništa čula jer je skoro kompletno gluha na desno uho, a naglasila je i da na lijevo slabo čuje. Agenti su otišli dosta nezadovoljni.

Uskoro je počela velika potjera za doktorom Popadićem koji je, kako je istraga pokazala jednim preciznim udarcem u srce ubio tetu Zdenku, a nakon toga je zaklao. Stara Blažekovica i Bačko nisu ništa čuli.

Staru Blažekovicu i Bačku ni moja baba ni ja nismo više nikad vidjeli niti smo išta o njima saznali. Navodno su ih negdje odveli, a nekoliko mjeseci nakon ubistva tete Zdenke, došla je nekoliko radnika koji su iz kuće iznijeli krupniji i sitniji namještaj i sve strpali na kamion i negdje odvezli.

Dani su prolazili, nedelje su se nizale, prošlo je i nekoliko mjeseci, a od doktora Popadića ni traga, ni glasa. Po Sarajevu se pričalo da je utekao u Albaniju i da za ogromnu platu u zlaturadi kod Enver-hodže kao njegov lični ljekar. Po drugim pričama, pobjegao je u Italiju gdje liječi političare. Neki „sveznadar“ su čak laprdali da je viđen u Rijeci, pa u Beogradu i da je pitanje dana kada će biti uhvaćen.

Proširila je čak i preglomazne izmišljotine, koja se „valjala “ Sarajevom da je lično drug Tito naredio da se raspiše golema nagrada onome ko ponudi pouzdanu informaciju na osnovi koje bi krvoločni zločinac doktor Popadić konačno bio uhapšen i priveden pravdi.

Međutim, godine su prolazile i neumitno prolazile, a potjera za doktorom Popadićem je tapkala na istom mjestu na kojem je bila na dan prve istrage. Ljudi su već zaboravili i zvjerski ubijenu teta Zdenku i doktora Popadića i vjerovatno bi ta enigma misterioznog bjegunca ostala neriješena, da se u jednoj kući, susjednoj do Sekretarijata za unutrašnje poslove na broju 2 u ulici Augusta Cesarca, dakle u kući na broju 4 iste ulice, nije na stropu stana na trećem spratu nije pojavila prvo mala, a kasnije, ovisno o vremenskim uslovima, sve veća žućkasta fleka.

Kako je kasnije utvrđeno predsjednik kućnog savjeta je nazvao službu održavnjanje u Stanbenom preduzeću i oni su obećali da će hitno poslati majstore da provjere uzroke pojavljivanja te fleka koja je ve okupirala polovinu plafona i pretvorila se u već memljikastu fleku s koje je počelo kapanje posebno nakon i najmanje kiše. Stanarima je to dosadilo i kad im je prekipjelo otišli su i nadigli golemu frku u Stanbenom gdje su priprjetili ta će se žaliti u Gradskom komiteu. I zaista, nisu prošla ni tri dana, a pojaviše se radnici za održavanje i oni su se popeli na tavan na kojem je bio mrkli mrak jer nije bilo nikakvog osvjetljenja.

Majstori su ekspresno postavili „dijagnozu“. Dva crijepa su pukla i kroz tu rupu se slivala kiša. Mislili su da nije problem zamijeniti dva crijepa, ali to su bili starinski crijepovi još iz vakta Austrije i nije bilo šanse da se takvi crijepovi bilo gde nađu. Helem, napravili su neku improvizaciju i spriječili dalje kapanje vode, sve do konačnog rješenja koje su stanarima obećali kao izvjesnu mogućnost, ono, za par dan ćemo doći, časna riječ.

Stanari stana sa plafonom u obliku ogromne kapajuće fleke se nisu dali prevariti i nekom od stanara pade na pamet da im posavjetuje da pogledaju po kutovima ptavana negdje par odgovarajućih crijepova, što „majstori“ nevoljko prihvatiše.

Ponovo su se lotrama popeli na tavan i hodajući oprezno po tavanu izbjegavajući bubanje glavama o niske tavanske grede, počeše pipati po čoškovima. I posreći im se! U jednom čošku nađoše dva ili tri crijepa. Uzeše ih iz tog čoška , a neko od njih zape za neku smotanu ceradu ili smotak grubog platna i kad je počeo gaziti po tom smotku poče nešto pucketati.

Izmakli su se i jedan od njih pridiže taj smotak, a pod snopom baterijskog svjetla ugledaše neke sivo- bijele komadiće. Kad su se bolje zagledali utvrdiše da se radi o nekim koščicama.

Neki od njih pograbi cijeli smotak i poče ga razmotavati. Pod svjetlom baterije se ukaza neka okrugla masa na kojoj se jasno vidjela kosa, a okolo počeše da se svaljaju kosti.

Kao bez duše su sletjeli niz lotre i odmah utrčali u ulaz SUP-a i dežurnom na portirnici prijavili šta su našli na tavanu susjedne kuće. Dežurni ih je gledao kao da gleda u grupicu luđaka, ali se ipak prihvatio telefona.

Već sutradan se hrpa milicionera i inspektora popela na tavan i tamo u jednom ćošku našla neko mumficirano tijelo. Pri tome su u ostacima mumijinog odjela našli ličnu kartu doktora Popadića, neke ključeve, te novčanik sa dosta novčanica. U roku od nekoliko dana su ga 100% identificirali po dentalnom snimku koji je potvrdio stomatolog kod kojeg je doktor Popadić odlazio kao pacijent.

Kraj jedne enigme – neuspješne potjere za neuhvatljivim doktorom bio je početak nove enigme. Otkud mumficirano truplo doktora Popadića na tavanu zgrade u prvom susjedstvu Sekretarijata unutrašnjih poslova čiji su ga službenici neuspješno tražili po cijeloj Jugi, skoro punih sedam godina?

Ta enigma je ostala neriješena, ali uzevši da je doktor Popadić bio potstanar kod neke babe u Mis Irbinoj, kao da je cijelu miliciju bivše države uvukao u svoju enigmu u kojoj ih je sve mrtav „vukao“ za nos toliko godina.

Kasnije je utvrđeno da se ubio ili morfijumom ili insulinom, jer su isljednici pronašli ostatke dvije smrskane staklene šprice za injekcije koju su radnici uspjeli zgaziti, te u jednoj kutijici nađoše nekoliko čitavih ampula morfijuma i insulina.

Kako su objašnjavali, doktor se na volšeban način uspeo na taj tavan gdje se ubio pod nosu miliciji, a prije samoubojstva je otvorio sve otvore za bočnu ventilaciju tako da se njegov lješ na toj promaji osušio, odnosno skamenio, poput suhog mesa, bolje rečeno samomumficirao.

O tom slučaju ili drugoj enigmi nije se puno pričalo, niti je taj pronalazak mumficiranog lješa ikad spomenut u novinama, a tada još i nije bilo televizije.